20. Kad sam saznala da će moja majka biti uklonjena
U avgustu 2021. godine, crkva je sprovodila rad na čišćenju i starešina me je zamolila da napišem procenu o svojoj majci. Nisam mogla a da se malo ne zabrinem. Moja majka je nedavno bila izolovana kod kuće i, mada nisam znala kakav joj je učinak u obavljanju dužnosti, znala sam da nakon izolacije stalno razmišlja o poslu kako bi zaradila novac i živela životom bogataša, te da su stanovišta koja stoje iza njenih težnji kao ona kod nevernika i da pokazuje izvesno ponašanje bezvernice. Pomisao na to da je moja majka pod istragom i da bi mogla biti uklonjena iz crkve, izazvala je u meni veliku pometnju. „Moja majka veruje u Boga trideset godina, stalno trpeći ismevanje i klevete rodbine, a otac ju je često proganjao, tukao i grdio, ali nikada nije napustila Boga. Čak je i mene odgajila u veri, podržavajući me dok sam obavljala dužnost sa punim radnim vremenom. Osim toga, sve vreme je obavljala svoju dužnost u crkvi, moleći se i čitajući Božje reči svakog dana. Možda joj stanje u poslednje vreme nije bilo dobro, pa je postala negativna i izopačena, ali trebalo bi da se računa kao neko ko iskreno veruje u Boga, tako da verovatno ne zaslužuje da bude uklonjena, zar ne?” Kada sam se vratila kući, samo sam želela da joj ukažem na njene probleme kako bi mogla da promisli o sebi, stekne razumevanje i brzo se pokaje i promeni. Pitala sam majku zašto je bila izolovana. Rekla je da je u oktobru prethodne godine počela da obavlja dužnost domaćina, ali kada se preselila u novi dom, u njemu nije bilo kućnih potrepština, pa je napisala tri pisma tražeći od tima za opšte poslove da joj ih donesu, ali oni ih nisu dostavili. Tako se moja majka vratila kući i ostala tamo više od deset dana. Kasnije ju je starešina oštro orezao, rekavši da je napustila svoju dužnost i da je neodgovorna. Jednom drugom prilikom, moja majka je pomagala nekoj braći i sestrama da se presele i pozajmila je skuter od sestre koja je bila uhapšena. Sutradan je starešina orezao moju majku, rekavši da bi to moglo da dovede do rizika i rekao joj je da se odmah sakrije. Moja majka se tada mnogo opirala i otišla je pravo kući. Nakon toga, starešina joj nikada nije dodelio nijednu dužnost. Moja majka je takođe rekla da je 2020. godine napustila dom da bi obavljala svoju dužnost sa punim radnim vremenom, ali samo dva dana kasnije, starešina joj je rekao da se vrati, rekavši da bi, ako je moj otac prijavi policiji, to moglo da dovede braću i sestre u opasnost. Nakon što se vratila kući, starešina joj nije odmah dodelio nikakvu dužnost. Mnogo sam se naljutila kada sam to čula, misleći: „Moja majka je preuzela inicijativu da izađe i obavi svoju dužnost – zašto ju je starešina zaustavio? To je oduzimanje prava na obavljanje dužnosti i gušenje njene motivacije. Ako starešine i delatnici ne dokuče načela i neoprezno uklone moju majku, zar neće naneti nepravdu dobroj osobi? To je tako nepravedno! Ne, moram da isteram ovo na čistac – ne mogu da dozvolim da moja majka trpi nepravedne optužbe.”
Nekoliko dana kasnije, slučajno sam srela crkvenu starešinu, pa sam je pitala: „Mojoj majci nije bilo lako da izađe i obavi svoju dužnost – zašto ste je vratili nazad? Zbog toga je dugo bila u negativnom stanju.” Starešina je rekla da je to uglavnom zbog toga što je moj otac imao podmuklu ljudskost i da bi, da moja majka nije bila kod kuće, mogao da pozove policiju, što bi potencijalno uplelo drugu braću i sestre. Rekla je i da je moja majka uvek postupala po svom raspoloženju i da je bila veoma samovoljna. Kada se osećala pozitivno, bila je voljna da uradi bilo šta, ali kada je bila negativna, jednostavno nije slušala bez obzira na to ko je sa njom razgovarao u zajedništvu ili pokušavao da joj pomogne i bila je sklona da napusti svoju dužnost. Svoju dužnost je tretirala kako joj se prohte i postupala je samovoljno, a većina braće i sestara se nije usuđivala da joj veruje. S obzirom na to da je njen odlazak od kuće da bi obavljala svoju dužnost naneo više štete nego koristi, uređeno je da se vrati kući. Starešina je takođe rekla: „Kada je obavljala dužnosti domaćina i preselila se u novi dom, videla je da u kući nedostaju neke kućne potrepštine, ali nije htela da troši svoj novac, pa je pisala timu za opšte poslove tražeći da joj se ti predmeti dostave u roku od jednog dana. Ali nije bilo dovoljno vremena i dok je tim za opšte poslove primio pismo, rok koji je ona postavila već je prošao. Ona se tada žalila na braću i sestre, pa je čak i napustila svoju dužnost, otišavši kući na pola meseca. Kasnije je bila orezana zbog neodgovornosti u svojoj dužnosti i iako je verbalno priznala svoju grešku, posle je i dalje bila ista. Jednom drugom prilikom, iako je imala svoj električni skuter, insistirala je da vozi onaj koji je pripadao sestri koja je bila uhapšena, stvarajući tako rizičnu situaciju. Kada su je braća i sestre posle toga orezali, postala je plahovita i rekla: ’Kada radim dobro, vi to ne cenite, ali čim pogrešim, vi me orežete. Ne mogu više ovo da podnesem! Neću više da obavljam ovu dužnost. Idem kući! Čak i da odem u pakao, završila sam s tim!’ Nadzornik i ja smo oboje razgovarali sa njom u zajedništvu, ali ona to uopšte nije prihvatila, samo je uzela torbe i otišla.” Bila sam šokirana kada sam čula sve ovo od starešine. Stvari nisu bile onakve kako je moja majka rekla. Nisam očekivala da je toliko samovoljna i da je nanela toliko prekida i ometanja radu crkve. Nije ni čudo što je starešina hteo da razume njeno dosledno ponašanje. Ponašanje moje majke poput bezvernice bilo je tako očigledno i plašila sam se da će ovog puta verovatno biti uklonjena. Ako zaista bude uklonjena, njen put vere će se završiti i na kraju će biti kažnjena u katastrofama. Kako žalosno! Pomisao na to me je užasnula. Da li je moja majka zaista došla do toga da bude uklonjena? Osetila sam da bi, možda, ako ponovo razgovaram sa njom u zajedništvu i ona pokaže znake pokajanja, i dalje mogla da služi u crkvi. Tako sam pitala starešinu: „S obzirom na ponašanje moje majke, da li ste joj u zajedništvu jasno objasnili prirodu i posledice tih problema? Da li ste je raščlanili i razotkrili Božjim rečima? Ako slabo shvata, ima loš kov ili ozbiljno iskvarenu narav, onda joj je još više potrebno zajedništvo i orezivanje.” Nakon što je to čula, starešina je rekla: „Razgovarali smo sa njom u zajedništvu, ali nije prihvatila. Možeš da pokušaš da razgovaraš sa njom u zajedništvu i da vidiš da li će pokazati neki znak pokajanja i promene.”
Čim sam se vratila kući, požurila sam da razgovaram u zajedništvu sa svojom majkom, prolazeći kroz sve stvari koje je radila u crkvi, razgovarajući u zajedništvu i raščlanjujući svaku od njih. Ali ona uopšte nije pokazivala znake pokajanja ili priznavanja krivice, već se stalno fiksirala na druge i na određene stvari. Rekla je: „Zašto samo meni govore da promislim o sebi? Zar starešine nisu pogrešile? Nemoj samo da slušaš šta oni govore – možda ni oni nisu u pravu. Ponekad su i uređenja starešina protivna načelima. Inače, zašto bi Bog sada izražavao toliko reči o raspoznavanju lažnih starešina? To je zato što ovih dana ima toliko lažnih starešina….” Videvši da moja majka još uvek raspravlja o tome šta je ispravno a šta pogrešno, postala sam izuzetno uznemirena i frustrirana. Zato sam je upozorila: „Ako ne promisliš o sebi i ne pokaješ se, bićeš uklonjena!” Nakon što je to čula, moja majka je verbalno rekla da je voljna da se promeni i pokaje, ali nedugo zatim, rekla mi je: „Mislim da bi bilo bolje da nađeš posao – ne bi trebalo da shvataš svoju veru tako ozbiljno. Toliko je ljudi koji rade i istovremeno obavljaju svoje dužnosti, a i oni i dalje veruju u Boga, zar ne? A među svim ljudima koji obavljaju svoju dužnost sa punim radnim vremenom, jedan više ili manje neće praviti razliku. Trebalo bi da ostaviš sebi odstupnicu i da razmišljaš o svojoj budućnosti. Ja sam tvoja majka – sve ovo govorim za tvoje dobro. Ako me ne poslušaš, zažalićeš!” Čuvši je kako to govori, postala sam ljuta i uznemirena. Narednih mesec dana, bez obzira na to kako sam sa njom razgovarala u zajedništvu, ona jednostavno nije htela da promisli o sebi ili da sebe spozna. Umesto toga, stalno se raspravljala i opravdavala, izvrćući činjenice i hvatajući se za greške starešina i delatnika. Pokušavala je da me namami da težim za ovozemaljskim stvarima i više puta me je ometala da idem na okupljanja i obavljam svoju dužnost. Potpuno sam prozrela njenu suštinu – bila je bezvernica.
Pomislila sam na Božje reči: „Ako se vernici jednako neobuzdano i opušteno ponašaju i govore kao i nevernici, onda su još rđaviji od nevernika; oni su arhetipski demoni” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Upozorenje onima koji ne primenjuju istinu”). „Nije li podlo da neki ljudi vole da cepidlače i da krenu putem koji vodi u ćorsokak kad god im se nešto desi? To je veliki problem. Ljudi jasnog uma neće praviti ovu grešku, ali apsurdni ljudi su baš takvi. Uvek umišljaju da im drugi otežavaju stvari i da su namerno neprijatni prema njima, pa se tako uvek protive drugim ljudima. Nije li to odstupanje? Ne ulažu napore kada je reč o istini, već, kada im se nešto desi, zakeraju zbog nevažnih stvari, zahtevaju objašnjenja, pokušavaju da sačuvaju ugled i uvek se, rešavajući probleme, služe ljudskim rešenjima. To je najveća prepreka život-ulasku. Ako ovako veruješ u Boga, ili ovako postupaš, nikada nećeš dostići istinu jer nikada ne dolaziš pred Boga. Nikada ne dolaziš pred Boga da primiš sve što je On za tebe postavio, niti koristiš istinu da se sa tim stvarima nosiš, već se služiš ljudskim rešenjima da im priđeš. Stoga si, u Božjim očima, predaleko od Njega odlutao. Ne samo da je tvoje srce odlutalo od Njega, već i čitavo tvoje biće ne živi u Njegovom prisustvu. Tako Bog gleda na one koji uvek preterano analiziraju i cepidlače. (…) Kažem vam da, kakvu god dužnost vernik obavljao – bilo da su u pitanju spoljne stvari ili, pak, dužnosti koje se tiču raznih poslova i oblasti stručnosti Božje kuće – ako ne dolazi često pred Boga, ne živi u Njegovom prisustvu, ne usuđuje se da prihvati Njegovo ispitivanje i ne traži od Njega istinu, bezvernik je i ne razlikuje se od nevernika” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Samo ako često živi pred Bogom, čovek može imati normalan odnos sa Njim”). Bog kaže da, ako su govor i ponašanje osobe, nakon što je poverovala u Boga, i dalje isti kao kod nevernika i ako, bez obzira na to šta se dešava, nikada ne prihvata stvari od Boga, stalno se fiksira na ljude i probleme i nikada ne prihvata istinu, onda je takva osoba bezvernik. Razmišljala sam o tome kako je moja majka godinama verovala u Boga, a ipak nikada nije prihvatala stvari od Boga. Tvrdila je da je voljna da prisustvuje okupljanjima i obavlja svoju dužnost, ali to nikada nije bilo iskreno. Kad god bi bili ugroženi njeni telesni interesi, ostavljala bi svoju dužnost po strani, i bez obzira na to koliko su puta braća i sestre sa njom razgovarali u zajedništvu, nikada ništa od toga nije prihvatila. Čak i nakon što je bila izolovana, i dalje nije promišljala o svojim problemima, već je izvrtala činjenice, vikala zbog nepravde i žalila se. Odbijala je da prizna činjenicu da je izazvala prekide i ometanja; fiksirala se na ljude i stvari, neumoljivo je gnjavila ljude i hvatala se za greške starešina i delatnika. Kada je videla da nema nade da dobije blagoslove, počela je da teži za životom u bogatstvu i da se fokusira na hranu, odeću i zadovoljstvo. Čak je širila predstave, iskaljivala negativnost i ometala me i sprečavala da prisustvujem okupljanjima i obavljam svoju dužnost. Pokušavala je da me namami da radim za novac kao ona i da idem svetovnim putem. Videla sam da je moja majka godinama verovala u Boga, ali da uopšte nije prihvatala istinu, te da su njene reči, ponašanje i pogledi bili potpuno isti kao kod nevernika; bila je potpuna bezvernica. Dok je crkva sprovodila rad na čišćenju, trebalo je da zapišem sve njeno ponašanje i da to prijavim starešinama. Ali ako bih to uradila, sigurno bi bila uklonjena. Razmišljala sam o tome kako je moja porodica više volela dečake nego devojčice kada sam bila mala. Moja baka, tetka i stric su svi bili hladni prema meni, a ni mom ocu nikada nije bilo stalo do mene. Sve što je radio svakog dana bilo je pušenje i opijanje, a kada je bio loše raspoložen, psovao je, tukao ljude i razbijao stvari. Kod kuće smo samo ja i moja majka zavisile jedna od druge. Moja majka me je takođe dovela pred Boga i podržavala me u obavljanju moje dužnosti sa punim radnim vremenom. Toliko je celo svoje srce uložila u mene. Ako sazna da sam prijavila njeno ponašanje, zar joj to neće slomiti srce? Zar se neće zaista razočarati u mene? Osetila sam da bi to značilo da sam zaista bez savesti i da bih je stvarno izneverila. Na tu pomisao, nisam više mogla da zadržim suze i osećala sam se veoma rastrzano i bolno. Nakon što sam o tome iznova razmišljala, na kraju nisam prijavila ponašanje svoje majke kao bezvernice i ostavila sam tu stvar po strani.
Nešto više od mesec dana kasnije, starešina me je ponovo zamolio da pišem o ponašanju moje majke. I dalje sam se osećala pomalo uznemireno, pa sam se molila i tražila Boga: „Bože, crkva sastavlja informacije o mojoj majci kao bezvernici. Treba da prijavim njeno ponašanje, ali i dalje mi je teško, jer mislim da bi prijavljivanje njenog ponašanja značilo da nemam savesti. Ne znam kako da postupim u ovome – molim Te, pomozi mi da razrešim ovo stanje.” Kasnije sam pročitala Božje reči: „Kad Bog počne da radi na nekome, kad nekog izabere, On tu vest nikom ne saopštava, niti je objavljuje Sotoni, a kamoli da pravi nekakav veličanstveni gest. On samo veoma tiho, veoma prirodno, radi ono što je neophodno. On najpre bira porodicu za tebe; tvoje porodično poreklo, tvoje roditelje, tvoje pretke – o svemu tome Bog unapred odlučuje. Drugim rečima, Bog ove odluke ne donosi naprečac, već je to delo odavno započeo. Pošto odabere porodicu za tebe, Bog bira datum tvog rođenja. Zatim, Bog posmatra kako se rađaš i kako plačući dolaziš na ovaj svet. On posmatra tvoje rođenje, sluša te kako izgovaraš prve reči, gleda kako se spotičeš i praviš prve korake dok učiš da hodaš. Napraviš prvo jedan korak, pa onda drugi – i sada već možeš da trčiš, skačeš, možeš da pričaš i da izražavaš svoja osećanja… Kako ljudi odrastaju, Sotona pogledom upire u svakog od njih, kao tigar koji bira svoj plen. Ali Bog, u vršenju Svog dela, nikad nije podvrgnut bilo kakvim ograničenjima koja potiču ljudi, događaja ili stvari, prostora ili vremena; On radi ono što treba i što mora da uradi. U procesu odrastanja se možeš susretati s mnogim stvarima koje ti nisu po volji, kao i s bolestima i frustracijama. Ali, dok ideš ovim putem, tvoj život i tvoja budućnost pod strogim su Božjim staranjem. Bog ti daje istinski zalog za ceo život, jer On je tu, tik pored tebe, čuva te i brine o tebi” („Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Sȃm Bog, jedinstveni VI”). Nakon čitanja Božjih reči, shvatila sam da su porodica u kojoj smo rođeni, naše vaspitanje i uslovi života, svi predodređeni i uređeni od Boga. Činjenica da sam danas živa, da mogu da verujem u Boga i obavljam svoju dužnost u crkvi, u potpunosti je zasluga Božjeg usmeravanja i zaštite. Kada me je majka rađala, bio je to težak porođaj i situacija je bila kritična. Lekar je pitao mog oca da li da spase moju majku ili mene. Otac je bio toliko uplašen da su mu ruke drhtale i nije znao šta da radi. Majka se tada pomolila Gospodu Isusu i zahvaljujući Božjoj zaštiti i moja majka i ja smo preživele. Takođe, kada sam bila dete, igrala sam se i gurnula štap sa peskom u oko. Odmah sam izgubila vid na desnom oku. Uspaničila sam se i pomislila da slepim. Stalno sam trljala oko, ali nisam mogla da izvadim pesak. U svojoj uznemirenosti, sve što sam mogla da uradim bilo je da u srcu zavapim Gospodu Isusu. Onda mi je oko stalno suzilo i pesak je ispran. Na kraju mi je samo desna očna jabučica malo upala u odnosu na levu, ali vid mi je i dalje bio normalan. Ranije sam mislila da sam samo imala sreće, ali nakon čitanja Božjih reči, konačno sam shvatila da je Bog taj koji me je iza kulisa čuvao i štitio. Izgledalo je kao da je moja majka mnogo propatila da bi me odgajila i da me je čak dovela pred Boga, ali prema Božjim rečima, kada sam rođena, u kakvom okruženju sam odrasla, ljudi koje sam srela, stvari koje sam doživela i kada sam došla u Božju kuću da obavljam dužnost, sve je to bilo pod suverenošću i uređenjima Boga. Bog me je vodio na svakom koraku puta. Na tu pomisao, bila sam duboko ganuta i pomislila sam: „Bog je zaista veliki. Njegova ljubav je tako stvarna!” Ali stalno sam osećala da, pošto je moja majka trpela teškoće i iscrpljenost da bi me odgajila, dugujem joj zahvalnost. Zato, da bih je zadržala u crkvi, svesno sam prikrivala njena brojna ispoljavanja bezverništva, štitila je i nisam čuvala rad crkve. To je zaista bio nedostatak savesti!
Takođe sam pročitala da Božje reči kažu: „Svačiji se ishod određuje prema suštini koja proizilazi iz njegovog ponašanja, i taj se ishod uvek određuje na njemu primeren način. Niko ne može da ponese tuđe grehe; povrh toga, niko ne može da bude kažnjen umesto nekog drugog. Apsolutno je tako. (…) Na kraju krajeva, pravednici su pravednici, a zlotvori su zlotvori. Onima koji čine pravedna dela na kraju će biti dozvoljeno da opstanu, dok će zlotvori biti uništeni. Sveti ljudi su sveti; oni nisu prljavi. Prljavi su ljudi prljavi, i nijedan njihov deo nije svet. Svi oni koji će biti uništeni zli su ljudi, a svi koji će opstati su pravedni – čak i ako deca zlih ljudi čine pravedna dela, i čak i ako roditelji pravednika čine zlodela. Između verujućeg muža i neverničke žene ne postoji nikakva povezanost, kao što ni verujuća deca i nevernički roditelji nisu međusobno povezani; ove dve vrste ljudi međusobno su potpuno nespojive. Ljudi će pre ulaska u počinak imati telesnu, porodičnu privrženost, ali, kad jednom uđu u počinak, neće više biti nikakve telesne, porodične privrženosti vredne pomena” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Bog i čovek će zajedno ući u počinak”). „Vode će hučati, planine će se rušiti, velike reke će se rastočiti, čoveku će biti omogućeno da se promeni, sunce će se zamutiti, mesec će potamniti, čoveku neće preostati više dana da živi u miru, na zemlji više neće biti vremena za spokoj, nebesa više nikada neće ostati mirna i tiha, i više neće izdržati. Sve stvari će biti obnovljene i povratiće svoj prvobitni izgled. Sva domaćinstva na zemlji će se rasturiti i svi narodi na zemlji će se raspasti; proći će dani ponovnih susreta muža i žene, majka i sin se više neće sresti, više nikada neće biti okupljanja oca i kćeri. Sve čega je nekada bilo na zemlji, Ja ću razbiti. Ljudima ne dajem priliku da izraze svoja osećanja, jer Ja sam bez telesnih osećanja i dostigao sam prezrenje ljudskih osećanja do krajnjih granica. Upravo sam zbog osećanja među ljudima bio odgurnut u stranu, pa sam tako u njihovim očima postao ’drugi’; zbog osećanja među ljudima, bio sam zaboravljen; upravo zbog svojih osećanja, čovek grabi priliku da pokupi svoju ’savest’; upravo zbog svojih osećanja, čovek uvek oseća odbojnost prema Mojoj grdnji; upravo zbog svojih osećanja, čovek Me naziva nepravednim i nepravičnim i kaže da sam u Svom obavljanju stvari nesmotren prema čovekovim osećanjima. Da li i Ja imam nekog srodnika na zemlji? Ko je ikada, poput Mene, radio danonoćno, ne pomišljajući ni na hranu ni na san, zarad čitavog Mog plana upravljanja? Kako bi se čovek mogao uporediti sa Bogom? Kako bi čovek mogao biti u skladu sa Bogom? Kako bi Bog, koji stvara, mogao biti od iste vrste kao i čovek, koji je stvoren? Kako bih mogao uvek živeti i delovati zajedno sa čovekom na zemlji? Ko je u stanju da oseti brigu prema Mom srcu? Jesu li to čovekove molitve?” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, 28. poglavlje, „Božje reči celoj vaseljeni”). Nakon čitanja Božjih reči, shvatila sam smer Božjeg dela. On treba da odvoji sve one koji se opiru Bogu od onih koji zaista veruju u Njega. Oni koji istinski veruju u Boga dobiće Njegovu zaštitu i blagodat, dok će oni koji Mu se opiru biti prokleti i kažnjeni. Bog određuje ishod svake osobe na osnovu njenog vladanja i postupaka, kao i njene priroda-suštine, i nema govora o favorizovanju ili povlačenju veza. U Božjoj kući vlada istina i nema pristrasnosti ili favorizovanja. Sada kada se Božje delo približava kraju, sve vrste ljudi se otkrivaju jedna po jedna. Ovo je vreme da se odvoji kukolj od žita. To je vreme Božjeg provejavanja. Iako smo majka i ja veoma blisko povezane krvlju, njen konačni ishod nije nešto o čemu ja mogu da odlučim. Gospod Isus je rekao: „Tada će dvojica biti na njivi; jedan će biti uzet, a drugi ostavljen. I dve će mleti žito na žrvnju; jedna će biti uzeta, a druga ostavljena” (Matej 24:40-41). Kakvu će patnju moja majka proći u ovom životu i kakav će biti njen konačni ishod i odredište, zavisi od njenih sopstvenih izbora i određeno je putem kojim ona hoda. Bez obzira na to koliko sam sa njom razgovarala u zajedništvu ili pokušavala da je zadržim u crkvi, njena priroda-suština bila je ona bezvernice, a njen ostanak u crkvi samo bi ometao crkveni život, uticao na stanje braće i sestara, i pre ili kasnije, bila bi otkrivena i uklonjena. Moje odbijanje da prijavim ponašanje svoje majke bilo je postupanje na osnovu osećanja. U svojoj dužnosti, moja majka je uvek bila površna i gledala je da se provuče, a često bi jednostavno napustila svoju dužnost. Kada su braća i sestre sa njom razgovarali u zajedništvu, ona se verbalno slagala, ali je posle i dalje postupala samovoljno, bez obzira na interese crkve. Kada ju je starešina razotkrio i orezao, ona se raspravljala sa iskrivljenim rezonovanjem i naljutila se. Nakon što je smenjena, neumoljivo je gnjavila ljude, izvrćala činjenice i vikala da joj je naneta nepravda. Nije igrala nikakvu pozitivnu ulogu u crkvi i stalno je donosila prekide i ometanja i uticala na obavljanje dužnosti braće i sestara. Moja majka je donela toliko prekida i ometanja crkvi i nikada nije ni najmanje prihvatila istinu. Njeno ponašanje kao bezvernice već je bilo vrlo očigledno i bila sam svesna da bi trebalo da bude uklonjena. Ali ja sam je i dalje štitila i nisam bila voljna da prijavim njeno ponašanje. Zar nisam samo štitila Sotonu i prikrivala bezvernicu? Živeći u osećanjima, nisam mogla da razlikujem ispravno od pogrešnog i bila sam potpuno iracionalna. Zar se nisam suprotstavljala Bogu? Tek sam u tom trenutku konačno iskusila zašto Bog toliko mrzi ljudska osećanja. Bog kaže: „Upravo sam zbog osećanja među ljudima bio odgurnut u stranu, pa sam tako u njihovim očima postao „drugi”; Zbog osećanja među ljudima, bio sam zaboravljen; upravo zbog svojih osećanja, čovek grabi priliku da pokupi svoju ’savest’; upravo zbog svojih osećanja, čovek uvek oseća odbojnost prema Mojoj grdnji; upravo zbog svojih osećanja, čovek Me naziva nepravednim i nepravičnim i kaže da sam u Svom obavljanju stvari nesmotren prema čovekovim osećanjima.” Razmišljajući o ovome, osetila sam se zaista dužnom Bogu i u srcu sam imala snažnu želju da postupam u skladu sa Božjim zahtevima. Znala sam da ne smem više da oklevam u vezi s tim i tako sam prijavila sve ponašanje moje majke.
Mesec dana kasnije, vratila sam se kući i majka mi je bezizražajno rekla da je uklonjena iz crkve. Zatim me je okrivila: „Zašto si im rekla sve što sam ti rekla? Stvarno si nezahvalna i nemaš savesti. Ne mogu da verujem da si izdala rođenu majku.” Čuvši je kako to govori, osetila sam duboku bol i tugu. Bilo je kao da sam joj učinila nešto loše i stidela sam se da je pogledam. Ali posle nekog vremena, ponovo sam razmislila: „Zašto se toliko plašim majčinih optužbi i pritužbi? Postupila sam po načelima!” Shvatila sam da sam ponovo sputana osećanjima, pa sam se u tišini pomolila Bogu u srcu: „Bože, u ovoj situaciji, koji je ispravan način da postupam?” U tom trenutku, pomislila sam na odlomak Božje reči: „Voli ono što Bog voli, mrzi ono što Bog mrzi: to je načelo kojeg treba da se držite” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Samo se prepoznavanjem sopstvenih pogrešnih gledišta može zaista postići preobražaj”). Božje reči su učinile da se u sebi osećam zaista prosvećeno. Moja majka je uklonjena jer je izazvala toliko prekida i ometanja, uopšte nije prihvatala istinu i nije imala pozitivan uticaj u crkvi. Nisam joj učinila ništa loše prijavljivanjem njenog ponašanja. Naprotiv, ja sam primenjivala istinu i postupala po načelima i nije bilo potrebe da se osećam krivom. To što je moja majka uklonjena zasnivalo se na crkvenim načelima. Ona sada ne samo da odbija da se pokaje, već čak i govori takve stvari. Postala sam još sigurnija da je njena priroda-suština ona bezvernice. Ako takva osoba ostane u crkvi, sigurno će ometati crkveni život braće i sestara i neće doneti nikakvu korist drugima. Mora da bude uklonjena! Bog kaže da treba voleti ono što On voli i mrzeti ono što On mrzi. Nisam pogrešila što sam postupala po načelima. Razmišljajući o ovome, osetila sam olakšanje i više nisam osećala ni dug ni krivicu prema svojoj majci.
Nakon što sam prošla kroz iskustvo uklanjanja moje majke, stekla sam izvesno raspoznavanje ponašanja bezvernikâ i videla sam da kada se prema ljudima postupa na osnovu osećanja, u postupcima nedostaju načela. Znala sam da više ne smem da postupam na osnovu osećanja. Hvala Bogu što mi je pružio priliku da naučim ovu lekciju!