Kako težiti istini (10)

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

Nedavno smo vodili nekoliko razgovora u zajedništvu vezanih uz pitanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi; prvenstveno smo podrobno i konkretno razgovarali o nekim očitovanjima ova tri aspekta. Jeste li kroz takav podroban razgovor stekli određeno razumijevanje konkretne klasifikacije ovih očitovanja? (Jesmo.) Nakon što ste stekli razumijevanje konkretnih očitovanja u ova tri aspekta, je li vam sada jasnije zašto ljudi moraju odbaciti svoje iskvarene naravi ili koje stvari u ljudima treba promijeniti i odbaciti? Koje aspekte treba promijeniti, koje ne treba promijeniti, koje bi trebalo primjenjivati prema istina-načelima, a koji su urođena stanja koja je Bog predodredio i uredio te koji nisu povezani s iskvarenim naravima i ne zahtijevaju od ljudi da ulažu napor niti da vrše ikakve promjene – jesu li te stvari sada jasne? (Osjećamo da su nam nešto jasnije nego prije.) Nakon što vam je to postalo jasno, razumijete li značaj Božjeg djela na pročišćavanju ljudi, preobrazbi njihove naravi i spašavanju ljudi od utjecaja Sotone? Je li sada jasno na što su usmjereni Božje djelo i govor kojima opskrbljuje istinom i razotkriva razne probleme u ljudima? Je li Božje razotkrivanje svih problema u ljudima usmjereno na njihova urođena stanja? (Nije.) Je li usmjereno na prirodne mane u ljudskosti ljudi? (Nije.) Na što je onda usmjereno? (Prvenstveno na ljudske iskvarene naravi.) Prvenstveno je usmjereno na načela po kojima se ljudi vladaju i postupaju, na njihova gledišta i stavove prema Bogu, istini, pozitivnim stvarima i drugim takvim pitanjima. Što su iskvarene naravi? Iskvarene naravi potječu iz Sotonine prirode i otkrivaju se iz Sotonine prirode. Sve te stvari idu protiv istina-načela, lažne su te predstavljaju postupke i očitovanja opiranja Bogu. Te su stvari glavne stvari koje se opiru Bogu i temeljni su uzroci toga što ljudi mogu ići protiv istine, izdati istinu, ići protiv Božjih nakana i ići protiv Božjih zahtjeva. S druge strane, urođena stanja samo su neke osnovne, instinktivne stvari s kojima se ljudi rađaju; ali život na koji se čovječanstvo trenutačno oslanja za opstanak jesu iskvarene naravi. Stoga, ono što Božje djelo namjerava promijeniti jesu ljudske iskvarene naravi. Upravo zato što se iskvarene naravi opiru Bogu i od Sotone su, i može se reći da su sveukupna očitovanja svih negativnih stvari – razne iskvarene naravi otkrivene u ljudima, ili razna stanja te podrobna otkrivenja i očitovanja koja uključuju iskvarene naravi – sve je to povezano s negativnim stvarima. Stoga temeljni uzrok opiranja ljudi Bogu nisu njihova urođena stanja ili određeni nedostaci u njihovoj ljudskosti, već je to život koji uzima iskvarene naravi kao svoj temelj za opstanak. Taj život upravo potječe od Sotone. Dakle, ono što u konačnici treba preobraziti jesu ljudske iskvarene naravi, a ono što treba odbaciti također su ljudske iskvarene naravi. Naravno, također se može reći da tek kada se ljudske iskvarene naravi promijene, ljudi se mogu prestati opirati Bogu. Drugim riječima, tek kada ljudi odbace svoje iskvarene naravi, to znači da su spašeni, a tek kada su ljudi spašeni, mogu se prestati opirati Bogu i u potpunosti Mu se pokoriti. Stoga je pravo značenje Božjeg djela spašavanja ljudi omogućiti im da odbace svoje iskvarene naravi. Pravo značenje i namjeravani rezultat toga što Bog govori ljudima da težnja istini predstavlja gledanje na ljude i stvari, te vladanje i postupanje, prema Božjim riječima i s istinom kao svojim kriterijem, jest omogućiti ljudima da odbace svoje iskvarene naravi te da gledaju na ljude i stvari, vladaju se i postupaju, s Božjim riječima kao svojim životom. Razumijete li? (Da.)

Prethodno smo razgovarali u zajedništvu o nekim konkretnim otkrivanjima i očitovanjima vezana uz urođena stanja, ljudskost i iskvarene naravi. Neka očitovanja odnose se na urođena stanja, neka na mane u ljudskosti, neka su očitovanja podlog karaktera, a neka su konkretna očitovanja iskvarenih naravi. Mane u nečijoj ljudskosti i podla bit nečije ljudskosti jesu ono što ljudi najlakše brkaju. Mane u ljudskosti uglavnom spadaju pod urođena stanja. Na primjer, neki ljudi mucaju dok govore, a neki ljudi su nagle ćudi ili su spori. Te mane u ljudskosti, sve dok ne spadaju u kategoriju podlog karaktera, u osnovi spadaju u opseg urođenih stanja. Međutim, podao karakter nije povezan s urođenim stanjima; on je otkrivanje iskvarene naravi i trebao bi se svrstati u iskvarene naravi, a ne u urođena stanja. To je zato što im je unutar ljudskog karaktera Bog dao dvije osnovne stvari: savjest i razum. Ako je nečiji karakter podao, to uključuje probleme s njegovom savješću i razumom. To se definitivno ne odnosi na njegova urođena stanja. To definitivno spada u iskvarene naravi; to je konkretno očitovanje određene iskvarene naravi. Činjenice su dovoljne da pokažu da nakon što Sotona nekoga iskvari, ta osoba gubi svoju savjest i razum. Njezino je srce potpuno zaluđeno od Sotone i on prihvaća mnoga razmišljanja i gledišta koja dolaze od Sotone, kao i neke izreke i mišljenja iz zlih trendova. Kada stvari dođu do ove točke, njegova savjest i razum potpuno su iskvareni i nagrizeni – moglo bi se reći da su tada njegova savjest i razum potpuno izgubljeni. Ono što se pokazuje jest da je njegov karakter vrlo loš i zao. To jest, prije nego što je prihvatio pozitivne stvari, on je već u svom srcu prihvatio mnoge lažne stvari od Sotone. Te su stvari ozbiljno iskvarile njegovu ljudskost, što je rezultiralo time da je njegova ljudskost vrlo loša. Na primjer, nakon što prihvati sotonsko razmišljanje i gledište iz svijeta koje kaže „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, hoće li se njegova savjest poboljšati ili ostati ista, ili će se pogoršati? (Pogoršat će se.) A koja su konkretna očitovanja tog pogoršanja? (Oni u svemu što rade uzimaju u obzir samo vlastite interese.) Radi vlastitog cilja i interesa, ne prezaju ni pred čim. Mogu varati druge i nanositi im štetu te činiti bilo što što ide protiv morala i savjesti. Što više to čine, to njihovi postupci postaju nemilosrdniji, njihovo srce postaje mračnije, imaju sve manje osjećaja savjesti i zadržavaju sve manje ljudskosti. Za vlastite interese, varat će i obmanjivati bilo koga, obmanjujući jednako ljude koje poznaju i ljude koje ne poznaju – obmanjivat će kolege, članove obitelji, pa čak i najbliže ljude oko sebe, nanoseći štetu onima koji im najviše vjeruju. Isprva, dok čine te stvari, doživljavaju određeni unutarnji sukob i neki blagi osjećaj u svojoj savjesti. Poslije počinju razmišljati o tome kako poduzeti akciju, počevši prvo s nepoznatima, a na kraju ne pokazujući milost čak ni prema vlastitoj rodbini. Vidiš, njihova se ljudskost sve više kvari, postupno je nagrizaju Sotonina razmišljanja i gledišta, kao što su „interesi iznad svega” i „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”. Ovaj proces postupnog propadanja jest proces u kojem njihova savjest postupno gubi svijest i prestaje funkcionirati, sve dok u konačnici ne dođe do točke u kojoj je potpuno izgubljena. Na kraju u svojim postupcima nemaju moralnih granica niti osjećaja savjesti i mogu obmanuti bilo koga. Koji je razlog zbog kojeg mogu obmanuti bilo koga? Koji je temeljni uzrok? To je zato što su prihvatili Sotonina razmišljanja i gledišta, i postupaju pod vlašću Sotoninih razmišljanja i gledišta. U konačnici, savjest i razum njihove ljudskosti više ne funkcioniraju; to jest, osnovne stvari koje bi ljudskost trebala posjedovati u potpunosti prestaju funkcionirati, potpuno su razorene i kontrolirane Sotoninim zlim razmišljanjima. Proces propadanja i kontrole jest proces njihovog prihvaćanja tih razmišljanja i gledišta, i, naravno, to je također proces njihovog kvarenja. Kako se savjest i razum njihove ljudskosti kvare, ono što se u konačnici pokazuje u njima jest da njihova ljudskost postaje vrlo loša, a u težim slučajevima, oni gube svoju ljudskost. Ovo su neka očitovanja ljudskosti običnih iskvarenih ljudi.

Postoje i neki posebni slučajevi, u kojima se neki ljudi čak i ne rađaju kao ljudi, pa se ne može reći da posjeduju savjest i razum. Apstraktno govoreći, oni nisu reinkarnirani iz ljudi. Iako je pitanje ponovnog rođenja, reinkarnacije i seobe duša apstraktno i nevidljivo ljudima, ljudi bi to trebali moći lako razumjeti; to je nešto što ljudi mogu shvatiti i pojmiti. Takvi ljudi nisu reinkarnirani iz ljudi, pa iz čega su onda reinkarnirani? Neki su ponovno rođeni i prošli su kroz seobu duša iz životinja, a neki su reinkarnirani iz đavala; rađaju se bez ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti rađaju se bez savjesti ili razuma; to nije u potpunosti uzrokovano iskvarenošću. Oni su po prirodi živi Sotone i živi đavli. Oni su reinkarnirani iz đavola. Na primjer, antikristi su zli ljudi; oni su reinkarnirani iz zlih ljudi. Poslije u životu prihvaćaju još više Sotoninih razmišljanja i gledišta. Ono što izvorno imaju, u kombinaciji s onim što poslije steknu, čini ih sve gorima. Takvi se ljudi rađaju takvi da ne vole pozitivne stvari; oni po prirodi osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima te se oštro opiru pozitivnim stvarima i gnušaju ih se. Stoga je očitovanje ljudskosti u takvim ljudima takvo da nemaju ni trunke savjesti ili razuma. Potpuno je nemoguće vidjeti ikakve vrline ili jače strane ljudskosti u njima. Naravno, ova vrlina definitivno se ne odnosi na to da je netko vješt u pjevanju, u izražavanju svojih gledišta ili u određenoj tehničkoj vještini ili struci. Ne misli se na te vrline. Umjesto toga, to se odnosi na vrline ljudskosti kao što su dobrodušnost i blagost, razumijevanje drugih ili empatija. Ova konkretna očitovanja unutar opsega savjesti i razuma ljudskosti u potpunosti su odsutna u njima. Koje su onda glavne karakteristike ljudskosti takvih ljudi? Izopačenost i zlo. To su dvije glavne karakteristike. Oni ne vole pozitivne stvari; kada čuju za pozitivne stvari, mogu priznati da su ispravne, ali ih nikada ne prihvaćaju. Sve u njihovom srcu i sve što otkrivaju povezano je s izopačenošću i zlom. To je jedna od glavnih karakteristika ljudi čija je urođena ljudskost-bit zla. Takvi su ljudi reinkarnirani i prošli su kroz seobu duša iz đavola i Sotona. Čak i bez umjetnog usađivanja, poučavanja, utjecaja ili uvjetovanja poslije u životu, oni su već vrlo zli. Oni su po prirodi takva stvorenja. Njihova razmišljanja i gledišta po prirodi posjeduju mnoge suštinske stvari koje su od Sotone. Povrh toga, nakon rođenja prihvaćaju još više pogrešnih razmišljanja i gledišta iz Sotoninih zlih trendova. Stoga se može reći da se dolijeva ulje na vatru priroda-biti takvih ljudi, ona postaje još više zla i još gora, to jest, posjeduje svaku moguću toksičnu osobinu i postaje još ozbiljnija. Ovo su dva posebna slučaja ljudi reinkarniranih iz životinja i ljudi reinkarniranih iz đavola. Uobičajena je situacija da, bez obzira na to s kakvim se manama u ljudskosti netko rodi, sve dok pokazuje neka očitovanja podlog karaktera, to spada u opseg iskvarenih naravi. Ako mogu prihvatiti istinu, primjenjivati istinu i hodati putem težnje istini, na kraju sve njihove iskvarene naravi mogu biti odbačene. Kada njihove iskvarene naravi budu odbačene, podli aspekti njihovog karaktera bit će sukladno tome promijenjeni. Takvi ljudi su oni koji mogu biti spašeni; oni su obični iskvareni ljudi. Čak i ako pokazuješ neka očitovanja lošeg karaktera, ili ti nedostaje integriteta, ili neka očitovanja tvoje ljudskosti nisu u skladu s istinom i mrska su drugima, sve dok tvoja savjest i razum i dalje postoje i još uvijek mogu služiti kao osnovni uvjeti za to kako gledaš na ljude i stvari te kako se vladaš i postupaš – što znači da tvoja savjest i razum još uvijek mogu utjecati na to kako gledaš na ljude i stvari te kako se vladaš i postupaš, i tvoja savjest i razum još uvijek mogu funkcionirati u tebi – tada se u konačnici tvoje iskvarene naravi mogu promijeniti. Ako savjest i razum osobe ne mogu kontrolirati ili usmjeravati ništa što ona čini, onda se može reći da je takva osoba nesposobna prihvatiti istinu, a još više nesposobna primjenjivati je. Stoga iskvarene naravi takvih ljudi neće biti lako odbačene. Zašto je to tako? Zato što savjest i razum takvih ljudi uopće ne funkcioniraju. Oni više nemaju priliku prihvatiti istinu i više ne posjeduju osnovne uvjete za prihvaćanje istine. Tim je ljudima vrlo teško odbaciti svoje iskvarene naravi. Stoga, bez obzira na to koji problemi postoje u tvojoj ljudskosti, preispitaj sebe kako bi vidio osjećaš li, kada se spremaš postupiti na način koji ide protiv ljudskosti ili istine, išta u svojoj savjesti ili osjećaš li bol ili grižnju savjesti u svom srcu i imaš li granicu ili mjerilo u svom srcu da procijeniš treba li to učiniti ili ne, ide li to protiv morala ili savjesti, i dublje, krši li to istina-načela. Ako imaš osjećaj savjesti, možeš procijeniti da ta stvar ide protiv ljudskosti i istine, i možeš, pod utjecajem svoje savjesti i razuma, obuzdati sebe i držati svoje postupke pod kontrolom, tada imaš priliku ili je vjerojatno da ćeš moći prihvatiti istinu i primjenjivati je prema istina-načelima. Ali ako, kada radiš bilo što, ne osjećaš ništa u svojoj savjesti, ne možeš procijeniti koje je mjerilo za tu stvar ili bi li je trebao učiniti, i ne znaš je li činjenje te stvari u skladu s ljudskošću, moralnom pravdom ili istina-načelima – i, nadalje, kada činjenje te stvari ide protiv savjesti, ljudskosti ili istina-načela, ali tvoja savjest ne može funkcionirati da te spriječi u činjenju te pogrešne i negativne stvari – tada ljudi poput tebe u osnovi nemaju priliku prihvatiti istinu. Ono što slijedi jest da nemaš priliku odbaciti svoje iskvarene naravi.

Mogu li ljudi odbaciti iskvarene naravi ovisi o tome mogu li prihvatiti istinu – to je prilično očito. A mogu li ljudi prihvatiti istinu ovisi o tome imaju li osjećaj savjesti. Pa kako se može razlučiti ima li netko osjećaj savjesti? Potrebno je sagledati ima li, kada nešto radi, najosnovniju savjest kakvu bi ljudskost trebala posjedovati, i funkcionira li njegova savjest kada nešto čine ili govore. Na primjer, kada želiš reći nešto što ide protiv tvoje savjesti i činjenica kako bi nekoga oklevetao, ili kada želiš lagati, tvoja ti savjest predbacuje: „Ne bih to trebao reći. Reći to znači lagati i obmanjivati, što znači da nisam poštena osoba. Bog ispituje, a moja vlastita savjest mi to neće dopustiti. Nije prikladno to reći.” Imati takve misli znači da tvoja savjest funkcionira. Kada tvoja savjest funkcionira, riječi koje izgovaraš i dalje mogu sadržavati neke primjese ili elemente ljudske namjere i možda neće biti stopostotno ispravne. Međutim, pod utjecajem tvoje savjesti, riječi koje izgovaraš već su razmjerno prikladne. Ako možeš i dalje primjenjivati istinu i govoriti na temelju načela, tada će riječi koje izgovaraš biti potpuno prikladne i postat ćeš poštena osoba. Ali ako netko nije podložan utjecaju savjesti, ne mora nužno biti u stanju postati poštena osoba ili govoriti poštene riječi. Na primjer, kada ga Višnji pita o nekome, može pomisliti: „Ta osoba doista nije loša. Ona je dobrog kova, a njezina je ljudskost također prilično dobra. Pita li Višnji za nju kako bi je promaknuo? Ako ona bude promaknuta, to znači da ja neću biti. Ne mogu reći istinu; samo ću reći da je prosječna” – počinju razmišljati o tome kako govoriti na način koji njima koristi. Kada tako razmišljaju, funkcionira li njihova savjest? Oni nemaju savjesti i nisu podložni utjecaju savjesti. Ljudi bez savjesti nemaju ljudskosti. Govore što god žele reći i lažu kad god žele lagati. Zašto se zbog laganja ne osjećaju loše? Zato što nisu podložni utjecaju savjesti. Stoga ih u srcu ne obuzdavaju ni savjest ni razum, niti imaju ikakvu samokontrolu. U konačnici, mogu govoriti laži i ispuniti svoju osobnu želju za laganjem prema vlastitoj volji. Na kraju, koja je bit koju takvi ljudi očituju? To je činjenje stvari bez obuzdavajuće snage savjesti, što znači da nisu podložni utjecaju savjesti. Ljudi koji nisu podložni utjecaju savjesti čine pogreške i čine zlo, a da u svom srcu ne osjećaju grižnju savjesti ni nemir. Stoga sve čine uzimajući vlastite interese kao kriterij. Takvi ljudi nemaju uopće nikakvu moć obuzdavanja i nisu podložni utjecaju savjesti, pa mogu li oni primjenjivati istinu? (Ne mogu.) Oni ne mogu primjenjivati istinu. Da bi procijenio kakvu ljudskost imaš, uglavnom moraš gledati jesu li tvoje riječi i postupci kontrolirani savješću i razumom te možeš li primjenjivati istinu, odbaciti iskvarene naravi i postići spasenje. Ako tvoja savjest i razum i dalje mogu normalno funkcionirati, onda si osoba sa savješću i razumom. Ako tvoje riječi i postupci nisu obuzdani savješću i razumom, i čak možeš postupati potpuno samovoljno i bezobzirno bez ikakvog obuzdavanja, onda ne samo da si lišen savjesti i razuma, već ti nedostaje i ljudskosti. Ako sve što se pokazuje u nečijoj ljudskosti u osnovi može spadati u opseg podlog karaktera, onda ta osoba u osnovi nema ljudskosti. Obilježje nepostojanja ljudskosti jest odsutnost savjesti i razuma, te činjenje stvari bez utjecaja savjesti. Na primjer, ako joj kažeš da bi se čovjek trebao vladati sa savješću i ljudskošću, ona misli: „Koliko vrijedi savjest? Može li posjedovanje savjesti donijeti novac? Može li mi posjedovanje savjesti napuniti stomak?” Ali za ljude sa savješću, to je drugačije. Ako povremeno, potaknuti pohlepom, učine nešto loše, nanoseći štetu drugima, kasnije će osjećati grižnju savjesti i kajanje, misleći: „Stvarno sam nanio nepravdu ljudima učinivši im ovo. Nije li to činjenje zla? Kako sam tada mogao biti tako zaluđen? Zašto se nisam mogao obuzdati? Moram pronaći način da se iskupim.” Vidiš, tada su nekoga obmanuli, pa iako su stekli neku korist, kada razmišljaju o toj koristi, osjećaju nemir u svom srcu i mrze sebe, misleći: „Kako sam mogao učiniti tako nešto? Nipošto to ne smijem ponoviti ubuduće. Radije bih živio u siromaštvu ili gladovao nego to ponovo učinio. To nije nešto što bi osoba trebala činiti – to bi dovelo do kajanja za cio život!” Učiniti tako nešto jednom za njih je jednako odvratno kao progutati mrtvu muhu. Zato to više nikada ne čine. Osjećaju kajanje i nemir u svom srcu. S druge strane, ljudi bez ljudskosti razbijat će glavu i u potpunosti se usredotočiti na obmanjivanje drugih, obmanjujući ih u potpunosti bez zadrške; nemaju grižnju savjesti i ne pokazuju milost. Nanose užasnu štetu drugima, pa se čak osjećaju i sretnima, misleći: „Tako im i treba! Tko ih je tjerao da mi padnu u ruke? Ako neću obmanuti njih, koga ću drugog obmanuti? Jednostavno nemaju sreće što su naletjeli na mene!” Imaju li takvi ljudi ikakav osjećaj savjesti? (Nemaju.) Bez obzira na to koliko strašno obmanjuju druge ili do koje im mjere nanose štetu, nikada ne nude ni jednu riječ isprike i ne osjećaju uopće nikakvu krivnju ili kajanje. Umjesto toga, u svom se srcu osjećaju ponosnima i sretnima. Svaki put kada uživaju u onome što su dobili obmanom, ne osjećaju nemir, već vjeruju da je to potpuno opravdano. Misle da su sposobni, vješti i pametni, da je ono što su tada mislili i učinili bilo ispravno, i da su svojom obmanom trebali dobiti još više. Recite Mi, imaju li takvi ljudi ljudskosti? (Nemaju.) Nakon što počine zlo, i dalje mogu tako razmišljati i pokazivati takvo ponašanje. Misliš li da takva osoba može biti spašena? Hoće li ponovno obmanjivati ako se susretne sa sličnim okolnostima? (Hoće.) Postat će samo vještija u obmanjivanju, zadovoljnija sobom i osjećat će se sve pametnijom što više obmanjuje. Sa svakom obmanom njezino srce postaje mračnije, njezini postupci nemilosrdniji, a njezine metode okrutnije. Takvi ljudi ne mogu biti spašeni. Može se reći da ih je Sotona potpuno zarobio. Oni su zli ljudi, đavli i nitkovi u svakom pogledu. Ako s takvim ljudima razgovaraš o savjesti i ljudskosti, oni će ti se podsmijevati i reći: „Ti budaletino, postupaš sa savješću i ljudskošću – tko će ti dati novac za to? Nećeš li na kraju samo biti siromašan? Pogledaj kako je meni dobro, a pogledaj sebe – tako si jadan!” Podsmijevat će ti se i prezirati te. Takva je ljudskost potpuno lišena savjesti – savjest takvih ljudi potpuno je izgubljena; đavli su ih potpuno preuzeli i oni su postali pravi pravcati živi đavli. Stoga ne razgovaraj o istini s takvim ljudima – oni je ne mogu prihvatiti. Nemaju čak ni normalnu ljudskost, pa kako onda mogu prihvatiti istinu? Ljudi koji mogu prihvatiti istinu imaju granicu u svom gledanju na ljude i stvari, te vladanju i postupanju, osobito kada to uključuje njihove vlastite interese. Koja je to granica? To su obuzdavanje i kontrola koji dolaze od njihove savjesti. Ako mogu biti obuzdani i kontrolirani svojom savješću, može se reći da takvi ljudi još uvijek imaju određeni stupanj ljudskosti i granicu u svom vladanju. To znači da u svojim postupcima imaju određenu mjeru. Kada se druže s drugima ili kad bilo što rade, ako ne razumiju istina-načela ili ne znaju kako postupati u skladu s istinom, mogu barem poštivati granice savjesti. Drugim riječima, njihova savjest još uvijek ima svijest i može funkcionirati. Ako njihova savjest može funkcionirati, onda imaju priliku prihvatiti istinu. Njihova će se savjest razvijati u pozitivnom smjeru i u konačnici će se dijelovi njihovog karaktera koji nisu dobri donekle promijeniti. Kako njihov karakter bude postupno prolazio kroz preobrazbu, njihove će razne iskvarene naravi također korak po korak biti odbačene. Je li to sada jasno? (Jest.)

Ljudi bi trebali jasno vidjeti koga Bog spašava i koje dijelove ljudi Bog spašava i preobražava. S jedne strane, trebali bi imati jasno razumijevanje sebe, a s druge strane, trebali bi također imati sposobnost razlučivanja u vezi s onima oko sebe. Što se tiče očitovanja podlog karaktera, neka od njih uključuju otkrivanja iskvarenih naravi. To se prvenstveno odnosi na očitovanja koja krše istinu te su buntovna prema Bogu i opiru se Bogu. U očima ljudi takvi postupci ne krše zakon i zakon ih ne bi osudio, ali ih Bog osuđuje. To spada u iskvarene naravi. Ostala očitovanja podlog karaktera ne uključuju samo iskvarene naravi, već se odnose i na problem posjedovanja zlobne ljudskost-biti. Takvi su ljudi sposobni počiniti bilo kakvo loše djelo i oni su krajnje zli ljudi. Ako osoba ima problema sa svojim karakterom samo u jednom aspektu, ali i dalje govori i postupa sa savješću i razumom te učini neko zlo samo u posebnim okolnostima, onda ona nije zla osoba. Zli ljudi uopće nemaju savjesti ni razuma. Mogu li ljudi bez savjesti i razuma činiti dobre stvari? Nipošto ne mogu. Mogu li primjenjivati istinu? Još manje. Ako nečija savjest funkcionira i ima obuzdavajuću moć, onda se njegov karakter i ponašanje mogu donekle poboljšati. Ako osoba nema savjesti i bez obzira na to što čini nedostaje joj utjecaj savjesti, onda se njezin karakter i ponašanje neće poboljšati. Stoga razlučivanje osobe ne možemo u potpunosti temeljiti na njezinom karakteru ili integritetu; primarno je vidjeti ima li savjest i razum, te funkcioniraju li njezina savjest i razum. Ako ima savjest i razum, i ako njezina savjest i razum mogu funkcionirati kada postupa, onda i ona dalje posjeduje osnovnu ljudskost. Ako njezinim postupcima nedostaje utjecaj savjesti i razuma, onda ona ne posjeduje osnovnu ljudskost – lišena je ljudskosti. Ljudi koji posjeduju osnovni utjecaj savjesti i osnovnu ljudskost imaju priliku za spasenje, dok oni kojima nedostaje osnovna ljudskost nemaju priliku za spasenje. Koji je glavni čimbenik u tome može li netko primiti spasenje? (Glavni je čimbenik ima li u sebi savjest i razum.) Tako je. Dakle, možete li razlučiti ima li netko savjest i razum? (Možemo donekle razlučiti. Najvažnije je vidjeti je li osoba u sebi obuzdana savješću i razumom kada postupa, i ima li moralne granice.) U smislu doktrine i teorije, to se tako objašnjava – imate li kakve konkretne primjere? (Na primjer, neki ljudi, dok obavljaju svoju dužnost, krše načela i čine nesmotrena zlodjela, a braća i sestre ukažu na njihove probleme ili ih orežu. U takvim slučajevima, ako ti ljudi imaju savjest i razum, proaktivno će promišljati o sebi i pokušati spoznati sebe. Međutim, ako im nedostaje savjesti i razuma, mogu razviti ogorčenost ili čak napasti druge i osvetiti se.) To je dobar primjer. Kada ljude sa savješću i razumom drugi kritiziraju zbog činjenja nečeg lošeg, oni se osjećaju posramljenima i krivima. U njihovom se srcu javlja grižnja savjesti, a uz grižnju savjesti imat će očitovanja pokajanja i bit će voljni postupati bolje. Što se tiče ljudi bez savjesti i razuma, ma koliko da su velika zlodjela ili pogreške koje čine, ma koliki gubitak uzrokuju crkvenom radu ili ma koliko nevolja i smetnji donose braći i sestrama, kada ih se kritizira, imaju stotinu razloga kojima se opravdavaju i brane, odbijajući i najmanje priznati svoje prijestupe. Očito je da uzrokuju gubitke u radu, a ipak u svom srcu ne osjećaju krivnju. Recite Mi, hoće li osjećati grižnju savjesti? (Neće.) Neće osjećati grižnju savjesti. Mogu li se ljudi bez grižnje savjesti pokajati? (Ne.) Jesu li ljudi koji se ne mogu pokajati oni koji prihvaćaju istinu? (Nisu.) Hoće li nastaviti činiti iste stvari? (Hoće.) Do kada? (Budući da im nedostaje osjećaj savjesti, nastavit će to činiti.) Tako je. Nastavit će to činiti. Ma što drugi kažu, oni neće slušati: „Ja jednostavno tako radim stvari – sviđalo se to vama ili ne! Kakve veze ima sa mnom to što crkveni rad trpi gubitke? Važno je samo da ja sam ne trpim nikakve gubitke.” To je njihovo gledište. Dobro, to je sve za naš razgovor u zajedništvu o ovoj temi. Promišljajte o onome o čemu smo razgovarali, povežite to sa sobom te stvarima i ljudima oko sebe, postupno to razumijte i koristite ove riječi kako biste gledali na druge, gledali na stvari i gledali na sebe. Malo-pomalo, steći ćete razumijevanje ovih stvari.

6. Različita očitovanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi

Ljigavost

Prethodno smo razgovarali u zajedništvu o mnogim konkretnim očitovanjima vezanim uz ljudskost, urođena stanja i iskvarene naravi. Danas ćemo nastaviti razgovarati o nekim konkretnim očitovanjima koja uključuju ova tri aspekta. Započet ćemo s prvim očitovanjem: ljigavošću. Što znači taj pojam? (To znači da netko nije staložen, nije čestit i ispravan, te da je tajnovit i prikriven.) (To znači da se nečije ponašanje i držanje doimaju razmjerno opako.) Razmjerno opako – to se čini pomalo apstraktnim. Većina ljudi ne može zamisliti kako se točno ta opačina očituje. Ima li još nešto? (Ljigavost znači da su nečije ponašanje i držanje prilično niski.) Koliko ste aspekata spomenuli? Biti tajnovit i prikriven, opak, nizak, prezira vrijedan, sramotan – nisu li to očitovanja? (Jesu.) Može li se onda pojam ljigavosti zamijeniti time da je netko prezira vrijedan i nizak? (Može.) U koji se aspekt svrstavaju ova očitovanja ljigavosti? (U podao karakter.) Je li to mana ljudskosti? (Nije.) Ovo je očitovanje po prirodi daleko ozbiljnije od mana ljudskosti, pa se ne može svrstati u mane ljudskosti. Ljigavost je očitovanje podlog karaktera. Ako netko postupa na ljigav način, iako se ne može reći da je ta osoba zla osoba, gledajući sa stanovišta očitovanja ljigavosti, on uvijek izaziva odbojnost i gađenje kod ljudi. Takvi ljudi koji pokazuju ljigavost zasigurno rade stvari na podmukao i prikriven način, nimalo otvoreno, ponašajući se na prilično nisko i uvijek čineći prezira vrijedne stvari. To jest, u onome što rade koriste prezira vrijedne, besramne i sramotne metode, metode koje nisu čestite ni otvorene. Većina ljudi osjeća gađenje i gnušanje kada to vidi. To pokazuje da su prezira vrijedni i niski. Njihova najistaknutija karakteristika jest to da su osobito jadni, niski i prezira vrijedni. Što god radili ili govorili, ne mogu biti čestiti i otvoreni; uvijek izvode neke sumnjive poteze i upuštaju se u neke sramotne stvari. Na primjer, vjera u Boga je općepriznata kao vrlo ispravna stvar, nešto što ljudi mogu razumjeti i odobriti. Ali kada ti ljudi vjeruju u Boga, ponašaju se kao da su krenuli pogrešnim putem, kao da je to nešto sramotno. To su ljudi koji su prezira vrijedni i ljigavi. Koju ulogu ljigavi ljudi obično igraju među ljudima? (Oni su negativni likovi, prezreni ljudi.) Oni igraju negativnu ulogu. Koje karakteristike imaju takvi ljudi? Možda po njihovom izgledu ne možeš reći da su jako loši, ili ne možeš vidjeti da imaju bilo kakve loše namjere u onome što rade. Međutim, nakon što provedeš neko vrijeme u kontaktu s njima, osjećaš da uvijek govore i postupaju na način koji nije čestit i otvoren. Ono što govore zvuči lijepo, ali ono što rade iza kulisa nešto je drugo. Uvijek osjećaš da njihove namjere nisu ispravne, ili da ne govore o stvarima koje namjeravaju učiniti, ostavljajući te zbunjenim. Na kraju, počinješ osjećati da su takvi ljudi krajnje nepouzdani i da čine samo prezira vrijedne, podmukle stvari te da ti uvijek upropaste posao. To su ljigavi ljudi. Nećeš vidjeti te ljude da otvoreno izražavaju svoja drugačija gledišta ili da otvoreno iznose prigovore. Pred drugima bi čak mogli reći nešto što zvuči lijepo, poput: „Ne možemo to učiniti; moramo postupati po savjesti.” Međutim, iza kulisa oni manipuliraju stvarima, potičući neke nerazborite, glupe i neuke ljude da postupaju prema njihovim namjerama. Na kraju se stvar koju su željeli postići obavi, oni uživaju u rezultatima tog postignuća, a ipak nitko ne shvaća da je to bilo njihovo djelo. Vidiš da oni u prisutnosti drugih ništa ne govore niti rade, a ipak se tijek događaja na kraju odvija u smjeru kojim su oni manipulirali. S toga stajališta, takvi su ljudi također pomalo podmukli. Ima li ljigavih ljudi oko vas? Je li drugima općenito lako razlučiti ili prozreti ljigave ljude? (Nije.) Ti se ljudi prilično duboko skrivaju. Problem s njima je pitanje karaktera; oni imaju lošu ljudskost-bit. Jeste li se susreli s ljigavim ljudima? Jesu li vam jasna glavna očitovanja takvih ljudi? (Ne baš.) Od sada nadalje trebate obratiti pažnju i promatrati kakvi ljudi oko vas često otkrivaju razna očitovanja ljigavosti. Jesu li očitovanja u tom pogledu prilično apstraktna i skrivena? (Jesu.) Čak i ako oko tebe ima takvih ljudi, budući da ih je teško razlučiti, neće ti ih biti lako primijetiti. Kada jednog dana doista prepoznate takvu osobu, možete je promatrati i bilježiti njezina očitovanja od početka do kraja kako biste vidjeli kakve su doista njezine karakteristike i bit, a zatim ih sažeti. Zasad ćemo ovdje stati s temom očitovanja ljigavosti.

Razvratnost

Sljedeće očitovanje je razvratnost. Prvo, pogledajte – u koji aspekt spada razvratnost? (U podao karakter.) Spada u podao karakter. Na kakve se onda probleme razvratnost općenito odnosi? (Na probleme u nečijem ophođenju s drugima.) To je prilično točno – razvratnost općenito uključuje probleme u ophođenju između muškaraca i žena. Odnosi li se onda razvratnost na muškarce ili na žene? (I na muškarce i na žene.) Ne odnosi se samo na jedan spol. Ima takvih muškaraca, a ima i takvih žena. Stoga, ne mogu samo muškarci biti razvratni. Ako žene imaju problema u ophođenju s drugima, to je također razvratnost. Koja su onda konkretna očitovanja razvratnosti? Stalno imati sklonost druženju sa suprotnim spolom i razmetanju – kakav je to problem? Nije li to pomalo razvratno? (Jest.) Kad vide osobe suprotnog spola, to ih uzbuđuje. Što je više osoba suprotnog spola, to postaju uzbuđeniji i više se žele razmetati. Osobito kod nekih ljudi, do koje se mjere oni razmeću? Otkrivajući prsa i pokazujući leđa, praveći provokativne geste, izgovarajući provokativne riječi – nisu li to očitovanja razvratnosti? (Jesu.) Sve dok su u blizini pripadnici suprotnog spola, bez obzira na njihovu dob ili na to jesu li im privlačni, oblače se upadljivo, zavodljivo ili šarmantno kako bi privukli te osobe suprotnog spola. Nije li to očitovanje razvratnosti? (Jest.) To je najčešće očitovanje. Te su pojave već postale uobičajene i ne smatraju se ničim neobičnim među nevjernicima. Oni to ne smatraju razvratnošću, već na to gledaju kao na nešto vrlo normalno i prikladno. Vjeruju da bi se oba spola trebala lijepo oblačiti kako bi bili privlačni i kako bi im se pripadnici suprotnog spola divili, tako da budu namamljeni da im se udvaraju. Jesu li takva razmišljanja i gledišta razvratna? (Jesu.) Uvijek žele biti u središtu pozornosti osoba suprotnog spola, uvijek ih želeći privući i zainteresirati za sebe; bez obzira na njihov bračni status ili dob, uvijek tako razmišljaju i postupaju, a njihov je život ispunjen takvim razmišljanjem – nije li to razvratnost? (Jest.) To su neka očitovanja koja većina ljudi smatra relativno prihvatljivima i ne vide ih kao pretjerano razvratna – samo voljeti predstavljati se i razmetati se pred osobama suprotnog spola. Na primjer, nošenje lijepe odjeće, stavljanje malo parfema, pomalo izazovno oblačenje, izgovaranje provokativnih riječi ili razmetanje svojim šarmom – ta razvratna očitovanja su nešto što većina ljudi smatra podnošljivim. Ozbiljnije očitovanje razvratnosti jest to da se, bez obzira na okruženje u kojem vide pripadnike suprotnog spola, takvi ljudi usude dopustiti si slobodu i dodirivati ih. Oni im se ležerno približavaju i dodiruju ih ne razmišljajući o tome pristaje li druga osoba na to, ponašajući se kao da su oduvijek bliski. Osobito su vješti u promatranju tuđih izraza lica i reakcija. Ako vide da netko ne osjeća odbojnost i da je relativno poslušan, usude se ležerno mu dodirnuti glavu ili leđa, ili čak sjesti blizu njega ili ga, ako se druga osoba ne opire, držati za ruku. Neke žene mogu izravno sjesti muškarcima u krilo, ne mareći za to kako bi se drugi mogli osjećati kada to vide. To je otišlo dalje od običnog razmetanja do nečeg konkretnijeg. Nije li to razvratnost? (Jest.) Može li većina ljudi prihvatiti ovakvu vrstu razvratnosti? (Ne mogu je prihvatiti.) Neki ljudi ne misle da je to velika stvar pa čak i kažu: „Ovo nije razvratnost. Vrlo je normalno da muškarci i žene pokazuju naklonost jedni prema drugima. Inače, koja je svrha življenja? Muškarci bi trebali uživati u ženama, a žene bi trebale uživati u muškarcima – tek tada život ima smisla.” Ako nitko od suprotnog spola ne upućuje takve razvratne geste prema njima, oni misle: „Zar nemam nimalo šarma? Zašto ne mogu privući suprotni spol?” Tada se osjećaju razočarano. Kada se takvi ljudi susretnu s nekim razvratnim tko im se nabacuje, osjećaju se vrlo zadovoljno i u sebi su oduševljeni. U najmanju ruku, osjećaju se fizički i mentalno zadovoljeno, misleći da to što se netko zanima za njih čini njihov život vrijednim življenja. Stoga, neki ljudi mogu prihvatiti ovakvu vrstu razvratnosti. Na primjer, pretpostavimo da se nekome sviđa druga osoba i da gaji osjećaje prema njoj; ako ga ta osoba uvijek ignorira i ne pokazuje nikakvo zanimanje za njega, on se osjeća vrlo razočarano. Ali ako ga ta osoba povremeno dodirne, zadirkuje, pomiluje po ruci ili sjedne dovoljno blizu da osjeti toplinu njezina tijela – ili, idući još dalje, ako je to muškarac koji si je dopustio slobodu sa ženom, ona tada pomisli: „Ah, to je lijepo, sviđam mu se. Iako ne možemo biti sjedinjeni kao jedno na ovom svijetu, to što se ovako razvratno odnosi prema meni barem čini moj život vrijednim!” Vidiš, neki ljudi iz dubine svoga srca prihvaćaju ovakvu vrstu razvratnosti, umjesto da je preziru. Njihov stav ovisi o tome je li osoba suprotnog spola koja radi te stvari netko tko im se sviđa. Ako im se sviđa i ne osjećaju odbojnost prema njoj, ili čak u srcu žude za njom, onda ne preziru takve razvratne ljude niti razvratne postupke. Umjesto toga, mogu ih u svom srcu prihvatiti i pozdraviti, dajući im mjesto u svom srcu. Tako neki ljudi u sebi prihvaćaju takve razvratne pojedince. Budući da razvratni ljudi nisu dobri, ne znači li to da su i oni koji mogu prihvatiti takvo razvratno ponašanje također razvratni? (Znači.) I oni su razvratni. Postoje neka očitovanja ozbiljnija od ove vrste razvratnosti – ne samo malo razmetanja, ne samo razmjenjivanje pogleda ili fizičko milovanje, već to ide još dalje. Umovi tih ljudi u potpunosti su zaokupljeni takvim razvratnim stvarima. Ako se to događa kada netko izlazi s nekim, to je normalno očitovanje. Ali ako nečija dob i stvarne okolnosti to ne dopuštaju, a on ipak stalno razmišlja o takvim stvarima kada vidi osobe suprotnog spola, koja je onda bit tog očitovanja? To znači da kada se suoče s osobama suprotnog spola, uvijek imaju neku vrstu želje i žudnje, ili imaju neki cilj na umu – nije da samo žele zadovoljiti neku psihološku potrebu i to je to; umjesto toga, žele poduzeti konkretne radnje i ići znatno dalje. Oni svom srcu neprestano jure za tim stvarima; osim što u sebi razmišljaju o razvratnim stvarima, u pogledu svog ponašanja također počinju tražiti kontakt s prikladnim pripadnicima suprotnog spola kako bi udovoljili svojoj seksualnoj želji i dali joj oduška. Nisu li takvi ljudi razvratni? (Jesu.) U usporedbi s prethodne dvije vrste razvratnih ljudi, nije li ova vrsta razvratne osobe vrlo opasna i zastrašujuća? (Jest.) Takvi razvratni ljudi mogu poduzeti akciju u bilo kojem trenutku – to već pokazuje da su vrlo opaki i razvratni. Što se tiče razina izvan ovoga, o njima nećemo dalje raspravljati.

Dakle, među ove tri vrste razvratnosti, koju možete prihvatiti? To jest, za koju od njih osjećate da je normalno da se netko tako ponaša, da to nije velik problem i da je to ponašanje nekoga prema kome ne osjećate veliko gađenje ili prezir i koga možete donekle prihvatiti? Koju razinu razvratnosti možete prihvatiti? (Ne možemo prihvatiti nijednu razinu.) Zašto ne možete prihvatiti nijednu razinu razvratnosti? (Priroda posljednje vrste razvratnosti prilično je podla, pa iako prva vrsta razvratnosti uključuje samo razmetanje pred suprotnim spolom, ona uzrokuje ometanja onima oko njih.) Prva vrsta osobe u svom srcu nema jasan osjećaj za razlikovanje spolova. Većina ljudi obraća pažnju na granice između muškaraca i žena kada komunicira sa suprotnim spolom. Osobito kada se radi o ženama koje komuniciraju s muškarcima, one bi trebale ostati suzdržane i održavati neke granice pred muškarcima. Međutim, neke žene uživaju u komunikaciji s osobama suprotnog spola i postanu uzbuđene kada vide nekoga tko im se sviđa. Čim im se pruži prilika, pronalaze izgovor da uspostave kontakt. Svatko tko namjerno traži komunikaciju s osobama suprotnog spola ima nešto nenormalno u svom srcu. Iako prva vrsta razvratnosti ne uključuje konkretne razvratne načine postupanja niti dovodi do ikakvih konkretnih događaja, niti uključuje seksualni napad, na temelju njihovih očitovanja, u pogledu ophođenja s drugima, tim ljudima nedostaju jasne granice između muškaraca i žena. To jest, u njihovom srcu nema jasnih granica i oni ne razumiju da bi normalni ljudi trebali imati osjećaj srama i ne navoditi druge da na njih gledaju svisoka. Ako netko pokazuje razvratna očitovanja, a da pritom ništa ne osjeća, on nije normalna osoba i u najmanju ruku nedostaju mu savjest i razum normalnih ljudi. Bio netko muškarac ili žena, mora poštivati granice između spolova i u srcu mu mora biti jasno da se te granice ne smiju prijeći. Bog je stvorio muškarce i žene s urođenim razlikama; nije moguće zamagliti granicu između njih. Ako nekome uvijek nedostaju jasne granice između muškaraca i žena i stalno se razmeće pred osobama suprotnog spola, to nije samo opća raskalašenost ili nedostatak suzdržanosti – to uključuje pitanje ophođenja s drugima. Bez obzira na to predstavljaju li stvari koje rade konkretne probleme ili ne, sve dok ta očitovanja uključuju pitanja ophođenja s drugima, ona su nespojiva s ljudskim osjećajem srama. Osobito u stvarima između muškaraca i žena, ako osoba ne poznaje sram ili joj nedostaje osjećaj srama, onda je u velikoj opasnosti. Ako se možeš namjerno razmetati svojim šarmom pred pripadnicima suprotnog spola i pokušati ih privući, vrlo je vjerojatno da ćeš prijeći na sljedeću razinu razvratnosti. Možeš početi s razmetanjem, ali to se lako može razviti u dopuštanje slobode, a iz dopuštanja slobode lako se može razviti u nešto konkretnije, što će na kraju za tebe izmaknuti kontroli. Vidiš, bez obzira na razinu razvratnosti, sve dok spada u opseg razvratnosti, to uključuje problem u ophođenju s drugima. Jednom kada to uključuje problem u ophođenju s drugima, nema razlike u razini ozbiljnosti. To je zato što takvi problemi mogu eskalirati – počevši od razmetanja i nedostatka osjećaja srama, lako mogu napredovati do fizičkog kontakta, razvijanja naklonosti, a zatim do toga da postanu međusobno nerazdvojni. Odatle može dalje eskalirati, izmičući kontroli, zbog čega će biti prekasno za žaljenje. Jednom kada to postane stvarnost, teško je to dista privesti kraju. Dakle, bez obzira na to kakva očitovanja razvratnosti pokazuješ, sve dok ona uključuju problem u ophođenju s drugima, ako se ne suzdržavaš i nedostaje ti osjećaj srama – ako ti je potpuno svejedno što drugi govore o tebi, kako te ljudi procjenjuju ili kako te Bog gleda – onda si u velikoj opasnosti. Što znači biti u velikoj opasnosti? To znači da je, počevši od uobičajenih razvratnih postupaka i očitovanja, vrlo lako srozati se i učiniti apsurdne stvari koje ti ostavljaju žaljenje za cio život. Razumijete li? (Da.) Stoga, ako ne možete prozreti bit problema razvratnosti i ne uspijete ga riješiti na vrijeme, u velikoj ste nevolji. Ako pokazuješ takva očitovanja ili uživaš u težnji za takvim stvarima, to dokazuje da u tvojoj ljudskosti postoji ozbiljan problem. Koji problem? Nedostatak osjećaja srama. Pitanje ophođenja s drugima povezano je s osjećajem srama kod osobe. Ako ti nedostaje osjećaj srama, onda nemaš granica kada radiš takve stvari. Što god pomisliš, možeš provesti u djelo. Tvoja razmišljanja i želje neće biti ni kontrolirani ni ograničeni. Sve dok je okruženje prikladno, tvoja razmišljanja i želje iskoristit će priliku da stupe u akciju, postupno će bujati i doći do točke pucanja. To će dovesti do zastrašujućih posljedica.

Ako oko vas ima takvih razvratnih ljudi, čiji problem razvratnosti nije samo povremeno izgovaranje jedne provokativne primjedbe, i čija razvratnost nije usmjerena samo na nekoliko određenih pojedinaca – već se oni često tako ponašaju, nemajući baš nikakav osjećaj srama, a problem ostaje neriješen čak i kada ih drugi preziru, podsjećaju ili upozoravaju, pri čemu oni i dalje nastavljaju biti razvratni, a njihova razvratnost postaje čak i sve ozbiljnija – i ako se susretnete s takvim ljudima, onda ih morate izbjegavati. Zašto biste ih trebali izbjegavati? Zato što razvratni ljudi nemaju srama. Imaju li ljudi bez srama ikakvu suzdržanost u svojim postupcima? Mogu li se suzdržati? (Ne mogu.) Oni se ne mogu suzdržati, stoga moraš izbjegavati takve ljude; daj sve od sebe da izbjegavaš druženje s njima. Ako posao zahtijeva da imaš kontakt s njima i to se ne može izbjeći, onda neka to bude isključivo poslovno, ali najbolje je da bude prisutno još nekoliko ljudi kada komuniciraš s njima. Nemoj se upuštati u poslove s njima nasamo i nemoj im dati nikakvu priliku da to iskoriste. Daj sve od sebe da izbjegneš biti nasamo s njima, kako ne bi pao u iskušenje i kako ne bi dao Sotoni nikakvu priliku da to iskoristi. Bez obzira na to o kakvom se razvratnom ponašanju radi, sve dok prepoznaješ da takvi ljudi nemaju srama u svom ophođenju s drugima, da mogu očijukati s bilo kojim pripadnikom suprotnog spola i da su čak toliko razvratni da mogu zbijati opscene šale u prisutnosti mnogih pripadnika suprotnog spola, govoreći kao da je to sasvim normalno, ostavljajući slušatelje da crvene, da im je neugodno i da to ne mogu slušati, dok oni sami ne osjećaju ništa, nisu svjesni i nije ih briga, onda se takve ljude mora izbjegavati. Razumijete li? (Razumijemo.) Osobito kada ti u komunikaciji s njima nasamo pokazuju posebnu brigu i pozornost, a još više kada su tolerantni prema tvojim manama i nedostacima, a zatim si često dopuštaju slobodu s tobom, ili se izvana predstavljaju kao džentlmeni i uglađeni, a ipak njihove riječi uvijek nose prizvuk opscenosti – takvi su ljudi vrlo opasni i morate ih se čuvati. Postoje i neki ljudi koji, za stvari o kojima bi se očito moglo razgovarati u zajedništvu ili se raspitati kod nekoga istog spola, ili za posao koji bi se mogao obaviti s nekim istog spola, to ne čine, već umjesto toga inzistiraju na traženju nekoga suprotnog spola. Na kojeg god pripadnika suprotnog spola bacili oko, stalno mu postavljaju pitanja, gnjave ga, započinju nepotrebne razgovore i izmišljaju stvari kojima će ga gnjaviti, uvijek mu postavljajući beskorisna pitanja koja se ne moraju postavljati i ulažući velike napore kako bi stvorili prilike za interakciju jedan na jedan s tom osobom. Svrha njihovog traženja prilika jest zadovoljavanje vlastitih želja. Bez obzira na to jesi li muškarac ili žena, što bi trebao učiniti kada se susretneš s takvim ljudima? (Držati se podalje od njih.) Trebao bi smisliti način da ih odbiješ; objasni im stvari vrlo jasno. Nemoj se samo šutke držati podalje od njih i misliti da je to dovoljno. Ako te povremeno jednom zagnjave, možda nećeš moći utvrditi ponašaju li se nepristojno. Ali ako te stalno gnjave, moraš im to jasno dati do znanja. Što bi trebao reći? Možeš im reći: „Zagnjavio si me više od jednom ili dvaput – na što ciljaš? Izjasni se! Imamo li mi doista takav radni odnos? Toliko je ljudi koje bi mogao pitati, a ti inzistiraš na tome da pitaš mene i dolaziš k meni – jesmo li doista tako bliski? Nemoj to raditi. Nisam zainteresiran i ne volim se ovako družiti s ljudima. Molim te, ubuduće me nemoj više uznemiravati. Uopće me ne zanimaš. Ako me ubuduće nastaviš ovako uznemiravati, neću biti fin!” Kakav bi pristup trebalo zauzeti prema takvim ljudima? (Držati se podalje od njih i odbiti ih.) Ako takvi ljudi ostanu nepopravljivi unatoč ponovljenim opomenama, kako bi se s njima trebalo postupati? S njima bi se tada trebalo postupati u skladu s crkvenim upravnim odlukama, tako da ih se izolira ili ukloni. Neki su pojedinci osobe koje ugađaju drugima, koje se ne usuđuju uvrijediti druge i u sebi se boje ovakve razvratne osobe. To je problematično. S njima se takvi mogu samo poigravati. Prema takvim razvratnim ljudima mora se odnositi ozbiljno. Trebao bi se držati hladnije prema njima, ali nema potrebe za ljutnjom – samo mirno reci: „Nemojmo igrati ove dječje igre. Jasno vidim na što ciljaš. Igranje ove igre sa mnom neće upaliti. Ne sviđaš mi se, stoga te molim da me više ne uznemiravaš! Ako me budeš stalno gnjavio, imam dosta načina da se obračunam s tobom!” Nije li to odbijanje? (Jest.) Hoćete li ih moći ovako odbiti? (Nakon što smo čuli Božje riječi, hoćemo. Prije nego što je Bog govorio o tome, ne bismo ih se usudili ovako odbiti.) Naravno, ovo je samo primjer. Takve situacije nisu ograničene na to da muškarci uznemiravaju žene; one također uključuju i to da žene uznemiravaju muškarce. Ukratko, bez obzira na to jesi li muškarac ili žena koja je uznemiravana, ako jasno vidiš da se takvi razvratni ljudi doista ne upuštaju normalno u interakcije, iskrene razgovore ili savjetovanje s tobom, onda ih možeš odbiti. U komunikaciji s takvim ljudima vrlo je lako osjetiti njihovu namjeru i trebao bi biti na oprezu. Trebao bi im reći: „Nismo bliski, pa bi ti bilo bolje da me ne uznemiravaš!” Ako te stalno uznemiravaju, a tebi je i dalje previše neugodno odbiti ih, brinući se da bi mogao povrijediti njihove osjećaje, misleći da bismo kao braća i sestre trebali biti tolerantni prema njima, trebao bi razumjeti posljedice koje takva tolerancija može donijeti. Ako ti se sviđaju i voljan si družiti se s njima, to je tvoja sloboda. Naravno, zar nije glupo suosjećati s razvratnom osobom ili čak gajiti simpatije prema njoj? Ako se mogu razvratno ponašati prema tebi, mogu to učiniti i drugima. Druženje s takvim ljudima znači kopati vlastiti grob – prizivati smrt. Stoga bi takve ljude trebao izravno odbiti; razjasni im stvari i reci im da drže odstojanje. Nije li to vrlo jednostavno? (Jest.) Istinski razvratni ljudi su oni kojima nedostaje srama u njihovoj ljudskosti. Naravno, bili muškarci ili žene, ljudi mogu povremeno pokazati neka pomalo nenormalna očitovanja kada se susretnu s pripadnicima suprotnog spola. Sve dok to nije postalo uobičajeno, ne rezultira postupcima ili posljedicama, i osoba to može ispraviti kada nakon nekog vremena osjeti da je to neprikladno, to se ne može svrstati u razvratnost. Ova pomalo nenormalna očitovanja ne bi se trebala generalizirati. Biti razvratan očitovanje je nedostatka srama unutar nečije ljudskosti. Glavno očitovanje takvih ljudi jest to da u svom ophođenju s drugima nemaju srama – oni su neobuzdani, nesputani i osobito razvratni. To se svrstava u očitovanje razvratnosti unutar nečije ljudskosti. Znate li sada kako postupati s takvim ljudima i kako se nositi s njima? (Znamo.) To je sve za našu raspravu o temi razvratnosti.

Niskost

Porazgovarajmo o još jednom očitovanju: niskosti. Kakav je to problem? (To je problem podlog karaktera.) Niskost spada u opseg podlog karaktera i svrstava se u ljudskost. Je li niskost donekle slična ljigavosti? (Jest.) To je također očitovanje podlog karaktera. Niskost znači postupati ne pridržavajući se pravila, podmuklo, ne samo postupajući bez načela ili granica savjesti i morala, već i postupajući na način koji je osobito prezira vrijedan i nizak. Koja su očitovanja niskosti? Na primjer, niska osoba vidi da je netko kupio lijep auto koji ona sebi ne može priuštiti. Prolazeći pored njega, naizgled pozdravlja tu osobu, govoreći: „Lijep auto! Mora da si bogat!” Njezine riječi zvuče ugodno, ali čim vlasnik auta ode, ona pljune na auto – fuj. Nije li to niskost? (Jest.) Kakvo ponašanje predstavlja pljuvanje? (Predstavlja niskost.) To se naziva niskost. Niskost znači biti osobito prezira vrijedan, prljav i nizak – to je sramotno postupanje, zbog kojeg ti se drugi rugaju i preziru te, zbog kojeg ljudi osjećaju da je tvoj karakter nizak i da si prava sramota. Neki ljudi, na primjer, vide da njihov susjed ima dobrog psa i u sebi osjećaju ljubomoru: „Njihova obitelj ima tako dobrog psa. Zašto ja nisam kupio tog psa?” Zato pronalaze način da ubiju psa, a nakon toga su presretni. Slave čim dođu kući, otvaraju šampanjac i goste se, osjećajući se sretnijima kao nikad prije. Recite Mi, je li ta osoba užasna ili ne? (Jest.) To je niskost. Čim se drugima dogodi nešto dobro i čim su drugi sretni, oni postaju nesretni i smišljaju načine da im to unište. Kada vide da druge snalazi nesreća, naslađuju se njihovoj nevolji. Takvi su ljudi vrlo niski.

Razmišljanja niskih ljudi vrlo su negativna. Kako su negativna? Na primjer, kada nekome nešto daš, u normalnim okolnostima, on bi trebao osjećati zahvalnost, govoreći: „Ova je stvar prilično dobra. Tebi se nekada jako sviđala, ali sada ti više ne treba. Nisi je dao nekom drugom, nego si je odmah dao meni – mi smo doista prijatelji!” Svatko sa savješću i razumom razmišljao bi ovako; prihvatio bi tu stvar pozitivno. Ali razmišljanje niskih ljudi je iskrivljeno. Oni bi u sebi rekli: „Ovo si mi dao samo zato što ti više ne treba. Da ti još uvijek treba, bi li mi to dao? Dobre stvari zadržavaš za sebe, a meni daješ one loše – tko to želi! Odbacuješ li me kao prosjaka? Misliš li da ne znam što je dobro? Dao si mi to samo zato što ti više ne treba, a i dalje očekuješ da budem zahvalan. Smatraš li me idiotom?” Vidiš, oni o tako jednostavnoj stvari razmišljaju na tako prezira vrijedan, prljav, nizak način. Kada im nešto daš, na kraju samo sebi stvoriš nevolju. Zašto to stvara nevolju? Zato što je osoba kojoj si to dao niska osoba – netko s prezira vrijednim, prljavim i podlim razmišljanjem. Oni o svakome razmišljaju negativno. Kada gledaju na nekoga, ne gledaju ga na temelju načela, niti na temelju karaktera te osobe ili načela vladanja koja poznaju iz dugogodišnjeg druženja s njom. Umjesto toga, na druge gledaju na temelju vlastitih ekstremnih, tvrdoglavih razmišljanja i gledišta. Takvi su ljudi vrlo niski. Ako se ne družiš s njima niti im bilo što daješ, situacija ostaje mirna. Ali ako se doista družiš s njima i pomažeš im, često te na kraju osuđuju i kritiziraju. Kada vide da koristiš nešto dobro, oni to uvijek žele. Ako im to ne daš, misle da si škrt i tvrdica. Takvi su ljudi vrlo problematični i s njima se vrlo teško slagati. Možda neće ništa reći izravno, ali duboko u sebi, potajno se uvijek natječu s tobom, razvijajući u svom srcu nepovoljna razmišljanja o tebi. Jednostavno rečeno, takvi ljudi imaju odvratno srce i odvratna razmišljanja. Mislim da je riječ „odvratan” prilično prikladna da se nečija razmišljanja i srce opišu kao prljavi – to znači da nisu čisti, nisu pozitivni i nisu dobri. Koliko god nešto bilo pozitivno, kada oni o tome govore, to se pretvara u nešto negativno. Koliko god dobrih stvari činiš za njih, ne samo da to ne cijene, već te i omalovažavaju i podmeću ti, govoreći da imaš loše namjere. Ako im pružiš neku korist, razmišljat će o tome pokušavaš li ih iskoristiti. Ako si ravnodušan prema njima, mislit će da, zato što si bogat i moćan, gledaš svisoka na siromašne. Smatrat će da ti nedostaje ljudske topline, da se ne znaš ophoditi s ljudima i da nisi sposoban uzeti u obzir tuđe osjećaje. Ako se udaljiš od njih, ni to neće funkcionirati – i dalje će imati nešto da kažu o tome. Takvi su ljudi vrlo problematični. Bez obzira na to kako se družiš s njima, nikada im ne možeš udovoljiti. Ne znaš što će misliti i ne znaš kakve će nevolje proizaći iz stvari koje činiš s dobrim namjerama. Dakle, postoji samo jedan način da se nosiš s takvim ljudima – drži se podalje i nemoj imati posla s njima. Kada stječeš prijatelje, nemoj birati takve ljude, jer su previše niski; druženje s njima donijet će ti velike nevolje i veliku muku, a sva ta muka i nevolja potpuno su nepotrebne. Imaju li niski ljudi razumnosti? (Nemaju.) Što znači reći da nemaju razumnosti? (Nemaju savjesti ni razuma i nemaju moralnih granica.) Koje su pojedinosti u vezi s tim? (Nemaju razmišljanje normalnih ljudi.) Nemati razmišljanje normalnih ljudi jedan je aspekt. Recite Mi, imaju li takvi ljudi imalo srama? (Nemaju.) Nemaju srama, nemaju razmišljanje normalne ljudskosti i iznose samo iskrivljeno i pogrešno rasuđivanje. Njihovo rasuđivanje usmjereno je na zaštitu vlastitih interesa – sve je to iskrivljeno rasuđivanje. Ako im nešto daš, kažu da ih gledaš svisoka i daješ im samo stvari koje ti ne trebaju. Ako im ne daš ništa, onda kažu da si previše škrt. Nisu li takve riječi iskrivljeno rasuđivanje? (Jesu.) Oni jednostavno ne mogu ispravno shvatiti stvari i razmišljaju vrlo negativno – to je iskrivljeno rasuđivanje. Nevjernici često kažu da se ljudi moraju vladati razumno – ako je netko nerazuman i iznosi samo iskrivljeno rasuđivanje, onda on nije ništa dobro. Ako ti netko nešto da, to znači da ima nekog obzira prema tebi; ako ti to ne da, to je također opravdano – on svoju imovinu može dati kome god želi. Ako i dalje pronalaziš mane kada ti to da, a nazivaš ga škrtim ako to ne učini, nije li to izvan svake pameti? Nisu li ljudi koji se upuštaju u ovakvo iskrivljeno rasuđivanje niski? (Jesu.) Oni su iznimno niski! Niski ljudi su nerazumni, pa do njih ne dopire nikakvo rasuđivanje. Postupanje prema savjesti i razumu, ili na temelju istina-načela, njima jednostavno nema smisla. Niskost je donekle slična ljigavosti, zar ne? (Jest.) Na primjer, neki ljudi potroše novac da bi nešto kupili i stalno osjećaju da to nije vrijedno te cijene, kao da su pretrpjeli gubitak. Zatim razmišljaju: „Iskoristio si me, pa moram pronaći način da i ti pretrpiš gubitak – tek tada ću se osjećati uravnoteženo u sebi.” Ovakvi ljudi, koji su prezira vrijedni i niski, uvijek razmišljaju o tome kako iskoristiti druge. Ako osjećaju da su pretrpjeli gubitak, otežavaju stvari drugima; uvijek se žele osigurati da ne budu na gubitku i tek se tada osjećaju zadovoljnima. Ako iskoriste nekog drugog, oni slave i toliko su sretni da se bude iz sna s osmijehom. Koliko ćeš novca potrošiti na nešto tvoj je vlastiti izbor – nitko te nije prisilio da im daš svoj novac. Budući da si to kupio dobrovoljno, zašto si i dalje ogorčen i još uvijek pokušavaš iskoristiti druge i izbjeći gubitak? Nisu li takvi ljudi vrlo niski? (Jesu.) Kada odu u supermarket kupiti namirnice i misle da su preskupe, kako bi izbjegli gubitak, uzmu nekoliko dodatnih plastičnih vrećica. Ako se to događa tijekom Nove godine ili praznika, a supermarket dijeli kalendare, moraju uzeti još nekoliko i tek se tada osjećaju zadovoljnima. Kada iskoriste druge, osjećaju se oduševljeno i čak idu uokolo pokazujući koliko su sposobni i vješti. Recite Mi, kakav način razmišljanja imaju takvi ljudi? Bez obzira na to o čemu se radi, oni uvijek procjenjuju stvari na temelju toga mogu li izvući korist i izbjeći gubitak. Već su samo ovakvo razmišljanje i gledište vrlo niski i prezira vrijedni. Naravno, u tome postoji i nadmena strana, kao i zla strana. S takvim je ljudima teško izaći na kraj i sitničavi su. Kod takvih se ljudi očituju mnoge mane ljudskosti – njihovi načini razmišljanja, sa stajališta ljudskosti, uopće nisu u skladu sa zdravim razumom ili bilo kakvim pravilima ponašanja te padaju ispod osnovne moralne granice normalne ljudskosti; naravno, oni također nisu u skladu sa savješću i razumom ljudskosti. Oni su vrlo izopačeni, vrlo podli i također vrlo nadmeni. Ne nalaze li se takvi ljudi često među skupinama ljudi? (Nalaze.) Niski ljudi imaju podao karakter i s njima je vrlo teško izaći na kraj. Čim nešto uključuje njihove interese, bilo da se radi o materijalnim interesima ili njihovom ponosu i statusu, njihovo će se vladanje u tom pogledu otkriti; očitovat će se osobito jasno. Počet će iznositi iskrivljeno i pogrešno rasuđivanje, postajući potpuno neosjetljivi na razum. U redu, to je sve za našu raspravu o niskim ljudima.

Sebičnost

Još jedno očitovanje jest sebičnost. Je li sebičnost dobra? (Nije.) Onda Mi prvo recite, je li sebičnost urođena? (Nije.) Sebičnost nije urođena, pa kakav je to onda problem? (Mana ljudskosti.) (Mislim da je to problem karaktera.) Sebičnost bi trebalo kategorizirati na temelju situacije. Neki primjeri sebičnosti su očitovanja ljudskog instinkta; oni su vrsta ljudskog instinkta, pravo koje bi ljudi trebali imati, pravo da štite vlastite interese. Ako je to očitovanje ljudskog instinkta, onda je to nešto što bi ljudi trebali posjedovati. Ova vrsta sebičnosti očitovanje je zaštite nečijih ljudskih prava i zaštite nečijih zakonitih prava i interesa. Ova je vrsta sebičnosti opravdana; to nije mana ljudskosti. Međutim, postoji još jedna vrsta očitovanja koja je ozbiljnija od ove vrste sebičnosti – ona uključuje nanošenje štete interesima drugih, a to je mana ljudskosti; to je eskaliralo u problem karaktera. Ta se pitanja moraju razlučiti: koja su očitovanja sebičnosti opravdana, koja su očitovanja sebičnosti mana ljudskosti, a koja očitovanja sebičnosti uključuju problem karaktera. Ako se ta pitanja mogu jasno sagledati, onda će se znati kako praktično postupati u skladu s načelima. Na primjer, ljudi se žele dobro brinuti za vlastiti život, u potpunosti ispunjavati svoje odgovornosti i obveze te dobro upravljati sobom bez brige o drugima, samo dobro upravljati sobom, a da pritom ne zadiru u tuđe interese – sa stajališta ljudskosti, to je također vrsta sebičnosti, zar ne? Međutim, s drugog stajališta, to je također instinktivna reakcija koju ljudi imaju. Naravno, to je također urođeno pravo koje je Bog dao ljudima – to jest, imaš pravo prvo se pobrinuti za sebe bez brige o drugima. Održavanjem vlastitog ljudskog života, održavaš vlastiti opstanak. To je opravdano. Naravno, sa stajališta ljudskosti, briga samo o sebi i odsustvo brige o drugima također je očitovanje sebičnosti. Međutim, ova vrsta sebičnosti normalno je očitovanje ljudskosti i opravdana je. Iako se s ljudskog stajališta na to gleda kao na manu ljudskosti, u stvarnosti to nije mana ljudskosti. Brinuti se samo o sebi – biti sit i toplo odjeven, dobro obavljati svoj posao, ispunjavati svoje obveze, i to je sve – bez sposobnosti da se brineš o drugima ili želje da se brineš o drugima, pravo je koje imaš, a to je i instinkt koji ti je Bog dao. Sa stajališta urođenih stanja, ako osoba ne zna ni brinuti se o sebi, ako joj nedostaje taj urođeni instinkt, onda ne ispunjava mjerilo odrasle osobe. Ova vrsta sebičnosti instinktivna je reakcija koju ljudi imaju. Iako brinu samo o sebi, štite samo vlastita prava i interese, brinu samo o vlastitim osnovnim životnim potrebama, kao i o stvarima unutar vlastite sfere života i rada, ipak, sve dok ne zadiru u interese drugih, ova vrsta sebičnosti nije za osudu. Vrsta sebičnosti koja doista eskalira do razine podlog karaktera, osim brige samo o sebi, također uključuje zadiranje u tuđe interese i prava ili nanošenje štete tuđim interesima i pravima, zadiranje u tuđa ljudska prava. To je istinska sebičnost i to je problem podlog karaktera. Ako radi zaštite vlastitih interesa, ugleda, statusa i ponosa ne prezaš ni pred čim da bi prigrabio ili silom oduzeo tuđe interese – prisvajajući ih kao vlastite, misleći isključivo na sebe, a ne na druge, čak ostavljajući druge bez načina da prežive – ova vrsta sebičnosti ukazuje na podao karakter. Na primjer, noću, dok svi ostali spavaju, osjećaš se uzbuđeno i ne možeš spavati, pa želiš otpjevati pjesmu. Kako te ponese, počneš glasno pjevati, čak i puštati glazbu i plesati dok pjevaš. Tvoje se raspoloženje popravlja i osjećaš se sretno, ali probudiš sve ostale, ostavljajući ih bez sna. Kako se to zove? (Sebičnost.) Ovakvo ponašanje naziva se sebičnošću. Ukazuje li ovo ponašanje na podao karakter? (Ukazuje.) Zašto ovo ponašanje ukazuje na podao karakter? (Zato što ne uzima u obzir druge i utječe na odmor drugih.) Kako bi usrećio sebe, ne ustručavaš se žrtvovati tuđe vrijeme za odmor i san, prisiljavajući sve da ti se pridruže u tvom pjevanju i veselju. Kako bi postigao vlastite ciljeve i zaštitio vlastite interese, zadireš u tuđe interese i prava. To jest, uvjet za zaštitu vlastitih interesa jest žrtvovanje interesa i prava drugih ljudi. Ova vrsta očitovanja naziva se sebičnošću. Razlog zašto ova vrsta sebičnosti ukazuje na prezira vrijedan, podao karakter jest taj što ovakvo ponašanje šteti interesima drugih. Služiš se neprimjerenim sredstvima kako bi zaštitio vlastite interese, dok istovremeno štetiš interesima drugih i potkopavaš ih – to se naziva sebičnošću. Na primjer, kada svi jedu zajedno, neki ljudi brinu samo o tome hoće li dobiti meso, pa čak pojedu i tuđe porcije mesa. Jesu li takvi ljudi koji jedu više mesa sebični? (Jesu.) Vladaju se na neprimjeren način, misleći samo na sebe i zanemarujući druge – to se naziva sebičnošću. Zašto se ova situacija naziva sebičnošću? Zašto se to smatra podlim karakterom? To je zato što, kako bi zaštitili vlastite interese, zadiru u tuđe interese, prisvajajući tuđe stvari i uzimajući ih kao svoje. To se naziva sebičnošću, a ova vrsta sebičnosti ukazuje na prezira vrijednu ljudskost i podao karakter. Dakle, ako štitiš vlastita prava i interese zadirući u tuđe interese i nanoseći im štetu, onda si sebična osoba, osoba podlog karaktera. Također se može reći da si osoba s lošom ljudskošću. Međutim, ako nisi naštetio tuđim interesima, nisi razorio ili oštetio tuđe odnose i brinuo si samo o sebi bez brige o drugima, onda je ova vrsta sebičnosti još uvijek donekle opravdana. Najviše što se može reći jest da nisi baš ljubazan i da si sitničav i egocentričan, ali nisi loša osoba; to ne doseže razinu podlog karaktera. Postoji li razlika u prirodi ove dvije vrste sebičnosti? (Postoji.) Razlučujući karakter ljudi na temelju stupnja njihove sebičnosti i biti načina na koji postupaju, može se vidjeti da je karakter ljudi različit – postoje razlike.

Neki se ljudi nikada ne bave tuđim poslom i usredotočuju se samo na vlastite stvari. Takvi se ljudi mogu doimati ne baš srdačnima, ne baš prijateljski nastrojenima i ne baš toplima u svojim interakcijama s drugima. Međutim, oni nikada ne uzrokuju ometanja, nikada ne izmišljaju laži ni glasine o drugima i nikada ne zadiru u tuđe stvari niti ih prisvajaju. Naravno, oni nikada ne daju svoje stvari drugima. Mogu se doimati vrlo škrtima i pravim tvrdicama, ali nikada ne štete tuđim interesima i vrlo su principijelni u načinu na koji se vladaju. Takvi ljudi imaju granicu, a to je: „Ja ne zakidam tebe, a ti ne bi trebao razmišljati o tome da zakidaš mene. Ja tebe nikada ne iskorištavam, a ti ne bi trebao razmišljati o tome da iskoristiš mene.” Oni su vrlo principijelni. Iako su takvi ljudi ravnodušni prema drugima, nisu željni pomoći drugima, ne komuniciraju s drugima i ne pokazuju drugima puno prijateljstva ni entuzijazma, oni nikada ne štete drugima. Čak i ako imaju mnogo nečega, ne daju to drugima. Kada vide druge s dobrim stvarima, ponekad mogu osjećati zavist ili ljubomoru, ali nemaju namjeru pohlepno ih uzeti; oni također ne iskorištavaju potajno druge, niti zadiru u tuđe interese radi vlastite koristi. Sudeći prema navedenom, oni nisu zli. Znači li to onda da je njihova ljudskost dobra? Je li njihova ljudskost dobra ili ne ovisi o njihovoj savjesti i razumu, njihovom stavu prema prihvaćanju istine i njihovom stavu prema pozitivnim stvarima – to je druga stvar. Ali barem, sudeći prema stavu i načinu koji usvajaju u ophođenju s drugima, oni nisu zlonamjerni prema drugima. Na površini se doimaju vrlo sebičnima, brinu samo o sebi, žive u svom malom svijetu i ne bave se tuđim poslovima. Međutim, oni nikada ne štete tuđim interesima, pa je njihov karakter još uvijek prihvatljiv. To jest, kada komuniciraš s njima ili imaš materijalne ili društvene razmjene s njima, barem neće naštetiti tvojim interesima. Ako ih pitaš za savjet ili da ti daju neke ideje, oni će ti pomoći, ali ako ih ne pitaš, neće preuzeti inicijativu da pomognu. Sudeći prema ovom očitovanju, takvi se ljudi mogu doimati prilično suzdržanima, ali sudeći prema činjenici da nikada ne iskorištavaju druge niti štete tuđim interesima, oni i dalje imaju ljudskost i razmjerno su pristojni. Je li ovakvo gledanje na to točno i objektivno? (Jest.) Stoga, nisu svi sebični ljudi zli ljudi ili ljudi s lošim karakterom. Također moraš gledati je li njihova sebičnost dosegla točku nanošenja štete tuđim interesima ili prisvajanja tuđe imovine, kao i koja su njihova načela za vladanje i ophođenje sa svijetom, koja je bit njihovog karaktera i imaju li granice i načela u načinu na koji se vladaju. Neki se ljudi, na površini, doimaju vrlo velikodušnima i srdačnima svom ophođenju s drugima. Oni također daju stvari drugima, pomažu drugima i čine stvari za druge. Ako postoji nešto u čemu ti treba pomoć, čim to vide, pruže ruku, a da ih ne moraš ni pitati. Sudeći prema ovim očitovanjima, doimaju se prilično ljubaznima. Međutim, ako ih uvrijediš ili nenamjerno učiniš nešto što šteti njihovim interesima, oni to neće htjeti pustiti, zamjerat će ti, izvlačiti stare račune i neće se smiriti dok te ne unište. To su zli ljudi – daleko gori u ljudskosti od onih koji se izvana doimaju sebičnima. Razumijete li? (Da.) Među ljudima, koja je od ove dvije vrste češća? Koja vrsta vam je draža? Većina ljudi ne voli one koji su ravnodušni i sebični. Neki će ljudi, kada vide da si u nevolji, preuzeti inicijativu da pomognu. Čak i ako ne pitaš, oni će ipak provjeriti treba li ti pomoć. Ako ti treba pomoć, pomoći će ti. Takvi ljudi imaju ljubav prema drugima i skloni su davati i pomagati drugima. Neki drugi, kada vide da si u nevolji, neće preuzeti inicijativu da ti pomognu, ali čim progovoriš i zamoliš ih, oni će ipak pomoći. Iako su takvi ljudi pomalo pasivni, ipak nisu loši i mogu se smatrati dobrim ljudima. Postoji još jedna vrsta ljudi – bez obzira na to s koliko velikom poteškoćom se suočavaš, oni neće pomoći. Čak i ako ih zamoliš, naći će izgovore i razloge da odbiju. Takva je osoba najsebičnija. Neki ljudi često naizgled govore: „Ako ti treba bilo kakva pomoć, samo mi reci.” Kada se ništa ne događa, čine se osobito srdačnima, proaktivnima i pozitivnima. Ali kada ih zapravo zamoliš za pomoć oko nečega, nakon što pomognu, počet će nagovještavati vraćanje usluge, govoreći stvari poput: „Potrošio sam ovoliko novca dajući darove svom šefu za tu stvar.” Vidiš, na površini se doimaju prilično srdačnima, nudeći ti usluge i čineći stvari za tebe, a da ne traže ništa zauzvrat. Ali nakon što pomognu, nikada nećeš moći u potpunosti uzvratiti osobnu uslugu. Kako su takvi ljudi podmukli! Trebaš li se družiti s takvim ljudima? (Ne.) Ja se jednostavno ne družim s takvim ljudima. Slatkorječivi su, pokazuju osobitu toplinu i obzirnost. Govore ti lijepe stvari u lice, ali rade loše stvari tebi iza leđa. Nemaju nikakvih načela u onome što rade; oni su samo nasmijani tigrovi, koji skrivaju bodeže iza svojih osmijeha. Kada se ništa ne događa, uvijek se smiju i šale s tobom, ponašajući se kao da ste prilično bliski. Ali kada ti stvarno treba njihova pomoć, nigdje ih nema. Čak će i za stvari koje im je vrlo lako učiniti naći razloge i izgovore da ih izbjegnu. Čak i ako je to nešto što zahtijeva malo truda, i dalje traže osobne usluge od tebe. Kada učine nešto za tebe, smislit će svakojake načine da te natjeraju da im daš nešto zauzvrat. Nikada nećeš moći u potpunosti uzvratiti ovu osobnu uslugu. S druge strane, oni koji se izvana doimaju prilično hladnima i sebičnima često imaju granice u načinu na koji se vladaju i vrlo su pedantni u svojim postupcima. Iako mogu biti ravnodušni prema tebi, nikada neće spletkariti protiv tebe. Ako ih doista zamoliš da ti pomognu oko nečega, oni će to sigurno učiniti s velikom ozbiljnošću. Ako im nakon toga uzvratiš malom osobnom uslugom ili nečim materijalnim, oni će se prema tome odnositi na ispravan način. Međutim, ako im ne daš ništa, oni neće tražiti ništa od tebe, niti će to stalno spominjati kako bi tražili usluge ili tražili da im vratiš uslugu. Takvi su ljudi iskreni; kakvima se čine izvana, takvi su točno i iznutra. Međutim, često nitko ne voli takve ljude, govoreći da su sebični, da se s njima teško slagati, da su hladni i da im nedostaje ljudske topline te ne žele imati nikakav kontakt s njima. U stvarnosti, neki od tih ljudi imaju pristojnu ljudskost. Pogledajte oko sebe i vidite tko je takva osoba. Iako nisu rječiti, osobnost im je prilično hladna, a izvana se čini da im nedostaje ljudske topline i ne znaju kako se uključiti u razgovor ili započeti razgovor s drugima, oni su principijelni u načinu na koji se vladaju. Iako možda nisu baš ljubazni, u njihovom srcu nema zlobe; u najmanju ruku, nemaju loše namjere prema većini ljudi. Kakvima se čine izvana, takvi su točno i iznutra. Oni ne koriste taktike ni filozofije za ovozemaljsko ophođenje kako bi pridobili ljude. Takvi su ljudi jednostavni. Je li to tako? (Jest.) Dakle, zar sada nemaš temelj za ispravan odnos prema sebičnim ljudima? Na čemu se treba temeljiti tvoj odnos prema njima? On se ne može temeljiti na tvojim osjećajima ili sklonostima, niti na tome sviđaju li ti se ti ljudi ili ne, slažeš li se s njima, jesu li ti od pomoći ili koristi, ili na njihovom stavu prema tebi – ne može se temeljiti na tome. Umjesto toga, to bi se trebalo temeljiti na njihovom karakteru, njihovoj ljudskost-biti i njihovom stavu prema ljudima, prema istini i prema pozitivnim stvarima. Prema sebičnim ljudima trebao bi se odnositi na temelju tih čimbenika. Ako su oni doista zli ljudi, onda postupaj s njima u skladu s tim. Ako se izvana čine sebičnima, ali njihova ljudskost nije zla, onda se prema njima ne bi trebao odnositi kao prema zlim ljudima ili ljudima s lošom ljudskošću. Čak i ako ti se ti ljudi ne sviđaju ili ako nisu dobri u druženju s drugima ili održavanju odnosa, ne možeš ih smatrati zlim ljudima ili ljudima bez ljudskosti samo zato što se izvana doimaju sebičnima. To je predrasuda prema tim ljudima. Dakle, zar sada nemaš načelo po kojem bi se trebao odnositi prema sebičnim ljudima? Ne može se generalizirati; umjesto toga, to bi se trebalo temeljiti na njihovoj ljudskost-biti i njihovom stavu prema istini i njihovoj dužnosti te na stavu s kojim se vladaju – to je načelo po kojem bi se trebao odnositi prema njima. To je sve za naš razgovor u zajedništvu o pitanju sebičnosti.

Služenje zvučnim frazama

Sljedeće očitovanje jest služenje zvučnim frazama, a da se ne radi ništa stvarno. Prvo porazgovarajmo o tome kakav je to problem. Takvi ljudi uživaju govoriti uzvišene doktrine i služiti se zvučnim frazama. Na okupljanjima često raspravljaju o vlastitim težnjama i odlučnosti, vlastitom razumijevanju i svojim planovima za rad. Ali kada dođe vrijeme da se učini nešto stvarno, ne mogu skupiti ni mrvicu snage. Kakav problem imaju takvi ljudi? Je li to pitanje urođenih stanja, ljudskosti ili iskvarenih naravi? (Mislim da to spada u iskvarene naravi.) Spada li to u iskvarene naravi? Ovdje se radi o dva problema, zar ne? Jedan je mana ljudskosti – nisu voljni učiniti ništa stvarno, jer smatraju da to od njih zahtijeva brigu, podnošenje teškoća, plaćanje cijene i trošenje energije. Zar u tome ne postoji natruha lijenosti? Je li lijenost mana ljudskosti? (Jest.) Ljudi koji su toliko lijeni ne rade ništa stvarno, a ipak se koriste zvučnim frazama. I dalje vole uzdizati sebe i propovijedati uzvišene doktrine drugim ljudima. Ukazuje li to na lošu narav? Sadrži li to također elemente iskvarene naravi? (Sadrži.) Kakva je to iskvarena narav? (Oholost.) To je ohola iskvarena narav. Povrh toga, oni su lijeni, vole lagodnost, a mrze rad, ne rade stvari na prizemljen način i nisu voljni poduzeti stvarne korake, a ipak se žele ponašati nadmoćno, nametati svoj status i propovijedati drugima – voljni su samo pričati, a ne bi ni prstom maknuli. Mane njihove ljudskosti su značajne, a njihova iskvarena narav je vrlo očita. Nisu li to dva vrlo očita problema? (Jesu.) Zar nema mnogo takvih ljudi? (Ima.) Kada raspravljaju o radu, služe se zvučnim frazama i unedogled pričaju, ali kada dođe do toga da treba učiniti nešto stvarno, ne mogu napraviti ni jedan jedini korak. Da ne govorimo o tome kakvog su kova – samo na temelju činjenice da su puni priče, a ne rade ništa stvarno, može ih se okarakterizirati kao beskorisne ljude. Ne rade ništa stvarno, a ipak se žele ponašati nadmoćno i uživati u statusnim povlasticama – nisu li oholi do te mjere da im nedostaje razuma? Puni su priče, ne rade uopće ništa stvarno, i ujedno su lijeni i oholi – oni su beskorisni ljudi, zar ne? Ako se od njih traži da poduzmu nešto i učine nešto stvarno, da organiziraju, isplaniraju i provedu rad, oni to nisu voljni učiniti; u dubini srca osjećaju otpor prema tome. Koliko samo takvi ljudi moraju biti lijeni! To su zabušanti koji ne obavljaju svoj pravi posao. Samo uživaju u praznim pričama, ne žele ništa raditi, žele se samo provlačiti kroz život, dobro jesti, lijepo se oblačiti, a ipak žele da ih drugi visoko cijene te da uživaju u tretmanu na visokoj razini i tretmanu kakav se pruža onima sa statusom. Kakva je njihova ljudskost? (Loša.) Smatrate li takve ljude odvratnima? (Da.) Neki ljudi zavide onima koji su rječiti, ali ne rade ništa stvarno. Razmišljaju: „Oni mogu pričati unedogled, a sve što kažu strukturirano je i sustavno – to pokazuje da imaju istina-stvarnost.” Svi ljudi koji imaju sposobnost razlučivanja mogu primijetiti da je sve ono što oni često govore naučeno iz propovijedi i razgovora u zajedništvu Božje kuće i ne proizlazi iz njihovih vlastitih iskustava. Stoga, iako njihovo propovijedanje zvuči impresivno, oni uopće ne mogu riješiti nikakve probleme. S vremenom, ljudi mogu jasno vidjeti da su takvi pojedinci sve vrijeme bili prevaranti. Ne mogu odgovoriti ni na jedno pitanje koje postaviš, niti mogu podijeliti bilo kakva načela ili puteve primjene, a ipak žele da imaš visoko mišljenje o njima. Kako te navode da imaš visoko mišljenje o njima? Služe se svojim nastupom i govorima kako bi osigurali mjesto u tvom srcu, navodeći te da im zavidiš, da im se diviš i da se ugledaš u njih. Nisu li takvi ljudi besramni? Ne obavljaju nikakav stvarni posao, niti su sposobni obavljati stvarni posao, a ipak žele da drugi imaju visoko mišljenje o njima te i dalje žele tratiti tuđu energiju i vrijeme svojim zvučnim frazama, ali na kraju uopće ne mogu riješiti nikakve probleme. Ljudi koji vjeruju u Boga tek godinu ili dvije možda još mogu biti zaluđeni njima, ali oni koji vjeruju u Boga mnogo godina i razumiju djelić istina-stvarnosti ne žele slušati njihove zvučne fraze. Ipak, ako odbiješ slušati, oni o tebi stvore negativno mišljenje i kažu da ne voliš istinu. Nisu li takvi ljudi vrlo problematični? (Jesu.) Imaju samo djelomično razumijevanje bilo kojeg aspekta istine, a kada razumiju nekoliko doktrina, ne mogu ih jasno objasniti, a ipak žele propovijedati te doktrine drugima i navesti druge da ih prihvate. Ako odbiješ slušati, kažu da ne voliš istinu i da ih ne poštuješ. Ali ako ih doista slušaš, osjećaš se nelagodno i ne možeš mirno sjediti. Zašto ne možeš mirno sjediti? Zato što imaš mnogo problema koje treba riješiti i mnogo posla koji treba obaviti i nemaš vremena slušati njihove zvučne fraze. Ako netko doista zavidi onima koji se služe zvučnim frazama, kakva je on osoba? To je besposlena osoba, glupa osoba i osoba koja nema pametnijeg posla. Što se tiče obavljanja dužnosti, takvi ljudi nemaju nimalo posvećenosti i ne nose uopće nikakvo breme; oni se samo žele provlačiti kroz život, živjeti na tuđi račun i čekati smrt. Svaki dan slušaju neke duboke doktrine kako bi kratili vrijeme, a ipak misle da su nešto zadobili i da su napredovali u svojoj vjeri u Boga: „Istine koje propovijedaju iz dana u dan postaju sve uzvišenije – njihovo će propovijedanje uskoro dosegnuti razinu trećeg neba! Sve su to misteriji s neba!” Slušaju mnoge doktrine koje izgovaraju oni koji se služe zvučnim frazama, ali i dalje ne znaju kako biti posvećen u obavljanju svoje dužnosti niti koja bi se načela trebala slijediti prilikom obavljanja dužnosti. Dakle, je li slušanje tih stvari korisno? (Nije.) Što biste trebali učiniti kada se susretnete s ljudima koji se služe zvučnim frazama i propovijedaju uzvišene doktrine? Trebate li ih u stopu slijediti ili ih odbaciti? (Odbaciti ih.) Kako ih odbacuješ? Moraš znati kako ih odbaciti i znati zašto ih odbacuješ. Ako to ne znaš, kada ih odbaciš, možda ćeš se u srcu i dalje pitati: „Znači li to što ih odbacujem da ne volim istinu?” Ako tako razmišljaš, onda je to problematično – to dokazuje da nemaš sposobnost razlučivanja i da ne razumiješ što je istina-stvarnost. Ako ih slušaš kako govore doktrine te i dalje misliš da razgovaraju u zajedništvu o istini, pa ih čak i odobravaš u svom srcu, onda si krajnje glup. Ako imaš sposobnost razlučivanja u vezi s doktrinama koje govore takvi ljudi koji se služe zvučnim frazama, onda bi ih trebao odbaciti. Razlog za to je taj što su sve što govore samo doktrine i prazne riječi – to je beskorisno. To je kao da crtaš kolače kako bi utažio glad ili gledaš u šljive kako bi ugasio žeđ – to uopće ne može riješiti stvarne probleme. Oni govore mnoge doktrine, ali te se doktrine ne poklapaju sa stvarnim problemima s kojima se ljudi susreću dok obavljaju svoje dužnosti i uopće ih ne mogu riješiti. Slušao ih ili ne slušao, isto je. Ne znaju kako riješiti probleme koji se javljaju u radu na evanđelju i u crkvenom životu; ne znaju kako provesti radne aranžmane, niti koji rad ima nedostatke i praznine koje treba ispraviti ili popratiti; i ne znaju kako riješiti ili opovrgnuti iskrivljene predodžbe koje drugi iznose. Ne znaju ništa od toga, pa nije li onda slušanje njihovih zvučnih fraza gubljenje vremena? To je razlog zašto bi ih trebao odbaciti. Stoga te zvučne fraze treba odbaciti jer ono što ti ljudi govore nije istina, već su to doktrine. Što su doktrine? Doktrine se sastoje od riječi koje su u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama. Ti ljudi ne razgovaraju u zajedništvu o istina-načelima usredotočujući se na bit problema. Iako njihove riječi zvuče ugodno i izražene su na jasan i logičan način, one uopće ne mogu riješiti probleme. Te su riječi, dakle, doktrine; koliko god se doimale ispravnima, one nisu istina-načela. Riječi nekih ljudi mogu se doimati plitkima, ali mogu pogoditi samu srž problema i jasno objasniti njegovu bit. Čak i ako neke od njihovih riječi zvuče neugodno poput uvreda, to su riječi koje ljudi mogu prihvatiti i one mogu riješiti stvarne probleme. Te su riječi, bez sumnje, u skladu s istina-načelima. Neke riječi mogu zvučati ugodno, taktično, profinjeno i duboko, ali uopće ne mogu riješiti stvarne probleme. One se ni najmanje ne odnose na istina-načela, niti mogu ljudima ukazati na put ili smjer. Sve su to varljive doktrine. Te bi riječi, dakle, trebalo odbaciti. Razlog za odbacivanje takvih ljudi je taj što njihove zvučne fraze trate vrijeme koje bi trebao iskoristiti za obavljanje svoje dužnosti, trate vrijeme koje bi trebao iskoristiti za traganje za istinom i trate tvoju osobnu energiju – stoga bi ih trebao odbaciti. Kako bi ih trebao odbaciti? Jednostavnim izgovaranjem „Doviđenja”, ti ih odbacuješ, zar ne? Ili bi mogao reći: „Prestani pričati, razumijem sve što govoriš. Kada ćeš odgovoriti na pitanje koje sam ti postavio? Ako ne možeš odgovoriti na njega, onda smjesta odlazi odavde i prestani tratiti moje vrijeme.” Je li ovakav način njihovog odbacivanja dobar? (Jest.) Meni se čini sasvim dobrim – kako bi ih inače odbacio? Odbacivanje njihovih zvučnih fraza, doktrina i slogana isto je kao i odbacivanje farizeja. Takvi ljudi ne mogu učiniti ništa stvarno. Njihova ljudskost nije u skladu s mjerilom lošeg su kova i u osnovi su nesposobni obavljati stvarni posao. A ipak, i dalje koriste uzvišene doktrine kako bi te pokušali zaluditi. Ako ih ne odbaciš, onda si krajnje glup. Ispravno je odbaciti takve ljude kada ih susretneš. Samo reci „Zdravo” i otiđi – to je vrlo lako riješiti, zar ne? Upravo se tako treba odnositi prema onima koji se služe zvučnim frazama, a ne rade ništa stvarno. Takvi ljudi nisu oni koji rade stvari na ispravno i ozbiljno; oni nisu oni koji rade stvari na prizemljen način. Ono što govore nije vjerodostojno, nije vrijedno vezivanja za to i nije vrijedno slušanja kao da je to učinkovit savjet ili učinkovit put. Dakle, kada je riječ o njihovim zvučnim frazama, samo ih izravno odbaci – nema potrebe voditi bilješke i nije ih vrijedno njegovati. Ovime završavamo našu raspravu o pitanju zvučnih fraza.

Sklonost raspravljanju o politici

Porazgovarajmo o još jednom očitovanju: sklonosti raspravljanju o politici. Neki ljudi vole raspravljati o političkoj situaciji u vlastitoj zemlji ili o globalnoj političkoj situaciji, kao i o programima i izjavama visokih političkih dužnosnika, njihovom planu upravljanja i političkoj liniji, načinima i sredstvima kojima provode razne programe, i tako dalje. Ukratko, često raspravljaju o temama vezanim za politiku; bilo da se te teme odnose na politiku iz drevnog doba ili modernu politiku, domaću ili međunarodnu politiku, oni ih s vremena na vrijeme vole pokrenuti. Spada li sklonost raspravljanju o politici u urođena stanja, ljudskost ili iskvarene naravi? Ne znate, zar ne? To je zato što je ova tema pomalo posebna. Oni vole raspravljati o politici, a po vašem mišljenju, politika nije nešto pozitivno. Vi mislite: „Kad bi sklonost raspravljanju o politici bila interes i hobi unutar urođenih stanja, onda Bog ljudima ne bi dao ovakvu vrstu interesa i hobija; kad bi to bilo pitanje loše ljudskosti, puko raspravljanje o tome bez činjenja ičeg lošeg, to ne bi trebalo predstavljati lošu ljudskost, a još manje bi moglo doseći razinu iskvarene naravi. Dakle, kamo bi to trebalo svrstati?” Na kraju, ne dolazite do zaključka. Je li to tako? (Jest.) Dakle, jeste li u pravu kada tako razmišljate? Zašto na kraju ne dolazite do zaključka? Gdje ste zapeli? Zapeli ste na riječi „politika”, zar ne? (Da.) Kad bih govorio o sklonosti raspravljanju o likovnoj umjetnosti, glazbi, plesu, dizajnu ili gospodarstvu, kamo bi se to svrstalo? (Svrstalo bi se u interes i hobi unutar urođenih stanja.) Ako spomenem sklonost raspravljanju o povijesti ili sklonost raspravljanju o gurmanskoj hrani, kamo bi to trebalo svrstati? (U urođena stanja.) Kada se kaže da netko voli raspravljati o nečemu, voli istraživati nešto ili je dobar u nečemu, to znači da mu se to područje sviđa i da ima interes za njega. Dakle, to se svrstava u interes i hobi unutar urođenih stanja. Ali budući da je tema o kojoj ti ljudi u ovom slučaju vole raspravljati politika, ne usuđujete se to tako svrstati. Zašto se ne usuđujete to tako svrstati? Zato što je politika vrlo osjetljiva tema, a politika nije nešto osobito pozitivno, zar ne? (Tako je.) Iako politika nije nešto osobito pozitivno, aktivnost unutar sklonosti raspravljanju o politici, kao što je upravo spomenuto, jest rasprava. Stoga bi je trebalo svrstati u interes i hobi unutar urođenih stanja. Urođeni interes i hobi takve osobe jest da, razmjerno, voli pratiti politiku i raspravljati o njoj. Ali sudjeluje li ona u politici? Do toga još nismo došli; za sada samo ograničavamo svoj fokus na čin rasprave, pa se to može svrstati samo u interes i hobi unutar urođenih stanja. Razumijete li sada? (Da.) Reći to ovako objektivno je; to je činjenica, zar ne? (Jest.) Na primjer, pretpostavimo da netko voli raspravljati o monarsima iz drevnog doba i često govori o tome kako su se određeni carevi odnosili prema svojim ministrima i običnom narodu, kako su određeni vladari marljivo upravljali i brinuli se za narod, te kako su zalihe žita u zemlji bile dovoljne i koju je razinu životni standard stanovništva dosegnuo tijekom njihove vladavine. Također govore o tome koji su carevi bili tirani i kako je narod pod njihovom vladavinom bio siromašan, dok su se ti carevi prepuštali ekstravagantnim gozbama i razvratu te živjeli u velikom luksuzu u svojim palačama. Zatim prelaze na raspravu o problemima suvremenih političkih dužnosnika, govoreći o tome tko dobro radi svoj posao, a tko ne, i tako dalje. Oni jednostavno vole raspravljati o tim stvarima. Drugim riječima, ta je osoba urođeno razmjerno zainteresirana za takve vrste tema i pitanja. U njihovom svakodnevnom životu, njihov način opuštanja i zabave jest raspravljati o tim političkim pitanjima, služeći se time kao sredstvom za kraćenje vremena – to je dio njihovog života. Ako oni samo vole raspravljati o politici, onda je to samo interes i hobi. Uključuje li to njihovu ljudskost? Ako samo gledate na njihovu sklonost raspravljanju o politici, ne možete reći kakav je njihov karakter, jer ne možete vidjeti kakav je njihov stav i kakva su njihova gledišta prema politici. Oni jednostavno uživaju raspravljati o takvim temama i zainteresirani su za ta pitanja; to ne uključuje njihova načela za vladanje. Ako netko jednostavno voli raspravljati o politici i u svom je svakodnevnom životu uzima kao temu za rekreaciju, kao materijal za razgovor ili kao čest predmet rasprave na koji se usredotočuju u interakciji s drugima i rješavanju stvari, onda je to interes i hobi, i to ne uključuje ljudskost te osobe. Ljudi s ovim interesom i hobijem isti su kao i oni s drugim hobijima – oni su jednaki. Ne može se okarakterizirati ovu osobu kao ambicioznu, kao osobu s lošom ljudskosti ili podlim karakterom zato što voli raspravljati o politici. Iako oni koji vjeruju u Boga ne sudjeluju u politici, kada je riječ o samoj politici, svaka osoba ima pravo sudjelovati u njoj. Politika nije nešto pozitivno, ali ne može se reći ni da je negativna – to je jednostavno nešto što neizbježno postoji u tijeku razvoja ljudskog društva. Stoga sama sklonost raspravljanju o politici ne ukazuje na to kakav je nečiji karakter. To je kao kad netko uživa u plesu – ne možeš reći da je ta osoba devijantna ili da se ne bavi pravim zadacima. Ako netko voli elektroničke proizvode, također ne možeš reći da je ta osoba sposobna za velike stvari ili da je pozitivna ličnost. Bi li takva prosudba bila ispravna? (Ne bi.) Kako bi se to onda trebalo procijeniti? Ovisi o tome što radiš sa svojim interesima i hobijima. Ako si zaokupljen pravednim ciljem, onda tvoji interesi i hobiji mogu stvoriti korisnu vrijednost. Ako koristiš svoje interese i hobije kako bi činio negativne stvari, stvari koje štete ljudima i narušavaju njihove interese, i dalje se ne može reći da su tvoji interesi i hobiji negativni – to prije znači da je tvoja ljudskost loša i da hodaš pogrešnim putem. Možeš koristiti svoje interese i hobije da bi činio loše stvari, ali tvoji interesi, hobiji, jače strane i povezane stručne vještine, tehničke vještine i znanje sami po sebi nisu negativni. Kakve god interese i hobije imaš, oni su tu da ih iskoristiš. Ako hodaš pravim putem, onda je ono što radiš sa svojim interesima i hobijima pravedno. Ako ne hodaš pravim putem, onda ono za što koristiš svoje interese i hobije nije pravedno, već zlo. Na primjer, računalo je samo stroj – to je tehnološki alat. Možeš koristiti računalo za okupljanja, propovijedi i propovijedanje evanđelja, ali u isto vrijeme, mnogi loši ljudi i zli ljudi također mogu koristiti računala da bi činili zle stvari. Dakle, kada se računalo koristi za rad na pravednom cilju, ne možeš reći da je samo računalo pravedno; isto tako, kada se računalo koristi za činjenje zlih stvari, ne možeš reći da je samo računalo zlo. Razumijete li? (Da.) Isto tako, kod ljudi koji vole raspravljati o politici, ovo očitovanje sklonosti raspravljanju o politici jest interes i hobi – ono ne uključuje pitanja njihove ljudskost-biti. Osim toga, oni koji vole raspravljati o politici vole političke teme. Oni uvijek vole raspravljati o pitanjima ispravnog i pogrešnog te se svađati s drugima o nekim temama koje se odnose na politička gledišta. Neki su posebno zainteresirani za teme vezane uz poznate ljude i velike ličnosti, dok su neki posebno zainteresirani za teme koje razotkrivaju mračne strane društva. Ali u svakom slučaju, oni koji vole raspravljati o politici ne posjeduju istinu, i u njihovom srcu nema mjesta za Boga – to je potpuno sigurno. U redu, to bi bilo sve za našu raspravu o pitanju sklonosti raspravljanju o politici.

Sklonost sudjelovanju u politici

Sklonost raspravljanju o politici interes je i hobi nekih ljudi. Pođimo sada korak dalje i porazgovarajmo o sklonosti sudjelovanju u politici. Sklonost sudjelovanju u politici nije isto što i sklonost raspravljanju o politici – ona uključuje postupanje. Sklonost sudjelovanju u politici nije samo nekakav materijal za razgovor poslije večere ili zabava, niti ostaje samo na razini interesa i hobija, ili brige o politici; ona prije uključuje put kojim osoba hoda. Kojim onda putem hodaju oni koji vole sudjelovati u politici? Uključuje li to njihovu ljudskost? (Uključuje.) Dakle, kamo bi se trebala svrstati sklonost sudjelovanju u politici? Ovo je teško pitanje za sve vas – ne možete ga prozreti. Razgovarajmo onda u zajedništvu o tome. U svim sferama života postoje ljudi koji vole raspravljati o politici. Vidite, iako poljoprivrednici žive na dnu društvene ljestvice, neki od njih znaju mnogo o pitanjima vezanim uz politiku na višim razinama i mogu izraziti određena gledišta koja se tiču politike. Ljudi koji se bave poslovanjem i gospodarstvom također raspravljaju o politici, pa čak i oni u umjetnosti i obrazovanju raspravljaju o politici. To jest, u svim područjima postoje ljudi koji vole raspravljati o politici i zainteresirani su za političke teme. Kojim god područjem se netko bavio, ako voli raspravljati o politici, to je u potpunosti zato što ima interes za politiku. Taj interes ima određenu vezu s njegovim izvornim kovom i visinom njegova stajališta. On može shvatiti pitanja unutar opsega političke moći, pa s vremena na vrijeme izražava vlastita gledišta. Njegova očitovanja ostaju na razini interesa i hobija unutar urođenih stanja. Međutim, sudjelovanje u politici ne znači biti zadovoljan ovakvom vrstom interesa i hobija na razini razmišljanja; to prije znači napustiti svoje prvobitno područje i odlučiti se baviti političkim radom, stupiti na političku pozornicu i imati posla s političkim dužnosnicima. Dakle, u čemu je problem s takvim ljudima? Ovakva osoba koja voli sudjelovati u politici možda obično ne raspravlja puno o politici, ali bez obzira na to koju karijeru odabere, sve dok se bavi poslom koji nije povezan s politikom, nema interesa za to i osjeća da su njezini izgledi sumorni. Ali kada se spomene sudjelovanje u politici, oči joj zasjaje od želje i interes joj se probudi. Kada čuje da se netko kandidira za gradonačelnika, guvernera, zastupnika ili predsjednika, osjeća gubitak u srcu i razbija glavu smišljajući načine kako da i sama sudjeluje. Kakva je to osoba? Nije li to osoba koja ima ogromnu želju za moći? (Jesu.) Dakle, koju dodatnu stvar ovakva vrsta osobe ima unutar svoje ljudskosti? Je li potpuno opsjednuta novcem ili potpuno opsjednuta moći? (Potpuno je opsjednuta moći.) Vidi moć kao nešto što je iznad svega ostalog, gledajući na nju kao na sam svoj život, smatrajući je ciljem kojem treba težiti cijeli svoj život. Dakle, kakva je to točno vrsta osobe? Koju dodatnu stvar ima unutar svoje ljudskosti, a koju obični ljudi nemaju? (Ambiciju i želju.) Što ona točno ima ambiciju i želju učiniti? (Imati moć.) Koja je najizravnija korist koju joj donosi posjedovanje moći? (Zadobivanje statusa i to da je drugi visoko cijene.) To je sporedno, to nije ključna korist. (Želi kontrolirati ljude.) To je blizu. Ako osoba voli obnašati dužnost, ali je položaj koji obnaša samo prazna titula i nema nijednog podređenog ispod sebe, može li se to smatrati posjedovanjem moći? (Ne.) To se ne može smatrati posjedovanjem moći. Nema nikakve posebne privilegije i ne može uživati ni u kakvim povlasticama obnašanja dužnosti. Po njezinom mišljenju, ima li obnašanje takvog položaja ikakvu stvarnu vrijednost? (Nema.) Dakle, ovakva vrsta osobe ima jednu stvar koju drugi nemaju – iznimno snažnu ambiciju i želju za moći. Budući da ima ovakvu vrstu ambicije i želje, cilj koji želi postići nije nešto tako jednostavno kao to da je drugi visoko cijene, idoliziraju ili joj zavide, umjesto toga one želi obnašati dužnost, donositi odluke i voditi druge. Ima tu ambiciju i želju – ako nema status, može li ostvariti svoj cilj? Hoće li je itko slušati? Nipošto neće. Zato je odlučna zadobiti status. Jednom kada bude imala status, bit će ljudi koji će je slušati kada govore, a kada bude zahtijevala od drugih da nešto učine, bit će onih koji će se pokoriti i udovoljiti joj – njezina ambicija i želja, ono što želi postići, tada može postati stvarnost. Oni koji vole sudjelovati u politici mogu se lijepim riječima opisati kao plemeniti i ambiciozni, ali da budemo jasni, oni su samo opsjednuti obnašanjem dužnosti – oni jednostavno vole obnašati dužnost. Kada ne obnašaju dužnost, oni ne mogu donositi odluke i nemaju nekoliko podređenih koje bi vodili, pa postaju obeshrabreni i osjećaju da je život sumoran. Ali jednom kada obnašaju dužnost, tada postoje ljudi koji ih slušaju dok govore i imaju sljedbenike te stoga osjećaju da je život ugodan. Dakle, postoji li problem s njihovom ljudskosti? (Postoji.) Može li se to nazvati manom njihove ljudskosti? (Ne.) Zasigurno nije tako jednostavno. Kakav je onda ovo problem? (Problem iskvarene naravi.) Što se tiče njihove ljudskosti, je li ovakva osoba pouzdane? (Nije.) Je li onda njezin karakter dobar? (Nije.) Zašto nije dobar? (Uvijek želi kontrolirati ljude i uvijek želi donositi odluke.) Ovakva osoba ima posebno snažnu želju za statusom – uvijek želi pronaći razne prilike da donosi odluke i uvijek želi biti u ulozi vođe i kontrolirati druge. Takvi su ljudi nepouzdani, a njihov karakter također nije dobar. U Božjoj kući ima poprilično ljudi ove vrste. Ako ih Božja kuća zaduži za neki segment rada, oni vjeruju da to znači da obnašaju dužnost i da služe u ulozi vođe. Hoće li tragati za istina-načelima? Hoće li provoditi radne aranžmane? (Neće.) Ako na to što su nadzornik ili vođa gledaju kao na obnašanje dužnosti, zasigurno neće provoditi radne aranžmane i zasigurno neće obavljati stvarni posao. Što će učiniti? Vodit će vlastiti posao, izgrađivati vlastiti autoritet, učvršćivati vlastiti status i komunicirati vlastite ideje onima ispod sebe te navoditi ljude da ih slušaju – čineći radne aranžmane, Božje nakane i istinu ništavnima i nevažećima. Upravo je to bit takvih ljudi. Kada nemaju status, teže mu svom snagom, a jednom kada zadobiju status, za njih to znači da su pronašli priliku. Priliku da učine što? Da zadovolje vlastitu ambiciju i učvrste vlastiti status u najvećoj mogućoj mjeri; oni koriste takvu priliku da zadovolje vlastitu ambiciju i svoju ovisnost o obnašanju dužnosti.

Sklonost sudjelovanju u politici pitanje je i lošeg karaktera i iskvarenih naravi. Koliko je iskvarenih naravi ovdje uključeno? (Oholost i zlobnost.) Oholost, zlobnost, odbojnost prema istini i nepopustljivost – sve su te iskvarene naravi prisutne; svaka od njih je tu. Koja je onda ovdje najteža iskvarena narav? To je zlobnost – tipična karakteristika koja je najistaknutija jest zlobnost. Za ljude koji vole sudjelovati u politici, ako su frustrirani i neuspješni u svijetu, ako žele sudjelovati u politici, ali nemajući priliku ili ne pronalaze način da se probiju u političke krugove, onda kada dođu u Božju kuću, njihova ambicija ne umire – oni i dalje žele sudjelovati u politici. Stoga se prema izboru za vođe na raznim razinama odnose kao da se radi o izboru za državne dužnosnike. Svaki put kada se održavaju takvi izbori, oni jedva čekaju krenuti, lobirajući posvuda kod ljudi da glasaju za njih. Jednom kada postanu vođe, gledaju na to kao na obnašanje dužnosti, zadržavanje statusa za sebe, prigrabljivanje moći i činjenje onoga što im se prohtije. Ponašaju se kako god žele i ignoriraju posao koji im je dodijelila Božja kuća i dužnost koju bi trebali obavljati, brinući se samo o uživanju u statusnim povlasticama. Prema obavljanju dužnosti vođe odnose se kao prema obnašanju dužnosti, čineći što god im se sviđa i što žele činiti, i ponašajući se na bilo koji način koji im omogućuje da izgrade vlastiti autoritet, učvrste vlastiti status, natjeraju druge da ih slušaju i u potpunosti zadovolje svoju ovisnost o obnašanju dužnosti. Ne vode računa o radu Božje kuće niti o zahtjevima radnih aranžmana. Ljudi ove vrste vrlo su opasni – čak i ako još nisu razotkriveni kao antikristi, oni su antikristi u nastajanju. Ima li dobrih ljudi među onima koji vole sudjelovati u politici? Ne, nema dobrih ljudi. Ljudi koji imaju ogromnu želju za moći ne bi mogli voljeti istinu. Budući da imaju iznimno snažnu želju za moći, njihova savjest i razum ne mogu potisnuti niti obuzdati njihovu želju za moći i težnju za njom. Ako osoba voli sudjelovati u politici ili je iznimno opsjednuta njome i ima snažnu želju za njom, to znači da ima snažnu ambiciju za statusom i moći. Nakane, ciljevi i temelj njihovog vladanja i postupaka u potpunosti ovise o tome mogu li zadobiti moć i može li njihova ambicija biti zadovoljena, umjesto da budu određeni savješću i razumom. Zato je ljudskost takvih ljudi zastrašujuća. Kako bi zadovoljili svoju želju za moći i zadobili moć, sposobni su učiniti bilo što i žrtvovati bilo što – čak i žrtvovati ljude koji su im najbliži i koje najviše vole. Sudeći na temelju toga, imaju li takvi ljudi ljudskost? (Nemaju.) Na primjer, pretpostavimo da muškarac voli sudjelovati u politici i ima iznimno snažnu želju za moći. Kada mu se ukaže prilika da sudjeluje u politici i zadobije status i moć kojima teži, ako mora žrtvovati ženu koju voli kako bi zadobio status kojem teži, on neće oklijevati to učiniti – nipošto neće biti meka srca. Neki ljudi neće čak ni oklijevati žrtvovati vlastite roditelje kako bi zadobili status – u stanju su žrtvovati bilo koga. Jedina stvar koju nikada neće otpustiti jest status. Drugim riječima, oni mogu iskoristiti bilo koju osobu, događaj ili stvar kao adut za pregovaranje i ulog koji će razmijeniti za status. Dakle, sudeći prema karakteru takvih ljudi, posjeduju li oni zapravo savjest i razum? (Ne.) Zato su ljudi ove vrste vrlo zastrašujući. Možda su njihova savjest i razum nestali, ili možda nikada nisu ni imali savjest ili razum – oboje je moguće. Zašto kažem da je oboje moguće? Kada ti ljudi nemaju status i kada politička pitanja nisu uključena, oni se mogu vrlo dobro slagati s drugima, mogu pomagati ljudima, možda nikada neće iskorištavati druge, i mogu davati dobrotvorne priloge i biti vrlo tolerantni. Na površini se čini da imaju ljudskost, a njihova savjest i razum doimaju se normalnima. Ali ti ne znaš što je to što oni duboko u sebi vole. Kada otkriješ da duboko u sebi vole status i moć, i ponovno promotriš njihovu ljudskost, tvoje se gledište mijenja, a tvoje razumijevanje i procjena njihove ljudskosti također se mijenjaju. Kada status i moć nisu uključeni, oni se u kontaktu s drugima ponašaju normalno i doimaju se kao pristojni ljudi. Ali jednom kada zadobiju status i moć, njihovo ponašanje više nije isto kao prije – više nema ni traga njihovoj savjesti ni razumu. Tek tada shvaćaš da su takvi ljudi doista zastrašujući. Ispostavlja se da je ljudskost koju su pokazivali bila samo privremena – otkrivala se samo zbog poticaja određenog okruženja i određenih koristi, u okolnostima u kojima njihova voljena moć i status nisu bili uključeni. Ali jednom kada su status i moć uključeni, otkriva se njihova prava ljudskost. Kada vidiš njihovu pravu ljudskost, definirat ćeš ih kao ljude koji su lišeni ljudskosti. To jest, prije nego što vidiš suštinsku stvar koja je u dubini njihovog srca, osjećaš da se mogu prilično dobro slagati s drugima i da nisu lišeni ljudskosti. Ali kada istinski razumiješ njihov unutarnji svijet i njihovu ljudskost-bit te vidiš da ono što vole jesu status i moć, shvatit ćeš da takvi ljudi nemaju ljudskost – oni su dvolični. Kako nevjernici nazivaju ovakvu vrstu očitovanja? Ne naziva li se to podvojenom ličnošću? (Naziva.) Neljudsko biće nosi ljudsko tijelo – kada stupa u kontakt s drugima, ne možeš vidjeti što leži duboko u njezinoj duši, pa misliš da je normalna osoba – možda čak i vjeruješ da je dobra osoba. Ali kada vidiš njezinu drugu stranu, ne samo da prestaješ misliti da je dobra osoba, već je smatraš i zastrašujućom. To je ono što znači biti neljudsko biće. Što su točno neljudska bića? Čak i ako u onome što pokazuju postoji malo obličja čovjeka, to nije iskreno. Budući da nemaju istina-stvarnost, njihova povremena dobra očitovanja ne predstavljaju njihovu bit. Ljudskost kakvu pokazuju kada istinski odaberu svoj put jest njihova bit. Stoga ne smiješ biti zaluđen vanjskim izgledom takvih ljudi – ključno je gledati put kojim hodaju i njihovu bit. Jesam li sada jasno objasnio ovo pitanje? (Jesi.) Što ste razumjeli? Ako osoba voli raspravljati o politici i to ostaje samo na razini razmišljanja te je samo interes i hobi, onda to nije problem. Ali ako voli sudjelovati u politici, onda to više nije pitanje razmišljanja – to uključuje problem s njezinim vladanjem i putem kojim hoda. Jednom kada to uključuje način na koji se vladaju i put kojim hodaju, to uključuje njihov karakter. A kada to uključuje karakter, u većini slučajeva uključuje iskvarene naravi. Nije li tako? (Jest.) U redu, time završavamo našu raspravu o očitovanju sklonosti sudjelovanju u politici.

Voljeti književnost, voljeti tehnologiju i tako dalje

Porazgovarajmo o još jednom očitovanju, a to je sklonost književnosti. Kakvo je to očitovanje? (Urođeno stanje.) To jest, takvi ljudi po prirodi vole književnost. Budući da vole književnost, kada je riječ o temama, knjigama i pitanjima vezanim uz književnost, oni očituju posebnu sklonost i znatiželju, ili očituju poseban stav – to je urođeno stanje. Što je onda sa sklonošću tehnologiji? (To je urođeno stanje.) To jest, bez ometanja i uplitanja iz vanjskog svijeta, ljudi su jako zainteresirani za određene stvari, vole čitati takve knjige i također vole obraćati pažnju na takve teme i raspravljati o njima; istovremeno, njihova je težnja i baviti se zanimanjem ili područjem povezanim s takvom vrstom stvari. To je urođeno – ne zahtijeva uplitanje drugih, niti se tome treba poučavati, i naravno, ne zahtijeva da drugi namjerno utječu na njih ili ih indoktriniraju tijekom njihovog života. Oni su rođeni s tim da vole određene stvari. Sklonost tehnologiji je urođeno stanje, pa što je onda sa sklonošću biljkama i životinjama? (To je također urođeno stanje.) Voljeti biljke i životinje – brinuti se o drveću, kukcima i pticama; osobito voljeti interakciju s malim životinjama, imati blizak kontakt s njima te biti posebno pun ljubavi i tolerantan prema njima – urođeno je stanje. Vidiš, te stvari koje spadaju u urođena stanja vrlo su normalne, zar ne? (Jesu.) One ne uključuju negativne stvari unutar iskvarenih naravi poput oholosti i opačine. Zatim, voljeti zrakoplovstvo, voljeti povijest, voljeti astronomiju i geografiju, voljeti znanost o prehrani i medicinu, voljeti pravo, voljeti poljoprivredu – kakva su to očitovanja? (Urođena stanja.) Neki ljudi vole poljoprivredu; vole istraživati cijepljenje, poboljšanje i prinos raznih biljaka, vole istraživati učinke klime i temperature na biljke, vole saditi povrće, usjeve, drveće i cvijeće. Ruke su im svaki dan blatnjave i žuljevite od rada. Ti ljudi ne bi voljeli biti liječnici, odvjetnici ili dužnosnici – oni jednostavno vole poljoprivredu i bavljenje biljkama, i osjećaju se vrlo ugodno živeći tako. Ima li ono što ljudi vole, kakve interese i hobije imaju, bilo kakve veze s njihovom ljudskošću? (Nema.) Utječe li to na njihovu ljudskost? (Ne.) U osnovi, to ne utječe na nju. Poljoprivrednike se ne može nazvati vrlo plemenitima; i oni imaju iskvarene naravi. Isto tako, oni intelektualci visoke razine, poput ljudi koji se bave područjima kao što su tehnologija, književnost, medicina ili pravo, nemaju veću ljudskost od poljoprivrednika. Nakon stjecanja tolikog znanja, čitanja tolikih knjiga i dugog obrazovanja, na kraju, oni uopće nemaju razumijevanja o Bogu – samo su naučili malo više iz knjiga i stekli malo više znanja i uvida. Ali kada je riječ o tome kako se vladati, kakav bi životni put trebali slijediti, kako bi trebali vjerovati u Boga i štovati Ga, te kako postupati da bi bili u skladu s načelima vladanja u svim životnim pitanjima – oni ne znaju ništa ni o jednoj od tih stvari. Zajednička karakteristika ljudi koji imaju interese i hobije u raznim područjima jest da su, što god voljeli, voljni to i raditi, te su se voljni baviti radom u tom području i zatim se posvećuju tom području. Kojem god se području posvetili, sve dok su unutar ovog društva, Sotona ih je uvjetovao i iskvario. Ljudskost nijedne osobe ne postaje plemenita samo zato što su njezini interesi i hobiji, ili područje kojim se bavi, plemenitiji ili ugledniji od onih drugih ljudi. Isto tako, nijedna osoba ne postaje niža ili iskvarenija od drugih samo zato što je zanimanje kojim se bavi niskog ranga, nisko ili ga drugi gledaju svisoka. Naprotiv, bez obzira na to kakvi su nečiji interesi i hobiji, bez obzira na to kakvim se područjem bavi koristeći bilo koju jaču stranu ili dar, u konačnici, njegova razmišljanja i gledišta nisu u skladu s istinom. Svi ljudi imaju isti stav prema istini i prema Bogu, a ono što otkrivaju su sve iskvarene naravi. Ljudima je zajedničko to da žive s iskvarenim naravima kao svojim životom. Stoga, kakve god interese i hobije imaš i kojim god se zanimanjem baviš, to ne znači da će to utjecati na tvoju ljudskost, niti znači da će tvoja ljudskost biti u određenoj mjeri uzdignuta ili narušena. Iz ovih se činjenica može vidjeti da urođena stanja koja Bog daje ljudima ne utječu na njihove kriterije za vladanje i postupanje, niti ta stanja mijenjaju put i smjer njihova postupanja. U najboljem slučaju, ti interesi i hobiji samo su oruđa ili vrsta urođene osnovice na koju se oslanjaju kako bi preživjeli, tako da putem područja kojim se bave mogu ostvariti prihod i time održati svoju egzistenciju. Međutim, u procesu održavanja svoje egzistencije, razna razmišljanja i gledišta koja ljudi prihvaćaju među skupinama ljudi u raznim područjima i dalje su ista. Stoga, u konačnici, bez obzira na to u kojem se području osoba nalazi, u kojem je kutku društva, ili kojoj skupini ljudi ili kojoj rasi pripada, iskvarenost koju prima i dalje je ista. Ne postaješ plemenitiji ili manje iskvaren od drugih samo zato što se baviš poslom ili zanimanjem na malo višoj razini, niti postaješ dublje iskvaren od drugih samo zato što je područje kojim se baviš niskog ranga. Ukratko, bez obzira na to kakvi su tvoji urođeni interesi i hobiji, na kraju te u ovom društvu i među ljudima neizbježno i nezaustavljivo iskvaruje Sotona.

Voljeti financijski i računovodstveni posao

Nadalje, porazgovarajmo o još jednom očitovanju. Neki ljudi vole financijski i računovodstveni posao; vole raditi s brojevima i cijeli se život bave financijskim poslom. Svaki dan vode račune, podmiruju račune, rukuju uplatama i primicima sredstava – glava im je sve vrijeme ispunjena podacima, a ipak im to nikada ne dosadi. Voljeti financijski i računovodstveni posao – u koji to aspekt spada? (U urođena stanja.) To je jača strana koju Bog daje ljudima. Budući da si u tome dobar, ti se prirodno baviš tim zanimanjem i zatim osiguravaš egzistenciju za cijeli svoj život – tako se uzdržavaš. To je jednako kao da ti Bog šalje manu ili prepelice s neba, da imaš što jesti. Ovaj interes i hobi su poput zlatne guske koja pada s neba i slijeće u tvoje ruke, omogućujući ti da imaš taj interes i hobi. Zatim se prirodno baviš zanimanjem povezanim sa svojim interesom i hobijem i time se uzdržavaš sve do sada. Bez obzira na to radiš li to dobro ili ne, bez obzira na to koliko se godina time baviš, sve dok je to nešto s čime si rođen, onda je to ono što je Bog odredio za tebe – to je urođeno stanje. Ukratko, sve to dolazi od Boga – tu nema ničega čime bi se ljudi mogli hvaliti. Nije li tako? (Da.)

Biti vješt u poslovanju

Voljeti poslovanje, biti vješt u poslovanju – u koji to aspekt spada? (U urođena stanja.) Biti vješt u poslovanju znači voditi svoj posao bolje od većine ljudi. Drugi bi mogli voditi posao dva ili tri mjeseca i bankrotirati, gubeći čak i svoj početni kapital, ali ovi ljudi vode svoj posao dvije ili tri godine i ide im sve bolje. Postupno, njihov život postaje prosperitetan – njihova obitelj jede i oblači se bolje, njihova mala kuća zamjenjuje se većom, njihov mali automobil većim, i njihov se život stalno poboljšava; postaju bogati poslovni ljudi. Biti vješt u poslovanju – je li to urođeno stanje? (Jest.) Biti vješt u poslovanju – to urođeno stanje – njihova je jača strana. Nikada nisu posebno proučavali kako poslovati, niti su na njih utjecali njihovi roditelji, a ipak lako uspijevaju u vođenju malog poduzetništva i zarađivanju novca. Pitaš nekoga od njih: „Smatraš li poslovanje teškim?” On odgovara: „Nimalo. Samo koristim svoj mozak i razmišljam o tome kako raditi stvari na način koji je prikladan i može donijeti novac, i onda jednostavno to tako i učinim – i na kraju, novac je moj.” Ti kažeš: „Čini se da tebi poslovanje ide bez napora i lako. Zašto ja to ne mogu?” Zašto? Zato što ti Bog nije dao tu jaču stranu, pa jednostavno nemaš smisla za to. Dakle, oni koji imaju neku jaču stranu ne bi trebali biti oholi, a oni koji nemaju neku jaču stranu ne bi trebali biti ljubomorni. Ono što Bog daje, nitko ne može oduzeti – čak i ako to ne želiš, ne možeš to odbiti. Bog te jednostavno učinio vještim u tome i On ti kroz ti jaču stranu pruža sredstva za život ili zanat za održavanje tvog života. To je Božja milost. Drugi uče, poučava ih se i vježbaju, a ipak, koliko god se trudili, ne mogu postići dobre rezultate. Ali ti to možeš učiniti, a da to nisi ni učio. Bez obzira na to kako razmišljaju, njihov um ne radi tako brzo kao tvoj i ne mogu poslovati tako dobro kao ti. Dakle, odakle dolazi ta tvoja jača strana? Nije li ona urođena? A nije li ono što je urođeno podario Bog? Uvijek govoriš što voliš, u čemu si vješt – ali je li to nešto što si tražio? Neki ljudi kažu da su to naslijedili od svojih roditelja. Zašto onda nisi naslijedio nešto drugo? Pokušaj pronaći način da preneseš tu jaču stranu na svoje potomke – možeš li to učiniti? Imaš li ti pravo glasa u tom pitanju? (Ne.) Definitivno ne. Jača strana koju posjeduješ dana je od Boga – koliko god drugi bili ljubomorni na tebe, ne mogu je ukloniti niti oduzeti, a čak i ako je ne želiš, Bog ti je i dalje daje. Budući da ti je Bog iskazao milost, trebao bi je prihvatiti od Njega. Nemoj biti ohol i nemoj se hvaliti. Oholost i hvalisanje očitovanja su ljudskog neznanja.

Dakle, kako bi se trebao ispravno odnositi prema jačoj strani koju ti je Bog dao? Ako je Božjoj kući potrebno da ti obavljaš dužnost u tom području, onda bi trebao upotrijebiti svoju jaču stranu u svojoj dužnosti, u crkvenom radu. Nemoj se suzdržavati – iskoristi je, i to u najvećoj mogućoj mjeri. Tako jača strana koju ti je Bog dao neće biti dana uzalud; milost i poseban tretman koji si uživao od Boga bit će Mu uzvraćeni. Postupajući tako, ti si osoba sa savješću – ne tražiš samo korist za sebe, već uzvraćaš Bogu. To je ispravno postupanje. Čak i ako misliš: „Imam tu jaču stranu, taj interes i hobi, i za mene je mačji kašalj raditi to”, sve dok to shvaćaš kao svoju dužnost, onda se ne možeš oslanjati isključivo na svoju jaču stranu, interes i hobi. Moraš to činiti prema načelima koja ti je Bog rekao i zahtjevima Božje kuće, a zatim to kombinirati sa svojom jačom stranom. Na taj će način tvoja dužnost biti pravilno izvršena, a ti ćeš prinijeti svoju odanost. To je baš kao kad je Bog podario sina Abrahamu – kada mu ga je Bog dao, Abraham je bio vrlo radostan, a kada ga je Bog htio oduzeti, Abraham ga je morao dragovoljno i potpuno prinijeti Bogu. Nije se mogao suzdržavati niti pokušavati postavljati uvjete, a još manje se mogao žaliti na Boga ili Ga vrijeđati – morao je prinijeti svog sina cijelim srcem i iskreno. Kada ti Bog podari milost, ti si vrlo sretan i zadovoljan, osjećaš da si stekao prednost i da ti Bog iskazuje dobrotu. Nakon što uživaš u tolikoj Božjoj milosti, kakav je tvoj stav kada Bog traži da nešto prineseš? Možeš li se odvojiti od toga? Možeš li to prinijeti Bogu i vratiti Mu bez zadrške? Ako možeš vratiti Bogu ono što ti je dao, bez kompromisa, prema načelima koja On zahtijeva, bez pritužbi, bez zadrške i bez zadržavanja za sebe, već to rado prinoseći Bogu, onda si u skladu s mjerilom kao stvoreno biće; dužnost koju si izvršio također je u skladu s mjerilom i Bog će biti zadovoljan. Božji zahtjevi prema tebi nisu visoki, jer ono što ti je Bog dao višestruko premašuje ono što ti možeš prinijeti. Osim što ti je dao život, Bog ti je dao i osnovicu i uvjete na koje se oslanjaš za preživljavanje. Budući da imaš tu jaču stranu, interes i hobi, koliko si koristi stekao? Koliko si Božje milosti uživao? Koliko si do sada uzvratio Bogu? Ako tek sada počinješ uzvraćati Bogu, onda si malo prespor. Ako u prošlosti nisi dobro postupao, od sada bi trebao prinositi Bogu bez ikakve zadrške; upotrijebi svoju jaču stranu i stručne vještine te razna načela struke koja si savladao u svojoj dužnosti, ne zadržavajući ništa, jer ono što prinosiš izvorno je bilo Božje – to ti je podario Bog. Kada prineseš te stvari i upotrijebiš ih u svojoj dužnosti, kao prvo, Bog će to prihvatiti, a kao drugo, zadobit ćeš istinu, zadobit ćeš i zadobit ćeš Božje odobrenje – zadobit ćeš ogromne koristi i uopće nećeš pretrpjeti gubitak. Istovremeno, Bog ti nije oduzeo pravo da uživaš u svom interesu, hobiju i jačoj strani. Budući da ti je Bog podario taj interes i hobi, On ih nikada neće oduzeti. Koliko god prinio, i dalje ćeš ih imati – Bog osigurava da će oni i dalje biti prisutni u tebi bez kraja; oni su dio tvog samog bića. Ako ne prinosiš Bogu, onda se može samo reći da nemaš savjesti, da nisi u skladu s mjerilom kao stvoreno biće i da nemaš iskrenosti prema Bogu. Ako imaš iskrenosti, onda bi trebao uzvratiti Bogu ono što si od Njega primio i ono što posjeduješ. Trebao bi imati takav stav. Koliko god ti je Bog podario, koliko god razumiješ i koliko god si sposoban učiniti, moraš to zatim prinijeti Bogu bez zadrške. Misliš li da bi Bog tražio da to prineseš uzalud? Pogledaj Abrahama – kada je Bog od njega tražio Izaka, on je prinio Izaka na žrtvenik. Ali nakon što je vidio Abrahamovu iskrenost, je li Bog doista uzeo Izaka? Bog ga nije uzeo – Bog mu je vratio Izaka i pripremio janje u blizini. Ne samo da Abraham nije morao vratiti Izaka Bogu, već je dobio i janje koje je već bilo pripremljeno. Na kraju, blagoslov koji mu je Bog dao nebrojeno je puta premašio ono što je ikada mogao zamisliti. Naravno, to nije bilo nešto što je Abraham mogao zamisliti, niti je to bilo nešto što je tražio. Ali Bog se ne odnosi prema ljudima nepravedno; On jednostavno blagoslivlja ljude na ovaj način – to je Božja volja. Čak i dok još ništa nisi uzvratio Bogu, On ti je već toliko toga podario. Dakle, ako doista uzvraćaš Bogu, misliš li da će ti On podariti manje? Nipošto – blagoslov koji ti Bog daje premašit će sve što bi ikada mogao zamisliti. Reci Mi, dakle, je li lako prinijeti sve jače strane koje ti je Bog podario i upotrijebiti ih u svojoj dužnosti? Pretpostavimo da misliš: „Ove jače strane, interesi i hobiji koje po prirodi posjedujem nešto su s čime sam rođen, naslijedio sam ih od svojih roditelja. Imam ih zahvaljujući mojim dobrim genima i povoljnom podrijetlu. Je li ih podario Bog, ne znam. U svakom slučaju, jednostavno imam dobru sreću – to je moja vlastita sreća. Što se tiče toga hoću li ih vratiti Bogu, o tome ću odlučiti kasnije. Trenutačno nemam nikakvih planova za to.” Reci Mi, bi li to značilo da imaš savjest? (Ne bi.) Čak i ako ti Bog ne oduzme interese, hobije, jače strane i druge stvari koje ti je podario, ti ne bi zadobio Božji blagoslov. U Božjim očima, ne bi bio u skladu s mjerilom kao stvoreno biće – u najmanju ruku, Bog ne voli takve ljude. Bog daruje ljudima određene interese, hobije i jače strane, a također ima i konkretne zahtjeve za njih. Što se tiče toga kako se ljudi odnose prema tim interesima, hobijima i jačim stranama, oni bi također trebali imati načela koja su u skladu s istinom. Kao prvo, nemoj ih uzimati kao svoju zaslugu; osim toga, ako rad Božje kuće zahtijeva da obavljaš dužnost povezanu s tvojim interesima, hobijima i jačim stranama, onda bi trebao smatrati tu dužnost svojom osobnom obvezom. Trebao bi prinijeti ono što ti je Bog podario potpuno i bez zadrške, kako bi Bog mogao uživati u iskrenosti i pokornosti stvorenog bića prema Njemu. Nije li to dostojanstvena i slavna stvar? (Jest.) Ako ne možeš prinijeti Bogu darove i jače strane koje ti je On podario, onda si dužan Bogu – to je sramotna stvar. Kada ti je Bog podario te darove i jače strane, bio si prilično sretan, ali kada Bog traži da Mu ih prineseš, postaješ razdražen, ne želeći da ih Bog koristi i želeći da se koriste samo za tebe. Pokazuje li to razum? To nije tvoje privatno vlasništvo – to je podario Bog. Budući da ih je podario Bog, kada ih On zahtijeva, trebao bi ih prinijeti. Sposobnost da ih prineseš pokazuje da imaš pokornost i iskrenost prema Bogu. Ako ih ne želiš prinijeti, ili to činiš nevoljko i preko volje, to dokazuje da nemaš ni pokornosti ni iskrenosti prema Bogu. Može se samo reći da postoji problem s tvojom ljudskošću i karakterom.

U redu, to je sve za naše današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

23. prosinca 2023.