Kako težiti istini (11)

Dodatak: Put kojim ljudi hodaju određuje što će na kraju požnjeti

Koji je cilj vjerovanja u Boga? Je li to zadobivanje milosti i blagoslova? Je li to izbjegavanje praznog života i oslobađanje od prizemnih interesa? (Ne.) Što je onda? (Zadobiti istinu.) Cilj je zadobiti istinu, zadobiti život. Je li onda sve što ljudi svakodnevno čine usmjereno prema tom cilju? Je li svakodnevno trošenje vremena i energije u vršenju svoje dužnosti sve radi tog cilja? Ljudi vjeruju u Boga bez jasnog cilja zadobivanja istine. U svom srcu nemaju jasnu predodžbu o ovom aspektu vizija i ne znaju koji je cilj vjerovanja u Boga. Čini se da u svom srcu znaju samo da je to radi zadobivanja blagoslova – ali što bi netko trebao učiniti da zadobije blagoslove? Oni ne znaju da zadobivanje blagoslova zahtijeva razumijevanje istine, primjenjivanje istine i težnju istini. Dakle, jesu li oni ljudi koji teže istini? Ni u to nisu sigurni. Oni misle: „To nije velik problem. Iskreno vjerujem u Boga; Bog me neće napustiti. Čak i ako ljudi kažu da nisam netko tko teži istini, nije važno.” Ponekad, kada vide druge kako dijele svoje iskustveno svjedočanstvo, dok oni sami ne mogu podijeliti nikakvo, također se u svom srcu osjećaju uzrujano, pomalo tjeskobno i zabrinuto. Ali češće osjećaju da to nije velik problem. I tako, pet godina prođe u tren oka, deset godina prođe u tren oka – neki su ljudi sada u tridesetima ili četrdesetima, neki imaju preko pedeset; nisu stupili u brak i stalno vrše svoju dužnost. Koliko su istine do sada zadobili? Imaju li život? Ni sami nisu sigurni. Osjećaju: „Čini se da sam razumio prilično mnogo istine i mogu održati mnoge propovijedi; trebao bih imati život, zar ne?” Bilo tijekom okupljanja, ili kada se susretnu s problemima u svojim dužnostima, mogu nadugo i naširoko govoriti, kao da razumiju svaku istinu, ali ne mogu riješiti nikakve stvarne probleme. Koliko god zvučne bile doktrine koje izgovaraju, u vršenju svojih dužnosti i dalje ne mogu postupati prema istina-načelima, pa čak i dalje u mnogim stvarima slijede vlastitu volju, ni najmanje ne razumijevajući istina-načela. I tako se u svom srcu osjećaju zbunjeno: „Jesam li ja zapravo netko tko razumije istinu ili ne?” Ne znaju jesu li netko tko razumije istinu. Jesu li onda oni ljudi koji teže istini i primjenjuju istinu? Ni sami nisu sigurni u to. Pa jesu li zapravo zadobili istinu ili ne? I dalje sumnjaju u to. Imaju li onda zapravo život ili ne? Što je uopće točno život? Kakav je osjećaj kada osoba ima život? Kakve će se promjene dogoditi u svakodnevnom životu osobe kada ga ima? Kako će se promijeniti njezino razmišljanje? Kakve će se promjene dogoditi u njezinoj ljudskosti? Ništa od ovoga im nije jasno. Bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, kada govore o nekom aspektu istine, mogu propovijedati neke riječi i doktrine; ali kada su u pitanju načela primjenjivanja istine, ne mogu ih jasno objasniti. Osobito neki ljudi, nakon što su orezani zbog postupanja koje je protivno načelima, ne samo da postaju negativni, već se i zbune te sumnjaju u sebe, govoreći: „Jesam li zapravo zadobio život ili ne? Ima li istina mjesto u mom srcu, je li postala moj život? Mogu li zapravo i dalje postići spasenje?” Zbunjeni su oko svih tih pitanja koja se tiču istine, ali kada se radi o vanjskim stvarima koje se ne tiču istine, vrlo ih se jasno sjećaju. Na primjer, koliko godina, mjeseci i dana vjeruju u Boga, na kojoj su razini služili kao vođa ili djelatnik, koje su dužnosti obavljali, koliko su crkvenog rada obavili, u koliko su mjesta putovali, koliko su ljudi zadobili propovijedanjem evanđelja, koliko su crkava zalijevali, koliko su patili u davanju sebe za Boga, koliko su novca prinijeli, koje su stvari darovali braći i sestrama, koliko su dugo bili u pritvoru i zatvoru, koliko su batina primili, kolikom su mučenju bili podvrgnuti, koliko su puta ostali postojani u svom svjedočanstvu za Boga, i tako dalje – oni brižno čuvaju sve te vanjske stvari u svom sjećanju, često ih prizivajući u misli. Vode evidenciju o svemu tome u svojim mislima, jasno se sjećajući svake pojedine stavke i nikada je ne zaboravljajući. Ali kada se radi o tome koliko istina razumiju i koliko stvarnosti posjeduju, o tome uvijek imaju zbrkanu evidenciju. Nikada im nije jasno u glavi koje istine razumiju, koje su istine primijenili i mogu li se držati istine i postupati prema načelima kada im se dogode razne stvari; o svemu tome imaju zbrkanu evidenciju. Ni u svojim mislima nemaju jasnu predodžbu o tome koje od svojih iskvarenih naravi istinski razumiju, jesu li ih odbacili i koje iskvarene naravi često otkrivaju, a nisu ih odbacili; o svemu tome imaju potpunu zbrku u glavi. Nakon toliko godina vjerovanja u Boga, koje istine mogu primijeniti, a koje nisu primijenili, u kojim su aspektima istine napredovali i koliko su napredovali – o svemu tome imaju potpunu zbrku u glavi. Što točno proživljavaju u smislu svoje ljudskosti – posjeduju li savjest i razum i jesu li proživljavali normalnu ljudskost – o svemu tome imaju potpunu zbrku u glavi. Koliko su svojih dužnosti obavili s iskrenošću i odanošću, a koliko je dužnosti obavljeno s namjernom površnošću, koliko ih je obavljeno u skladu s mjerilom, a koliko ih još nije u skladu s mjerilom, u kojim su dužnostima uspjeli postupati prema načelima tako da njihovo vršenje tih dužnosti udovoljava Bogu i usklađeno je s Božjim nakanama, a u kojim dužnostima još nisu dokučili istina-načela i nisu uspjeli udovoljiti Bogu – o svemu tome imaju potpunu zbrku u glavi. U kojim točno aspektima mogu ispuniti Božje zahtjeve i pokoriti se Bogu, u kojoj su se mjeri pokorili Bogu, u kojim se aspektima i dalje ne mogu pokoriti Bogu, što je uzrokovalo njihovu nesposobnost da se pokore Bogu i kako bi ubuduće trebali ostvariti ulazak – u vezi sa svim tim stvarima nemaju nikakav plan ni razmišljanje, i naravno, još manje imaju jasan put. Vjeruju u Boga toliko godina, a ne znaju koliko su stvari učinili kako bi zaštitili interese Božje kuće, niti koliko su dobrih djela pripremili; ne znaju koliko su zla učinili, niti koliko su stvari učinili koje su uzrokovale prekide i ometanja – u njihovom pamćenju čini se da su učinili neke od tih stvari, ali ne znaju jesu li se pokajali nakon što su činili zlo. Iako ponekad mogu shvatiti da su činili zlo i osjećati se uzrujano te su se molili Bogu i priznali svoje grijehe, jesu li dobili Božji oprost? Postoji li ikakva grižnja savjesti u njihovom srcu? Ni te stvari ne znaju. Oni u sebi misle: „Koga briga osjećam li grižnju savjesti ili ne? U svakom slučaju, sada živim prilično udobno; i dalje vršim svoju dužnost.” Koliko su onda dobrih djela učinili u vršenju svoje dužnosti? Ni to ne mogu sasvim reći, a ipak osjećaju da su učinili nekoliko dobrih djela – nedavno su propovijedali evanđelje i zadobili dvoje ljudi. Imaju to malo dobrih djela, ali rade stvari bez načela, pa čak i postupaju prema vlastitoj volji te samovoljno i nepromišljeno – računaju li se te stvari kao zla djela? Ni o tome nemaju jasnu predodžbu. Oni misle da, budući da se crkva njima nije pozabavila, a vođe ih nisu orezali niti ih pozvali na odgovornost za te stvari, onda to nisu zla djela; da su pozvani na odgovornost, onda bi možda te stvari bile zla djela. Ne znaju koliko su dobrih djela pripremili. Jesu li stvari koje trenutačno čine dobra ili zla djela, koliko je među njima dobrih djela, koliko je među njima zlih djela, koliko ih je usklađeno s istina-načelima, koliko ih se protivi radnim aranžmanima i istina-načelima – ništa od toga ne znaju. Nikada nisu vodili evidenciju o tim stvarima. U svakom slučaju, svaki dan jedu i spavaju na vrijeme, ustaju u određeno vrijeme za duhovnu posvećenost ili rad i tijekom rada održavaju isto stanje i iste radne korake od prethodnog dana, radeći stvari koje su oduvijek radili. Nikada nisu konkretno ili sustavno spoznali niti saželi pitanja težnje istini i ulaska u istina-stvarnost ili odbacivanja iskvarenih naravi i zadobivanja života. Stoga je za njih sve što se tiče težnje istini ili ulaska u život potpuna zbrka. Recite Mi, ako netko živi ovako svaki dan, nije li smušen živeći u takvom stanju? (Jest.) „Smušen” je književni izraz; jednostavno rečeno, to znači besciljno lutati. Je li ovo stanje življenja, ovo stanje postojanja, dobro ili ne? (Nije dobro.) Na površini ne pokazuju nikakva očita ponašanja ili očitovanja opiranja Bogu, ali kada se radi o pitanjima težnje istini i ulaska u život, zbunjeni su i nisu ozbiljni u vezi s tim. To stanje je upravo ono što znači biti smušen. To jasno pokazuje problem osobe i jasno otkriva put kojim hoda u vjerovanju u Boga.

Kada se radi o pitanjima težnje istini i ulaska u život u procesu vjerovanja u Boga, bez obzira na stav, subjektivne želje ili očitovanja osobe, u Božjim očima stanje u kojem se osoba nalazi pokazuje kojim putem hoda. Neki ljudi, od trenutka kada počnu vjerovati u Boga, ne ljube istinu, i bez obzira na to kako se o istini razgovara u zajedništvu, oni je ne prihvaćaju. Put kojim hodaju vodi ravno u smrt i pakao. Neki ljudi, kada tek povjeruju u Boga, ne razumiju Božje zahtjeve i teže samo zadobivanju blagoslova i ulasku u kraljevstvo nebesko. Međutim, neprestanim jedenjem i pijenjem Božjih riječi, počinju razumijevati istinu i sposobni su težiti istini te mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu radi zadobivanja istine. Na kraju se može vidjeti da put kojim hoda vodi u svjetlost i u kraljevstvo nebesko. Što se tiče pitanja ulaska u život, većini ljudi su, slično, ciljevi nejasni i oni ostaju u stanju zbunjenosti. Međutim, sudeći po očitovanjima tih ljudi, neki uopće ne prihvaćaju istinu, ustrajno su površni u vršenju svojih dužnosti i nisu se nimalo promijenili nakon mnogo godina vjerovanja u Boga – put kojim hodaju vodi u propast i pakao. S druge strane, neki ljudi mogu prihvatiti istinu, mogu prihvatiti orezivanje u vršenju svojih dužnosti, imaju određenu istinsku pokornost i postupno dolaze do toga da svoje dužnosti obavljaju na način koji je u skladu s mjerilom – put kojim hodaju vodi u svjetlost i kraljevstvo nebesko. Oni koji nimalo ne prihvaćaju istinu – drugim riječima, oni koji idu ravno putem propasti – u obavljanju svoje dužnosti neprestano čine zlo i često čine djela koja se protive istini i koja Bog prezire, ometajući crkveni život i crkveni rad. Ti ljudi pokazuju neka „posebna” očitovanja. To jest, od trenutka kada su počeli vjerovati u Boga do sada, nikada se nisu pokajali, a u obavljanju svoje dužnosti često su površni, ljigavi su i zabušavaju, biraju lake zadatke, a izbjegavaju teške i ne štite interese Božje kuće; osobito su sebični i prezira vrijedni i brinu samo o vlastitom užitku. To je također karakteristika tih ljudi. Postoje neki ljudi koji su još više zli – u procesu vršenja svoje dužnosti, divljaju čineći nedjela i postupaju samovoljno i nepromišljeno, nikada ne primjenjujući niti provodeći rad prema radnim aranžmanima. Također postoje ljudi koji se u svojoj dužnosti često bore za status, uzvisuju sebe i svjedoče o sebi te privlače ljude kako bi uspostavili vlastito neovisno kraljevstvo. Postoje i oni koji, dok obavljaju svoju dužnost, kradu prinose, rasipaju prinose i izdaju interese Božje kuće. Jesu li ta očitovanja pozitivna ili negativna? (Negativna.) Ti ljudi pokazuju takva očitovanja od trenutka kada su počeli vjerovati u Boga. Božja kuća im stalno daje prilike – nekima koji su donekle dobrog kova dodijeljeno je da vrše dužnost nadzornika, ali nakon razdoblja u kojem su pokazali loš učinak, dodijeljeno im je da obavljaju dužnost koja obuhvaća samo jedan aspekt; međutim, čak i u takvoj jednostavnijoj dužnosti, oni ostaju površni, divljaju čineći nedjela, postupaju na samovoljan i nepromišljen način, uzrokuju prekide i ometanja, a neki se čak bore za status i moć, ne štiteći interese Božje kuće. Kada im se pruži prilika, čak kradu i rasipaju prinose. Bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, ta se očitovanja u njima nisu nimalo smanjila, niti su se nimalo promijenila. Na kraju, što se u njima vidi? Vidi se to da u obavljanju svoje dužnosti ti ljudi ustrajno postupaju na površan način, ljigavi su i zabušavaju, biraju lake zadatke, a izbjegavaju teške, pa čak i uživaju u tjelesnoj udobnosti te se ponašaju neodgovorno. Njihova očitovanja nisu povremena ili privremena, već ustrajna – to je problematično za njih. U vršenju svoje dužnosti, oni ustrajno postupaju na površan način, divljaju čineći nedjela i uzrokuju prekide i ometanja, i bez obzira na to tko s njima razgovara, oni se ne mijenjaju. Ma koliko propovijedi da čuju, nikada se ne kaju niti imaju srce puno kajanja. Također postoje oni koji se ustrajno bore za status, ustrajno izdaju interese Božje kuće i nikada ne štite interese Božje kuće. Je li riječ „ustrajno” lako razumjeti? Tko god da u obavljanju svoje dužnosti postupa na površan način, samovoljan je i nepromišljen, ili ima neka loša očitovanja, Božja kuća im uvijek daje mnoge prilike za pokajanje. Nikada se ne događa da su zbog svojih privremenih očitovanja otpušteni i da im više nije dopušteno obavljati svoju dužnost. Umjesto toga, opetovano ih se potiče, s njima se razgovara u zajedništvu o istini te im se s ljubavlju pomaže i pruža podrška. Štoviše, Duh Sveti ih u dodatnoj mjeri potiče, prosvjetljuje i prekorava. Ljudi obavljaju rad, a i Duh Sveti djeluje, no ovakvi su ljudi u srcu jednostavno nepopustljivi i osjećaju odbojnost prema istini. Nikada ne prihvaćaju istinu, nikada ne prihvaćaju pomoć, kritiku, praćenje ili nadzor braće i sestara, a još manje prihvaćaju prosvjetljenje i prekoravanje Duha Svetoga. Bilo da vjeruju u Boga tri ili pet godina, ili deset ili dvadeset godina, oni ostaju takvi. Iako su sada stariji i čine se malo zrelijima i iskusnijima, i dalje na isti način obavljaju svoje dužnosti – ustrajno postupaju na površan način i divljaju čineći loše stvari. Takvi su već dvadeset godina, a da se uopće nisu promijenili. Kada govore, usta su im puna laži i nikada ne govore istinu. I sada su takvi; bez obzira na to koliko riječi izgovore, ne zna se koje su istinite, a koje lažne – među njima nema nijedne poštene riječi. Iako su donekle patili obavljajući svoje dužnosti tijekom ovih dvadeset godina i zadobili neke ljude propovijedanjem evanđelja, njihova život-narav nije se nimalo promijenila. I dalje su osobito prepredeni i lažljivi; oni su samo stare zmije, nesposobne izgovoriti ijednu poštenu riječ. To je dovoljno da dokaže da oni nisu ljudi koji ljube istinu; čak i ako je malo razumiju, ne mogu je primijeniti. Kakvi su to ljudi? To su ljudi koji ustrajno postupaju na površan način, ustrajno divljaju čineći loše stvari i postupaju na samovoljan i nepromišljen način, ustrajno uzrokuju prekide i ometanja, bore se za moć i ustrajno spletkare, lažu i obmanjuju. Može se reći da su lukave stare lisice – da su samo stare zmije, stare ljigave jegulje, stari đavli, stare Sotone. Ispred svih njihovih postupaka mora se dodati odrednica „ustrajno”. Čim se doda „ustrajno”, to neće biti stvar osobne pristranosti prema njima, već nešto uzrokovano njihovim vlastitim postupcima i ponašanjem. Svi vide da ta osoba nije učinila te stvari samo jednom ili dvaput – ona je prijestupnik povratnik. Kako policijske uprave u raznim zemljama postupaju s prijestupnicima povratnicima? Kaznena evidencija prijestupnika povratnika mora biti arhivirana. Kad god se dogodi zločin, ti prijestupnici povratnici glavni su osumnjičenici, a policija će zasigurno početi od njih kada počne istraživati slučaj i pokrene svoju istragu. Što je onda s onima koji ustrajno vrše svoju dužnost na površan način u Božjoj kući? Njihova očitovanja površnosti i divljanja u činjenju nedjela nisu samo stvari koje se događaju jednom ili dvaput, niti se događaju samo u posebnim okolnostima. Ta stanja i očitovanja predstavljaju način na koji se ustrajno odnose prema svojoj dužnosti. Sudeći po tom ustrajnom načinu na koji se odnose prema svojoj dužnosti, može se vidjeti kakav je njihov stav prema istini. Kakav je onda njihov stav prema istini? (Osjećaju odbojnost prema njoj i opiru joj se.) Takvi ljudi osjećaju odbojnost prema istini i opiru joj se. Nikada je ne prihvaćaju. Duboko u sebi, omalovažavaju je i preziru pozitivne stvari. Tko god da s njima razgovara u zajedništvu o istini, oni ne slušaju. Koliko god im se prilika dalo za pokajanje, oni ih ne cijene niti ih shvaćaju ozbiljno. Ponašaju se kako god žele, na način koji im odgovara. Kada ih Duh Sveti potiče, ništa ne osjećaju i nije ih briga za to. Osjećaju odbojnost prema poticanju i pomoći ljudi te ih zanemaruju, a ako ih ti ljudi zatim orežu, postaju ljuti, bijesni, razljute se na njih i osjećaju odbojnost u svom srcu. Crkva procjenjuje očitovanja svake osobe u svakoj etapi, a ta je procjena vrlo važna za ishod osobe. Ako se riječ „ustrajno” doda očitovanjima zlih djela neke osobe kada je se karakterizira, onda je to problematično za nju. Postaje vrlo jasno kakvim točno putem takvi ljudi hodaju. Kojim onda putem hodaju? Je li to put koji vodi u propast ili put koji vodi u spasenje? (Put koji vodi u propast.) Zašto dolazi do tog rezultata? Je li to osuđivanje tih ljudi? Je li to u neskladu sa stvarnom situacijom? (Nije.) Treba li im i dalje davati prilike za pokajanje? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Ne bismo ih trebali tek tako potpuno otpisati – možda će se jednog dana pokajati!” Stanovnici grada Ninive počinili su brojna zla djela, a njihova su zla djela doprla do Božjih ušiju. Kada ih je Bog namjeravao uništiti, poslao je Jonu naprijed da prenese poruku, govoreći im da će Niniva biti uništena za četrdeset dana. Kako su se stanovnici Ninive ponašali nakon što su to čuli? U roku od četrdeset dana obukli su kostrijet i posuli se pepelom te su se pokajali Bogu. Ali sada, koliko im je već puta onima koji ustrajno loše postupaju dok obavljaju svoju dužnost dano po četrdeset dana da se pokaju? Jesu li se pokajali? Imaju li volju za pokajanjem? Pokazuju li ikakvu sklonost prema pokajanju? (Ne.) Tijekom proteklih deset ili dvadeset godina, njihova su očitovanja ustrajno bila činjenje zla, pa mogu li se oni promijeniti u sljedećih deset ili dvadeset godina? Mogu li prestati činiti zlo? To je možda nepoznanica, ali razna očitovanja tih ljudi tijekom proteklih deset ili dvadeset godina dovoljna su da pokažu da se sva njihova ponašanja i očitovanja protive istini, opiru Bogu i suprotstavljaju Bogu. To dokazuje da njihova srca osjećaju odbojnost prema istini, da je njihova priroda-bit opaka i nema elementa ljubavi prema istini, te da ne posjeduju ljudskost koja ljubi istinu i primjenjuje je. Sudeći po njihovim očitovanjima tijekom proteklih deset ili dvadeset godina, to je zaključak. Budući da je to zaključak do ovog trenutka sudeći po njihovoj ljudskosti i njihovoj biti, hoće li se u sljedećih deset, dvadeset ili trideset godina itko od njih moći istinski pokajati i promijeniti? Od trideset ljudi, bi li se našao ijedan? Od pedeset ljudi, bi li se našao ijedan? Od stotinu ljudi, bi li se našao ijedan? To jest, u sljedećih deset ili dvadeset godina, mogu li iznenada razviti osjećaj savjesti, postati zainteresirani za istinu i pozitivne stvari, biti sposobni prihvatiti istinu i pozitivne stvari, spoznati sebe i istinski se pokajati te osjećati kajanje i imati osjećaj da su dužni za zlo koje su učinili u prošlosti? Na temelju vaših zapažanja, koji je omjer? Od tisuću ljudi, bi li se našao ijedan? (Mislim da čak ni među tisuću ljudi nema nijednog.) Na čemu to temeljiš? (Na činjenici da je tijekom deset ili dvadeset godina vjerovanja u Boga stav takvih ljudi prema istini ustrajno bio stav odbojnosti i opiranja, te da nimalo ne prihvaćaju istinu i nisu pokazali ni najmanje očitovanje pokajanja. To dokazuje da se ni u budućnosti neće istinski pokajati.) Je li ta izjava točna? (Jest.) Neki ljudi kažu: „Trebamo biti tolerantni i strpljivi prema drugima. Ako se nisu pokajali u proteklih deset ili dvadeset godina, to je bilo zato što su bili mladi i nezreli, ili zato što su imali dobre obiteljske uvjete te su bili maženi i razmaženi, ili zato što su imali visok društveni status i određene jake strane. Nisu li ih te posebne okolnosti i okruženja učinili takvima? Možda će se u sljedećih deset ili dvadeset godina osloboditi utjecaja tih obiteljskih okruženja i nepovoljnih čimbenika, pa bi se mogli promijeniti.” To je teško reći. Međutim, na temelju prošlih očitovanja tih ljudi, svi oni koji ispred svojih očitovanja imaju dodanu odrednicu „ustrajno” u velikoj su opasnosti. Čak ni među stotinu ili tisuću takvih ljudi ne bi mogao postojati nijedan koji se može istinski pokajati. Ako nijednom od njihovih zlih djela još nije prethodila odrednica „ustrajno”, onda možda još uvijek ima malo nade za takve ljude. Ovisit će o tome kakva će biti njihova očitovanja u sljedećih tri do pet godina. Ako je to zato što su mladi i nezreli, ili zato što njihova vjera u Boga nema temelja, ili zato što su lošeg kova, ili zato što su neki objektivni čimbenici okruženja utjecali na njihovo prihvaćanje i razumijevanje istine – ako je to uzrokovano tim objektivnim razlozima, a njihova očitovanja zlih djela su samo privremena, onda je potrebno daljnje promatranje. Ali do sada, oni koji neprestano čine zla djela – oni čijim očitovanjima prethodi riječ „ustrajno” – nisu pripremili dovoljno dobrih djela za svoje odredište. Umjesto toga, u svom procesu vjerovanja u Boga, nagomilali su mnoga zla djela. Samo što odbijaju priznati da su zli ljudi, a također se pokušavaju opravdati koristeći teškoće koje su pretrpjeli, cijenu koju su platili i svoj staž kao dugogodišnji vjernici u Boga. Put kojim ti ljudi hodaju nije samo postavljen pred njih, već je i otkriven pred svima. Njihova očitovanja i razotkrivanja, njihovi postupci i ponašanje, njihov stav prema obavljanju svoje dužnosti, njihov stav prema istini i njihov stav prema svim pozitivnim stvarima već su dovoljni da pokažu njihovu bit. Naravno, njihov stav prema svojoj dužnosti i njihov stav prema istini također su već otkrili put kojim hodaju.

Put kojim ljudi hodaju određuje što će na kraju požnjeti. Ako ljudi hodaju putem propasti, na kraju će požnjeti otvaranje vrata pakla i silazak u pakao. To nema nikakve veze s drugima – to nisu uzrokovali drugi ljudi, već je to rezultat koji je na kraju donio put kojim hodaš. Možda već mnogo godina vjeruješ u Boga i počinio si mnoge prijestupe, napravio si neke pogrešne korake i učinio neke stvari koje odstupaju od pravog puta; postoje čak i neki ljudi koji su počinili neka djela pobune protiv Boga i opiranja Bogu. Iako ta očitovanja nisu dobra i u Božjim su očima osuđena, ako – istovremeno dok otkrivaš iskvarenu narav te se buniš protiv Boga i opireš Mu se – možeš promišljati o sebi i istinski se okrenuti, te iskoristiti svoju iskrenost, svoje plaćanje cijene, svoju primjenu istine i svoj pozitivan i proaktivan stav prema istini da aktivno pripremiš mnoga dobra djela, tada će se Božji stav prema tebi promijeniti. Na primjer, pretpostavimo da si ti, kada antikristi i zli ljudi prekidaju i ometaju rad crkve te navode braću i sestre na pogrešan put, sposoban smjesta razotkriti zla djela antikrista i zlih ljudi, zaustavljajući njihova prekidanja i ometanja, štiteći braću i sestre te štiteći interese Božje kuće. Uz to, u procesu obavljanja tvoje dužnosti bilo je mnogo nepredviđenih poteškoća i prepreka, a ti si utrošio svoje vrijeme, energiju i fizičku snagu, žrtvujući svoje sretne trenutke tjelesnog užitka i ulažući sav svoj trud kako bi riješio te poteškoće i probleme. Zahvaljujući tvom poticanju, nadziranju i praćenju, zahvaljujući tvojoj patnji i plaćanju cijene, rad crkve na evanđelju mogao se razvijati te odvijati normalno i glatko. Nadalje, u procesu propovijedanja evanđelja, doveo si neke ljude dobrog kova i s dobrom sposobnošću shvaćanja istine, te si s njima jasno razgovarao u zajedništvu o raznim istinama, omogućujući im da postave temelj za istiniti put, da obavljaju svoju dužnost u crkvi i postanu sposobni pomoćnici u određenim segmentima rada. Ili si odigrao ključnu ulogu u nekom određenom specijaliziranom poslu u Božjoj kući, koristeći učinkovite metode rada ili radne korake kako bi unaprijedio napredak rada i poboljšao njegove rezultate. Ili si u crkvenom životu pomogao nekoj braći i sestrama koji su negativni i slabi, ili koji se osjećaju izgubljeno i nemaju put, pomažući im da pronađu put naprijed, da razumiju Božje nakane i da Ga ne shvate pogrešno, te da imaju odlučnost težiti istini. Još bolje, uspio si ohrabriti te ljude tako da su voljni obavljati dužnost i dati se za Boga. Ili si u nekom specijaliziranom poslu preuzeo nezamjenjivu ulogu – možda je zadatak koji obavljaš naporan i iscrpljujući i nije nimalo vidljiv, a ipak si voljan biti neprimjetan radnik iz sjene, trudeći se bez traženja ikakve nagrade, nastojeći samo ponuditi svoju iskrenost i odanost. Sva takva pozitivna očitovanja u Božjim su očima dobra djela koja su vrijedna pamćenja. S druge strane, možda kada se susretneš s tim stvarima, ne samo da ne uspijevaš obavljati svoju dužnost i ispuniti svoje odgovornosti, već zauzimaš i stav nemiješanja te promatraš situaciju i smiješ se situaciji sa strane, potpuno ih ignorirajući, praveći se slijepim i gluhim. Ne činiš ono što možeš i nisi voljan čak ni ponuditi prijedlog, bojeći se da ćeš se umoriti. Izbjegavaš stvari kad god je to moguće, misleći da što si besposleniji, to bolje. Uvijek osjećaš da se ne isplati biti pedantan i odgovoran i da je briga o crkvenom radu prevelika gnjavaža. Iako se ta očitovanja razlikuju od zlih djela prekidanja i ometanja rada crkve i Bog ti neće dati lošu ocjenu, On ti neće dati ni dobru. Što mislim pod tim da ti neće dati dobru ocjenu? To znači da u tim stvarima nisi pripremio dobra djela, niti si učinio stvari koje zaslužuju Božje pamćenje. Kada si se susreo s tim stvarima, propustio si priliku pripremiti dobra djela. Vrlo si glup; nisi pouzdan, nisi dostojan promaknuća, nisi dostojan uzvisivanja i nisi dostojan da ti Bog povjeri stvari. Svjetlosnim si godinama udaljen od Noe i Abrahama. Reci Mi, osoba kojoj se Bog ne usuđuje ništa povjeriti možda neće nužno na kraju otići u pakao, ali može li ući u kraljevstvo nebesko? Može se samo reći da je to neizvjesno, a iza toga slijedi cijeli niz upitnika; to je ispunjeno velikom neizvjesnošću. Ta se neizvjesnost temelji na njihovim ustrajnim očitovanjima. Ako pitaš sve zašto vjeruju u Boga, žele li ući u kraljevstvo nebesko ili otići u pakao, neki će ti se ljudi rugati, govoreći da je to pitanje nevjerojatno glupo: „Tko bi želio otići u pakao i biti uništen? Tko ne bi želio ući u kraljevstvo nebesko i postići spasenje?” Ali to pitanje doista treba postaviti. Nije glupo. Neki ljudi nikada nisu na taj način promišljali o sebi. Kada se susretnu sa situacijama, uvijek se boje nevolja i boje se izazivanja sporova. Osobito kada vide zle ljude kako prekidaju i ometaju crkveni rad, pri čemu Božji izabranici bivaju navedeni na pogrešan put i iskorišteni, a crkveni rad se posljedično ne može odvijati, oni nisu svjesni da Bog ispituje ljude, niti su svjesni da je to upravo prilika za pripremu dobrih djela. Umjesto toga, oni biraju biti osobe koje ugađaju drugima i napuštaju istina-načela, te nimalo ne promišljaju o sebi. Koja je tvoja odgovornost? Koja je tvoja obveza? Koje je Božje poslanje za tebe? Bog je izgovorio toliko riječi i učinio toliko djela – kakvo je Božje očekivanje od tebe? Možeš li Bogu dati zadovoljavajući odgovor? Jesi li pripremio dobra djela? U svim tim stvarima moraš često promišljati o sebi i imati jasnoću u svom srcu.

Svatko želi zadobiti blagoslove. Nitko ne želi biti uništen i poslan u pakao, ali i mimo svoje volje mnogi ljudi opetovano čine zlo, krećući se velikom brzinom putem koji vodi u pakao. Neki ljudi uvijek iznova zanemaruju prilike za obavljanje svoje dužnosti koje im daje Božja kuća, zanemaruju kada ih Duh Sveti potiče i prekorava te zanemaruju pomoć i očekivanja Božje kuće. Oni ustraju u tome da budu površni i nemarni, da bezobzirno čine loše stvari, postupaju samovoljno i nesmotreno te prekidaju i ometaju rad crkve, a da pritom ni najmanje ne promišljaju o sebi. Nisu li oni samo nepopravljivi, besramni ljudi? Ti stalno činiš zlo na ovaj način. Nije slučaj da te drugi prisiljavaju na to – to je očito tvoj osobni izbor, nešto što ti se osobno sviđa i što rado činiš. Ako netko kaže da je put kojim hodaš put opiranja Bogu i put koji vodi u pakao, ti se osjećaš uzrujano i postaješ negativan. Zbog čega si negativan? Nisi li to sâm na sebe navukao i požnjeo ono što si posijao? Nije li to ono što zaslužuješ? Neki ljudi kažu: „Činim zlo nehotice. Svaki put želim dobro obaviti stvari, ali nakon što završim, otkrijem da posljedice mojih postupaka nisu baš dobre.” Počinio si zlo, uzrokovao prekidanja i ometanja te donio gubitke crkvenom radu. Čak i ako ne budeš pozvan na odgovornost za svoje prijestupe, oni su za sobom ostavili skrivene rizike i mogao bi ih ponovno počiniti u budućnosti. To je vrlo opasno. To je baš poput puta kojim je osoba prošla – kuda god da je kročila, sigurno će ostaviti tragove. Prepoznaješ li prijestupe koje si počinio? Osjećaš li kajanje zbog njih? Osjećaš li se dužnim i tužnim? Plačeš li gorko zbog njih? Jesi li promijenio svoj put? Mrziš li istinski svoja zla djela? Jesi li odbacio zlo koje je u tvojim rukama i istinski se pokajao Bogu? Neki ljudi kažu: „I ja mrzim sebe. Ošamario sam sebe bezbroj puta u tajnosti, a također sam klečao pred Bogom, gorko plačući u molitvi.” Možda si prošao kroz te procese, ali Bog ne gleda na te procese. Ono što Bog gleda jesu tvoja očitovanja. Kada se ista situacija ponovno pojavi ili ista dužnost ponovno padne na tebe, kako se odnosiš prema njoj? Imaš li iskrenosti i odanosti? Možeš li platiti cijenu? Možeš li postupati u skladu s Božjim riječima? Koja su očitovanja tvog preokreta? Jesi li odbacio zlo koje je u tvojim rukama? Nastavljaš li i dalje činiti zle stvari koje si činio u prošlosti? Lažeš li i dalje, postupaš li i dalje samovoljno i nesmotreno, ideš li i dalje protiv radnih aranžmana i istina-načela, postupaš li i dalje prema vlastitim ambicijama i željama te šuruješ li i dalje sa zlim ljudima kako bi prekidao i ometao crkveni rad? Ako i dalje tako postupaš, onda su tvoje pokajanje i gorko plakanje lažni te površni i nemarni. Kako se karakterizira površno i nemarno, lažno pokajanje? (Kao licemjerje.) Karakterizira li se kao licemjerje? Karakterizira se kao obmana. Je li ova izjava točna? (Jest.) U Božjim su očima takvo gorko plakanje i takvo pokajanje obmana. Na primjer, Bog kaže: „Prinesi Mi pet kilograma riže od ovogodišnje žetve.” Neki ljudi to ne žele prinijeti i žele to zadržati za sebe da pojedu, pa uzmu pet kilograma rižinih ljuski i stave ih na oltar. Kada ih se pita što je to, oni kažu da je to neoljuštena riža. Bog kaže: „Nisam li od tebe tražio rižu?” Oni kažu: „Neoljuštena riža je riža.” Je li to obmana? (jest.) To je besramna obmana. Nakon što počiniš zlo, ti priznaš svoj grijeh, opetovano govoriš da si dužan Bogu, pa čak i gorko plačeš, ali poslije se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo i nastavljaš raditi stvari na isti način kao i prije. Bog takvo ponašanje karakterizira kao obmanu. U Božjim očima, ovakvo obmanjujuće ponašanje jednako je zlim djelima. Ako doista imaš odlučnost da se promijeniš i da postupaš prema istina-načelima, ne trebaš donositi čvrste odluke niti gorko plakati. Prvo to učini – zavjetuj se Bogu kada to možeš učiniti. Ako to ne možeš učiniti, onda se nipošto ne smiješ zavjetovati. Ako se zavjetuješ, Bog će to shvatiti ozbiljno i zahtijevat će rezultat onoga na što si se zavjetovao. Ako to ne možeš ispuniti, u Božjim očima to je obmana – obmanjivanje Boga postaje još jedno zlo djelo zabilježeno protiv tebe. Dakle, ako se ne možeš istinski pokajati, već umjesto toga obmanjuješ Boga svojim zavjetima, onda je put kojim hodaš put koji vodi u propast. Svako tvoje zlo djelo udarac je na vrata pakla; možda će ih jedan od tih udaraca konačno otvoriti i tada će stići vrijeme tvoje smrti. Može se reći da su za neke ljude, od vremena kada su počeli vjerovati u Boga do sada, svi njihovi postupci i ponašanja bili postupci stalnog gomilanja zlih djela i udaranja na vrata pakla, a u isto vrijeme, postupci gomilanja Božjeg gnjeva; oni čekaju da se Božja kazna spusti na njih. Drugi ljudi, međutim, u procesu vjerovanja u Boga napreduju u pozitivnom i ispravnom smjeru. Put kojim hodaju put je u kraljevstvo nebesko. Tijekom tog razdoblja, iako su buntovni i otkrivaju iskvarene naravi, i naravno također imaju predodžbe i uobrazilje o Bogu te imaju vlastitu volju u obavljanju svoje dužnosti, dok otkrivaju ta očitovanja ili se upuštaju u takva ponašanja, oni također neprestano prihvaćaju istinu i neprestano odbacuju svoje iskvarene naravi te doživljavaju preobrazbu tih naravi; oni su istinski promijenili svoj put i imaju očitovanja i stvarnost prihvaćanja istine i pokoravanja istini. Iako su takvi ljudi nekoć počinili mnoge prijestupe i učinili neke stvari koje Bog prezire i osuđuje, oni postupno odbacuju svoje iskvarene naravi i više ne čine zlo nakon što razumiju istinu i promijene svoj put. Svojim preokretom te svojom odlučnošću i riješenošću da podnesu teškoće i plate cijenu za istinu, oni dirnu Boga. U isto vrijeme, njihovi napori i postupci, kao i dobra djela koja pripremaju, postupno zadobivaju Božje prihvaćanje i odobravanje, a te stvari Bog također pamti. Sudeći prema cjelokupnim očitovanjima takvih ljudi, oni su – kao što vi često kažete – u osnovi ispravni ljudi. Put kojim ti ispravni ljudi hodaju put je koji vodi u kraljevstvo nebesko, put koji vodi u spasenje. Takvi ljudi hodaju putem spasenja. Naravno, očitovanja tih ljudi u osnovi nisu rezultat tuđeg poticanja, nadzora, upravljanja ili orezivanja, niti regulacije crkvenih upravnih odluka. Umjesto toga, oni proaktivno mijenjaju svoj put i u svom ulasku u život imaju vlastite osobne planove i zamisli, kao i vlastitu proaktivnu odlučnost. Put kojim ti ljudi hodaju ispravan je put. Oni s tim pozitivnim, proaktivnim očitovanjima pripremaju dobra djela za svoje odredište. Njihova osobna, subjektivna težnja jest ono što određuje put kojim idu i određuje Božji stav prema njima. U konačnici, zbog svoje osobne, subjektivne težnje, oni su u stanju primiti od Boga prikladnu presudu i prikladno odredište.

Reci Mi, kako bi ljudi trebali činiti pravedna djela i u kakvom stanju i uvjetima to moraju činiti da bi se to smatralo pripremanjem dobrih djela? U najmanju ruku, moraju imati pozitivan i proaktivan stav i, dok obavljaju svoju dužnost, moraju biti odani, sposobni postupati prema istina-načelima i štititi interese Božje kuće. Ključno je biti pozitivan i proaktivan. Ako si uvijek pasivan, to je problematično. To je kao da nisi član Božje kuće; ti ne obavljaš svoju dužnost, već nemaš izbora nego to činiti po nalogu poslodavca kako bi dobio plaću – ne činiš to dobrovoljno. Čak i ako učiniš malo toga, činiš to jer moraš i činiš to pasivno. Da tvoji interesi nisu uključeni, ti to jednostavno ne bi učinio, ili da te nitko ne nadzire, ti to nipošto ne bi činio. Takvi negativni i pasivni postupci nisu dobra djela. Stoga je ova vrsta osobe vrlo glupa. Vrlo su pasivni u činjenju pozitivnih stvari i činjenju onoga što bi trebali činiti – ne čine stvari koje mogu smisliti, niti čine stvari za koje su sposobni, a koje zahtijevaju vrijeme i energiju, oni samo čekaju i promatraju sa strane, misleći da je najbolje ako to drugi čine. To je problematično i vrlo im je teško dobro obavljati svoju dužnost. Prvo, nije da je tvoj kov neadekvatan; drugo, nije da je tvoje iskustvo nedovoljno; treće, nije da nemaš prave uvjete da to učiniš. Ti imaš kova za obavljanje tog posla, i ako uložiš vrijeme i energiju, moći ćeš to učiniti, ali ti to ne činiš, ne uspijevaš pripremiti dobra djela. To je za veliko žaljenje. Zašto kažem da je to za žaljenje? To je zato što ćeš, kad se osvrneš na to nakon mnogo godina, osjećati žaljenje, i ako se poželiš vratiti u tu godinu, taj mjesec i taj dan da obaviš taj posao, stvari će biti promijenjene i to je vrijeme tada već prošlo. Nećeš dobiti drugu priliku poput te; kada ta prilika prođe, prošla je, kada je izgubljena, izgubljena je. Ako propustiš tjelesne užitke poput jedenja fine hrane ili nošenja lijepe odjeće, to nije toliko važno, jer su te stvari prazne i nemaju nikakvog utjecaja na tvoj ulazak u život ili tvoju pripremu dobrih djela, ili na tvoje odredište. Međutim, ako se nešto odnosi na Božji stav prema tebi i Njegovu procjenu tebe, ili čak na put kojim hodaš i tvoje odredište, onda je gubitak prilike da to učiniš za veliko žaljenje. To je zato što će to ostaviti mrlju i izazvati žaljenje na tvom budućem putu postojanja i u cijelom svom životu nikada nećeš imati drugu priliku da to nadoknadiš. Nije li to za žaljenje? Ako si previše lošeg kova i ne možeš preuzeti taj posao, onda to nije za žaljenje – Božja kuća može organizirati da to učini netko drugi. Ako si sposoban to dobro učiniti, ali to ne učiniš, to je za iznimno žaljenje. To je prilika koju ti je Bog dao, ali ti je ne shvaćaš ozbiljno, ne hvataš se za tu priliku i dopuštaš da ti isklizne kroz prste – to je za preveliko žaljenje! Tebi je to za žaljenje; za Boga je to razočaravajuće. Bog ti je dao dovoljan kov i superiorne uvjete, omogućujući ti da neke stvari jasno vidiš i budeš kompetentan za taj posao. Međutim, ti nemaš ispravan stav prema svojoj dužnosti, nemaš iskrenosti, a još manje posvećenosti, i ne želiš dati sve od sebe da je dobro obaviš. To uvelike razočarava Boga. Dakle, ako si lijen i uvijek osjećaš da je rad koji ti je dodijeljen problematičan i ne želiš ga obavljati te u sebi gunđaš: „Zašto se od mene traži da to učinim, a ne od nekog drugog?” onda je to glupo razmišljanje. Kada dužnost padne na tebe, to nije nesretan događaj, to je čast i to je Božje uzdizanje. Trebao bi je radosno prihvatiti i obavljati dužnost koju bi trebao obavljati; to te neće iscrpiti. Naprotiv, ako dobro obavljaš svoju dužnost, razumiješ istinu i rješavaš probleme, u svom srcu ćeš osjećati spokoj i biti siguran te nećeš razočarati Boga. Pred Bogom ćeš imati vjeru i moći ćeš se vladati uzdignute glave. Ako nisi ispunio svoju dužnost i uvijek si površan i nemaran, to je prijestup, pa čak i ako nisi prouzročio nikakve gubitke, taj će prijestup u tvom srcu ostaviti žaljenje za cio život. Taj će prijestup biti poput crne rupe bez dna; kad god pomisliš na njega, osjećat ćeš bol i nelagodu, agoniju koja probada srce. Ne samo da nećeš imati mira ni radosti, već će te, naprotiv, bol kajanja i muke pratiti cijeli život i nikada se neće moći izbrisati. Nije li to vječno žaljenje? A što je s Božjeg gledišta? Bog koristi istina-načela da bi okarakterizirao ovu stvar, pa je njezina priroda daleko ozbiljnija od onoga što ti osjećaš. Razumiješ li? (Da.) Dakle, Bog će sveobuhvatno razmotriti tvoj uobičajeni učinak te tvoj stav prema istini i tvojoj dužnosti, kako bi vidio kojim putem hodaš. Pretpostavimo da je tvoj stav prema istini i tvojoj dužnosti uvijek površan i nemaran, i da daješ obećanja samo na riječima, ali ih ne primjenjuješ u stvarnosti, te da odugovlačiš i oklijevaš, i nemaš pozitivan stav vođenja računa o Božjim nakanama. Iako izvana ne uzrokuješ prekidanja i ometanja, ne činiš zlo, ne postupaš samovoljno i nesmotreno niti bezobzirno činiš nedjela i doimaš se kao osoba koja se drži pravila i prilično se dobro ponaša, ti ne činiš pozitivno i proaktivno ono što Bog od tebe traži, već si lukav i zabušavaš te izbjegavaš obavljati stvarni posao. U tom slučaju, kojim točno putem ti zapravo hodaš? Čak i ako to nije put antikrista, u najmanju ruku to je put lažnog vođe.

Čini se da neki ljudi imaju pokornost u obavljanju svoje dužnosti, čineći sve što Višnji uredi. Ali kada ih se pita: „Obavljaš li svoju dužnost površno i nemarno? Obavljaš li je prema načelima?” oni ne mogu dati nikakve određene odgovore, samo govore: „Radim kako Višnji nalaže i ne usuđujem se bezobzirno činiti nedjela.” Kada ih se pita jesu li ispunili svoju odgovornost, oni kažu: „Pa, radim ono što bih trebao.” Uvijek imaju takav stav u obavljanju svoje dužnosti, ne žure se i ravnodušni su. Iako se nisu pojavili nikakvi očiti problemi, ako se procjenjuje prema istina-načelima, njihovo obavljanje dužnosti je neučinkovito i nije u skladu s mjerilom. Ali njih nije briga. I dalje postupaju na isti površan i nemaran način kao i u prošlosti te su i dalje jednako pasivni kada se radi o stvarima za koje bi trebali preuzeti inicijativu da ih učine – uopće se nisu promijenili. Nisu li oni besramno tvrdoglavi? Uvijek zadržavaju ovaj stav: „Ti možeš imati tisuću planova, ali ja se držim svoga. Ja sam jednostavno takav. Da vidimo što mi možeš učiniti. To je moj stav!” Nisu učinili ništa neizmjerno izdajničko ili zlo, ali su također učinili malo dobrih djela. Što bi rekao, kojim putem oni hodaju? Je li ovakav stav prema vjeri u Boga i svojoj dužnosti dobar? (Nije.) U Knjizi Otkrivenja u Bibliji, Bog kaže ovo: „Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3,16). Biti mlak, ni vruć ni studen – je li taj stav dobar? (Nije.) Ovakva osoba također u svom umu ima vlastiti niz proračuna: „Sve dok u obavljanju svoje dužnosti ne činim zlo niti prekidam crkveni rad, neću biti osuđen. Ako je dobro obavljanje moje dužnosti previše iscrpljujuće i zahtijeva previše patnje, neću to činiti. Neću se umarati, ali neću ni činiti velike pogreške. Na taj način neću biti uklonjen niti isključen te sam i dalje mnogo bolji od onih koji ne obavljaju dužnost. Zato ostajem mlak, ni vruć ni studen. Što god tražiš od mene, ja ću to učiniti. Ali ako mi ne kažeš da nešto učinim, neću se miješati. Na ovaj način neću se umoriti, a povrh toga ljudi mi neće moći naći manu. Ovaj pristup je sjajan!” Je li ovakav način vladanja dobar? (Nije.) Znaš da nije dobar, pa kako bi se tvoja primjena trebala promijeniti? Ako nikada ne tražiš da hodaš putem težnje istini te i dalje ustraješ u tome da živiš prema Sotoninim filozofijama, onda si osuđen na to da nemaš nade u postizanje spasenja. Ako se na ovaj način vladaš u svijetu, onda ćeš doista biti u prednosti. Štiti će te tvoja filozofija za ovozemaljsko ophođenje i stav prema ovozemaljskom ophođenju, a također se nećeš zamjeriti ljudima. Štoviše, ljudi iz više klase s prestižem i ugledom neće osjećati da im predstavljaš prijetnju i svi će te jako cijeniti. Ljudi iz niže klase bez statusa također ti se neće usuditi zamjeriti. Dakle, bit ćeš prilično popularan – bit ćeš netko koga žele pridobiti i ljudi iz niže klase i ljudi iz više klase, bit ćeš tražena roba i moći ćeš s lakoćom ploviti svim krugovima, visokim i niskim, dobrim i lošim. Međutim, ako u Božjoj kući i pred Bogom i dalje koristiš ovakav stav prema ovozemaljskom ophođenju, to neće funkcionirati. Sva ta različita načela koja se odnose na istinu zahtijevaju od tebe stav, a taj stav je ili ispravan ili pogrešan, ili crn ili bijel, ili istinit ili lažan – on je osobito jasan i osobito je u skladu s načelima. Ta načela zahtijevaju tvoje stajalište i tvoje točno gledište, a ne tvoj pristup srednjeg puta. Oni koji zauzimaju pristup srednjeg puta ne mogu biti postojani pred istinom. Nemoj misliti: „Pogledaj kako je moj način života pametan. Naučio sam se štititi koristeći ovu metodu još od djetinjstva, i gledajući unatrag na svoj život do sada, osjećam da je ova metoda tako praktična. Nakon što sam povjerovao u Boga, i dalje živim prema ovoj metodi. Tijekom godina u kojima vjerujem u Boga, nisam bio orezan, nisam značajno podbacio u obavljanju svoje dužnosti, nisam bio podvrgnut nikakvom velikom oplemenjivanju ili kušnjama i Bog me nikada nije osudio niti odbacio s prezirom. Pogledaj kako sam uspješan u svom vladanju, kako sam vješt u tome!” U krivu si! Ti se ne znaš vladati – koristiš se prepredenom metodom za pristupanje svakoj stvari i pristupanje istini. Ova je metoda potpuno pogrešna i ne možeš biti postojan čineći to. Nemoj razmišljati oslanjajući na sreću, misleći: „Prije sam to radio i uvijek sam uspijevao. Nikada nisam podbacio i nikada nisam izgubio obraz niti pokazao svoje neznanje. Sada kada vjerujem u Boga, i dalje ću ustrajati u ovoj najsofisticiranijoj strategiji za ovozemaljsko ophođenje.” Kažem da je to glupo od tebe! Zašto Bog izgovara toliko riječi kako bi spasio ljude? To je upravo zato da bi omogućio ljudima, pod vodstvom ovih riječi, da razumiju što je ispravan put u životu i kakvim bi putem ljudi trebali hodati; to je zato da bi ti omogućio da biraš – to nije zato da bi ti omogućio da se ovdje oportunistički provlačiš. Kad bi to bilo zato da bi ti omogućio da se oportunistički provlačiš, onda Bog ne bi izgovarao ove riječi niti bi obavljao ovo djelo. Zašto su u našem razgovoru u zajedništvu o raznim stvarima razjašnjene sve stvari koje idu protiv istine? To je upravo zato da bi ti se reklo što su pozitivne stvari, a što negativne stvari, kako bi ih mogao jasno razlučiti i jasno ih vidjeti. Pozitivne stvari i negativne stvari potpuno su otvorene, otkrivene i transparentne pred Bogom – one nisu mutne. Stoga Bog zahtijeva od tebe da budeš jasan u činjenju bilo čega i u odabiru svog puta – tvoj stav mora biti jasan i tvoje misli i gledišta moraju biti jasni; ne smije biti ničeg dvosmislenog. Ono što se odnosi na istinu i istina-načela ne sadrži ništa dvosmisleno – crno je crno, bijelo je bijelo, da je da, ne je ne. Laž, čak i ako je izrečena tisuću puta, i dalje je laž i nikada ne može postati istina. Istina, čak i ako je malo tko u svijetu prihvaća, ili ako je mnogi narodi odbacuju i osuđuju, ostaje istina. Istina je uvijek istina i nipošto neće postati zabluda ili hereza. Bez obzira na to koliko ljudi slijedi negativne stvari koje su od Sotone ili koliko su godina one bile svjetovni trend, one su i dalje negativne stvari te su i dalje od Sotone – one se nikada neće pretvoriti u pozitivne stvari. S druge strane, pozitivne stvari, čak i ako su napadane, potiskivane i osuđivane u ovom svijetu, ostaju pozitivne stvari i nikada neće postati negativne stvari. Bog je zauvijek Bog, zauvijek utjelovljenje pravde i zauvijek predstavnik svih pozitivnih stvari. Božji status je nepromjenjiv i Njegova bit je nepromjenjiva. Sotona je, s druge strane, zauvijek Sotona, zauvijek utjelovljenje zla, zauvijek predstavnik osovine zla, zauvijek negativan, i on nikada neće postati nešto pozitivno.

Neki ljudi kažu: „Moraš biti fleksibilan kad živiš u crkvi. Nemoj previše naginjati ni u jednom smjeru. Nemoj prihvatiti istinu, ali nemoj ni osjećati odbojnost prema njoj; nemoj se zamjeriti pozitivnim ni negativnim osobama. Najbolje je jednostavno biti onaj koji sjedi na dvije stolice. Ja se ne opirem pozitivnim stvarima i ne kritiziram negativne stvari. Ne ulizujem se niti se pokušavam dodvoriti ljudima koji teže istini, niti im se približavam. Također se ne distanciram od antikrista. Što mi možeš učiniti? Pogledaj kako jasno razumijem život!” Je li to jasno razumijevanje? To nije jasno razumijevanje; to je glupost. To znači biti smeten i nesposoban razlučiti ispravno od pogrešnog. Takva je osoba smetena osoba. Kažem ti, ovakva vrsta dvoličnjaka jednostavno nije dobra. Koji će biti konačni rezultat ovakvog načina života? (Oni neće imati ishod i neće imati odredište.) Oni će uništiti vlastito odredište. Iako se ne opiru pozitivnim stvarima, u biti, nisu ni prihvatili pozitivne stvari. Ne opirati se nije isto što i prihvatiti, a ne kritizirati negativne stvari nije isto što i odbaciti ih. Misliš li da si neprihvaćanjem pozitivnih stvari i nekritiziranjem negativnih stvari odbacio negativne stvari i negativna gledišta? Ne možeš ih odbaciti. Samo prihvaćanjem pozitivnih stvari i prihvaćanjem istine mogu se postupno odbaciti i razbiti ljudska negativna razmišljanja i gledišta, kao i opaka razmišljanja i gledišta koja su od Sotone; tek tada ljudi mogu prihvatiti pozitivna razmišljanja i gledišta, zajedno s primjenama, uvidima, razumijevanjem i kriterijima koji su u skladu s istina-načelima. Drugim riječima, ako želiš prihvatiti pozitivna razmišljanja i gledišta, ako želiš prihvatiti istinu, ako želiš da istina uđe u tebe i postane tvoj život, prvo se moraš osloboditi onoga što je u tebi, a zatim prihvatiti istinu i dopustiti istini da uđe u tebe i zavlada u tvom srcu. To znači imati istinu kao život. Težnja istini primjenjuje se na ovaj način. Primarni cilj vjerovanja u Boga jest zadobiti istinu. Moraš biti sposoban razlučiti razna razmišljanja i gledišta koja idu protiv istine. Osobito ako si vrsta osobe koja slijedi Sotoninu filozofiju, moraš odbaciti prepredena razmišljanja i gledišta pristupa srednjeg puta i svjesno se pobuniti protiv njih. Kada se takva razmišljanja i gledišta pojave u situacijama s kojima se susrećeš, moraš shvatiti da su pogrešna i moraš razmisliti: „Što kažu Božje riječi? Što Bog zahtijeva? Koji god način postupanja bio u skladu s istina-načelima, preuzet ću inicijativu i nastojati postupati u skladu s tim, ne dopuštajući da mnome upravljaju razmišljanja i gledišta pristupa srednjeg puta ili da me ometaju u primjenjivanju istine. Umjesto toga, moram dopustiti da Božje riječi, istina, postanu kriteriji za moje vladanje i postupke, te za moje obavljanje dužnosti.” Ovakva primjena donijet će drugačiji rezultat. Čak i ako je to vrlo mala stvar i nije vrijedna Božjeg pamćenja, u najmanju ruku, Bog je neće osuditi. Kako se tvoji postupci budu malo-pomalo prikupljali na ovaj način, tvoja će se dobra djela postupno pripremati. Ako se u Božjim očima tvoji postupci mogu smatrati dobrim djelima, onda ćeš imati nadu. Počet ćeš imati ispravan i pozitivan smjer i cilj, i počet ćeš postajati pozitivna osoba, ispravna osoba. Tako ćeš se udaljiti od puta propasti koji vodi u pakao i postupno se okrenuti prema putu koji vodi u kraljevstvo nebesko. To je dobar rezultat toga što osoba može promijeniti svoj put. Je li to lako postići? To ovisi o tome u kojoj mjeri netko ljubi istinu. Ako pogriješiš i samo kažeš: „Stvarno mrzim sebe! Kako sam mogao učiniti tako prezira vrijednu, nisku stvar? Stvarno mi dođe da si opalim par šamara!” samo to što mrziš sebe neće biti ni od kakve koristi. Ključna stvar je da, kada pogriješiš, moraš biti sposoban razlučiti što je u tome pogrešno, što te je navelo da to učiniš, zašto nisi u stanju primjenjivati istinu, koji je temeljni uzrok, te koji su temelj i načela tvojih postupaka. Ključna stvar je također postupaš li, kada si suočen s nekom stvari, svjesno prema Božjim riječima i buniš li se svjesno protiv svojih sotonskih razmišljanja i gledišta, svojih ambicija i želja, te svojih namjera i planova. Ako si svjesno učinio sve te stvari, onda si pripremio dobra djela i to je velika stvar i nešto si zadobio. Je li ovakav rezultat dobar? Je li to rezultat koji želite vidjeti? Je li to ono čemu želite težiti? (Da.) Kakvo gledište većina ljudi sada zastupa? Ono glasi ovako: „Ja ne činim zlo niti uzrokujem prekidanja i ometanja. Sve dok nisam uklonjen iz crkve s punim radnim vremenom, onda je sve u redu. Iako nisam pripremio mnogo dobrih djela i u svojoj dužnosti nisam baš odan, nemam puno iskrenosti i ne postupam ozbiljno prema istina-načelima, sve dok ne činim zlo niti uzrokujem prekidanja i ometanja, nije li to dovoljno?” Kakvo je ovo gledište? To je izopačeno razmišljanje i gledište – ono koje ne traži napredak. Nipošto ne smiješ misliti da si, sve dok ne činiš zlo niti uzrokuješ prekidanja i ometanja, dobra osoba, plemenita osoba, da možeš biti postojan i da je ono što činiš u skladu s istinom. Kažem ti, to je pogrešno – to je glup način razmišljanja! Ne činiti zlo nije jednako pripremanju dobrih djela. Ne činiti zlo i pripremati dobra djela dva su različita pojma. Obavljanje dužnosti bez činjenja zla jest ono što bi stvoreno biće trebalo činiti; to je očitovanje koje bi trebali posjedovati oni koji imaju savjest i razum normalne ljudskosti. Na primjer, neki ljudi kažu: „Ima ljudi koji počine ubojstvo, ali ja to nisam učinio; ta je osoba krala stvari od drugih ljudi, ali ja to nisam učinio. To znači da sam dobra osoba.” Je li to vrijedno hvalisanja? Je li njihova tvrdnja točna? (Nije.) To je brkanje pojmova. Ne biti lopov, ne počiniti ubojstvo ili palež i ne upuštati se u nedopuštene seksualne odnose nije isto što i biti dobra osoba. Ne činiti zlo ili ne kršiti zakon drugačiji je pojam od toga da se bude dobra osoba. Biti dobra osoba ima svoja mjerila. Ne činiti zlo i pripremati dobra djela također su dva odvojena pojma. Vršenje svoje dužnosti bez činjenja zla jest nešto što bi ti trebao postići kao normalna osoba. Ali pripremanje dobrih djela znači da moraš proaktivno i pozitivno primjenjivati istinu i ispunjavati svoju dužnost prema Božjim zahtjevima i istina-načelima. Moraš imati odanost, biti voljan podnositi teškoće i platiti cijenu, biti voljan preuzeti odgovornost i biti sposoban postupati pozitivno i proaktivno. Postupci učinjeni prema ovim načelima u osnovi su sve dobra djela. Bez obzira na to radi li se o velikim ili malim stvarima, jesu li vrijedne da ih ljudi pamte ili ne, cijene li ih ljudi visoko ili ih smatraju beznačajnima, ili misle li ljudi da su vrijedne pažnje, u Božjim očima, sve su to dobra djela. Ako si pripremio dobra djela, to će ti u konačnici donijeti blagoslove, a ne nesreće. Neki ljudi uopće ne pripremaju nikakva dobra djela i samo se zadovoljavaju ovime: „Radim što god mi se kaže i idem kamo god mi se kaže. Nikada ne govorim niti postupam samovoljno i nikada iz obijesti ne izazivam nevolje niti uzrokujem prekidanja i ometanja. Stvarno sam poslušan i dobro se ponašam.” Oni uvijek gaje ovakav stav. Ne tragaju aktivno za istinom niti se pridržavaju načela u obavljanju svoje dužnosti. Kada otkriju vlastita odstupanja i pogreške, ne ispravljaju ih niti ih odmah mijenjaju. Kada shvate da su bili buntovni i otkrili iskvarene naravi, nikada ne promišljaju o sebi, niti aktivno tragaju za istinom kako bi riješili problem; umjesto toga, samo rade što god žele. Iako nisu počinili nikakvo veliko zlo koje bi uzrokovalo gubitke interesima Božje kuće, ipak su utjecali na napredak crkvenog rada. U najboljem slučaju, njihovo obavljanje dužnosti samo je službovanje, a službovanje, po prirodi, nije dobro djelo. Kako se onda u konačnici definiraju dobra djela? To je kada je ono što činiš u najmanju ruku od pomoći za tvoj vlastiti ulazak u život i ulazak u život braće i sestara te korisno za rad Božje kuće. Ako je to korisno za tebe, za druge i za Božju kuću, onda je tvoj učinak djelotvoran pred Bogom i Bog ga odobrava. Bog će ti dati ocjenu. Dakle, procijeni ove stvari: koliko si dobrih djela pripremio tijekom godina? Jesu li ta dobra djela dovoljna da nadoknade tvoje prijestupe? Nakon što ih nadoknadiš, koliko ti je dobrih djela ostalo? Moraš sam sebe ocijeniti i jasno to shvatiti; ne smiješ biti smeten u vezi s ovom stvari.

Recite Mi, je li Moj razgovor u zajedništvu o ovim stvarima neophodan? (Jest.) Moram vam reći ove riječi i dati vam neke smjernice. Cilj davanja smjernica nije raspršiti vaš entuzijazam, niti vam se smijati, a još manje vas osuditi, već dati vam podsjetnik, oglasiti zvono za uzbunu, kako biste znali – upravo sada, u ovom trenutku, trenutačno – u kakvoj se situaciji nalazite, kakvo je vaše stanje i koje su potencijalne opasnosti. Morate u svom srcu biti načisto s ovim stvarima. U svojoj vjeri u Boga, ljudi moraju stalno i često ispitivati kakvo je njihovo stanje pred Bogom. Moraju stalno i jasno znati kakav je njihov odnos s Bogom, postoje li sukobi i prepreke između njih i Boga, imaju li predodžbe i pogrešna razumijevanja o Bogu, imaju li nerazumne zahtjeve od Boga i kako Bog gleda na njihova cjelokupna očitovanja. Ljudi moraju razumjeti i znati te stvari; to je uvelike korisno za njihov ulazak u život. Cilj ovakve primjene jest osigurati da ljudi mogu točno postupati prema Božjim nakanama. Nemojte skretati na pogrešan put, nemojte se osjećati samozadovoljno i nemojte obmanjivati sebe i druge. Ne skretati na pogrešan put znači ne slijediti vlastiti put odstupanja. Ti misliš da je ovaj tvoj učinak u vjerovanju u Boga prilično dobar, pa nastavljaš hodati tim putem. Međutim, ispostavlja se da si odstupio s ispravnog puta; Bog te je odavno napustio, a Duh Sveti prestao je djelovati u tebi. Bog te prezire, a ti i dalje misliš da ti dobro ide u tvojoj vjeri: „Zadobio sam stvari iz vjerovanja u Boga. Sada mogu podnositi teškoće, sada ne činim zlo, znam kako izbjeći da uzrokujem prekidanja i sada znam zašto su oni koji uzrokuju prekidanja i ometanja uklonjeni ili izolirani i zašto im nije dopušteno obavljati dužnost.” Nije dovoljno znati te stvari. Moraš znati kako postupati da bi slijedio Božji put, kako primjenjivati istinu da bi hodao ispravnim putem i kako postupati da bi mogao postići spasenje. Sve je to vrlo važno; moraš provoditi preglede i donositi zaključke u redovitim razmacima. To je sve za ovu temu. Nastavimo razgovarati u zajedništvu o temi o kojoj smo razgovarali tijekom ovog razdoblja.

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

6. Različita očitovanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi

U ovom razdoblju razgovarali smo u zajedništvu o konkretnoj temi vezanoj uz načelo primjene „otpuštanja” unutar toga kako težiti istini – urođenim stanjima, ljudskosti i iskvarenim naravima. Nakon što smo o ovome više puta razgovarali, možete li sada donekle razlučiti neka konkretna očitovanja i otkrivanja koja uključuju ova tri aspekta – urođena stanja, ljudskost i iskvarene naravi? (Moje razlučivanje tih stvari nešto je bolje nego prije. Prije bih često brkao karakter i iskvarene naravi, ali sada ih mogu do određene mjere razlikovati na temelju nekoliko prošlih Božjih razgovora u zajedništvu.) Zašto je potrebno razlikovati te stvari? (Zato da bismo znali koje probleme unutar sebe samih moramo riješiti, a kojima samo trebamo ispravno pristupiti.) Dobro rečeno. Ovako podroban razgovor u zajedništvu čini jasnijima razlike između urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi, i ljudi jasnije razumiju iskvarene naravi i očitovanja iznimno lošeg karaktera, što su dvije odvojene stvari. Konkretno, ljudi su u stanju razlikovati loš karakter, iskvarene naravi i urođena stanja. Određene mane u nečijoj ljudskosti neće smatrati iskvarenim naravima, i naravno, ni određene manjkavosti i nedostatke unutar urođenih stanja neće smatrati iskvarenim naravima. Kada ljudi imaju tu sposobnost razlučivanja, postaju im sve jasnija razna očitovanja iskvarenih naravi i više ne prave slona od muhe u vezi s problemima koji ne uključuju iskvarene naravi. Istovremeno, jasnije shvaćaju i što su zapravo iskvarene naravi. Dakle, možete li jasno objasniti što su točno iskvarene naravi? Imaju li iskvarene naravi ikakve veze s urođenim stanjima? Jesu li pod utjecajem urođenih stanja? (Ne.) Pretpostavimo da je osoba lijepa, svijetle puti i ima skladne crte lica – može li se reći da zato što lijepo izgleda nema iskvarenih naravi, da je njezina ljudskost jednako savršena i čista kao i njezin izgled, da uopće nije ohola ni opaka, već iznimno sveta? Može li se to reći? (Ne.) Nakon ovakvog razgovora u zajedništvu, razlike između ova tri aspekta – iskvarenih naravi, urođenih stanja i ljudskosti – sada su u osnovi jasne, zar ne? (Da.) Lako ih je razlučiti.

Biti vješt u poslovanju

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o ljubavi prema poslovanju. U koji aspekt bi se trebalo svrstati ovo očitovanje ljubavi i sklonosti prema poslovanju? (U urođena stanja.) Zašto se to smatra urođenim stanjem? (To je interes i hobi, pa se računa kao urođeno stanje.) S jedne strane, to je interes i hobi; s druge strane, ako osoba voli poslovati i ima smisla za posao – prirodno je vješta u tome bez stručnog obrazovanja i u stanju je to razumjeti te zna kako zaraditi novac, ostvariti dobit, iskoristiti poslovne prilike i tako dalje bez tuđeg usmjeravanja – onda ta osoba unutar svojih urođenih stanja posjeduje jaču stranu u poslovanju. Ako osoba urođeno posjeduje ovu jaču stranu, onda je to zasigurno urođeno stanje, a urođena stanja nemaju puno veze s utjecajima primljenim nakon rođenja. Vidiš, neki ljudi počnu učiti poslovati s 15 ili 16 godina dok su još u školi. Kad god dobiju nešto dobro, smišljaju načine kako to prodati. Čak prodaju i rođendanske darove koje im daju roditelji. Ne troše vlastiti džeparac, već ga cijelog štede za poslovanje. Do svoje osamnaeste ili devetnaeste godine već su u stanju voditi male poslovne pothvate. Njihove su ocjene u školi samo prosječne, ali imaju smisla za poslovanje, brzi su u računanju i imaju poseban dar za posao – to je jača strana. Ljubav prema poslovanju spada u kategorije jačih strana ili interesa i hobija unutar urođenih stanja. U svakom slučaju, to je aspekt urođenih stanja i tu se svrstava očitovanje ljubavi prema poslovanju. Neki ljudi ne moraju nužno imati hobi ili jaču stranu vezanu uz poslovanje. Oni se u poslovanju uglavnom oslanjaju na varanje i obmanjivanje ljudi. Ne zarađuju novac vlastitim teškim radom i trudom ili korištenjem zakonitih sredstava i metoda poslovanja, već koriste svakakve prijevare i obmane te se služe rupama u zakonu kako bi postigli svoj cilj ostvarivanja dobiti i zarađivanja novca. Kakav je to problem? Takvi ljudi ustrajno posluju na ovaj način – je li to povezano sa suštinom njihove ljudskosti? (jest.) Je li takva ljudskost dobra ili loša? (Loša je.) Kako je loša? Kada se radi o ljudskosti takvih ljudi, općenito govoreći, oni imaju loš karakter. Cilj ljudi u poslovanju uvijek je zaraditi novac. Ako zarađuješ novac zakonitim načinima poslovanja, to je sposobnost koju imaš i to je korist koju donosi jača strana koju ti je Bog dao. Ali ako ljudi ne dolaze do novca i dobiti zakonitim načinima poslovanja, već svakakvim prijevarama i obmanama, onda su takvi ljudi bez integriteta i imaju loš karakter. Imaju li takvi ljudi savjest? (Ne.) Običnim riječima rečeno, njihova je savjest potpuno trula – nemaju savjesti. Zašto kažemo da nemaju savjesti? (Općenito, ljudi koji imaju savjest osjećaju grižnju savjesti nakon što prevare i obmanu druge ljude, i više ne rade te stvari. Međutim, ljudi koji nemaju savjesti brinu samo o stjecanju dobiti. Njihova savjest uopće nema svijesti, pa samo nastavljaju raditi te stvari.) Oni nemaju funkciju savjesti; također se može reći da nemaju savjesti. Da imaju savjest, njihova bi savjest funkcionirala, a onda bi nakon što bi nekoga jednom obmanuli, osjetili grižnju savjesti. Iako bi ostvarili dobit, u sebi bi se osjećali užasno. Kada bi trošili novac, lice bi im se zacrvenjelo i u sebi bi se osjećali nelagodno, osjećajući da je ono što su učinili prljavo i nisko. Stoga od tada više nikada nikoga ne bi obmanuli; nikada to ne bi učinili ma kolika bi bila potencijalna dobit – to je funkcija savjesti. Ali oni koji su vješti u varanju, nasamarivanju i obmanjivanju drugih činit će to svaki put kada to požele. Nakon što uspiju, ne osjećaju se loše u srcu dok troše novac. Jednom kada se dočepaju novca, misle da su pametni i briljantni, i osjećaju oduševljenje i osobit ponos zbog uspjeha svojih strategija obmanjivanja. Prodaju robu s manjkom težine, prodaju lažne lijekove, lažni ginseng, meso u koje je ubrizgana voda – sve što prodaju je patvoreno i varljivo. Svaki poslovni pothvat u koji se upuste uključuje taktike obmanjivanja i zamke, a sav novac koji zarade dobiven je prijevarnim sredstvima. Kojim god se poslom bavili, nikada ga ne vode u skladu s pravilima i naplaćujući odgovarajuću cijenu. Vidiš, neki ljudi u poslovanju posebno obmanjuju stalne kupce. Na primjer, ako često kupuješ od njih i oni znaju da imaš novca, naplatit će ti 100 juana za predmet koji drugima prodaju za 10 juana. Čak će reći: „Ovo ne prodajem nikome drugome – čuvam to samo za tebe. Vidiš kakav snažan odnos imamo? Dobro si prošao, zar ne?” Obmanjuju ljude i čak ih navedu da osjećaju zahvalnost – kakvi su to vješti prevaranti! Ljudi koji nemaju nikakav osjećaj grižnje savjesti ne osjećaju nikakav prijekor niti svijest u svojoj savjesti ma što činili, pa se može reći da takvi ljudi nemaju savjesti. Bez obzira na to kakav je njihov razum, sudeći samo po njihovoj savjesti, ti ljudi nemaju ljudskosti i imaju loš karakter. Do koje je mjere loš? Nemaju savjesti i nemaju ljudskosti. To jest, nedostaju im svijest, funkcija i ograničenja savjesti koja imaju normalni ljudi. Bez tih ograničenja, sposobni su učiniti bilo što. U poslovanju se mogu upustiti u varanje i obmanjivanje; u bilo kakvim poslovnim operacijama mogu namještati stvari i kršiti pravila. Mogu počiniti bilo kakav nemoralan čin. Čak i kada grade kuće, koriste loše materijale. Vidiš – što je uzrok onih nagnutih zgrada i urušavanja zgrada u kontinentalnoj Kini? Uzrok je to što su graditelji, kako bi ostvarili pretjeranu dobit, usvojili nestandardne omjere mješavine betona i tehnike korištenja čelične armature, što je već utjecalo na stanje zgrada. Kao rezultat toga, nedugo nakon što se ljudi usele, neke se zgrade uruše. Da se dogodi potres magnitude pet ili šest, većina bi se zgrada urušila, a posljedice bi bile nezamislive. Ti izvođači radova crnog srca uopće nemaju savjesti – kad vide da ljudi umiru, odmah traže zaštitnike kako bi poduzeli protumjere za rješavanje situacije. Ako su njihovi zaštitnici dovoljno snažni i imaju protumjere, stvar se može uspješno zataškati. Tih nekoliko smrti rješava se uz neke troškove pogreba i nitko ih uopće neće moći pozvati na odgovornost. Njihova savjest nema svijesti; da ne govorimo o nekoliko smrtnih slučajeva – čak i da umru deseci, stotine ili deseci tisuća ljudi, to im ne bi značilo ništa. U njihovim očima ljudski se životi ne razlikuju od života mrava – ne znače ništa. Recite Mi, imaju li takvi ljudi savjest? Za ljude koji nemaju savjesti može se reći da nemaju ljudskosti. Dakle, predstavljaju li njihovi postupci varanja i obmanjivanja drugih u poslovanju otkrivanja iskvarenih naravi? (Da.) Unutar toga postoje konkretne iskvarene naravi. Koje iskvarene naravi? (Zlobnost i lažljivost.) Njihove karakteristične i reprezentativne iskvarene naravi su lažljivost i opačina. Oni koji se mogu upustiti u svakakve prijevare i obmane osobito su lažljivi. Ponekad se služe načinima za nasamarivanje i varanje ljudi koje ti nikada ne bi očekivao, a možda bi se čak osjećao sretno dok te obmanjuju, misleći da se prema tebi odnose dobro. Tek se nakon dugo vremena probudiš i iznenada shvatiš da si prevaren. A kada ih odeš potražiti, oni su već nestali bez traga. Kako su sofisticirani njihovi načini za obmanjivanje ljudi! U 1980-ima i 1990-ima industrija i trgovina bile su relativno razvijene u Guangdongu u Kini. Određeni razmjerno napredni kućanski aparati još nisu stigli do unutrašnjosti, pa su neki ljudi iz unutrašnjosti putovali u Guangdong kako bi ih kupili radi praćenja trendova. Kada su trgovci shvatili da su ti kupci iz unutrašnjosti, počeli su razmišljati o tome kako im je to prilika da izvedu prijevaru. Ljudi iz unutrašnjosti kupovali su kasetofone, televizore i druge aparate. Nakon što je plaćanje izvršeno, prodavači su im čak rekli koliko traje jamstveni rok i rekli da se, ako bude bilo kakvih problema s aparatima, mogu vratiti radi zamjene, zbog čega su kupci smatrali da je postprodajna usluga dobra. Kad su se spremali otići, prodavači su rekli da trebaju zapakirati aparate, a zatim su ih odnijeli straga da ih zamotaju. Ali, kada su kupci stigli kući i otvorili ambalažu, unutra nisu našli ništa osim cigli i kamenja umjesto aparata – tek tada su shvatili da su trgovci izvršili zamjenu i da su prevareni. Putovanje natrag kako bi ih pronašli trajalo bi predugo, a također bi iziskivalo velike putne troškove, pa su mogli samo pomiriti se s gubitkom i izvući pouku iz tog iskustva – kada nešto kupuješ, moraš predati uplatu jednom rukom, a drugom uzeti robu, i sve moraš osobno pregledati kako bi bio siguran da dobivaš ono što si platio. Ovakve se stvari često događaju ljudima koji često idu na poslovna putovanja. Sada takvi incidenti više nisu samo povremene pojave u jednom gradu, već su postali uobičajeni. Slučajevi svakakvih prijevara i obmana u porastu su, a sve više ljudi koji posluju upušta se u obmanjivanje. Zašto toga prije nije bilo toliko? To je jednostavno bilo zato što tada neki ljudi još nisu otkrili te taktike obmanjivanja. Jednom kada su te taktike obmanjivanja postale popularne u društvu, trgovci su, jedni za drugima, počeli oponašati i slijediti primjer, i svi su to počeli raditi. Svi su to počeli raditi – bi li to moglo značiti da se njihova savjest naknadno iskvarila? Ne, ti ljudi po prirodi nemaju puno savjesti. Samo što prije, zbog svoje razine iskustva ili znanja, još nisu bili shvatili kako na ovaj način obmanjivati i varati druge. Poslije, kako se društvena klima kvarila, postali su sve nemilosrdniji i okrutniji u činjenju takvih stvari, a priroda njihovih postupaka postala je sve podlija.

Ljudi poput ovih u poslovanju se služe sredstvima varanja i obmanjivanja, pa hoće li također varati i obmanjivati ljude dok rade druge stvari? (Hoće.) Njihova sredstva i metode poslovanja te njihov stav prema stvarima poput varanja i obmanjivanja predstavljaju njihovu ljudskost. Oni imaju takvu vrstu ljudskosti, pa što god radili – čak i ako to nije varanje i obmanjivanje drugih – neće biti ništa bolje od toga. Budući da oni rade te stvari na temelju ovakve ljudskosti, što god radili, priroda toga u osnovi je ista – oni su jednostavno lišeni svijesti o savjesti. Kada ti ljudi postanu dužnosnici, njihov način govora i postupanja isti je kao i kada posluju – oni nemaju funkciju savjesti, oni varaju i obmanjuju, nanose štetu ljudima i ubijaju ljude te krše zakon; sposobni su učiniti bilo što što se protivi ljudskosti, moralu i moralnoj pravdi. Tako se ponašaju u poslovanju, kao i u politici. Ako se bave znanstvenim istraživanjem, može li se njihova ljudskost promijeniti jer je područje kojim se bave drugačije? Ne može. Recite Mi, imaju li takvi ljudi prednost kada je u pitanju obavljanje općih poslova u crkvi? Neki ljudi kažu: „Taj i taj je nekoć bio veliki šef ili izvršni direktor u svjetovnom svijetu. Njegovi načini poslovanja osobito su pametni, ali samo malo nepristojni – ponekad vara i obmanjuje ljude. Ne znam je li promicanje ovakve vrste osobe za obavljanje općih poslova u crkvi prikladno ili ne.” Recite Mi, je li ovakva osoba dobra osoba? Je li to istinski darovita osoba? (Nije.) Neki ljudi uvijek smatraju te pojedince darovitim ljudima i preporučuju sve te ljude koji imaju malo ugleda u društvu, govoreći da je taj i taj bio izvršni direktor ili viši rukovoditelj, da je drugi pojedinac bio jedan od deset najistaknutijih mladih ljudi u društvu ili uzoran radnik, i da drugi imaju magisterije ili doktorate, ili su radili kao odvjetnici ili novinari, ili kao državni službenici ili dužnosnici. Ljudi koji preporučuju te pojedince zapravo nemaju duhovno razumijevanje i ne razumiju istinu. Oni samo osjećaju da ti daroviti ljudi i elite iz svih društvenih slojeva trebaju preuzeti razne segmente rada u Božjoj kući, pa preporučuju te ljude da preuzmu ulogu nadzornika za te segmente rada. Nakon što su ti ljudi postali nadzornici, ne samo da nisu uspjeli dobro obaviti posao, već su napravili i potpuni nered od njega, što je rezultiralo nastankom kaosa posvuda u crkvenom radu – to je bila čista besmislica! Sve što su ti ljudi mogli učiniti bilo je usuditi se postupati s nerazumnom brzopletošću, divljati čineći zlodjela, biti nepromišljeni i drski te bezočno obavljati određeni posao – osim toga, nije bilo nijednog segmenta rada koji su doista mogli obaviti prema istina-načelima. Glavna karakteristika tih ljudi jest da nikada ne tragaju za istinom ni u čemu što rade i nedostaje im bogobojazno srce. Zašto su u stanju postati nadzornici? Jedan od razloga je taj što vjeruju da su elita, daroviti pojedinci i stupovi iz svih društvenih slojeva, pa misle da nakon što dođu u Božju kuću moraju preuzeti ključne položaje, preuzeti velike odgovornosti i igrati važne uloge, da moraju imati ugled i da im se mora iskazivati poštovanje te da Božja kuća ne može bez njih. Stoga se guraju u središte pozornosti, pokušavajući postati nadzornici i preuzeti rad. Drugi razlog je taj što im Božja kuća također daje prilike. Budući da su voljni obavljati rad, dopušteno im je da pokušaju – bez obzira na to jesu li sposobni ili ne, moraju se dokazati. Ali ti ljudi nemaju nikakav istinski talent niti stvarno znanje. Bez obzira na to razumiju li istinu i mogu li postupati prema istina-načelima – samo u smislu njihovog vlastitog kova, talenata, uvida, njihove sposobnosti shvaćanja raznih pitanja, njihove sposobnosti gledanja na stvari i njihove sposobnosti rješavanja stvari, većina njih nema istinski talent niti stvarno znanje. Oni nemaju istinski talent niti stvarno znanje, pa zašto su i dalje tako gorljivi i proaktivni u preuzimanju velikih odgovornosti i preuzimanju rada na sebe? To je zato što su njihova ambicija i taština na djelu, a povrh toga su i drski – ne znaju svoju pravu mjeru, već se uvijek žele razmetati. Kao rezultat toga, ne uspijevaju dobro obaviti rad i samo prave budale od sebe. Zašto to kažem? Zato što je, nakon što su ti ljudi preuzeli te uloge, svaki djelić rada koji su obavili bio bez glave i repa i u potpunom neredu. Da to opišem jednom riječju, bio je to „kaos”. Nisu imali načela u korištenju ljudi, nisu imali načela u rješavanju pitanja, nerazumno su trošili prinose i nisu pravodobno pratili razne segmente rada niti se pozabavili njima. Čak su i najosnovniji opći poslovi bili izvan onoga što je većina njih mogla preuzeti; ostavili su sve u potpunom rasulu. Poljoprivreda, uzgoj pilića, uzgoj ovaca – ni za jedan od tih zadataka nisu bili sposobni. Nije im bilo jasno što saditi u kojem godišnjem dobu, kada orati, gnojiti i plijeviti zemlju ili kada žeti. Pretvorili su sav svoj rad u kaos. Da Božja kuća isprva nije koristila te ljude, oni bi osjećali da im Božja kuća ne daje prilike i da ih gleda svisoka. Tako su im dane prilike – a kakav je bio rezultat njihovog korištenja? Ostavili su svoj rad u potpunom rasulu, a na kraju je Božja kuća ipak morala počistiti njihov nered. Svaki segment rada koji su obavili zahtijevala je od Višnjeg da pruži upute i provjeru – čak i za male stvari poput održavanja čistoće u zatvorenom i na otvorenom, Višnji je morao pružiti upute. U konačnici, može se smatrati da je rad tek sada u osnovi krenuo pravim putem zahvaljujući strogom nadzoru, planiranju i koordinaciji Višnjeg, koji je davao upute i upućivao u sve ispočetka, dio po dio. Da ne spominjem ništa drugo – samo govoreći o problemima s poljoprivrednim imanjima, tamo su barem morali postojati prikladni ljudi za upravljanje čistoćom. Većina ljudi bila je poput divljih životinja; bacali su smeće posvuda, govorili bez razmišljanja o utjecaju na okoliš, vikali i galamili – bili su jednostavno identični nevjernicima. Nijedan od tih takozvanih darovitih ljudi, kada se suočio s tim konkretnim općim poslovima, nije mogao sustavno dobro upravljati stvarima. Nisu mogli čak ni dobro riješiti male stvari poput upravljanja čistoćom i okolišem. Te vanjske stvari ne uključuju istinu, i svatko tko ima malo kova i malo savjesti trebao bi ih moći dobro riješiti – ako netko ne može čak ni te vanjske stvari dobro riješiti, onda je jednostavno beskoristan. Ti su ljudi željeli biti dužnosnici i donositi odluke unatoč činjenici da nemaju savjesti i razuma, niti kova i talenta. Kada im nije bilo dopušteno da budu dužnosnici, postali su prkosni i svađali su se te nikome nisu popuštali. Nisu li oni đavli? Nakon što je Božja kuća razotkrila i isključila te đavle, odabrani su prikladni ljudi za upravljanje poljoprivrednim imanjem. Zahvaljujući usmjeravanju i planiranju Višnjeg, imanje je sada izgrađeno osobito dobro i svima se sviđa. Mještani mu se također jako dive i snažno ga odobravaju. Neki od njih su rekli: „Nikada nisam vidio imanje kojim se upravlja tako da bude tako čisto i lijepo. Mi ga ne bismo mogli preobraziti do ove mjere ni za deset godina. Kako ste mogli tako dobro upravljati njime za tako kratko vrijeme? Koliko vam je godina trebalo da ga preobrazite u ovo?” Zapravo, za tako veliku promjenu bila je potrebna samo jedna godina i pustoš je pretvorena u ono što braća i sestre vide kao park, vrt. Neki su čak rekli da ovo mjesto izgleda kao zemlja iz bajke, kao slika. Pravilno planiranje i izgradnja doista znače veliku razliku. Ovo je mjesto prvotno bilo prekriveno prljavštinom i blatom, a posvuda je bilo smeća i nereda. Poslije se, čišćenjem i uređivanjem, postupno poboljšalo. S vremenom su se svi navikli na ovakvo životno okruženje, do te mjere da, ako postane malo prljavo ili neuredno, neki ljudi čak nisu navikli na to. Vidiš, zahvaljujući ovakvom upravljanju većina ljudi ima koristi i razvija dobre životne navike. Samo pod osobnim uputama Višnjeg mogla se postići ovakva izgradnja. Nasuprot tome, zapravo nitko od tih takozvanih darovitih ljudi ne može učiniti ništa stvarno. Ne mogu čak ni dobro upravljati osnovnim poslovima čišćenja. Ne znaju kako urediti prostoriju na način koji izgleda prikladno i ne mogu prozreti kakva je osoba prikladna za obavljanje koje dužnosti. Kakav rad ti ljudi mogu preuzeti na sebe? Uopće ne mogu obavljati nikakav rad. Ne mogu čak ni upravljati vlastitim životnim okruženjem – kako bi ih se moglo smatrati darovitim ljudima? Ti ljudi nemaju čak ni toliko inteligencije, ne mogu jasno govoriti, netočno gledaju na stvari i nemaju neovisno prosuđivanje. To pokazuje da su oni „daroviti ljudi” pod navodnicima, a ne ljudi s istinskim talentom i stvarnim znanjem. Daroviti ljudi prvo moraju posjedovati određene kvalitete u svojoj ljudskosti, kao što su sposobnost razumijevanja stvari, sposobnost procjenjivanja i shvaćanja stvari te uvid. Ako ne posjeduju te kvalitete, samo se sramote kada rješavaju konkretna pitanja, i ne mogu čak ni upravljati jednim jedinim vrtom ili jednim ili dvama ralima zemlje, niti za njih planirati – niti to učinkovito iskoristiti – onda nema ničeg darovitog u takvim ljudima. Od tebe se ne traži da upravljaš cijelom zemljom, samo ti se daje jedno ili dva rala zemlje da njima dobro upravljaš, to jest, da ih pospremiš tako da postanu lijepa i čista i pretvore se u elegantno okruženje – kako bi ljudima bilo divno tamo živjeti, čak ni ptice ne bi bile voljne otići jednom kada bi došle. Ti takozvani daroviti ljudi nisu uopće ništa. Ne mogu obavljati nikakav konkretan posao. U njima uopće nema ničeg darovitog – nedostaju im stvari u njihovoj ljudskosti. Ne mogu ništa dobro učiniti, a ipak se i dalje žele razmetati i biti vođe i djelatnici, i dalje žele preuzeti ključne položaje i biti nadzornici. Kakva je to narav? To je ohola narav.

Vratimo se na temu ljubavi prema varanju i obmanjivanju ljudi u poslovanju. Kakav je problem varanje i obmanjivanje ljudi? Jedan aspekt problema jest da je ljudskost takvih ljudi loša; oni nemaju savjesti ni razuma. Sudeći po njihovom ponašanju, dakle, koje iskvarene naravi oni otkrivaju? Prije svega, narav takvih ljudi je lažljiva i opaka; drugo, oni osjećaju odbojnost prema istini i nepopustljivi su. Kada varaju druge, nemilosrdnost koju pokazuju je zlobnost – bez obzira na to je li njihova meta bogata ili siromašna, ima li novca ili ne, oni je svejedno obmanjuju, ne pokazujući nimalo milosrđa. Iskvarene naravi takvih ljudi prilično su ozbiljne u svakom pogledu. Recite Mi, je li takvim ljudima lako postići spasenje? (Nije.) Sudeći po njihovim iskvarenim naravima, nije im lako postići spasenje. Koji im onda aspekt, u smislu njihove ljudskosti, otežava postizanje spasenja? Postoji li temeljni uzrok? (Nemaju savjesti.) Tako je, ljudima koji nemaju savjesti nije lako postići spasenje. Funkcija savjesti u njima je već nestala, više ne postoji. Bez funkcije savjesti, osoba ne posjeduje temeljni uvjet za prihvaćanje istine i primjenu istine. Stoga joj je vrlo teško postići spasenje; može se reći i da ne može postići spasenje. Također je moguće da je ovakva osoba voljna službovati i može to činiti do određene mjere, i na kraju, zato što je njezino službovanje u skladu s mjerilom i ispunjava Božje zahtjeve, postat će odan službenik i preživjeti. To je također Božja milost. Iako odani službenici mogu preživjeti, to ne znači da su postigli spasenje. Preživjeti i postići spasenje dva su različita pojma. Između njih postoji jaz i razlika. Načela, granice, smjer i ciljevi postupaka osobe u velikoj su mjeri povezani s tim je li njezina ljudskost dobra ili loša. Ako osoba voli pozitivne stvari ili donekle ima osjećaj za pravdu, onda to pokazuje da njezina savjest ima svijest – to pokazuje da ta osoba ima malo savjesti. U svom vladanju, neki ljudi nemaju osjećaj za pravdu, niti donose ikakve pozitivne izbore. Oni samo vole činiti opake stvari i vrlo su im odbojne pozitivne stvari. Osobito kada netko malo govori o pozitivnim načinima postupanja, o tome kako netko u svom vladanju mora imati ljudskost, savjest i moralne granice te se pridržavati pravila, oni to vide kao propovijedanje. Nazvati to „propovijedanjem” je lijepo rečeno; u stvarnosti, oni te preziru i rugaju ti se. Vjeruju da je takvo vladanje neuspjeh: „Pogledaj kako ti je jadan život. Ne znaš kako se upustiti u svakakve prijevare i obmane, niti znaš kako steći prednosti lukavstvom. U svom vladanju uvijek se tako držiš pravila, tako si plašljiv. U današnje vrijeme odvažni se najedu, dok plašljivi gladuju. Ako si plašljiv, nećeš uspjeti!” Vjeruju da si time što se vladaš savjesno i prema načelima samo plašljiv, i da su oni odvažni time što se usuđuju upustiti u svakakve prijevare i obmane. Ali je li to doista zato što su odvažni? Neki ljudi koji vjeruju u Boga u zemlji velikog crvenog zmaja ne boje se trpjeti progonstvo i biti uhićeni te i dalje ustraju u vjeri u Boga. Ima li to ikakve veze s tim da su odvažni ili plašljivi? (Nema.) To je povezano s njihovom težnjom – oni u svojoj ljudskosti imaju potrebu i čežnju za vjerom u Boga. To nije pitanje odvažnosti ili plašljivosti. Neki se ljudi u poslovanju upuštaju u svakakve prijevare i obmane. Mnogo se puta suočavaju s progonom i uhićenjem, s oduzimanjem njihove imovine ili s rizikom od bankrota i zatvaranja, ali svejedno nastavljaju obmanjivati ljude. Čak i ako njihovo obmanjivanje dovede do gubitka života, nije ih briga. Neki ljudi, kada posluju, obmanjuju druge osnivanjem lažne tvrtke – u stvarnosti, ta tvrtka uopće ne postoji i nema nikakvo stvarno poslovanje, niti proizvodi ikakve proizvode. Oslanjaju se isključivo na svoju slatkorječivost kako bi obmanuli ljude da posvuda daju narudžbe. Čim im drugi ljudi uplate polog, oni odmah pobjegnu, ne ostavljajući traga. Obmanjuju ljude na ovaj način, jednu transakciju za drugom, a nakon što izmame novac, cijela njihova obitelj živi u luksuzu, gosteći se najboljom hranom i pićem. Do koje se mjere neki ljudi upuštaju u obmanjivanje? Čak obmanjuju institucije i agencije na visokoj razini. Ponekad vise o koncu i moguće je da bi netko mogao prozreti njihove trikove i razotkriti ih. Oni zapravo u srcu znaju da će ih njihovi postupci dovesti u opasnost, ali nije ih briga. Ako se nekim čudom izvuku, nastavit će obmanjivati ljude prvom sljedećom prilikom. Sve dok zarađuju novac svojim obmanama, misle da su pobijedili, da su „postigli slavu i uspjeh”. Ali ako tražiš od njih da vjeruju u Boga, ne usuđuju se. Kažu: „Zbog vjere u Boga vlada će me osuditi i uhititi. Ne usuđujem se vjerovati!” Ipak, kada se radi o upuštanju u svakakve prijevare i obmane, ne boje se uhićenja. Ako ideš na okupljanja, čak kažu: „Stvarno si odvažan. Država upravo sada bjesomučno uhićuje i progoni vjernike; kako se još uvijek usuđuješ ići na okupljanja?” Ti kažeš: „Mi koji vjerujemo u Boga i hodamo pravim putem ne bojimo se uhićenja. Za vas je iznimno opasno voditi fiktivne tvrtke i provoditi obmane – zašto se vi ne bojite?” Oni kažu: „Mi poslovni ljudi ne bojimo se preuzimanja rizika. Ali vi ste vrlo odvažni što se i dalje usuđujete prisustvovati okupljanjima kada se vlada toliko trudi uhititi vjernike!” Kada vide da oni koji vjeruju u Boga bivaju uhićeni, ne usuđuju se vjerovati, ali se ne boje uhićenja zbog provođenja obmana dok posluju. Kakvi su to jadnici? Ne pokazuje li to razliku u ljudskosti? Postoji upravo ta razlika između ljudi. Iskvarene naravi ljudi su iste – svi oni imaju te iste iskvarene naravi – ali sudeći po razlikama u njihovoj ljudskosti, neki ljudi nikada neće moći vjerovati u Boga; oni nikada ne mogu biti članovi Božje kuće. Čak i ako takvi ljudi vjeruju u Boga, oni nikada ne mogu postići spasenje. Iz kojeg se aspekta to može vidjeti? To se može vidjeti iz njihove ljudskosti. Neki ljudi podržavaju svoje supruge u vjeri u Boga, ali kada ih supruge potiču da vjeruju, oni kažu da je to preopasno i da se ne usuđuju. Ipak, u poslovanju se upuštaju u svakakve prijevare i obmane i nije ih briga, bez obzira na to s kolikom se opasnošću suočavaju. Sposobni su prekršiti bilo koji zakon i usuđuju se koristiti bilo kakve taktike. Bez obzira na to koliko vlada pomno provodi nadzor ili kakve se osude i kazne izriču prema zakonu, nije ih briga. Nemaju granica u svom vladanju, ne mare za posljedice kada postupaju i misle da je sve u redu dok god se može ostvariti dobit. Ako takva osoba vjeruje u Boga, ne može zadobiti istinu i ne može postići spasenje – to je zato što ne voli istinu, već samo novac. Sve dok posluje, varat će i obmanjivati druge i manipulirat će stvarima – očituje se njezino crno srce. Netko s ovakvim karakterom potpuno je gotov; Bog ne spašava takvu vrstu osobe. Neki ljudi kažu: „Što ako ovakva osoba zaradi puno novca i prinese ga Božjoj kući?” Božja kuća ne prihvaća takav novac; Božja kuća ne prihvaća novac koji nije zarađen zakonitim sredstvima. Takva će se osoba upustiti u svakakve prijevare i obmane čim počne poslovati – ima vrlo lošu ljudskost. Koliko je loša? Ako tražiš od nje da preispita svoju savjest, kaže: „Ne osjećam ništa. Ne znam gdje mi je savjest. Ne znam ni što je savjest, ni koliko košta po kilogramu.” U tom trenutku shvaćaš: „Nije ni čudo što zarađuju novac brže od drugih ljudi u istom poslu. Nije ni čudo što svi kupci idu kupovati od nje. Ova osoba koristi podmukle taktike – upušta se u sumnjive postupke kada posluje, a njezino prijevarno ponašanje doista je ozbiljno!” Ali ne samo da to ne vidi kao sramotno, već se čak i hvali i razmeće, govoreći: „Pogledajte sebe, poslujete sasvim ozbiljno i ispravno. Prevarite nekoga jednom i toliko se uplašite da vam srce lupa. Pogledajte mene – ja se ne bojim! Sve dok Ured za industriju i trgovinu i policija ne dobiju nikakve dokaze, sve je u redu. Želiš me tužiti? Nemaš dokaza! Pogledaj kako pametno obmanjujem ljude! Možeš li ti to? Ne možeš! Čim nekoga obmaneš, odaš se. Nemaš taktike koje ja imam. Ti si lošeg kova!” Kakva je to osoba? To je zla osoba. Ima li ikakve nade da se takav čovjek iskupi? Takvi se ne mogu iskupiti. Nije to zato što takvi ljudi imaju iskvarene naravi pa ne mogu biti spašeni, već zato što je njihova ljudskost previše loša. Loša na koji način? Loša u smislu da nemaju ljudskosti i nemaju savjesti; izgubili su svoju savjest. Što znači izgubiti svoju savjest? To znači raditi stvari bez granica savjesti. Te su granice izgrađene na savjesti – savjest čini granice. Koga god varao upuštajući se u svakakve prijevare i obmane dok posluješ, bio to loš ili dobar čovjek, u svakom slučaju, sam čin protivi se moralu, savjesti i ljudskosti. Čim se takvo što učini, zauvijek ćeš osjećati grižnju savjesti. To će postati mrlja za cijeli život. Ako si doista čovjek, nikada ne bi trebao učiniti takvo što. Bez obzira na to tko je meta tvojih obmana i bez obzira na iznos novca koji izmamiš – čak i ako obmanjuješ zle i loše ljude – to je i dalje obmanjivanje. Zato, bez obzira na okolnosti ili na to s kim imaš posla, nikada ne bi trebao obmanjivati ljude. To znači imati granice savjesti u svom vladanju i to je obuzdavajuća sila koja proizlazi iz funkcije savjesti. Ako imaš funkciju savjesti, onda ćeš imati granice u onome što radiš. Ako nemaš funkciju savjesti, prijeći ćeš te granice i bit ćeš sposoban za bilo što. Može se reći da pojedinci poput ovih nemaju ni trunke savjesti i razuma te da su gori od zvijeri. Ako neki ljudi misle da je ova izjava previše ekstremna, recimo to drugačije: osoba bez i trunke razuma je poput zvijeri. Nisu li ljudi bez ljudskosti zvijeri? Ako je netko čovjek, a nema ljudskosti, koja je onda njegova bit? Nije li to bit zvijeri? Razlika između njih i zvijeri je u tome što oni mogu hodati uspravno i imaju jezik, dok zvijeri ne posjeduju sposobnost korištenja ljudskog jezika. Kako bi ostvario dobit, u stanju si koristiti razna sredstva i metode da se upustiš u svakakve prijevare i obmane, dok zvijeri nemaju takva sredstva. Dakle, reći da su ljudi ove vrste jednaki zvijerima zapravo je blago rečeno – zapravo, takvi su ljudi doista gori od zvijeri. Mogu li oni koji su gori od zvijeri postići spasenje? Oni nimalo ne prihvaćaju istinu – vole samo novac. To je problem s njihovom prirodom i nitko ga ne može promijeniti. Očekivati od takvih ljudi da prihvate istinu isto je kao očekivati od pijetla da snese jaja – to se nikada neće dogoditi. Stoga, među iskvarenim čovječanstvom, isključujući one koji počine ubojstvo radi dobiti ili se upuštaju u kriminalna djela i krše zakon, ovi ljudi koji se upuštaju u svakakve prijevare i obmane smatraju se onima s najgorom ljudskošću – oni su talog čovječanstva, izrodi čovječanstva. U ovom sadašnjem dobu velikog gospodarskog prosperiteta, ima iznimno mnogo ovakvih ljudi koji se u poslovanju upuštaju u svakakve prijevare i obmane. Ali ma koliko da ima takvih ljudi, takva su očitovanja, u svakom slučaju, dovoljna da ilustriraju problem ljudskosti. Kakva je nečija savjest te ima li netko granice savjesti – to je pokazatelj za procjenu njegove ljudskosti. Kako netko tko nema čak ni ljudskosti uopće može biti spašen? U najmanju ruku, nečija ljudskost mora sadržavati uvjete za prihvaćanje istine. Oni koji se upuštaju u svakakve prijevare i obmane u osnovi ne posjeduju unutar svoje ljudskosti uvjete za prihvaćanje istine. Dakle, ako tražiš od njih da prihvate istinu kako bi odbacili svoje iskvarene naravi, to će im biti nemoguće postići. Samo oni sa savješću i razumom mogu prihvatiti istinu i odbaciti svoje iskvarene naravi te time postići spasenje, jer njihova savjest ima određenu razinu svijesti, a kada se vladaju i kada postupaju, njihova savjest može obavljati određenu funkciju. Kada s takvim ljudima razgovaraš u zajedništvu o istini i govoriš o tome kako ući u istinu, kako odbaciti iskvarene naravi, koje su stvari u skladu s Božjim nakanama, a koje nisu, i kako bi ljudi trebali postupati, oni to mogu prihvatiti i pokoriti se. Prikladno je razgovarati u zajedništvu o istini s takvim ljudima – oni su pravi primatelji. Ako razgovaraš o istini s onima čiji su primarni načini poslovanja varanje i obmanjivanje drugih, to je kao da razgovaraš sa zidom. Dakle, kada se radi o takvim ljudima koji posluju, samo promatraj koriste li zakonite načine u poslovanju te u svojim transakcijama i ophođenju s ljudima, imaju li ograničenja i granice savjesti te može li njihova savjest funkcionirati prilikom njihovih transakcija i ophođenja s ljudima. Ako nečija savjest može funkcionirati i imati ograničavajući učinak na njega, onda je on prihvatljiv i vrijedi se s njim družiti. Takvim se ljudima može propovijedati evanđelje i s njima se može razgovarati u zajedništvu o istini. Ako su u stanju prihvatiti istinu, onda za njih postoji nada da će postići spasenje. To je sve za našu raspravu o ljubavi prema poslovanju.

Ljubav prema umjetnosti

Pogledajmo sada ljubav prema umjetnosti. Onima koji vole umjetnost urođeno je da vole pjevati, plesati i svirati glazbene instrumente, a uživaju i u nastupima. Što je više ljudi, to su uzbuđeniji; i žele se malo pokazati, izvodeći komične dijaloge, skečeve, pjevajući, plešući ili svirajući glazbene instrumente kako bi usrećili druge i pomogli im da se opuste. Kakvo je očitovanje ljubav prema umjetnosti? Prvo trebamo pogledati sastoji li se umjetnost od pozitivnih ili negativnih stvari. Ako vam to nije jasno, dopustite Mi da vas pitam: mislite li da su pjevanje i ples opravdane potrebe ljudskosti? (Jesu.) To jesu opravdane potrebe ljudskosti. To jest, ljudi koriste svoje pjevanje, govor tijela ili neku vrstu umjetničke metode kako bi život učinili zabavnim, kako bi pridonijeli životnoj radosti ili kako bi izrazili neko svoje raspoloženje. Može li se to smatrati opravdanim? (Može.) Vratimo se sada na izvornu temu – ljubav prema umjetnosti, ljubav prema pjevanju i plesu, sviranju instrumenata i nastupanju – kojoj kategoriji pripadaju takva očitovanja? (Interesima i hobijima.) Budući da su to interesi i hobiji, u što oni spadaju? (U urođena stanja.) Neka djeca vole slušati glazbu i gledati plesove od pete ili šeste godine, a kada čuju ritam glazbe, ruke i noge im se počnu pomicati i osjećaju poriv za plesom. To je urođeno. Neki ljudi čuju pjesme i plesnu glazbu i žele učiti, ali nisu u stanju, čak ni u svojim tinejdžerskim ili dvadesetim godinama. Vrlo im je naporno pokušavati naučiti plesati i osobito su nespretni. I to je urođeno. Nasuprot tome, oni koji po prirodi vole pjevati i plesati mogu radosno zaplesati kada čuju glazbu. Kada čuju nekoga kako pjeva neku pjesmu, mogu ga pratiti i učiti od njega, a nakon samo nekoliko ponavljanja, mogu je i sami otpjevati. To dokazuje da su ovakvim ljudima te stvari urođene i u krvi su im; oni te stvari u srcu vole, a i dobri su u njima. Znaju kako ih raditi, a da ih nitko tome ne podučava. Postoje čak i neki osobito izvanredni pojedinci koji sa samo sedam ili osam godina mogu otpjevati nekoliko stihova regionalne opere, a njihovo pjevanje ima onaj autentični osjećaj, u pravom je tonalitetu i slijedi pravi ritam – to je doista rijetko! Neka djeca mogu čak otpjevati nekoliko pop pjesama, a neka mogu plesati u stilovima kao što su indijski ples, ples iz Xinjianga ili moderni ples. Kada čuju plesne pjesme ili glazbu, instinktivno im se sviđaju i brzo počnu pomicati tijelo u ritmu glazbe. Ako im ne dopustiš da pjevaju naglas, potajno će pjevati u svom srcu ili će pronaći prikladno mjesto da pjevaju naglas. Oni jednostavno žele pjevati i vole pjevati i nitko ih ne može zaustaviti. Na njih nisu utjecali njihovi roditelji, niti ih je itko podučavao. Od malena posjeduju te jače strane ili hobije. Očito je da je to urođeno stanje – oni imaju urođen interes za umjetnost. Ako su ta djeca zainteresirana za umjetnost, moraju li se baviti tim poslom – moraju li cijeli život raditi u toj struci? Ne nužno. To ovisi o Božjoj odredbi, o tome kako Bog provodi Svoju suverenost i uređuje stvari. Ako Bog uredi da rade u umjetnosti, bit će vezani za tu struku cijeli svoj život. Ali ako Bog nije uredio ili odredio da rade u toj struci, oni će samo imati taj interes i hobi, pa čak i ako uživaju u tome, neće im biti moguće baviti se tim poslom. Neki ljudi vole umjetnost od djetinjstva. Njihovi roditelji, vidjevši da im dijete ima taj interes i hobi, misle: „Hajdemo to onda njegovati. Možda naša obitelj može iznjedriti umjetnički talent. Možda će naše dijete čak postati slavno i biti zvijezda!” Tako počinju njegovati učenje plesa i pjevanja kod svog djeteta, i na kraju, dijete bude primljeno na umjetničku akademiju. Iako djetetov interes i hobi za umjetnost ostaju snažni i nakon diplomiranja, neizvjesno je hoće li moći raditi u toj struci. Moguće je da se, kada se trebaju početi baviti tim poslom, njihovo raspoloženje promijeni, a time se promijene i njihov stav prema tom poslu i pogledi na njega, a moguće je i da zbog raznih razloga koji se tiču objektivnih okolnosti propuste priliku da budu dio te struke. Sve su te stvari moguće; to ovisi o Božjem predodređenju. Ali gledajući to sa stajališta temeljnog uzroka, djetetov interes i hobi njegovo je urođeno stanje – prije nego što se uopće rodilo, Bog je za njega već uredio tu jaču stranu i dodao određene posebne kvalitete njegovoj ljudskosti, čineći ga po prirodi osobito osjetljivim za glazbu, ples i druge aspekte umjetnosti te dobrim u tome. Stoga u svom svakodnevnom životu pokazuju osobitu sklonost pjevanju i plesu. Bilo da je njihova osobnost živahna ili sramežljiva, vole li razgovarati ili ne vole razgovarati, u svakom slučaju, duboko u njima postoji nešto što se ne može ukloniti – oni vole pjevati, vole plesati i vole nastupati. Iako postanu iznimno energični i osjećaju oslobođenje u svojoj duši dok pjevaju, neki ljudi i dalje su vrlo sramežljivi kada razgovaraš s njima i nisu dobri u izražavanju ili u interakciji s ljudima. U druženju s drugima osobito su kruti i napeti, pa čak i nervozni i uplašeni, ne znajući kako se nositi s tim situacijama. Ali kada stupe na pozornicu kako bi nastupali, čine to s lakoćom; kao da su postali druga osoba. Nevjernici kažu da im to „božanstvo zaštitnik” njihove struke daje tu sposobnost da zarađuju za život – je li to točno? Zapravo, to je Božja odredba. Koje jače strane, interese i hobije osoba po prirodi ima, povezano je s Božjim predodređenjem. Kakve god jače strane i hobije osoba imala, sve ih je Bog predodredio. Ako ti Bog da interes i hobi, to ti se sviđa i cijeniš to iz dubine srca, osjećajući osobitu strast prema tome. Kada se baviš tim poslom ili radiš nešto povezano s tim poslom, u sebi se osjećaš osobito spokojno i opušteno, a i osobito si zainteresiran za to. Stoga, ako imaš neku jaču stranu, kada rad Božje kuće ima potrebu za njom, trebao bi obavljati dužnost vezanu uz to. To najbolja prilika da iskoristiš svoju jaču stranu. Isto tako, budući da ti je tu jaču stranu dao Bog, ona nije tvoje osobno vlasništvo; ne smiješ je zloupotrebljavati po volji. Kada rad Božje kuće ima potrebu za njom, trebao bi je iskoristiti i prinijeti Bogu, koristeći je u svojoj dužnosti. To je povoljan uvjet za tebe da postigneš spasenje, a također je i superioran uvjet koji ti je Bog dao – trebao bi ga dobro iskoristiti i dobro primijeniti, bez zadrške. Na taj način, s jedne strane, možeš iskoristiti svoju jaču stranu, a s druge strane, također možeš ispuniti svoju dužnost da uzvratiš za Božju ljubav. Nije li to sjajno? (Jest.)

Bog je ljudima dao određene vrste jačih strana, i bilo to u davna vremena ili u moderno doba, jedna od njih – umjetnost – nikada nije bila shvaćana ozbiljno i uvijek je svrstavana među stvari koje pripadaju nižim klasama. Osobito u nekim razmjerno tradicionalnim i feudalnim društvenim okruženjima, svi gledaju na umjetnost s predrasudama, a neki je uvijek diskriminiraju. Među ljudima je umjetnost tako okarakterizirana i ima takav rang, status ili definiciju, zbog ljudskih predodžbi, ljudskih feudalnih ideja ili onih iskrivljenih, pogrešnih razmišljanja i gledišta koja Sotona usađuje u ljude. Postoji još jedan čimbenik, a to je da je u ovoj struci stvorena loša klima zbog utjecaja zlog društva i zlih trendova, pa ljudi daju lošu ocjenu umjetničkoj struci. Neki ljudi koji se bave ovom strukom iskoristili su svoje interese za umjetnost i jače strane u umjetnosti kako bi činili mnoge negativne i opake stvari, što je okaljalo umjetnost i izopačilo njezinu prirodu. Kao rezultat toga, ljudi su razvili mnoga negativna mišljenja o svijetu umjetnosti i smatraju one koji rade u umjetnosti ili imaju interese i hobije u tom području negativnim osobama. Međutim, bez obzira na to kako ovo društvo i čovječanstvo gledaju na ovu vrstu jače strane, ukratko, ako bilo koja osoba – bilo da je član Božje kuće ili osoba koja je izvan Božje kuće – ima jaču stranu ili interes i hobi u ovom području, neporecivo je da su ta jača strana i hobi urođena stanja. Upravo zato što su urođena stanja, nisu ni negativna ni opaka. Samo zbog smjera određenih pogrešnih razmišljanja i teorija u određenim razdobljima, umjetnost i oni koji se njome bave okarakterizirani su kao nešto opako i negativno. To je nešto što se često događalo kroz povijest. Baš kao što se od soje može napraviti mirisni tofu koji ljudi vole jesti, ali se također može fermentirati mikroorganizmima poput plijesni da postane smrdljivi tofu. Ne možeš reći da je soja loša samo zato što ne voliš jesti smrdljivi tofu. Je li takvo logično zaključivanje točno? (Nije.) Očito je netočno; iskrivljeno je. Stoga, iako unutar umjetničkih skupina u društvu postoje neke prljave i ružne stvari, ne možeš reći da je sama umjetnost prljava, ružna i negativna, a još manje možeš reći da su svi ti ljudi koji vole umjetnost i vješti su u njoj opaki i ružni negativni likovi. To je pogrešno zaključivanje; to nije ispravno shvaćanje. Ako, zato što su neki od tih ljudi opaki, kažeš da je umjetnost u kojoj su ti ljudi dobri također opaka, onda je to teška pogreška. Razne jače strane koje Bog daje ljudima namijenjene su da služe ljudskom svijetu. Da čovječanstvo nema kulturni život, bilo bi previše dosadno. Nije pogrešno što Bog uređuje da ljudi imaju kulturni život. Sve te opake stvari uzrokuju đavli i Sotona iskorištavajući prilike za stvaranje ometanja. Iako, u usporedbi sa savršenim čovječanstvom – onim koje će na kraju biti upotpunjeno – ovo čovječanstvo koje je Bog stvorio nije savršeno i sada ima nedostatke, to ne znači da je čovječanstvo koje je Bog stvorio opako ili negativno – to su dva različita koncepta. Razumijete li? (Da.) Bez obzira na to kako ovo zlo doba i zli svijet pozicioniraju umjetnost, te interese, hobije ili jače strane u pjevanju i plesu, u svakom slučaju, neporecivo je da su to potrebe ljudskosti i da su to također interesi i hobiji koje posjeduju neki posebni ljudi. Budući da su to interesi i hobiji, oni su ljudima urođeni i to je nešto s čime se ljudi rađaju, što znači da dolaze od Boga i da ih je dao Bog. Prije nego što se ljudi uopće rode, Bog je već predodredio zanimanje kojim će se svatko od njih baviti: neki su ljudi smješteni u trgovinu da se bave poslom, neki su smješteni u tvornice da budu radnici, neki su smješteni u poljoprivredu da obavljaju poljoprivredne poslove, neki su smješteni u obrazovanje da budu učitelji, a neki su smješteni u umjetnost da budu izvođači. Bog je već postavio razne vrste jačih strana u različite ljude do trenutka kada se rode. To jest, unutar njihovog života u tijelu, interesi, hobiji i jače strane svake osobe su različiti. Prije nego što si se rodio, Bog ti je već usadio neke posebne i drugačije stvari. Ako nemaš interese i hobije ili jače strane, ne bi se trebao žaliti što ti ih Bog nije usadio. Bez njih i dalje možeš živjeti te i dalje možeš obavljati svoju dužnost. Ne nedostaje ti ništa u usporedbi s drugima, jer imaš istu priliku da obavljaš dužnost kao i drugi. Tvoje iskvarene naravi iste su kao i kod drugih; samo su urođena stanja ljudi različita – svaka osoba ima svoje jake i slabe strane. Dakle, što je ključno? Ključne su razlike u ljudskosti. Osoba koja posjeduje neke posebne interese, hobije i jače strane unutar svojih urođenih stanja nije poseban talent, a osoba koja ne posjeduje nikakve interese, hobije ili jače strane unutar svojih urođenih stanja nije osrednja osoba. Svi su više-manje isti. Samo, što god ti Bog da, On to od tebe i zahtijeva, i ti bi to trebao koristiti u svojoj dužnosti, a ono što ti ne da, On to od tebe dodatno ne zahtijeva. Iako ti Bog možda nije dao interese i hobije, ili jače strane, razne stvari ili stanja koja posjeduješ unutar svoje ljudskosti i dalje su ti dovoljna da preuzmeš neki rad ili dužnost. Ako to nisi u stanju preuzeti, onda je moguće da si netko izvan redova onih koji obavljaju dužnost, a to bi bila sasvim druga stvar.

Ovdje ćemo završiti našu raspravu o temi ljubavi prema umjetnosti. Karakteriziranje ove vrste jače strane sada bi vam trebalo biti jasno. Nemojte misliti da su oni koji vole umjetnost čudni ili opaki. Ako tako razmišljate, onda imate vrlo iskrivljeno shvaćanje. Trebali biste se ispravno odnositi prema takvim ljudima, ispravno komunicirati s njima i poticati ih da u svojim dužnostima primjenjuju stručne tehnike u kojima su vješti i koje razumiju. Ako si vođa ili djelatnik, moraš naučiti koristiti ispravan pristup kako bi pomogao tim ljudima, usmjeravao ih i davao im upute u korištenju njihovih jačih strana, kako bi mogli krenuti pravim putem i preuzeti dužnost povezanu sa svojim interesima i hobijima, postajući tako stvorena bića koja su u skladu s mjerilom i dostojna raznih interesa, hobija i jakih strana koje im je Bog dao. Ako nisu u stanju preuzeti dužnost povezanu sa svojim interesima i hobijima, u redu je i da obavljaju neku drugu dužnost. Međutim, ne bi ih se smjelo ograničavati u tome da imaju vlastite interese i hobije, jer je to dio ljudskosti.

Kad smo već kod toga, sjetio sam se nečega – upravo sada, u Božjoj kući, neki novi pjevači snimili su pjesme. Ti novi pjevači, nakon što su marljivo stjecali stručno znanje i vježbali pjevanje, konačno su uspjeli snimiti završene pjesme, prelazeći s rada iza kulisa na nastupanje na glavnoj pozornici. Iako njihovo pjevanje nije na stručnoj razini i još ne dostiže razinu profesionalnih pjevača, te ima prostora za poboljšanje – neki od njih pjevaju bez puno zrele profinjenosti, glasovi nekih pjevača nisu tako melodični, a njihovi nastupi nisu tako ugodni oku – njihov stav u obavljanju dužnosti vrijedan je poticanja. Prelazak od amaterskog pjevanja do pojavljivanja na ekranu kao pjevač početnik, neiskusan pjevač, nešto je što je vrijedno poticanja. Dakle, što vam želim reći u vezi s ovim pitanjem? To je da kada se videozapisi himni koje su snimili ti novi pjevači objave na internetu, trebali biste ih malo ohrabriti. Također možete ponuditi neke dobre prijedloge od kojih mogu imati koristi, ali nemojte cjepidlačiti, nemojte ih prezrivo omalovažavati i nemojte biti pretjerano kritički nastrojeni. Takav stav nije dobar; u najmanju ruku, u njemu nema ljubavi i tolerancije, i to nije stav koji bi netko trebao imati prema svojoj braći i sestrama. Koji je onda prikladan način da se odnosite prema njima? Trebali biste ih ohrabriti i malo navijati za njih, a zatim ponuditi neke prikladne prijedloge; samo im to koristi. U najmanju ruku, imaju hrabrosti stati na pozornicu i pjevati himne kako bi slavili Boga, što je korisno za Božji izabrani narod. Stoga bi im svi trebali pomoći da dobro obavljaju svoju dužnost, i nitko ne smije davati neodgovorne primjedbe i ne smije biti ljubomoran na njih. Trebali bismo biti sretni i radosni što Božja kuća ima više ljudi koji su talentirani za pjevanje – to je dobra stvar. Svima onima koji imaju jače strane u ovom području trebalo bi dopustiti da ih iskoriste; svima bi im trebalo dati priliku. Oni sami nemaju puno samopouzdanja i nemaju oduška za ono malo interesa i hobija koje imaju. Ako imaju volju dobro obavljati ovu dužnost i snimili su videozapise himni, kada to vidiš, trebao bi to barem poslušati dva ili tri puta – slušati pozorno i pažljivo – i malo ih ohrabriti. Nemoj ih iza leđa potkopavati. Trebao bi reći drugoj braći i sestrama da više slušaju pjesme koje pjevaju i da im daju više lajkova. Neki od njih pjevaju prilično dobro, s iskrenim emocijama, izgovarajući svaki stih prilično jasno; njihova odjeća i ponašanje su dostojanstveni i dolični, pa drugima izgledaju prikladno. Drugima bi, međutim, moglo pomalo nedostajati glasovnih sposobnosti i tehničke zrelosti. Ako znaš ponešto o glazbi i možeš uočiti nedostatke, nemoj im se rugati; odnosi se prema njima ispravno i svejedno ih ohrabruj i podržavaj. To je stav koji bi trebao imati kao član obitelji, kao brat ili sestra. Nemoj oponašati loše ljude tako što ćeš omalovažavati ili ponižavati druge. Ako ti sam ne možeš stati na pozornicu, a ipak, kada to učini netko drugi, postaneš ljubomoran, potkopavaš ga i daješ sitničave primjedbe iza njegovih leđa, to je nedostatak ljudskosti. Takvo vladanje nije dobro – ono je prezira vrijedno. Čak i ako možeš uočiti njihove nedostatke, svejedno bi ih trebao ohrabriti. Trebao bi to učiniti jer su oni braća i sestre – nisu profesionalci, niti su prošli stručnu obuku – a to što mogu pjevati kao što sada pjevaju isključivo je rezultat njihovog vlastitog istraživanja, vježbanja i napornog rada. Pa zašto ih onda ne ohrabriti? Ako naučiš ohrabrivati druge i biti tolerantan te se i dalje možeš ispravno odnositi prema njima s ljubavlju i tolerancijom čak i kada primijetiš neke nedostatke u njihovom pjevanju, onda to pokazuje da imaš ljudskost. Neki ljudi uvijek uspoređuju pjevače u Božjoj kući s profesionalnim pjevačima iz svijeta nevjernika i stoga gledaju svisoka na pjevače u Božjoj kući i cjepidlače oko ovog i onog. To je nedostatak ljudskosti. Ako uvijek tražiš tuđe nedostatke i uvijek misliš da si bolji i superioran u odnosu na druge, zašto onda ti ne možeš otpjevati pjesmu koja dira ljude? Nemoj cjepidlačiti oko drugih. Pjevači u crkvi nemaju stručno zaleđe, ali postoji jedna stvar koja je kod njih posebna: obavljajući ovaj rad, oni ne grade karijeru – oni obavljaju svoju dužnost. Njihova je dužnost koristiti svoje glasove za pjevanje Božjih riječi te za svjedočenje o Božjim riječima i njihovo propagiranje. Stoga bi ih trebao ohrabriti. Nije li dobro to činiti? (Jest.) To znači imati ljudskost. Nemoj cjepidlačiti kada slušaš novog pjevača kako pjeva, govoreći: „Glas ove osobe nije dobar. Nije profinjen. Ispada iz ritma i intonacija mu je loša – ja to neću slušati! Nitko ga ne bi trebao slušati i nitko mu ne bi trebao dati lajk!” Zašto si tako sitničav u vezi s tim? Pjevanje malo izvan tonaliteta, pjevanje bez zrele profinjenosti ili na nestručan način – protivi li se to istina-načelima? Ne protivi se. Oni obavljaju svoju dužnost, pa bi njihovo pjevanje trebao procjenjivati prema načelima za obavljanje dužnosti, a ne na temelju vlastitih ukusa i gledišta. Da budem otvoren – što ti znaš? Ako toliko znaš o pjevanju, zašto nisi otpjevao nijednu pjesmu besprijekorno? Budući da nisi pjevao besprijekorno, nemaš pravo kritizirati druge. Naravno, čak i ako možeš pjevati besprijekorno, i dalje ne bi trebao kritizirati druge. Njihovo obavljanje ovog rada samo po sebi nije bavljenje umjetničkom strukom ili rad u umjetnosti – to je obavljanje dužnosti i propagiranje Božjih riječi, što je drugačije prirode. Bez obzira na to pjevaju li dobro ili ne, oni ulažu svoje srce u ono što rade – oni obavljaju svoju dužnost. Što se tiče njihove stručne razine, to je druga stvar. Profesionalni standard može se postići samo postupno kroz učenje i dugotrajno vježbanje. Novi pjevači u Božjoj kući trenutno su na razini na kojoj jesu. Ljudi bi se trebali ispravno odnositi prema njima – svi bi im trebali pružiti ohrabrenje i podršku. Nemoj cjepidlačiti i nemoj se razmetati. Ako se razmećeš, ljudima ćeš biti odbojan. Ako se ne razmećeš i umjesto toga poslušaš to još nekoliko puta, ljudi će misliti da si prilično dobra osoba, netko tko ima bogobojazno srce, čije je srce uz Božju kuću i tko ima tolerancije, a to je onda jača strana, vrlina tvoje ljudskosti. Ako to učiniš, ljudi će te voljeti, a i Bog će te voljeti. Ako se praviš važan, uvijek tražeći mane kako bi pokazao da si briljantan i da si stručnjak, onda potkopavaš i ometaš rad Božje kuće. Ako potkopavaš rad, može li te Bog voljeti? (Ne.) Bog te neće voljeti, a neće te voljeti ni braća i sestre. Čime su te pjevači uvrijedili? Zašto se moraš praviti važan i tako ih potkopavati? Potkopavaš li samo jednu osobu? Ne, ti potkopavaš rad Božje kuće, potkopavaš Boga. Ako to činiš, može li te Bog voljeti? Čak i ako čuješ nedostatke u njihovom pjevanju pjesama, ne bi im trebao suditi, jer dostizanje profesionalnog standarda u bilo kojem specijaliziranom poslu nije nešto što se događa preko noći. Nije lako – zahtijeva usavršavanje i vježbanje te usmjeravanje stručnjaka; a, osim toga, svatko ima različite sposobnosti. Čak ni Bog ne postavlja zahtjeve pred njih na temelju profesionalnog standarda, pa kakve onda ti imaš kvalifikacije da to zahtijevaš od njih? Stalno zahtijevati da drugi dosegnu određenu razinu nije racionalno; to je oholost i to je razmetanje. Kada se drugi ističu, u srcu se osjećaš uzrujano i postaješ beskrajno ljubomoran, uvijek želeći reći neke sarkastične i oštre riječi kako bi zadovoljio svoju taštinu. Kako je nisko to činiti! To je prezira vrijedno i podlo, a takva osoba nema savjesti ni razuma. Ti bi trebao činiti stvari koje su korisne drugima, stvari koje su vrijedne tuđeg divljenja i koje Bog također pamti. Nemoj činiti stvari koje potkopavaju druge. Hoćete li to zapamtiti? (Hoćemo.) Ako ne možeš postići to da budeš tolerantan, da pružaš podršku drugima i ohrabruješ ih te ne možeš štititi i čuvati crkveni rad, ako ti nedostaje toliko ljudskosti, onda barem nemoj činiti ni govoriti stvari koje potkopavaju druge. To je najmanje što bi trebalo učiniti – to je granica.

Voljeti idolizirati zvijezde

Završili smo s raspravom o ljubavi prema umjetnosti. Nadalje, razgovarajmo o sklonosti bavljenju privatnim životima slavnih osoba. Neki se ljudi osobito vole baviti privatnim stvarima slavnih osoba, zvijezda – primjerice, što slavni jedu, što oblače, kamo se idu zabavljati, jesu li imali estetske operacije, s kim su u romantičnoj vezi, koje prijatelje suprotnog spola imaju, koje seksualne partnere imaju, pa čak i koliko izvanbračne djece imaju te s kojim su visokim dužnosnicima i bogatašima stupili u intimne odnose. Takvi su ljudi osobito zaokupljeni tim privatnim stvarima slavnih osoba. Oni se ne bave samo privatnim stvarima slavnih osoba, već također osobito vole oponašati životni stil slavnih, njihov govor i ponašanje te njihov stav prema životu. Istodobno, osobito vole i pratiti njihovo kretanje te njihova razna razmišljanja i gledišta. Na primjer, ako neka slavna osoba voli držati psa određene rase kao kućnog ljubimca, i oni ga drže. Ako slavna osoba nosi određenu marku odjeće koja je osobito popularna na tržištu, i oni će kupiti isti odjevni predmet. Ako si to ne mogu priuštiti, umjesto toga odlučit će se za kopiju. Ako slavna osoba koristi određeni kozmetički proizvod, oni će ga nabaviti kako bi se uljepšali, čak i ako su bez prebijene pare i moraju prodati bubreg ili krv da bi si to priuštili. Čak prate slavne osobe kamo god idu nastupati, održavati konferencije za medije ili prisustvovati događajima povodom izlaska filmova i serija. Pratit će i obraćat će pozornost na svaku riječ i postupak, svaki pokret i cjelokupno kretanje slavne osobe koju prate, dostižući točku opsjednutosti u kojoj nemaju vlastiti život, niti vlastita ispravna razmišljanja, gledišta i način života, te su potpuno zaluđeni i pod kontrolom razmišljanja, gledišta i životnog stila te slavne osobe. Kakav je to problem? Je li to urođeno stanje? (Nije.) Ima li to ikakve veze s društvenim okruženjem u kojem ljudi danas žive? (Ima.) Donekle ima veze s tim. Pa zašto onda uvijek određena skupina ljudi idolizira zvijezde, a ne svi, unatoč činjenici da svi ljudi žive u istom trenutačnom okruženju? S čime je to povezano? Bi li rekao da ti ljudi koji idoliziraju zvijezde vole umjetnost? Ne nužno. Jesu li dobri u umjetnosti? Ni to nije nužno točno. Ali stvari koje čine povezane su s ljudima u svijetu umjetnosti i s umjetničkim trendovima. Kakav je to problem? Je li to problem iskvarenih naravi? To je upravo otkrivanje iskvarenih naravi. Takvi ljudi štuju zlo i slijede zle trendove. Postoji li onda problem s ljudskošću takvih ljudi? (Postoji.) Zašto oni biraju takav put kada u životu postoji toliko puteva koji se mogu izabrati? Uključuje li to pitanje karaktera? (Uključuje.) Neki ljudi kažu: „Ovo je mana nečije ljudskosti. To znači biti urođeno naivan i glup, te lako dopustiti da te drugi navedu na pogrešan put.” Je li to razlog? (Nije.) Drugi kažu: „Je li to zato što je većina ljudi koji idoliziraju zvijezde mlada, nezrela i površna, nesposobna oduprijeti se iskušenju ovih društvenih trendova?” Je li to zato što su mladi? (Nije.) Neki od ljudi koji idoliziraju zvijezde su srednjih godina ili stariji – ova skupina uključuje ljude svih dobi. U svjetlu ovoga, ti ljudi koji idoliziraju zvijezde nisu zaluđeni ovim društvenim trendovima zato što su mladi, nezreli i još ne razumiju životna pitanja. Stoga ne stoji tvrdnja da su „svi ljudi koji idoliziraju zvijezde mladi i nezreli”. Budući da to nije zbog toga što su mladi i nezreli, to je problem ljudskosti. Dakle, o kojem se problemu ljudskosti radi? Je li to nebavljenje pravim zadacima? (Jest.) S jedne strane, to je nebavljenje pravim zadacima; s druge strane, to je pomalo neozbiljno ponašanje i nepridržavanje ispravnih granica. Što to još znači? (Ne ići ispravnim putem.) To je točno – to znači ne ići ispravnim putem. To uključuje pitanje puta kojim netko ide. Nakon dostizanja punoljetnosti, kojim će se zanimanjem netko baviti i kakav će put izabrati da slijedi u ovom društvu i među ljudima, obvezno je pitanje koje stoji pred svakom osobom. Hoće li se držati svog mjesta i živjeti na ispravan način, hoće li se baviti pravim zanimanjem i hoće li se baviti pravim zadacima i hodati ispravnim putem – sve to ovisi o tome što vole i što slijede unutar svoje ljudskosti. Pogledajte ljude iz svih društvenih slojeva – neki treniraju borilačke vještine, neki uče o zdravom životu, neki se bave tehnološkom strukom, neki se bave modnom industrijom, neki se bave filmom i televizijom, neki se bave poduzetništvom, a neki ulaze u politiku, dok neki vjeruju u budizam, neki se pridružuju taoističkoj vjeri, a neki odlučuju vjerovati u Boga. Neki ljudi nemaju pravo zanimanje, niti traže vlastite ciljeve u životu – svaki dan se samo usredotočuju na idoliziranje zvijezda. Do koje mjere to čine? Do te mjere da gube želju za hranom i pićem. Ako je zvijezda koju idoliziraju njihov ideal iz snova, onda u bilo kojem trenutku mogu čak i napustiti vlastitog supružnika. Ako ti ljudi idoliziraju zvijezde do točke opsjednutosti, do te mjere da to može diktirati njihov život i njihov izbor puta, postajući neizostavan dio njihovog života, u kakvom su stanju trenutačno njihovi životi? Oni se ne drže svog mjesta u životu. Ako je osoba koja idolizira zvijezde žena, može li ona biti savjesna kućanica koja podržava svog muža i odgaja svoju djecu, kreposna žena i majka puna ljubavi? (Ne može.) Osoba koja idolizira zvijezde do točke opsjednutosti jednostavno je luda. Gdje god njihov ideal iz snova održava koncert ili konferenciju za medije, osjećaju se primoranima otići po autogram. Putuju na velike udaljenosti zrakoplovom, pa čak i prelaze granice samo da bi ih pratili, a njihova ih obitelj ne može zaustaviti u tome. Stalno prate plan putovanja slavne osobe na internetu i kampiraju na mjestima gdje će se slavna osoba pojaviti. Ako je propuste, danima i noćima ne jedu i ne spavaju, neprestano plačući. Obično je sve što ih zanima na internetu i na televiziji vezano uz slavne osobe. Naravno, neki se ljudi ne usredotočuju samo na jednu slavnu osobu, već na nekoliko njih – muške i ženske slavne osobe, mlade, sredovječne i starije slavne osobe. Bave se izgledom tih slavnih osoba, stanjem njihovog braka, njihovim ljubavnim statusom i njihovim privatnim životom, trošeći puno mentalne energije u potrazi za informacijama o njima. Prema idoliziranju zvijezda odnose se kao prema izvoru zadovoljstva i interesa u životu, baveći se time kao da je to ozbiljna stvar. U kakvom je stanju život takve osobe? Oni su poput hodajućeg leša – njihova razmišljanja, stanje njihovog života, kao i njihovo svakodnevno ponašanje te jesu li dobro ili loše raspoloženi u potpunosti su pod utjecajem slavne osobe koju prate i oponašaju. Ako slavna osoba koju prate uđe u vezu, osjećaju se toliko jadno da danima i noćima gube želju za hranom i pićem. Ako slavna osoba prekine sa svojim partnerom, presretni su, goste se, otvaraju šampanjac i objavljuju na Weibou kako bi proslavili. Svake noći sanjaju da su sa slavnom osobom koju prate i sanjaju samo slatke snove! Slavna osoba koju prate njihov je ideal iz snova i nitko im drugi ne izgleda tako privlačno kao ta osoba. Nije li stanje njihovog života nenormalno? (Jest.) Došli su do te razine opsjednutosti – jesu li pod kontrolom zlog duha? (Jesu.) Dakle, postoji li u ljudskosti takvih ljudi nedostatak, mana ili problem? (Problem.) Njihovo je mentalno stanje pomalo nenormalno. Normalni ljudi ponekad čuju neke vijesti o ljudima u svijetu umjetnosti, i dok neobavezno čavrljaju, mogu usput reći i nekoliko riječi o tome, ali kada se vrate u stvarni život, nastavljaju živjeti kao i obično. Ako je osoba majka, ispunjava svoje odgovornosti kao majka; ako je otac, ispunjava svoje odgovornosti kao otac. Posao kojim se bavi nije ni najmanje pogođen niti ometen. Ako zvijezda koja joj se sviđa negdje održi koncert, osjeća da to nema nikakve veze s njome i nastavlja živjeti svoj život kao i obično, nedotaknuta time. Iako prema toj zvijezdi osjeća određeno divljenje i zavist, te pomalo naklonosti, kada se vrati u stvarni život, razmišlja neovisno od toga i to uopće ne utječe na njezin vlastiti život i karijeru, njezinu vlastitu vjeru te stvari kojima bi trebala težiti i put kojim bi trebala hodati. To znači imati normalno ljudsko razmišljanje i da je u normalnom mentalnom stanju. Međutim, ljudi koji vole idolizirati zvijezde već su u tom procesu izgubili sebe i sposobnost da kontroliraju sebe; te takozvane zvijezde u potpunosti ih vode – vuku ih za nos. Njihovo razmišljanje i stanje njihovih života u potpunosti su kontrolirani i diktirani riječima, postupcima i emocijama zvijezda. To više nije samo problem ljudskosti – njihovo je mentalno stanje pomalo problematično. Njihove su emocije postale nenormalne, stanje njihova svakodnevnog života postalo je kaotično i potpuno su izgubili smjer. Njihov se cijeli život sastoji samo od idoliziranja zvijezda; idoliziranje zvijezda jedina je neizostavna stvar na njihovom putu postojanja. Dokle god žive i dišu, uživaju u idoliziranju zvijezda i oslanjaju se na to kako bi svaki dan provodili vrijeme. Ako ne idoliziraju zvijezde, misle da je život prazan i besmislen te da žive bez ikakvog cilja ili smjera, dok se u svom srcu osjećaju izgubljeno. Stoga, s vremena na vrijeme, osjećaju da moraju ići na internet kako bi potražili novosti o slavnoj osobi koja im se sviđa – što jede i pije, u kakvom je stanju trenutačno njezin život, kada će održati koncert, kakva je bila njezina najnovija filmska izvedba, u kakvom je stanju njezin brak, kakva je njezina obiteljska situacija – svako toliko traže takve informacije kako bi im prošlo vrijeme i kako bi ispunili svoj prazni, besciljni, zbunjeni život. Nisu li u potpunosti kontrolirani tim slavnim osobama? Nisu li kontrolirani tim načinom razmišljanja ili trendom idoliziranja zvijezda? (Jesu.) Onda, imaju li takvi ljudi i dalje savjest i razum? Izgubili su razum, njihovo je mentalno stanje postalo nenormalno. Nakon što su zaluđeni i ometeni ovakvom vrstom vanjskog trenda ili pojave, izgubili su smjer i više ne znaju je li ono što čine ispravno ili pogrešno – ne znaju što je dobro ili loše za njih. Ako ih ljudi pokušaju odgovoriti od toga, oni to jednostavno ne mogu prihvatiti niti razumjeti. Kako bi prisustvovali koncertu zvijezde koju obožavaju, spremni su potrošiti tri do pet mjesečnih plaća, pa čak i založe neke vrijedne predmete ili posude novac, a nakon što se vrate, moraju otplaćivati dugove. Plaćaju takvu cijenu samo kako bi ostvarili svoj cilj idoliziranja zvijezda. Jesu li takvi ljudi normalni? (Nisu.) Sudeći po razini opsjednutosti i nedostatku samokontrole do kojih su došli, takvi su ljudi već potpuno izgubili savjest i razum te se više ne mogu kontrolirati; uopće ih nije briga koliko novca troše i koliko daleko putuju radi idoliziranja zvijezda. Stoga, sudeći po tim očitovanjima, vrlo ih je teško svrstati u normalne ljude. Mora se reći da postoji problem s njihovom ljudskošću – izgubili su svoju razumnost. Funkcionira li onda još uvijek njihova savjest? Imaju li još uvijek savjest? (Ne, nemaju.) Kakvi su onda oni ljudi? Nemaju ni savjest ni razum; njihova je ljudskost svedena samo na praznu ljušturu. Stvarni život normalne ljudskosti sve je udaljeniji od njih. Vrlo im se teško integrirati u stvarni život i vrlo im je teško smiriti svoj um i baviti se normalnim stvarima stvarnog života. U njihovim životima postoji samo jedna stvar, a to je idoliziranje zvijezda. Nije li onda njihov duhovni svijet kontroliran idoliziranjem zvijezda? (Jest.) Takva osoba izvana izgleda kao osoba, ali u biti, nije li već postala samo prazna ljuštura? (Jest.) Kakvi su ljudi oni koji su ostali kao prazne ljušture? (Hodajući leševi.) Tako je – hodajući leševi. Imaju li oni vjeru? (Nemaju.) Imaju li ikakve pozitivne težnje? (Nemaju.) Razumiju li što su pozitivne, a što negativne stvari, što je pravedno, a što opako? (Ne razumiju.) Kako se može vidjeti da ne razumiju? Trenutačno poznati pjevači na pozornici nose sve otvoreniju i zavodljiviju odjeću te izvode sve opakije pokrete. Članovi publike koji idoliziraju te zvijezde osjećaju se sve više oduševljeno, zadovoljno i opijeno dok to gledaju. Osobito kada se pop zvijezda malo uzbudi, skine odjeću i baci je u publiku, ljudi u masi potpuno polude. Neki se toliko uzbude da dožive srčani zastoj i zatim se onesvijeste. Prizori idoliziranja zvijezda zapravo su tako intenzivni! Ponekad čak dođe i do stampeda, a neki ljudi budu ozlijeđeni i izgube život kada pokušaj spašavanje ne uspije. Sve su to tragedije uzrokovane idoliziranjem zvijezda. Biti ozlijeđen i izgubiti život kao rezultat idoliziranja zvijezde – recite Mi, nije li takav život bezvrijedan? Vrijedi li išta? Sudeći po njihovim emocijama, stvarima koje vole i prizorima koji ih dovoljno uzbude da vrište, znaju li ti ljudi za sram? Znaju li što su pozitivne i pravedne stvari, a što opake stvari? (Ne znaju.) Ne znaju. Normalni ljudi vide te prizore i osjećaju odbojnost: „Kako je svijet postao ovako zao? Ovo je preveliko zlo!” Ali ti ljudi koji idoliziraju zvijezde vide te prizore i osjećaju se sretno, ponosno, zadovoljno i ispunjeno, vjerujući da sada nemaju za čim žaliti u ovom životu, te vrište i navijaju kad vide takve prizore. To pokazuje da duboko u svojoj duši ne znaju što su opake stvari, što su pravedne stvari, što su pozitivne stvari ni što su negativne stvari. Neke obožavateljice pjevača ili glumaca čak prate svoju omiljenu mušku zvijezdu do njegovog prebivališta, spremne podati mu se. Kada ih zvijezda odbije, čak se i naljute i nazovu tu zvijezdu kukavicom. Imaju li takvi ljudi uopće srama? Razumiju li značenje riječi „osjećaj srama”? Razumiju li što su pozitivne, a što negativne stvari? (Ne razumiju.) Ne razumiju čak ni riječi „osjećaj srama”. Kada ih zvijezda odbije, čak je i vrijeđaju. Jesu li oni uopće ljudi? Nije da im nešto nedostaje unutar ljudskosti – oni su mentalno poremećeni; oni su nečisti duhovi i zli duhovi!

Među raznim skupinama ljudi uvijek postoji dio ljudi opsjednut idoliziranjem zvijezda. Takvi su ljudi, točnije rečeno, hodajući leševi, a konkretno govoreći, oni nisu ljudi. Zvijezde koje se često pojavljuju na pozornici i na ekranima smatraju nečim za čim treba juriti, pa to čak smatraju i legitimnom karijerom. Oni tako trate svoj život. Mora se reći da su takvi ljudi posebna skupina u cijelom društvu, više-manje ista kao i oni na dnu društva koji se ne bave pravim zadacima – svi su oni ološ i bezvrijedni ljudi! Nemaju vjere, nemaju pozitivnih težnji, a u svojoj ljudskosti ne posjeduju nikakve pozitivne potrebe, pozitivne težnje niti pozitivne stvari. Koliko god svijet umjetnosti bio opak ili mračan, ne mare za to niti im je to odvratno, te to prihvaćaju i odobravaju, a štoviše, gorljivo to slijede. Kakvi su to pojedinci? Može se reći da su ološ. Sa stajališta duhovnog kraljevstva, ljudi takve vrste su nečisti duhovi i zli duhovi. Kada se nečisti duhovi i zli duhovi reinkarniraju kao ljudi, oni također moraju jesti i ponašati se kao normalni ljudi, ali se ne bave pravim zadacima, niti imalo prihvaćaju istinu, i samo vole tražiti ljude svoje vrste kako bi pronašli zadovoljstvo, te besciljno lutaju dok čekaju smrt. Ako se ne mogu baviti umjetničkom strukom, prate ljude u njoj i slijede sve vrste zlih trendova unutar nje kako bi zadovoljili svoje potrebe. Stoga, bez obzira na to u čemu su ti ljudi dobri, sama činjenica da imaju takve težnje i biraju takav put i takav način života u društvu, pokazuje da nisu dobri ljudi niti ljudi koji mogu postići spasenje. Razlog zašto kažem da takvi ljudi ne mogu postići spasenje upravo je taj što unutar njihove ljudskosti postoji „praznina”. Ova „praznina” mora se staviti pod navodnike. Zašto? Zato što njihova ljudskost ne posjeduje pozitivne stvari, već umjesto toga posjeduje sve što posjeduju nečisti duhovi i zli duhovi: slijeđenje zla, štovanje zla, slijeđenje tame i štovanje tame. Oni su sljedbenici na čelu zlih trendova u cijelom ovom zlom društvu, kao i prenositelji tih trendova. Nakon što se razne opake zablude i razna izopačena razmišljanja i gledišta iz svijeta umjetnosti prenesu javnosti putem računala, televizora, časopisa, novina, filmskih i televizijskih ostvarenja te drugih oblika, oni postupno kruže među ljudima, a zatim se posvuda šire. Među tim ljudima, upravo su oni koji idoliziraju zvijezde avangarda u širenju opakih misli ili zlih trendova i načina postupanja koji se nalaze u raznim filmskim i televizijskim ostvarenjima te umjetničkim djelima. Oni su izravni širitelji koji prenose razna opaka razmišljanja te razna izopačena razmišljanja i gledišta. Kroz njihovu usmenu predaju, kroz njihove konkretne postupke i očitovanja, javnost postupno odobrava i prihvaća razne opake misli i zle trendove. Zatim malo-pomalo ljudi postaju uvjetovani i prožeti njima. To u konačnici uzrokuje da zli trendovi, opaka razmišljanja te izopačena razmišljanja i gledišta postupno steknu uporište i poprime oblik u raznim društvenim sustavima i među raznim skupinama ljudi. Gledajući unatrag u prošlost, što se tiče braka, kada bi ljudi dosegli dob za brak, upoznao bi ih i spojio provodadžija. Brak je također zahtijevao pristanak roditelja s obje strane, nakon čega bi se odredio datum, a par bi stupio u brak. U društvenom kontekstu prošlosti, većina je ljudi pokazivala poštovanje i razboritost kada se radilo o braku između muškaraca i žena. Smatrali su brak velikim događajem i mogli su se prema njemu odnositi s ozbiljnošću i iskrenošću. Osobito što se tiče njihove djece, zahtijevali su od njih da ne budu razvratni, da ne čine incest i da se ne upuštaju u nedopuštene seksualne odnose – tih se zahtjeva moralo pridržavati. U najmanju ruku, većina je ljudi u svom srcu imala tu svijest. Tako su, obuzdani savješću svoje ljudskosti, mnogi ljudi izbjegavali zla djela upuštanja u nedopuštene seksualne odnose i promiskuitet, što je u određenoj mjeri štitilo i muškarce i žene. Naravno, to je također imalo određeni pozitivan učinak i utjecaj na društvenu klimu. Međutim, s vremenom i pojavom raznih umjetničkih djela, neprestano su se pojavljivale svakojaka razmišljanja i gledišta koja zagovaraju seksualno oslobođenje, slobodu braka i tako dalje. S jedne strane, zagovaraju ih određeni pojedinci; osim toga, društvo ih promiče i posvuda širi korak dalje kroz izvedbe i nastupe u raznim oblicima umjetnosti. Te misli prvo prepoznaje i prihvaća dio onih koji idoliziraju zvijezde – to jest, prva publika za njih su oni koji idoliziraju zvijezde. Budući da ti ljudi idoliziraju zvijezde, brzo prihvaćaju i odobravaju ta razmišljanja koja zvijezde zagovaraju na pozornici, na ekranu ili u određenim oblicima umjetnosti. Nakon što ih snažno odobre, oni zatim utječu na svoju djecu, kao i na ljude oko sebe u svakodnevnom životu. Na taj način jedna osoba prenosi takva razmišljanja na deset ljudi, deset ljudi ih prenosi na stotinu, stotinu ljudi ih prenosi na tisuću, tisuću ljudi ih prenosi na deset tisuća – šireći takva razmišljanja iz malog opsega u mnogo veći. Tijekom sljedećih godinu ili dvije, ljudi izražavaju te ideje, a pet ili deset godina kasnije, i dalje ih izražavaju. Dvadeset ili trideset godina kasnije, takva opaka razmišljanja sve se više oblikuju među ljudima, šire se sve više u svaki kutak društva i postaju sve dublje usađena u srce svake osobe. Zatim ta opaka razmišljanja i zle trendove ljudi postupno odobravaju i javnost ih postupno prihvaća, a ljudi postaju sve više popustljivi prema sebi, razvratni i neobuzdani u pogledu braka te odnosa između muškaraca i žena. Ljudi vjeruju da govoriti o negativnim stvarima kao da su pozitivne i opravdane znači biti otvorenog uma i imati široke obzore, te da je to znak zrele ljudskosti. Do ovog trenutka, zli trendovi cijelog društva doživjeli su porast, preuzeli prevlast i postali glavna struja. Većina ljudi više nema ispravna razmišljanja i gledišta o braku između muškaraca i žena te muško-ženskim odnosima; osjećaju da te stvari nisu ništa strašno. Osobito je homoseksualnost postala sve češća; nadalje, izvanbračne afere postale su sve češće, pa stoga stopa razvoda sve više raste. Više je djece također izgubilo očinsku i majčinsku ljubav, živeći ili u jednoroditeljskom kućanstvu ili u kućanstvu s očuhom ili maćehom. Mnogi ljudi imaju partnera suprotnog spola prije braka i ne vide to kao sramotno, pa čak i misle da je to normalno, da je društvo takvo i da to nije nikakav problem. U svakom trenutku, opačina je zauvijek opačina, a pozitivne stvari su zauvijek pozitivne. Čak i ako misliš da to nije ništa strašno, to je zbog ovog zlog trenda i dekadencije ovog društva – to je uzrokovano time što je Sotona iskvario ljude te što su im usađena opaka razmišljanja i zli trendovi kojima su ispunjeni. Nije slučaj da se pozitivne stvari mogu nazvati negativnima, niti da se negativne stvari danas mogu pretvoriti u pozitivne stvari. Ako ovako razmišljaš, to je zato što ne razumiješ istinu niti razumiješ što su pozitivne stvari. To je uzrokovano time što si, pod ovim okolnostima, prisiljen prihvatiti zle trendove i opaka razmišljanja kao načela i temelj za svoje vladanje. Ovo društvo i ovo čovječanstvo duboko su iskvareni upravo na ovaj način, malo-pomalo. Stoga, što se tiče zlih trendova koji se posvuda šire i duboko usađuju u srca ljudi, ti pojedinci koji idoliziraju zvijezde igraju ulogu avangarde u širenju zlih trendova te opakih razmišljanja i gledišta. Oni su izravni širitelji tih stvari. Ako kažemo da to Sotona koji kvari ljude, to je pomalo nejasno ili apstraktno. Ali ako kažemo da su ti ljudi koji idoliziraju zvijezde stvarni zagovornici širenja Sotoninih razmišljanja i Sotoninih zlih trendova, to je najtočnije. To je zato što su oni skupina ljudi najbliža svijetu umjetnosti ili raznim opakim razmišljanjima i zlim trendovima, i oni su onaj dio ljudi koji dolazi u bliski kontakt s tim filmskim zvijezdama i poznatim pjevačima. Bez tih ljudi koji jure za njima, bez njihove opsesivne podrške, ti takozvani poznati pjevači i filmske zvijezde ne bi imali tako veliku privlačnost, tako veliki ugled, tako veliki utjecaj i takvu moć da navedu druge na pogrešan put. Upravo zbog slijepog obožavanja i intenzivnog oponašanja kakvo ispoljavaju oni koji idoliziraju zvijezde, razni zli trendovi i opaka razmišljanja proširili su se među ljudima izvanrednom brzinom. Svojim konkretnim postupcima oni govore javnosti da su razne opake stvari i razna izopačena, opaka razmišljanja i gledišta koja se pojavljuju u svijetu umjetnosti nešto što bi ljudi trebali prihvatiti, da je to nešto vrlo normalno i opravdano. Na kraju, većina ljudi postupno prihvaća te opake načine postupanja te opaka razmišljanja i gledišta. Kao rezultat toga, umanjuje se ozbiljnost izvanbračnih afera, promiskuiteta ili bilo kojih opakih razmišljanja, gledišta i načina postupanja tih takozvanih poznatih osoba, poznatih pjevača i filmskih zvijezda i nitko ne izražava ispravno mišljenje ili sud o tim stvarima. Stoga, koliko god te poznate osobe, poznati pjevači i filmske zvijezde bili promiskuitetni, oni ne bivaju isključeni niti osuđeni, već se nastavljaju razmetati na pozornici. To se savršeno podudara s popularnom izrekom u društvu: „Rugaj se siromašnima, a ne prostitutkama.” To je istinski prikaz dekadencije čovječanstva, a ujedno i dokaz za to. Vidiš, kada vjeruješ u Boga te budeš uhićen i zatvoren, ljudi ti se rugaju i gledaju te svisoka. Zapravo, oni također znaju da nisi učinio ništa loše – vjerovati u Boga znači imati vjeru, željeti biti dobra osoba i željeti ići u nebo; vjernice ne prodaju svoja tijela i ne rade kao prostitutke, a vjernici ne pljačkaju, već se vladaju u skladu s pravilima. Ipak, ljudima si odbojan. Ako je žena privlačna ljepotica i ima nedolične odnose s visokim dužnosnicima i bogatašima, te se svaki dan vozi u luksuznim automobilima, drugi joj zavide i dive joj se, govoreći: „Stvarno imaš nešto, ide ti od ruke. Sposobna si zaraditi novac za svoje roditelje kako bi mogli jesti dobru hranu i nositi lijepu odjeću. Tvoj izgled sigurno vrijedi!” Ali ako dobro izgledaš i udaš se za nekoga tko vjeruje u Boga, smijat će ti se. Ne samo da će ti se smijati, već će te i maltretirati kada vide da si progonjena. Nije li tako? (Da.)

Nijedna od stvari koje čini ova skupina – ovi ljudi koji idoliziraju zvijezde – nema nikakvog smisla. Naprotiv, ti su postupci potaknuli Sotonino širenje opakih razmišljanja i zlih trendova. Pogledajte današnje ljude koji idoliziraju zvijezde – neke žene izlaze na pozornicu i spremno pjevaju i plešu, a kada vide poznatog pjevača, beskrajno ga obožavaju. To se uvelike razlikuje od žena u 40-ima i 50-ima. Riječima nevjernika, postale su otvorene – otvorene u razmišljanju i otvorene u seksualnosti, oslobođene su u oba ova područja. Neki ljudi kažu: „Koje je ovo doba? Tko još živi sa samo jednim mužem? Tko uvijek usredotočuje svoj život na svoju djecu? Moraš naći nekog novog kad možeš i uživati kad ti se pruži prilika!” Samo pogledajte kakva razmišljanja ti ljudi imaju – kako su zastrašujuća! Ako vjernik u Boga također razmišlja na ovaj način, je li to dobar znak? Ako vjernik ima takva razmišljanja i gledišta, zavidi takvim ljudima i obožava ih, te želi biti takva osoba, nije li to vrlo zastrašujuće i vrlo opasno za njega? (Jest.) Ne govorimo za sada o tome koliko je to zastrašujuće ili opasno. Samo što se tiče biti tih ljudi, duboko u duši, oni osobito zavide tim zvijezdama, dive im se i vole ih. Mogu prihvatiti svakakva ponašanja i svakakva razmišljanja i gledišta od zvijezda. Koliko god te misli bile opake, oni ih mogu prihvatiti. Oni vjeruju: „Ovako bi se ljudi trebali vladati – samo to znači biti slobodan. Svim razmišljanjima i gledištima trebalo bi dopustiti da postoje. Uostalom, sto ljudi, sto ćudi.” U njihovu razmišljanju nema razlike između pozitivnog i negativnog, nema razlike između ispravnog i pogrešnog. Nije li to mentalno nenormalno? Ako netko zbog lošeg kova nema sposobnost razlučiti ispravno od pogrešnog, ali i dalje ima osjećaj srama i može se nečega pridržavati ako zna da je to ispravno te nipošto neće učiniti nešto ako zna da je to pogrešno i može u svom srcu osjećati odbojnost prema nečemu ako zna da je to opako, onda je to i dalje normalna osoba. Ali ako jasno zna da je nešto neispravno, da je opako, a ipak ne samo da se tome ne opire, već to može i prihvatiti bez oklijevanja, pa čak i zavidjeti tome i slijediti to, tonući sve dublje i dublje, onda takva osoba nije čovjek, već hodajući leš. Ona je upropaštena i ne može postići spasenje. Stoga se ne može reći da takvi ljudi imaju lošu ljudskost, malo integriteta, podao karakter ili nedostatak savjesti i razuma – to nije problem. Najveći je problem to što oni jednostavno nemaju ljudskost. Što su onda ti ljudi? Nečisti duhovi, zli duhovi i hodajući leševi. Oni su zagovornici, prenositelji i širitelji raznih zlih trendova i raznih opakih, izopačenih razmišljanja i gledišta. To je baš poput pošasti – jedna osoba koja nosi virus širi ga kamo god ide, a što na više mjesta ide, to se virus više širi. Ti ljudi koji idoliziraju zvijezde jednaki su nositeljima i širiteljima virusa, tako da oni nipošto nisu pripadnici čovječanstva – oni nisu ljudi. Koja je definicija takozvanih ne-ljudi? To je da su ti ljudi zagovornici i širitelji zlih trendova te opakih razmišljanja i gledišta. Razumiješ li sada? Ako u svom srcu i dalje zavidiš tim zvijezdama ili si jednom želio postati takva osoba, kažem ti, to je put bez povratka. Nikada ne pokušavaj biti takva osoba! Ako si ikada igrao ulogu u filmskom ili televizijskom ostvarenju, ako si ikada želio postati filmska zvijezda ili poznata osoba i planirao krenuti tim putem, kažem ti – odmah stisni kočnicu i zaustavi se. Ovdje se ne radi o tome hoćeš li biti kažnjen ili nagrađen. To je put koji vodi u vječno prokletstvo – nikada ne kreći njime! Ako želiš slijediti takvu osobu zato što si bio privremeno zaluđen ili slab, ili zbog neke privremene zavisti i čežnje, onda poslušaj Moje upozorenje, poslušaj Moje poticanje – odmah stisni kočnicu. Nikada ne ulazi u tu struku, nikada ne ulazi u te redove; nikada ne postani jedan od njih. Ako ne možeš ustrajati u hodanju ispravnim putem ili činjenju smislenih stvari, i dalje ne bi trebao postati širitelj zlih trendova te opakih razmišljanja i gledišta – to je put koji je Bog prokleo. Dakle, bez obzira na to koju si ulogu nekoć igrao u filmskom ili televizijskom ostvarenju, bez obzira na to jesi li sebe smatrao važnom osobom, poznatom osobom ili nekom osobom na visokom položaju – bez obzira na to kako si se pozicionirao – sve je to postalo prošlost, sve je to bilo pogrešno. Ako si sada već stisnuo kočnicu, onda se samo može reći da je u to vrijeme tvoj rast bio nezreo i da nisi razumio istinu. Nikada ne razmišljaj tako ubuduće i nikada ne hodaj tim putem. Ako želiš biti važna osoba ili poznata osoba, ako želiš da te drugi obožavaju i slijede, onda odmah razmisli o riječima koje sam danas izgovorio. Za svaku osobu je vječno prokletstvo nesretna vijest koju može primiti – to je najgora moguća vijest. To je put koji je Bog prokleo. Nikada ne hodaj ovim putem, nikada ne budi okaljan ovom prljavštinom. Stupanje na ovaj put znači vječno prokletstvo! Moraš se vladati u skladu s pravilima jer si stvoreno biće, pripadnik stvorenog čovječanstva. Bez obzira na to koju si ulogu imao, koji si posao obavljao ili kakav si doprinos dao u Božjoj kući, na kraju moraš odrediti svoje pravo mjesto. Koje mjesto? Ti si stvoreno biće, pripadnik stvorenog čovječanstva. Moraš ispuniti dužnost stvorenog bića. Tvoje obavljanje dužnosti mora biti u skladu s mjerilom, mora biti na Božje zadovoljstvo. Moraš svjedočiti za Boga, širiti Božje riječi, biti svjedok za Boga i postići spasenje. To je cjeloživotna odgovornost i obveza koju si dužan ispuniti, kao i put koji bi trebao izabrati. Ne bi trebao slijediti Sotonine zle trendove i biti širitelj i prenositelj opakih razmišljanja i gledišta. Takvi su ljudi izrodi čovječanstva, oni su zli duhovi i nečisti duhovi. Oni su prokleti i prepušteni vječnom prokletstvu! Ako osoba krene tim putem te je ni deset divljih konja ne može povući natrag, onda će dobiti ono što je zaslužila – neće dobro završiti. Stoga, u svakom trenutku moraš znati da si stvoreni čovjek, moraš znati koje je tvoje mjesto, što bi trebao činiti i kakvim bi putem trebao ići. To je najvažnije. Je li potrebno razgovarati u zajedništvu o tim stvarima? (Jest.) Teme koje uključuju životne puteve ljudi vrlo su važne. S vremena na vrijeme trebali biste o njima slušati i promišljati. Činiti to korisno je i od pomoći za vaš ulazak u život i za vaše hodanje ispravnim putem u životu – to ima dobar, pozitivan, konstruktivan utjecaj na te stvari. Ne zaboravite ove riječi.

To je sve za današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

30. prosinca 2023.