Kako težiti istini (9)

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

Tijekom ovog razdoblja, tema našeg razgovora u zajedništvu bila je prilično široka, zar ne? (Da.) Obuhvaćala je neka konkretnija pitanja ljudskosti, kao i neka pitanja života ljudi. Na prošlom okupljanju razgovarali smo o temama koje uključuju kov, a zatim smo razgovarali o tome kako razlučiti urođena stanja, ljudskost i iskvarene naravi. U osnovi smo završili naš razgovor o temi kova; od sada nadalje, na temelju ovog sadržaja možete točno prosuditi kakvog je netko kova. Kada smo razgovarali o ova tri aspekta – urođenim stanjima, ljudskosti i iskvarenim naravima – razgovarali smo o nekim očitovanjima i razotkrivanjima ljudi u svakodnevnom životu kako bismo prosudili spadaju li ona u njihova urođena stanja, ljudskost ili iskvarene naravi. Na temelju našeg razgovora o tri aspekta urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi, imate li sada konkretno razumijevanje osnovne strukture ljudi kao stvorenih bića? (Možemo je razumjeti malo bolje nego prije.) Razlog zašto razgovaramo o tri aspekta očitovanja koja se otkrivaju u životima ljudi jest taj što je stvoreno čovječanstvo sazdano od urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Bilo da si muškarac ili žena, mlad ili star, bez obzira na to među kojom rasom ljudi ili u kojoj zemlji živiš, u kojem razdoblju živiš, ili u kakvom društvenom okruženju i pozadini živiš – ukratko, bez obzira na to kakav je tvoj vanjski izgled – dok god si stvoreno ljudsko biće, sazdan si od ova tri aspekta: urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Drugim riječima, svaka osoba koja pripada iskvarenom čovječanstvu sazdana je od urođenih stanja, ljudskosti i života iskvarenih naravi. To jest, svako stvoreno ljudsko biće posjeduje urođena stanja, ljudskost i iskvarene naravi. Naravno, urođena stanja osobe odredio je Bog. Ljudskost je djelomično pod utjecajem urođenih stanja, a djelomično je uvjetovana i pod utjecajem je obiteljskog odgoja, društvenog okruženja i Sotoninog obrazovanja. S druge strane, iskvarene naravi jesu nečije sotonske naravi i sotonska priroda proizvedene Sotoninim zaluđivanjem i kvarenjem. Ova iskvarena priroda djelomično potječe iz nečije obitelji, djelomično iz društva, a djelomično od utjecaja i uvjetovanja koje osoba doživljava u raznim okruženjima. S ovog stajališta, bilo koja stvorena osoba zapravo nije nikakvo otajstvo, jer je sazdana od ova tri aspekta: urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Stoga bi zapravo trebalo biti lako razlučiti kakva je netko osoba. Ostavimo li po strani urođena stanja koja je Bog odredio i podario, ono što preostaje jest razlučiti kakva je nečija ljudskost i kakve iskvarene naravi ima – to određuje kakva je bit te osobe. Razlučivanje na ovaj način čini stvari vrlo jasnima. Razlučiti kakva je nečija bit na temelju ovih stvari nije teško. Razlučivanje na ovaj način ima temelj, a ima i mjerilo.

6. Različita očitovanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi

Prethodno smo naveli neka konkretna očitovanja urođenih stanja, koja ne uključuju iskvarene naravi. Urođena stanja su temelj na koji se ljudi oslanjaju za opstanak i to su stanja koja bi stvoreno čovječanstvo trebalo posjedovati. Bilo da se radi o stanjima povezanim s nečijim rođenjem, kao što su vrijeme, okruženje i mjesto rođenja, ili aspektima kao što su nečiji izgled, kov, jake strane, instinkti, interesi i hobiji te osobnost – sve su to elementi nečijih urođenih stanja. Ova urođena stanja ne kvare ljude i, naravno, ova urođena stanja također ne sadrže nikakve iskvarene naravi. Općenito govoreći, urođena stanja su neka osnovna stanja koja stvoreno ljudsko biće mora posjedovati kako bi opstalo i živjelo. Ljudskost se odnosi na ono što se proživljava, a uključuje savjest i razum normalne ljudskosti, što se otkriva iz tijela koje posjeduje urođena stanja. Što se tiče iskvarenih naravi, to je jednostavno – iskvarene naravi rezultat su Sotoninog iskvarivanja života ovog tijela koje posjeduje urođena stanja i ljudskost. Je li ovo pomalo apstraktno? U cjelini, stvoreni ljudi su stvorena bića kojima prevladavaju iskvarene naravi i koja posjeduju osnovnu savjest i razum ljudskosti. Ova stvorena bića imaju razna urođena stanja koja je odredio Bog. To je osnovna struktura čovječanstva koje je stvorio Bog. U tom pogledu, urođena stanja i iskvarene naravi lakše je razumjeti, ali ljudskost može biti relativno apstraktna. Jednostavno rečeno, ljudskost je jedinstveno svojstvo stvorenog čovječanstva koje ga razlikuje od ostalih živih bića. Stvorena bića, koja imaju to jedinstveno svojstvo, posjeduju savjest i razum, karakter, kao i sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog. Ta jedinstvena svojstva, koja razlikuju čovječanstvo od ostalih živih bića, čine ljudskost. Ta ljudskost, naravno, uključuje sposobnost izražavanja pomoću jezika, sposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog, sposobnost razumijevanja, sposobnost prihvaćanja novih stvari, sposobnost prihvaćanja Stvoriteljevih riječi te sposobnost prihvaćanja Božjeg poslanja i rješavanja bilo kojeg pitanja. To je ljudskost. Najjednostavnije razumijevanje ljudskosti jest da je to izvorno svojstvo stvorenog čovječanstva koji ga razlikuje od ostalih živih bića. Najosnovnije karakteristike tog izvornog svojstva jesu savjest i razum. To je najjednostavniji način da se to razumije. Unutar toga postoje neke pojedinosti, kao što su integritet i karakter koje bi ljudskost trebala posjedovati, razlikovanje pozitivnih i negativnih stvari te odabir i provođenje pozitivnih stvari. U osnovi, te stvari su ono što bi ljudi trebali razumjeti i znati o tri aspekta urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Jeste li prije razmišljali o ovim pitanjima? (Nismo prije razmišljali o njima.) Susrećući se s ovim pitanjima po prvi put, možete li ih razumjeti? Možete li ih shvatiti? (Možemo ih donekle razumjeti.) Osjeća li itko da je ova tema o kojoj govorimo previše duboka i pomalo apstraktna, te da je, poput rasprave o filozofiji, pomalo neshvatljiva? Na temelju konkretnih očitovanja ova tri aspekta urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi o kojima smo razgovarali ovih dana, ono o čemu se upravo govorilo ne bi vam trebalo biti apstraktno. Konkretna očitovanja ova tri aspekta trebala bi vam biti razumljiva. Osim toga, ne bi li odnosi između ova tri aspekta također trebali biti jasni? Ljudskost čine integritet, karakter, savjest i razum koje osoba otkriva na temelju posjedovanja osnovnih urođenih stanja. Iskvarene naravi su ono što se proživljava unutar ljudskosti kroz urođena stanja i to su razne naravi koje ljudi proživljavaju, a kojima dominira život koji im Sotona usađuje. Na taj način, bez obzira na to kakva urođena stanja osoba posjeduje, ona su samo najosnovnija vanjska ljuštura, dok su iskvarene naravi koje im je usadio Sotona onaj život koji doista može prevladavati nad biti osobe. To jest, da biste razlučili kakva je nečija bit, pogledajte naravi koje otkriva. Ako su naravi koje otkriva iskvarene naravi oholosti, nepopustljivosti, lažljivosti, opačine ili zlobe, onda bez obzira na to je li njegov karakter ljubazan ili zao, on je u biti od Sotone, jer je Sotonina iskvarena narav njegov život. Stoga, kakvo je nečije svojstvo ovisi o životu koji posjeduje u sebi, a ne o tome kakva su njegova urođena stanja. Ako je Sotonina iskvarena narav njegov život, onda bez obzira na to koliko plemenita ili velika njegova urođena stanja izvana izgledala, on je u biti od Sotone i pripadnik je iskvarenog čovječanstva. Ako netko živi životom u kojem je istina njegov život, onda bez obzira na to koliko obično, normalno ili prezreno njegova urođena stanja izvana izgledala – pa čak i ako izvana pokazuje neke slabosti, nedostatke i mane svoje ljudskosti – on je i dalje dio čovječanstva koje je spašeno. On u biti pripada Bogu i nije od Sotone. Njegova se bit mijenja. Jednom kada se njegova bit promijeni, mijenja se i njegova pripadnost – on pripada istini i Bogu. Stoga, odlučujući čimbenik u nečijoj pripadnosti, biti i konačnom ishodu nisu njegova urođena stanja, a naravno, to nije u potpunosti ni njegova ljudskost, već ono što je njegov život. Ako netko od početka do kraja živi životom u kojem su iskvarene naravi njegov život i on je od Sotone, onda će njegova pripadnost biti uz Sotonu; ako ima istinu kao svoj život, on pripada Bogu i stoga će njegova pripadnost biti uz Boga, u prekrasnom odredištu koje je Bog pripremio za čovječanstvo. Na temelju raznih očitovanja i biti ljudi u svim aspektima, kakva je sadašnja pripadnost ljudi? Žive li ljudi životom u kojem je istina njihov život? (Ne.) O čemu onda točno ovisi nečija bit? (O onome što ima kao svoj život.) Točno; kakav god da je tvoj život iznutra, takva je tvoja bit. Ako se život u tebi promijeni i tvoj život više nisu iskvarene naravi, već istina, onda u smislu tvoje biti, ti pripadaš Bogu i pripadaš istini. Naravno, ljudsko svojstvo se ne mijenja – ljudi su i dalje ljudi, i u smislu svoga svojstva, oni su i dalje stvoreni ljudi. Međutim, budući da se tvoj život promijenio, promijenila se i tvoja pripadnost. Ukratko, urođena stanja su osnovna stanja koja čine stvoreno čovječanstvo. To jest, dok god se nazivaš stvorenim čovjekom, ta u tebi moraju postojati urođena stanja – ona su osnovna stanja. Ljudskost je ono što se otkriva i proživljava iz normalne ljudskosti osobe dok živi pod svojim urođenim stanjima. Iskvarene naravi su život svojstven iskvarenom čovječanstvu, skriven ispod urođenih stanja i ljušture ljudskosti. Odnosi i razlike između ova tri aspekta, kao i uloge koje svaki od njih igra ili funkcije kojima svaki od njih služi u stvorenom čovječanstvu, upravo su onakvi kako je opisano. Prethodno smo razgovarali o nekim očitovanjima povezanim s ova tri aspekta urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi koje ljudi otkrivaju. Međutim, sadržaj koji uključuje ova tri aspekta daleko nadilazi ono o čemu smo razgovarali, pa danas moramo nastaviti razgovarati o ovoj temi.

Mucanje i zapinjanje u govoru

Gdje smo prošli put stali u vezi s raznim otkrivanjima urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi? Kod plašljivosti i odvažnosti, zar ne? (Da.) Razgovor o tome je završen. Pogledajmo sada mucanje i zapinjanje u govoru – kakav je to problem? (Urođeno stanje.) To je urođeno stanje, kao i vrsta fizičkog nedostatka. Naravno, oblici mucanja se razlikuju. Neki koji mucaju rastežu jedan slog, dok drugi stalno ponavljaju jedan isti slog i treba im cijeli dan da izgovore jednu rečenicu. Ukratko, to je urođeno stanje i, naravno, to je također vrsta fizičkog nedostatka. Uključuje li to iskvarenu narav? (Ne.) Ne uključuje iskvarenu narav. Ako netko kaže: „Zapinješ kad govoriš; sigurno si lažljiv!” ili: „Čak i mucaš kad govoriš; kako možeš biti tako ohol?” – jesu li takve izjave točne? (Nisu.) Mucanje, kao nedostatak ili mana, ne odnosi se ni na jedan aspekt nečijih iskvarenih naravi. Stoga je mucanje urođeno stanje i vrsta fizičkog nedostatka. Jasno je da ne uključuje nečije iskvarene naravi i nema nikakve veze s njima. Postoji još jedna situacija koja uključuje mucanje: neki ljudi obično ne zapinju kad govore, ali kada im postaviš pitanje, oni oklijevaju i zapinju; treba im cijeli dan da izgovore jednu rečenicu, a ti i dalje ne možeš shvatiti što pokušavaju reći. Njihov govor nikada nije dovoljno konkretan, uvijek te tjeraju da pogađaš što su mislili – što god ti pretpostavio, to postaje ono što su mislili. Inače koriste osmijeh umjesto značenja. Ukratko, oni jednostavno ne odgovaraju izravno na tvoje pitanje. Na primjer, pitaš ih: „Odakle si došao?” Oni kažu: „Ja... ja... pa, samo sam lutao okolo i...” Nakon što to čuješ, i dalje ne znaš odakle su došli. Ili ih pitaš: „Kako ocjenjuješ kov te osobe?” Oni kažu: „Njezin... kov, pa... svi, znaš... svi mi... um... nismo baš... načisto.” Zašto govore na tako isprekidan i rascjepkan način? Je li to mucanje ili zapinjanje u govoru? Čini se da nije. Zašto onda tako govore? Ako to nije zbog mucanja ili zapinjanja u govoru, koji je razlog? (Njima vlada iskvarena narav.) To je jasno otkrivanje naravi. To znači da kada nešto izražavaju ili rade, njima vlada narav koja je dio njihovog života, navodeći ih da govore i postupaju kako bi postigli određeni cilj. Koji je to cilj? To je prikrivanje pravih činjenica, izbjegavanje da ti kažu prave činjenice; oni ne žele objasniti stvari tako jasno. Zašto se tako ponašaju? To je zato što vjeruju da će, ako objasne što se zapravo događa, morati snositi posljedice – bilo da nekoga uvrijede ili da nanesu štetu sebi. Oni ne žele snositi te posljedice; oni ne žele da ti znaš prave činjenice. To je način i stil govora i ponašanja pod vlašću iskvarene naravi. Život koji ih navodi da tako postupaju predstavlja njihovu prirodu, a takvo njihovo postupanje dokazuje da oni uopće nemaju istinu. Oni ne govore u skladu s istina-načelima. Kako bi onda netko trebao govoriti da bi govorio u skladu s istina-načelima? Da bi to učinio, trebao bi biti poštena osoba, baš kao što Bog kaže: „Vaša riječ neka bude: ‚Da, da, – ne, ne!’ ” Čine li oni to? (Ne.) Što oni čine? Oni niti kažu da kada je da, niti ne kada je ne. Koju metodu koriste? Govore dvosmisleno, koristeći lažljive i opake načine da izraze ono što misle, kako bi postigli svoj cilj da zaštite same sebe. Kako bi riješili neku stvar ili nešto izrazili, oni koriste metode kojima ih je poučio i koje im je usadio Sotona. To je očito Sotonina iskvarena narav. To nije plitko otkrivanje ljudskosti, već otkrivanje načina postupanja pod vlašću Sotonine iskvarene naravi.

Uživanje u uzbuđenjima

Nastavimo s još jednim očitovanjem: uživanje u uzbuđenjima i nesklonost jednoličnosti; činiti sve i donositi svaki životni izbor radi uzbuđenja. Kakav je to problem? Prije svega, spada li to pod interese i hobije unutar urođenih stanja? (Da.) Spada li? Razmislite pažljivo – pripada li to doista tamo? Je li uživanje u uzbuđenjima normalno za nečiju razumnost? (Nije normalno.) Je li onda prikladno svrstati to u urođena stanja? (Nije.) Gledajući na taj način, nije prikladno. U kakav problem spada ovo očitovanje? Ako kažemo da je uživanje u uzbuđenjima iskvarena narav, kakva je to onda iskvarena narav? Je li to oholost, lažljivost ili zloba? (Nije ništa od toga.) Nije povezano ni s jednom vrstom iskvarene naravi. Kakav je to onda problem? (To je problem ljudskosti.) Kakav je to problem ljudskosti? Je li to pomalo neozbiljno ponašanje? (Da.) To je neprimjereno i neozbiljno vladanje, uživanje u uzbuđenjima i nemir. Nemir ukazuje na nedostatak normalne ljudskosti. To ne uključuje savjest, već prvenstveno odražava nedostatak razumnosti normalne ljudskosti. Takvi se ljudi ne mogu držati jednog zadatka niti vršiti svoje dužnosti u skladu s pravilima i odgovorno. Oni nisu sposobni raditi stvari poput odraslih; nedostaje im zrelo razmišljanje, zreli stil vladanja i zreli način rada. U najmanju ruku, to je mana njihove ljudskosti. Naravno, to ne doseže razinu problema njihovog karaktera, već se odnosi na stav s kojim se vladaju i postupaju. Uživanje u novitetima i uzbuđenjima, nedosljednost u svemu što rade, nesposobnost ustrajanja, nemir i neprimjerenost, te stalna želja za traženjem uzbuđenja i isprobavanjem novih, neobičnih stvari – problemi ove vrste spadaju u mane ljudskosti. Ljudima koji uživaju u uzbuđenjima nedostaje razumnost normalne ljudskosti; nije im lako snositi odgovornosti i obavljati rad koji bi odrasli trebali obavljati. Koji god rad obavljali, ako ga obavljaju dugo i on izgubi svoju novost, smatraju ga dosadnim, gube interes za njega i žele tražiti osjećaj noviteta i uzbuđenja. Bez uzbuđenja, osjećaju da su stvari jednolične i mogu čak iskusiti osjećaj duhovne praznine. Kada se tako osjećaju, srce im postaje nemirno i žele tražiti uzbuđenja ili stvari koje ih zanimaju. Stalno žele raditi nešto nekonvencionalno. Kad god im rad koji obavljaju ili poslovi kojima se bave postanu dosadni ili nezanimljivi, gube želju da to i dalje čine. Čak i ako je to rad koji bi trebali obaviti ili rad koji je smislen i vrijedan, ne mogu ustrajati. Pogledajte kako među nevjernicima ima mnogo onih koji često koriste droge. Bez obzira na razloge koji stoje iza toga, oni uživaju u korištenju droga kako bi tražili osjećaj uzbuđenja i tražili iracionalne osjećaje izvan onoga što normalni ljudi osjećaju. Ljudi koji uživaju u uzbuđenjima slični su onima koji se oslanjaju na droge radi stimulacije. Nedostaje im razumnost normalnih ljudi u načinu na koji se vladaju i uvijek vole težiti nerealnim i transcendentnim osjećajima pri odabiru svog životnog stila. To je vrlo opasno. Ovakvi ljudi izvana često izgledaju kao da nemaju većih problema. Ako ne razlučiš takve ljude ili ne prozreš njihovu bit ili bit ovakve vrste problema, mogao bi pomisliti: „Ovi ljudi samo imaju nestabilne naravi; u tridesetima su ili četrdesetima, ali su i dalje nezreli poput djece.” Zapravo, duboko u sebi, ljudi ove vrste stalno traže uzbuđenja. Što god da rade, nedostaju im razmišljanje i svijest odraslih, kao i pristup i stav s kojima odrasli rješavaju stvari. Stoga su takvi ljudi vrlo problematični. Možda njihova ljudskost nije loša i njihov karakter nije osobito zao, ali zbog ove mane njihove ljudskosti, vrlo teško mogu biti sposobni za značajan rad, osobito za određene važne zadatke. Kada s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni kažu: „Sve razumijem; samo to ne mogu učiniti.” Oni ne mogu živjeti niti raditi pravilno i savjesno s razmišljanjem i stavovima normalnih ljudi. Njihovo je srce uvijek nemirno. Ljudi s takvim očitovanjima također su vrlo problematični. Ovim završavamo naše razmatranje o očitovanju uživanja u uzbuđenjima.

Osjetljivost

Zatim, razgovarajmo o osjetljivosti. Upotrijebit ćemo najjednostavniji način da je kategoriziramo, počevši s metodom eliminacije. Je li osjetljivost urođeno stanje? (Ne.) Je li onda iskvarena narav? (Ne.) Ako netko očituje osjetljivost, je li to otkrivanje iskvarene naravi? (Ne.) Osjetljivost se ne odnosi na osjećaj svrbeža nakon što se pojede određena vrsta hrane, ili na kihanje i suzenje očiju nakon što se osjeti određeni miris; ne odnosi se na alergiju na pelud, alergiju na kikiriki ili bilo kakvu alergiju na konzervanse ili kemijske spojeve – ne odnosi se na tjelesnu osjetljivost. Tjelesna osjetljivost predstavlja osjetljivu konstituciju, koja je sklona alergijskim reakcijama izazvanim određenim vanjskim štetnim mirisima ili tvarima – to je tjelesna osjetljivost. Tjelesna osjetljivost samo je instinkt među nečijim urođenim stanjima – ona je dio nečije urođene konstitucije. Međutim, osjetljivost o kojoj se ovdje raspravlja ne odnosi se na to. Nakon što smo isključili urođena stanja te s obzirom na to da ova vrsta osjetljivosti općenito ne doseže razinu iskvarene naravi – što znači da nema konkretnog otkrivanja iskvarene naravi – kakav je onda problem ova osjetljivost? (To je problem ljudskosti.) Je li to vrlina ili mana ljudskosti? (To je mana ljudskosti.) To je očito mana ljudskosti – ako čak ni to ne možeš vidjeti, onda si previše neuk. Je li biti osjetljiv dobro ili ne? Budući da je to mana ljudskosti, zasigurno nije dobro. Što znači osjetljivost? Recite to svojim riječima. (Imati preosjetljiv um.) Je li preosjetljiv um mentalna bolest? Recite Mi, postaju li ljudski živci općenito preosjetljivi? Živci se nalaze unutar ljudskog mišićnog tkiva i ne dolaze u dodir s vanjskim zrakom, prašinom ili drugim tvarima – pa kako bi mogli postati preosjetljivi? Ako je osoba uvijek osjetljiva, nije li to problem u njezinom razmišljanju? Ako postoji problem u njezinom razmišljanju, znači li to da postoji problem s njezinim umom? (Da.) Problem s umom vođen je njezinim razmišljanjem, a ako je vođen njezinim razmišljanjem, onda je to problem povezan s njezinom ljudskošću. Kada se radi o nečijem pogledu, nekoj riječi ili izboru izraza, ili kada se susretnu s nekim okruženjem ili vrstom situacije, oni će to pretjerano tumačiti, povezati sa sobom, a zatim upasti u emocije tjeskobe, sputanosti, tuge i malodušnosti, te ponekad čak upasti u negativnost, ili – još gore – pokazivanje negativnih očitovanja traženja osvete, neprijateljstva i tako dalje. Ta očitovanja u potpunosti dokazuju da je osjetljivost vrsta mane ljudskosti. Mana znači da je, ako imaš ovakav problem, ljudskost koju otkrivaš nenormalna. Bez obzira na to je li ovaj problem uzrokovan tvojim razmišljanjem, mentalnim stanjem, razumom ili konkretnim predodžbama i gledištima u nekom pogledu, u svakom slučaju, to je mana unutar tvoje ljudskosti. To uzrokuje da ljudskost koju otkrivaš bude nenormalna, da nije u skladu s razumnošću i savješću normalne ljudskosti, niti s idejama i gledištima proizašlim iz obrazaca razmišljanja normalne ljudskosti, niti sa stavom koji bi netko trebao imati pri ophođenju s drugima i rješavanju stvari. Ukratko, ono što se otkriva u ovom aspektu ljudskosti u biti je nenormalno mentalno stanje. Na primjer, neki ljudi postanu preosjetljivi jer ih netko nenamjerno pogleda – pretpostavljaju da ih ta osoba gleda svisoka, te postanu nesretni, pa čak i plaču od muke zbog toga. Recite Mi, nije li to nenormalno mentalno stanje? Nije li to mentalna bolest? Je li to što govorim točno? (Jest.) Ovo očitovanje ljudskosti, točnije rečeno, jest mentalna bolest. Drugi im ništa ne čine, a oni ipak nekontrolirano plaču nekoliko dana i ne mogu prijeći preko toga. To je mana ljudskosti. Kada su okružen ovakvim ljudima, osjećaš se osobito sputano i ograničeno, ne znaš kada bi od njih mogao navući nevolju ili samom sebi stvoriti probleme, i moraš biti iznimno oprezan kada govoriš pred njima, opetovano promišljajući o svojim riječima: „Ako izgovorim ovu riječ, hoće li misliti da ih gledam svisoka? Ako ne razgovaram s njima, hoće li misliti da imam određeno mišljenje o njima? Ako im kažem nekoliko riječi, hoće li misliti da imam neki skriveni motiv? Koji je točno prikladan način za postupanje?” Na kraju, dolaziš do zaključka: ovakvi ljudi jednostavno su mentalno bolesni – doista su problematični! Kako god im pristupio, to nikada nije ispravno; što god rekao ili učinio, oni to nikada ne shvaćaju ispravno. Njihova je ljudskost osobito nenormalna. Nakon što provedeš dugo vremena s takvim ljudima, samo se želiš udaljiti od njih i izbjegavati ih, ne želeći nikakav daljnji kontakt. Takvi ljudi nemaju razmišljanje normalne ljudskosti – oni su mentalno bolesni. Osjetljivost se odnosi na ta očitovanja; to je mana ljudskosti. Iako je to mana ljudskosti, ona nije jednostavnija od iskvarene naravi. Ako netko ima manu ili problem s ljudskošću, pojavit će se mnoge nevolje u ophođenju s drugima; bit će teško slagati se s njim, a također će ga biti teško ispraviti. To je očitovanje ljudskosti.

Tvrdoglavost

Razgovarajmo o još jednom očitovanju – tvrdoglavosti. Kakav je to problem? (To je mana ljudskosti.) Prvo, isključimo urođena stanja – tvrdoglavost definitivno nije urođeno stanje, nju nije dao Bog. Štoviše, tvrdoglavost ne doseže razinu iskvarene naravi. Stoga je ona mana ljudskosti. Koja su konkretna očitovanja tvrdoglavosti? Postoji li određena povezanost između tvrdoglavosti i apsurdnosti? (Postoji donekle.) Do određene mjere, postoji povezanost. Dakle, koja su očitovanja tvrdoglavosti? Navedite primjer. Kakvi su ljudi skloni biti tvrdoglavi? Koje su riječi i postupci očitovanja tvrdoglavosti? (Tvrdoglavi ljudi skloni su fiksirati se na nešto kada se susretnu s određenim ljudima, događajima i stvarima.) Fiksiranje na stvari jedan je aspekt. Navedite primjer – na kakve se stvari fiksiraju? (Kada netko ukaže na njihove probleme, oni vole davati izgovore i koristiti lažno rasuđivanje. Uvijek se drže neke fraze ili izbora riječi kako bi se obranili, odbijajući prihvatiti istinu ili prihvatiti orezivanje. Stalno inzistiraju na svom rasuđivanju kako bi se opravdali, objašnjavajući razloge koji stoje iza njihovih postupaka.) Kada ih drugi orezuju ili s njima razgovaraju u zajedništvu o istina-načelima, oni to ne prihvaćaju. Umjesto toga, oni stalno naglašavaju vlastite izgovore i opravdanja, tvrdeći da su njihove nakane ispravne, uopće ne prepoznajući vlastite pogreške. To je jedno očitovanje fiksiranosti. Neki ljudi čine bezobzirna zlodjela i budu smijenjeni, ali ne promišljaju o sebi. Umjesto toga, oni kažu: „U svakom slučaju, Bog me ne voli, a ja nisam netko tko ljubi istinu, pa to je to – nema smisla težiti prema gore.” Netko im savjetuje: „Ne bi trebao biti tako negativan. Tvoj ti kov omogućuje da razumiješ istinu – trebao bi težiti prema gore!” Oni odgovaraju: „Ako je Bog odredio da nećeš dobiti dobro odredište, onda čak i ako težiš prema gore, to je beskorisno. Koliko god truda uložio ili koliko god dobro radio, beskorisno je.” Oni u svom srcu stalno pogrešno razumiju Boga i bore se s Njim. Što god drugi rekli, oni to odbijaju prihvatiti. Koliko god ono što kažeš bilo u skladu s njihovim stanjem ili koliko god im to moglo pomoći da naprave preokret i postignu određeni rast, oni to i dalje ne prihvaćaju. Uvjereni su da su njihova vlastita razmišljanja ispravna. Je li to očitovanje tvrdoglavosti? (Jest.) Oni jednoumno i čvrsto vjeruju: „Bog me ne voli. Što god učinio, Bog mi neće iskazati milost – Bog me stavio na stranu. Znam da nisam netko tko ljubi istinu, pa nema smisla težiti prema gore. Ako mogu vršiti ikakvu dužnost, vršit ću je pomalo. Ako me nazivaju službenikom, neka bude tako. U svakom slučaju, samo ću slijediti. Dok god postoji tračak nade, neću otići.” Zapravo, na temelju njihovog kova i raznih drugih stanja, ne bi trebali biti tako negativni – oni su i dalje sposobni činiti neke vrijedne stvari i mogu postići neke rezultate u vršenju svojih dužnosti. Međutim, zbog svoje tvrdoglavosti, odbijaju težiti prema gore, ne mijenjaju smjer i ne kaju se; u svom srcu vjeruju da im Bog neće iskazati milost. Drugi u različitoj mjeri primaju svjetlo i prosvjetljenje i Bog im često iskazuje određenu milost, ali oni to ne mogu osjetiti, pa u svom srcu gaje određenu ogorčenost prema Bogu. Je li to tvrdoglavost? (Jest.) Neki ljudi misle: „Svi oni koji su promaknuti i odgajani u Božjoj kući su ljudi vješti u govoru, koji imaju darove i jače strane te se znaju dobro predstaviti. Ljude poput nas, koji se ne znaju predstaviti i kojima nedostaje rječitosti, Božja kuća zanemaruje. Bog nam ne daje nikakve prilike. Čak i ako imamo talente, to je beskorisno. Čak i ako imamo kov i sposobnost razumijevanja, to nije važno – i dalje moramo stajati po strani. Osobito zato što dolazimo iz siromašnih sredina, prosječnog smo izgleda i ne znamo se dotjerati, nikada se nigdje nećemo istaknuti. Cijeli naš život bit će upravo ovakav – bez statusa u svijetu i bez statusa u Božjoj kući.” Je li to očitovanje tvrdoglavosti? (Jest.) Iz ova dva primjera, možete li jasno objasniti što je tvrdoglavost? (Tvrdoglavo držanje vlastitih ideja i odbijanje slušanja bilo koga.) (Držanje svog krutog stajališta.) U kolokvijalnom govoru to se naziva držanjem svog krutog stajališta, ali nisu svi oblici toga tvrdoglavost – to ovisi o tome je li kruto stajalište kojeg se drže ispravno ili ne. Ako je kruto stajalište kojeg se osoba drži ispravno, onda je to još uvijek prihvatljivo. Na primjer, ako se netko drži svog krutog stajališta, govoreći: „Bez obzira na to kada, osoba mora postupati po savjesti”, onda je to stajalište relativno pozitivno. Ali ako je kruto stajalište kojeg se drže neispravno i nije u skladu s činjenicama, a oni od njega i dalje odbijaju odustati i nitko ih ne može natjerati da promijene svoje razmišljanje i gledišta bez obzira na to što drugi kažu, onda je to tvrdoglavost. Tvrdoglavost je iskrivljen način razumijevanja – to je kada se ljudi tvrdoglavo drže iskrivljenih razmišljanja i gledišta. To nije u skladu s ljudskošću ni sa zdravim razumom, a još manje je u skladu s Božjim zahtjevima; naravno, to također nema uopće nikakve veze s istinom. Tvrdoglavost se odnosi na ustrajavanje u iskrivljenom razmišljanju i gledištima pod vlašću plahovitosti i emocija nečije ljudskosti. Ljudi koji pokazuju ovakva očitovanja jesu tvrdoglavi ljudi. Na primjer, neki ljudi, nakon što prihvate orezivanje i spoznaju sebe, osjećaju da su pogriješili u toj stvari i da bi se trebali pokajati. Oni to vide kao prijestup i vjeruju da je orezivanje bilo ispravno, da je orezivanje srećom došlo na vrijeme i da bi bez njega bila napravljena velika pogreška. Međutim, tvrdoglavi ljudi ne razmišljaju na taj način. Oni kažu: „To što me orezuju znači da me gledaju svisoka – okomili su se na mene jer im se ne sviđam. Možda sam upao u središte oluje i naletio na lošu sreću. Slučajno su bili ljuti i nisu imali gdje iskaliti bijes, pa su ga iskalili na meni tako što su me orezali.” Drugi kažu: „Nije onako kako misliš. Zašto ne ispitaš što si pogrešno učinio? Jesi li tu stvar riješio prema načelima? Jesi li prekršio istina-načela?” Oni ne ispituju te stvari. Umjesto toga, oni te stvari analiziraju, razumiju ih i pristupaju im s emocijama i plahovitošću. Ukratko, tvrdoglavi ljudi, u velikoj većini slučajeva, ne prihvaćaju pozitivne stvari ili istinu – oni čak ne prihvaćaju ni pozitivna razmišljanja i gledišta. Bez obzira na to što im se dogodi ili s kakvim se okruženjem susretnu, oni tome pristupaju tvrdoglavo i drže se toga s potpunom sigurnošću. Čak i kada s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni to ne prihvaćaju i vjeruju da je ono čega se drže u potpunosti u skladu s činjenicama. Što oni često kažu? „Ono što čuješ je nepouzdano; samo je ono što vidiš stvarno. Ono što ja vidim su činjenice. Čak i ako je to što govoriš istina, ako to nisi vidio, nemaš pravo o tome govoriti.” Oni vjeruju da su ono što vide činjenice i da su te činjenice u biti upravo onakve kako izgledaju na površini. Kada govoriš o istini, to je beskorisno – u njihovim očima, istina je samo fasada, samo paravan, samo riječi koje ugodno zvuče. Stoga je oni ne prihvaćaju. Oni slijepo vjeruju: „Ono što govorim je istina – to nije laž – jer sam vidio istinu o činjenicama. Vidio sam kako se činjenice odvijaju.” Na primjer, kada tvrdoglava osoba vidi par kako se svađa, pri čemu i muž i žena viču o razvodu, ona zaključuje da će se sigurno razvesti. Drugi kažu: „Samo zato što si ih vidio kako se svađaju oko razvoda ne znači nužno da se doista žele razvesti. Ljudi govore grube riječi kada su ljuti. Zapravo, ovaj je par obično vrlo pun ljubavi – postoji snažan temelj u njihovom odnosu. Iako su se svađali cijeli život, ne mogu živjeti jedno bez drugog. Žena je rekla nekome tko je upoznat sa situacijom da je nemoguće da se razvedu. Dakle, na temelju tih činjenica i njihovog uobičajenog načina života, nema šanse da se razvedu.” Tvrdoglava osoba u to ne vjeruje. Poslije ode provjeriti i vidi da se par doista nije razveo, ali i dalje tvrdoglavo vjeruje: „Oni samo na površini nisu razvedeni; privatno su se već potajno razveli. Samo to nisu javno objavili radi djece.” Vidiš, ona se i dalje tvrdoglavo drži te stvari. Ona vjeruje samo u ono što njezine oči vide i u vlastitu prosudbu, zadrto inzistirajući na tome da su njezina prosudba te njezina razmišljanja i gledišta ispravni. Čak i ako činjenice nisu takve ili bit i korijen problema nisu takvi, ona i dalje vjeruje da je tako. Njezino razumijevanje svih stvari oslanja se isključivo na njezine vlastite predrasude, plahovitost i emocije – ona ne prosuđuje na temelju prirode činjenica ili korijena problema. Čak i ako se situacija promijeni, njezin način razumijevanja te njezina razmišljanja i gledišta ostaju nepromijenjeni. To su očitovanja tvrdoglavih ljudi.

Kada se tvrdoglavi ljudi susretnu s konkretnim problemima, njihov način rješavanja problema i narav koju otkrivaju uključuju iskvarenu narav. Tvrdoglavost je velika mana ljudskosti. Naravno, to ne doseže razinu karaktera ili integriteta – to je samo povezano sa stavom, razmišljanjem i gledištem koje imaju u ophođenju s drugima i rješavanju stvari. Ako je osoba tvrdoglava, to je dovoljno da pokaže da njezina ljudskost ima manu. Kada se ta mana otkrije u konkretnoj stvari, ono što otkriva više nije samo mana ljudskosti. Ako u danoj situaciji tvrdoglavo inzistira na svom iskrivljenom razumijevanju i gledištima, vjerujući da su ona u skladu s istinom, i bez obzira na to tko s njom razgovara u zajedništvu o istini, ona to ne može prihvatiti – pa čak i razvije neke tvrdoglave postupke i izjave – onda to više nije samo problem njezine ljudskosti. To je već doseglo razinu problema s njezinom naravi – doseglo je razinu iskvarene naravi. Na primjer, kada se radi o prihvaćanju orezivanja, ako krši načela u obavljanju stvari i čini bezobzirna zlodjela, trebala bi prihvatiti orezivanje. Čak i ako ne prihvati orezivanje, ipak bi trebala prihvatiti odgovarajuću kaznu i prekoravanje. Međutim, umjesto da to ispravno shvati, ona se žali na svoju lošu sreću, govoreći: „Slučajno sam ušao u liniju vatre. Osoba koja me orezivala bila je samo ljuta i nije imala gdje iskaliti svoj bijes – slučajno je naišla na ovu moju situaciju, pa me orezala.” Njezino razmišljanje, gledište i stav prema orezivanju otkrivanje su iskvarene naravi. Kakve iskvarene naravi? (Nepopustljivosti i osjećaja odbojnosti prema istini.) Osjećaja odbojnosti prema istini i nepopustljivosti. Njezina razmišljanja i gledišta o ljudima i stvarima spadaju u tvrdoglavost njezine ljudskosti, ali iskvarene naravi koje dovode do tih tvrdoglavih razmišljanja i gledišta jesu nepopustljivost i osjećaj odbojnosti prema istini. To bit problema čini ozbiljnom – takvi su ljudi bezvjernici. Tvrdoglavost je mana ljudskosti. Koja su glavna obilježja iskvarenih naravi koje ona uključuje? Nepopustljivost i osjećaj odbojnosti prema istini – to dovodi do razine iskvarenih naravi. Što primjećujete iz ovoga? Neke mane u ljudskosti, koje uključuju razmišljanja, gledišta i stavove s kojima se ljudi vladaju i postupaju, mogu prerasti u iskvarene naravi. Na primjer, mucanje je mana ljudskosti. Osoba koja muca mucat će bez obzira na to što govorila. Samo mucanje nije iskvarena narav i ne doseže razinu iskvarene naravi. Međutim, ako riječi izgovorene mucajući nose određen razmišljanja, a ta su razmišljanja razvijena pod vlašću iskvarene naravi, onda bez obzira na to muca li osoba prirodno ili ne, razmišljanja u pozadini njezinih riječi uključuju iskvarenu narav. Mucanje je problem s govorom – ono nema nikakve veze s iskvarenom naravi. Međutim, razmišljanja i gledišta u pozadini toga što netko muca dok govori pokrenuti su ili uzrokovani iskvarenom naravi. Dakle, vidiš, kada mana ljudskosti uključuje urođena stanja, ona nema nikakve veze s iskvarenom naravi. Ali kada mana ljudskosti uključuje podla, izopačena ili negativna obilježja nečijeg karaktera, ona uključuje iskvarenu narav. Razumijete li? (Da.)

Otupjelost

Razmotrimo još jedno očitovanje – otupjelost. Kakav je to problem? (Mana ljudskosti.) Otupjelost je mana ljudskosti. Koja su tipična očitovanja otupjelosti kod ljudi? Tromo reagiranje, sporo kretanje i nedostatak fleksibilnosti pri obavljanju stvari, a pri razmišljanju o problemima, manjak ideja ili sposobnost sagledavanja samo relativno malog broja aspekata problema. Sve se to naziva otupjelošću. Koji aspekt ljudskosti obuhvaća otupjelost? Obuhvaća dubinu s kojom netko promatra ljude i stvari, dubinu nečijeg vladanja i nečijih postupaka, kao i nečiju inteligenciju ili kov u pogledu promatranja ljudi i stvari te vladanje i postupanje. Općenito, kakva se osoba opisuje izrazom „otupio”? (Osoba relativno lošeg kova.) Otupjelost znači da je osoba lošeg kova, ima nisku inteligenciju i trome reakcije – posjedovanje tih očitovanja jest otupjelost. Otupjelost je velika mana ljudskosti. Ova se otupjelost ne odnosi na to da ti je ruka ili noga utrnula i izgubila osjet – to nije takva vrsta fizičke neosjetljivosti. Niti se odnosi na karakterne crte poput tuposti, krutosti ili nefleksibilnosti. Umjesto toga, to je mentalna reakcija ili očitovanje nečije inteligencije u rješavanju problema. Tipično, takva je osoba često u stanju otupjelosti, tupavosti i nereagiranja kada je riječ o ljudima, događajima i stvarima oko nje. To jest, ona vidi stvari, ali ne može proniknuti u njihovu bit i ne može primijetiti probleme unutar njih. Kada je podsjetiš da tu postoji problem, ona čak i ne reagira i ne zna da je to problem. Čak i ako joj netko ukaže na problem, ona i dalje ne može proniknuti u ozbiljnost problema ili bit problema. Posljedično, mnoge stvari rješava vrlo sporo. To je otupjelost. Otupjelost je sama po sebi mana ljudskosti. Što se tiče otupjelih ljudi, bez obzira na njihovu dob ili na to je li im neki dio fizičkog tijela utrnuo, u smislu očitovanja njihove ljudskosti u ovom aspektu, oni ne mogu obavljati konkretan, suštinski rad, niti mogu preuzeti na sebe rad koji uključuje tehnički sadržaj ili je visoko specijalizirane prirode. Naravno, takvi ljudi također nisu sposobni biti vođe i djelatnici. Ako je vođa ili djelatnik otupio, onda će se pojaviti nevolje u radu koji obavlja, rad će stati i biti paraliziran. Nije u stanju primijetiti probleme i nije ih u stanju brzo riješiti, pa kada se pojave razni problemi, on ih ne može primijetiti i problemi se ne mogu riješiti. Ne može vidjeti probleme svojim očima, pa ne može prionuti na njihovo rješavanje i ne zna koji je rad najvažnije obaviti. Svaki dan može samo rutinski obaviti malo površnog rada. Kakve god radne aranžmane Višnji izda, on ih prosljeđuje dalje, ali nakon što ih proslijedi, nema pojma mogu li se oni pravilno provesti, koji se rezultati mogu postići ili kakvi će biti naknadni učinci. Ne može proniknuti ni u što. Bez obzira na to koliko ljudi oko njega čini zlo ili uzrokuje ometanja ili prekidanja, on to ne može opaziti. Također ne zna koliko rada treba pratiti ili koji konkretan posao treba provesti. Netko ga pita: „Jesi li dodijelio i organizirao rad?” On kaže: „Sve je organizirano. Razgovarao sam s njima u zajedništvu i jednom naglas pročitao radni aranžman – svi to znaju.” Je li to provođenje radnog aranžmana? (Nije.) Provođenje radnog aranžmana prvo zahtijeva pravilno dodjeljivanje odgovornosti vođama i djelatnicima, određivanje koji bi vođa trebao obavljati koji rad i osiguravanje da se svaki segment rada dodijeli određenim ljudima. Osim toga, vođama i djelatnicima mora se konkretno reći kako to obaviti i prema kojim načelima. Sva ta pitanja moraju se jasno objasniti kako bi svi znali kako obaviti rad. Samo to znači raspodijeliti rad. Prilikom obavljanja rada, neki ljudi samo naglas pročitaju radni aranžman drugima i traže od svih da podijele svoje razumijevanje i osjećaje u vezi s tim, i to je to. Sve dok vide da su svi zauzeti vršenjem svojih dužnosti, pretpostavljaju da je radni aranžman pravilno proveden. Ako ih u tom trenutku upitaš: „Imaju li braća i sestre ikakvih poteškoća u vršenju svojih dužnosti? Postoje li i dalje bilo kakvi problemi? Jesi li razgovarao u zajedništvu kako bi ih riješio?”, oni odgovaraju: „Nisam čuo ni za kakve probleme – ići ću to ispitati.” Zapravo, osoba zadužena za rad nije iznijela nikakve probleme ili poteškoće, ali te poteškoće doista postoje. Zato što je previše otupjela, ne može ih primijetiti. Na primjer, ne može čak ni opaziti kada dvoje ljudi ne može surađivati i međusobno se bore za status dok vrše svoje dužnosti, a to utječe na rad. Čak kaže: „Njihov je odnos prilično dobar – razgovaraju i komuniciraju jedno s drugim. Da ne mogu surađivati, ne bi razgovarali.” Ljudi je pitaju: „Bore li se međusobno za status? Mogu li skladno surađivati?” Ona odgovara: „O tome ne znam ništa.” Tek nakon ispitivanja otkriva se da njih dvoje ne mogu surađivati i da se međusobno natječu – natječu se oko toga tko propovijeda uzvišenije propovijedi, čiji je glas glasniji i tko duže govori. Te je stvari Božji izabrani narod odavno primijetio. Ako pitaš tu osobu: „Jesu li ti problemi brzo riješeni?”, ona će reći: „Ne, nisu riješeni. Nisam znala da je to rad koji bih trebala obaviti.” Ne zna riješiti ni tako velik problem – nije li slaboumna? (Jest.) Jednom naglas pročita radne aranžmane i zatim zahtijeva da svi daju izjave i zavjete da će dobro vršiti svoju dužnost, a nakon toga smatra svoj posao obavljenim. Kaže u sebi: „Sjećam se tko je crkveni vođa, tko je konkretno odgovoran za koji segment rada i tko je zadužen za rad na filmskoj produkciji”, ali jednostavno ne može vidjeti kako bi se te konkretni segmenti rada trebali provesti. Tako izgleda otupjelost i tupavost – to je glupa osoba. Ne može primijetiti nikakve probleme i ne zna kako razgovarati u zajedništvu ni o jednom aspektu istina-načela. Kada je riječ o problemima koji uključuju istina-načela, ne zna kako razgovarati u zajedništvu o istini da bi ih riješila. Kada je riječ o problemima koji uključuju osoblje ili administrativni rad, također ne može opaziti nijedan od njih. Čak i ako vidi da netko ne može obaviti rad, ne zna kako to riješiti. Ne može proniknuti ni u što. To znači biti otupjela. Zna samo izgovarati neke doktrine, ali nije kompetentna za rad – ima otupio i tupav izgled. Reci Mi, je li takva osoba vođa koji je u skladu s mjerilom? (Nije.) Ako su vođe i djelatnici otupjeli, to je problematično – neće moći obavljati nikakav rad. Ako ne obavljaju rad koji bi trebali, a kada netko prijavi problem, oni ga također ne rješavaju, onda to više nije samo pitanje otupjelosti, već je to nedostatak normalne ljudskosti i gubitak normalne funkcije savjesti i razuma.

Otupjelost je mana ljudskosti. Iako ta mana ne doseže razinu iskvarene naravi, taj je problem sam po sebi koban. Živa osoba stoji tamo, s funkcionalnim osjetilima i udovima, ali jednostavno nema sposobnost normalne osobe za gledanje na ljude i stvari, ili za vladanje i postupanje. Kada obavlja rad, ona je poput beskorisne osobe bez misli – ne može primijetiti nikakav problem, još je manje sposobna rješavati probleme kada ih drugi iznesu i ne može vidjeti koji bi rad trebalo obaviti. U njezinom umu, kao da je se ništa ne tiče. Kao rezultat toga, ne može obavljati nikakav rad – ona je bezvrijedna, beskorisna osoba. Nije li taj problem dovoljno ozbiljan? Vidiš, tvrdoglavi ljudi i osjetljivi ljudi barem aktivno razmišljaju – posjeduju razmišljanje normalne osobe; to jest, njihov um neprestano radi. Ali um otupjelih ljudi je jednostavan; kao da im je um paraliziran, kao da su mrtvi. Iako imaju oči, bez obzira na to što vide, u njihovom umu nema reakcije i neće o tome promišljati; nemaju misli i u potpunosti su drvene figure. Što su drvene figure? To su ljudi izrezbareni od drveta; izvana nalikuju ljudima, ali kada im govoriš, ne reagiraju. Tražiš od njih da čuvaju kuću, ali kada je kuća opljačkana, oni ne čine ništa. Pitaš ih: „Zašto nisi čuvao kuću?”, a oni i dalje ne reagiraju. Ako osoba nema reakciju ni na što, to je vrlo problematično. Drugim riječima, funkcije koje bi instinkti ljudskosti trebali obavljati – poput funkcija razmišljanja i svijesti, te funkcija koje bi oči, uši, mozak i srce trebali obavljati – ne mogu se izvršiti. Nemaju razmišljanja koja bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali posjedovati ili ne dosežu do njih. To se naziva otupjelošću. Otupjeli ljudi ne razlikuju se puno od beskorisnih ljudi. Neki ljudi kažu: „Kažeš da su ljudi ove vrste otupjeli, da njihove oči, uši i mozak ne mogu obavljati svoje funkcije. Ali ako ih uvrijediš, oni reagiraju. Ako pretrpe gubitak, oni reagiraju. Mogu li se onda i dalje smatrati glupim ljudima?” Čak i neke životinje mogu razumjeti ljudski govor – mogu razumjeti i dobre i loše stvari koje kažeš o njima. Ako netko, kao ljudsko biće, ne može razumjeti ljudski govor, onda ne ispunjava mjerilo ljudskog bića. Stoga, da bi se procijenilo je li netko čovjek, mora se koristiti mjerilo za ljude. Zašto spominjem životinje? Zato da bi znao da si živo biće koje spada u kategoriju stvorenih ljudi, a ne životinja. Ako tebi, kao čovjeku, nedostaju misli koje čak i životinje posjeduju, onda ti previše toga nedostaje. Čak i životinje znaju biti dobre prema onima koji se dobro odnose prema njima i osiguravaju im svakodnevne obroke te im se približiti. Ako tebi, kao čovjeku, nedostaje takva ljudskost, zaslužuješ li i dalje da te se naziva čovjekom? Zašto pravim ovu usporedbu? Zato da bi znao da nisi životinja ili životinja više razine; ti si osoba, ti si biće najviše razine među svime što je Bog stvorio – čovjek. Imaš sposobnost služenja jezikom, sposobnost razmišljanja i sposobnost razumijevanja istine. Bog te stvorio da budeš gospodar među svime stvorenim, da upravljaš svime stvorenim i drugim živim bićima. Ti si upravitelj svih živih bića među svime stvorenim. Da bi upravljao njima, moraš biti iznad njih. Moraš biti bolji od njih kako bi mogao upravljati njima. Stoga, spominjanje životinja nije da bi te se omalovažilo, već da bi te se podsjetilo i navelo da shvatiš da bi trebao biti bolji od njih. Trebao bi koristiti sposobnosti koje bi tvoja ljudskost trebala posjedovati, kao i razne vrste zdravorazumskog razmišljanja i sposobnosti koje si stekao od rođenja, da bi upravljao njima i vodio ih, čineći ono što bi čovjek trebao činiti, ono što ti je Bog povjerio da činiš. Ako sebe smatraš stvorenim čovjekom, trebao bi koristiti mjerilo za stvoreno čovječanstvo da bi procijenio svoju ljudskost i svoju bit. To mjerilo ne bi smjelo biti niže od mjerila koji je Bog uspostavio za čovječanstvo. Stoga, da bi se procijenio nečiji kov i problemi u raznim aspektima njegove ljudskosti, mora se koristiti mjerilo za ljude. Mnogi su ljudi mentalno otupjeli i tromo reagiraju u smislu ljudskosti, što dovodi do toga da mnoge svoje dužnosti vrše loše – nekompetentni su u crkvenom radu i nisu u stanju praktično postupati prema istina-načelima. Stoga, moraš poznavati sebe i znati svoju mjeru. Ako ne posjeduješ ovakav kov ili ljudskost, ili ako imaš manu otupjelosti u svojoj ljudskosti, onda se ne bi trebao boriti da budeš vođa ili nadzornik. Ako postaneš vođa ili nadzornik, onda za rad koje god crkve bio odgovoran, ta će crkva postati paralizirana. Za koji god segment rada bio odgovoran, taj će rad biti u potpunom neredu. Ako nisi kompetentan za to, trebao bi stajati sa strane i pustiti one koji su sposobni to obaviti da to učine. Razumiješ li? (Da.) Imati samosvijest, a zatim naučiti ustupiti mjesto onima koji su sposobniji i preporučiti druge – to je načelo primjene. Neki ljudi kažu: „Toliko sam otupio da ne mogu prepoznati tko je dobar – kako mogu ikoga preporučiti?” Ako ne možeš prepoznati tko je dobrog kova i ne možeš davati preporuke, moraš naučiti neke lekcije. Kada vidiš nekoga tko razumije istinu i može razlučiti druge, trebao bi učiti od njega. Ako više s njim razgovaraš u zajedništvu, moći ćeš naučiti neke stvari. Budući da imaš manu otupjelosti u svojoj ljudskosti, nemoj biti izbirljiv ili selektivan u pogledu toga koje dužnosti vršiš. Ti sâm imaš tu manu, pa nema mnogo vrsta poslova i dužnosti koje možeš obavljati. Ako se, uz mnogo poteškoća, za tebe pronađe prikladan položaj, a ti si i dalje izbirljiv i selektivan, onda to nije problem otupjelosti ili mana ljudskosti, već iskvarena narav. Koja iskvarena narav? Narav oholosti, nepokoravanja i nepoznavanja vlastite mjere. Ti si nitko i ništa, samo bezvrijedna osoba, idiot, a ipak želiš vršiti dužnosti koje su dostojanstvene, koje nisu zamorne i koje drugi visoko cijene – to ukazuje na oholu narav. Ako si vrlo otupio, imaš rad koji bi trebao obaviti i stvari o kojima bi se trebao pobrinuti, ali ih niti obavljaš niti primjećuješ, ako se čak ni ne potrudiš maknuti prstom kada stvari krenu po zlu, pa čak i kada vidiš nešto što šteti interesima Božje kuće, ti to zanemaruješ, misleći: „Ovo nije problem u mojoj vlastitoj kući, pa se neću time zamarati”, to nije samo otupjelost, već nedostatak savjesti i razuma. Ako imaš barem malo savjesti i razuma i prema stvarima Božje kuće se odnosiš kao prema svojim vlastitim, onda bi trebao ispuniti svoju odgovornost i ne dopustiti da interesi Božje kuće pretrpe štetu. Ali ako nemaš tu dobru namjeru i ne učiniš nijednu dobru stvar, nisi li tupava i otupjela osoba? Time zaključujemo našu raspravu o očitovanju otupjelosti.

Besramna debelokožnost

Razgovarajmo sada o besramnoj debelokožnosti. Kakav je problem besramna debelokožnost? (Mana ljudskosti.) Je li to mana? (To je problem lošeg karaktera.) Loš karakter znači lošu ljudskost. Koji aspekt ljudskosti obuhvaća besramna debelokožnost? Obuhvaća savjest i razum, kao i integritet i dostojanstvo. To uključuje aspekt nečijeg karaktera. Koja su konkretna očitovanja besramne debelokožnosti? Koje stvari ukazuju na to da je osoba besramno debelokožna? Kakve god besramne stvari činila, one su zasigurno očitovanja besramne debelokožnosti. Laskanje i ulizivanje bez osjećaja da je to sramotno – nije li to besramna debelokožnost? (Jest.) Zašto kažemo da je to besramna debelokožnost? Zato što takvo postupanje ukazuje na to da osoba nema osjećaj srama. Ona može izgovoriti neke riječi koje se kose sa savješću normalne ljudskosti ili koje nisu u skladu s činjenicama, koliko god te riječi bile sramotne ili neugodne, a da ne pocrveni ili da joj srce ne zalupa, i nije je briga kako je drugi doživljavaju nakon što to čuju; čak i ako joj se drugi smiju, nju nije briga. Njoj nedostaje osjećaj srama, zar ne? (Da.) Nije li nedostatak osjećaja srama upravo ono što predstavlja besramnu debelokožnost? Također, kada je netko očito nitko i ništa, a ipak se javno bori za status i za to da bude vođa – nije li to besramna debelokožnost? (Jest.) Ne samo da se javno bori, već tijekom izbora također lažira glasačke listiće. Dok drugi daju jedan glas po osobi, on daje dva glasa za sebe – nije li to besramna debelokožnost? (Jest.) Kada drugi ne glasaju za njega, on glasa sam za sebe. Takvi se ljudi bore da postanu vođe bez imalo obzira i bez ikakvog osjećaja srama – kako samo moraju biti besramno debelokožni! Općenito, svi oni koji vole status i imaju ambicije žele se dobro predstaviti kako bi ih drugi izabrali za vođu. Jednom kada su izabrani za vođu, osjećaju se prilično ponosno, ali ako nisu izabrani, nesretni su i nezadovoljni – to je normalno očitovanje. Međutim, besramno debelokožni ljudi nisu takvi. Oni će upotrijebiti sva potrebna sredstva da postanu vođe. Oni kažu: „Nitko me ne voli i neće glasati za mene, ali ja ću naći način da postanem vođa. Čak i ako moram varati i koristiti se podlim sredstvima, natjerat ću sve da glasaju za mene kao vođu!” Drugi kažu: „Čak i ako postaneš vođa, i dalje se nikome nećeš sviđati. Nemamo dobro mišljenje o tebi i tvoja je reputacija loša. Ako organiziraš bilo kakav rad, nitko te neće slušati.” Oni odgovaraju: „Čak i ako me ne slušate, i dalje ću pokušati biti vođa!” Kako takvi ljudi moraju biti besramno debelokožni! Sudeći po tome, ne nedostaje li takvim ljudima samosvijesti? (Da.) Nedostaje im samosvijesti i imaju pomalo nasilnu crtu u sebi. Sudeći po razmišljanjima i gledištima besramno debelokožnih ljudi u vezi s njihovim vladanjem, oni u svojoj ljudskosti nemaju osjećaj srama, nije ih briga za integritet ili karakter, savjest ili osjećaj neugodnosti, niti ih je briga za moral i osnovni kriterij za njihovo vladanje – oni sve to zanemaruju. Sudeći po njihovim razmišljanjima i svijesti, prilično su glupi, neuki i podli. Zato se kaže da imaju loš, zao karakter. Dakle, besramne stvari koje čine zasigurno su potaknute njihovim pogrešnim razmišljanjima i gledištima. Tijekom crkvenih izbora, oni inzistiraju na tome da izaberu sami sebe, glasaju sami za sebe i postanu vođe – ne postati vođom za njih je neprihvatljivo, a ako to ne postanu, mrzit će braću i sestre jer nisu glasali za njih. Jednom kada saznaju da nisi glasao za njih, nisi im po volji. Što god da kažeš, oni uzvraćaju. Izuzetno su grubi dok razgovaraju s tobom, kao da bljuju vatru. Također razmišljaju o tome kako da ti se osvete i da te muče, pa čak mogu i odbijati razgovarati s tobom cijeli život. Ono što se otkriva u tim konkretnim postupcima takvih ljudi jest iskvarena narav. Kakva je to iskvarena narav? (Zloba.) Blago rečeno, to je oholost i precjenjivanje vlastitih sposobnosti – oni jednostavno žele biti vođe. Međutim, sudeći po njihovim načinima obavljanja stvari i raznim očitovanjima, to su ljudi koji imaju zlobnu narav. Iskvarena narav tih besramno debelokožnih ljudi koji imaju podlu ljudskost vrlo je očita. Svi njihovi postupci mogu doseći razinu iskvarenih naravi. Besramna debelokožnost jedno je očitovanje njihovog karaktera; u svom govoru i postupcima, dakle, oni su vođeni tim aspektom svog karaktera i posljedično čine mnoga besramna djela te otkrivaju razne iskvarene naravi, poput oholosti i zlobe. Stoga, do određene mjere, podla očitovanja koja se otkrivaju iz karaktera osobe spadaju u iskvarene naravi; sva su ta očitovanja povezana i isprepletena s njezinom priroda-biti, a njezina konkretna otkrivanja bilo koje iskvarene naravi potječu iz njezinog podlog karaktera. Prema tome, podli karakter i iskvarene naravi međusobno su povezani. Ljudske iskvarene naravi nastaju nakon što Sotona iskvari ljude. Na primjer, aspekti podlog karaktera unutar ljudskosti ljudi, poput tvrdoglavosti, uskogrudnosti i besramne debelokožnosti, svi proizlaze iz toga što je Sotona iskvario ljude i radio na njima. Prije prihvaćanja istine, svi ljudi prvo prihvaćaju iskvarenost i zaluđivanje mnogih lažnih, zlih i negativnih razmišljanja i gledišta – oni prihvaćaju te lažne stvari u svoja srca kao svoj život, a to znači da iskvarene naravi postaju njihov život.

Besramna debelokožnost ima i neka druga očitovanja. Neki vođe i djelatnici čine djela kojima očito uzrokuju prekidanja i ometanja, obmanjujući svoje nadređene dok skrivaju stvari od onih koji su im podređeni, ili se protive radnim aranžmanima, a njihovi postupci čak nanose veliku štetu crkvenom radu. Ipak, ne samo da ne promišljaju o vlastitim problemima i ne spoznaju ih niti priznaju svoje zlodjelo ometanja crkvenog rada, već naprotiv, čak vjeruju da su dobro postupili i žele tražiti zasluge i nagrade, hvaleći se i svjedočeći posvuda o tome koliko su posla obavili, koliko su patnje pretrpjeli, koliko su doprinosa dali tijekom svog rada, koliko su ljudi zadobili propovijedanjem evanđelja dok su radili, i tako dalje. Uopće ne priznaju koliko su zla učinili ili kakvu su veliku štetu nanijeli crkvenom radu. Naravno, oni se također ne kaju, a kamoli da mijenjaju smjer. Reci Mi, nisu li takvi ljudi besramno debelokožni? (Jesu.) Ako ga pitaš: „Jesi li obavljao crkveni rad prema istina-načelima? Je li tvoj rad bio u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće?”, on izbjegava tu temu. Ako drugi ljudi zatim razotkriju da je tijekom svog rada prouzročio ozbiljne gubitke Božjim prinosima – neke gubitke u iznosu od nekoliko stotina juana, neke od nekoliko tisuća, a neke čak i do desetaka tisuća – kakva je njegova reakcija kada se od njega traži da to nadoknadi? Normalni ljudi sa savješću, razumom i osjećajem srama slomili bi se čuvši to, osjećali bi se poniženo i posramljeno iz dubine svoga srca. Vjerovali bi da nisu dobro obavili svoj rad i da su toliko dužni Bogu, pa se ne bi pokušavali opravdati; čak i da su obavili neki konkretan posao i pretrpjeli mnogo patnje, ne bi smatrali da je to vrijedno spomena. Da je doista dobro obavio rad, bi li mogao nanijeti toliku štetu radu Božje kuće? Ne bi mogao. Sudeći samo po šteti koju je prouzročio, može se dokazati da je loše obavio posao, pa bi trebao priznati pogrešku i pokajati se. Bez obzira na to zahtijevaju li gubici koje je prouzročio nadoknadu, u najmanju ruku, mora priznati činjenicu da je njegov rad uzrokovao ometanja i prekidanja crkvenog rada. Samo bi potpuno besramni ljudi odbili priznati tu činjenicu. Oni bi rekli: „Čak i ako nadoknadim gubitke, neću priznati da sam napravio ikakve pogreške ili učinio išta loše u svom radu. Čak i ako vratim dugove, ja sam i dalje zaslužna osoba, bolja od prosječne osobe u Božjoj kući. Imao sam slavnu povijest!” Kakva je to ljudskost? Recite Mi, imaju li takvi ljudi ikakav osjećaj srama? Znaju li uopće napisati riječi „osjećaj srama”? Ako doista nemaju osjećaj srama, to je problematično. Ako u svom srcu jasno znaju da su učinili zlo, ali tvrdoglavo odbijaju to verbalno priznati, nisu li takvi ljudi vrlo nepopustljivi? Ako u svom srcu prepoznaju da su učinili zlo i mogu to također verbalno priznati, onda se i dalje smatra da posjeduju savjest – još uvijek imaju osjećaj srama u sebi. Ako ne samo da to odbijaju verbalno priznati, već su i prkosni u svom srcu, neprestano se opiru, pa čak i posvuda šire tvrdnje da se Božja kuća prema njima odnosi nepravedno i da su žrtve loše sreće, onda je njihov problem ozbiljan. Koliko ozbiljan? Oni uopće nemaju savjesti ni razuma. Savjest mora uključivati i osjećaj za pravdu i dobrotu. Jedan aspekt osjećaja za pravdu jest da ljudi moraju imati osjećaj srama. Samo kada ljudi poznaju sram, mogu biti ispravni, imati osjećaj za pravdu te voljeti pozitivne stvari i držati ih se. Međutim, ako ti u tvojoj savjesti i u tvom osjećaju za pravdu nedostaje osjećaj srama i ne poznaješ sram – i ako se, čak i nakon što učiniš nešto loše, ne osjećaš neugodno zbog toga i ne znaš promišljati o sebi ili mrziti sebe te ne osjećaš žaljenje i nije te briga kako te drugi razotkrivaju, i ne crveniš se te ne osjećaš sram – onda je tvoja savjest kao osobe problematična, a može se i reći da nemaš savjesti. U tom je slučaju teško reći je li tvoje srce loše ili zlo – moguće je da je tvoje srce zlo, da je to srce vuka; ne pozitivno, već negativno. Ljudi bez savjesti i bez ljudskosti su đavli. Ako učiniš nešto loše i uopće ne osjećaš sram, i ne osjećaš kajanje ili osjećaj krivnje, i ne samo da ne promišljaš o sebi, već se i raspravljaš, protiviš te se pokušavaš obraniti i opravdati, prikrivajući se lijepom fasadom, onda je, ako se mjeri prema standardnoj ljudskosti, tvoja ljudskost problematična. Bez obzira na to kakav je tvoj razum, ako ne ispunjavaš mjerilo savjesti, onda je teško procijeniti imaš li zapravo ljudskost ili ne. Nemojmo raspravljati o tome kakav je tvoj unutarnji duh, odakle si došao ili kakvo si zlo učinio u prošlosti; nemojmo govoriti o tvom prethodnom životu. Govoreći samo u smislu savjesti koju bi trebao imati u ovom životu, ako ti nedostaje osjećaj srama, onda kao osoba nisi u skladu s mjerilom. Neki ljudi kažu: „Besramno sam debelokožan pa samo uzimam što god želim.” Ali to ovisi o tome gdje to činiš – činiti to u Božjoj kući neće proći. Božja kuća nije mjesto na čiji račun možeš živjeti. Ako inzistiraš na tome da živiš na njezin račun, sigurno ćeš na sebe navući nevolju. Neki ljudi misle: „Debelokožan sam kao krokodil. Kamo god da odem, ponašam se ovako, šepureći se uokolo kao da sam vlasnik tog mjesta! Nije me briga što drugi govore o meni – tko mi išta može?” Ljudi ti možda ne mogu ništa, ali budući da vjeruješ u Boga, trebao bi obratiti pozornost na to kako Bog procjenjuje i vrednuje sve što činiš, kako te Bog definira i kakve sudove donosi o tebi. Ako ne obraćaš pozornost na to, jesi li i dalje netko tko vjeruje u Boga? Ako te za to uopće nije briga, onda si bezvjernik. Možeš zanemariti ono što ljudi govore o tebi, ali ne bi li te trebalo biti briga za Božju procjenu o tebi, Njegov pogled na tebe i sudove koje donosi o tebi? Ako je Božja procjena o tebi takva da si besramno debelokožan, potpuno neosjetljiv na neugodnost i lišen osjećaja srama, da tvojoj ljudskosti nedostaje mnogo toga i da ti nedostaju neke vrlo važne stvari, onda bi se trebao početi vladati na nov način – moraš se pokajati i prestati smišljati vlastita opravdanja. Čak i ako imaš tisuće i tisuće izgovora, sama činjenica da si besramno debelokožan dovoljna je da se utvrdi da postoji ogroman problem s tvojom ljudskošću i savješću. Sudeći samo po tome, tvoj je problem vrlo ozbiljan. Ako možeš razumjeti što govorim, trebao bi se pokajati i prestati u svom srcu smišljati vlastita opravdanja. Tvoja opravdanja proizlaze iz plahovitosti, iz emocija, od Sotone – čak i ako vjeruješ da tvoja opravdanja nisu pogrešna, ona nisu istina. Božja procjena o tebi ne temelji se u potpunosti na tvojim iskvarenim naravima. Prije nego što razmotri tvoje iskvarene naravi, Bog prvo gleda tvoju ljudskost. Kakva je tvoja ljudskost i kakav je tvoj stav prema svakoj stvari određeno je tvojim karakterom. Ono što Bog opaža zasigurno je točno, a mjerilo prema kojem te procjenjuje također je u skladu s istinom. Koga god da procjenjuje, to se nikada ne temelji na njegovom vanjskom izgledu, već na onome što on zapravo čini, njegovim otkrivanjima i očitovanjima u svakodnevnom životu, njegovim razmišljanjima, gledištima i stavovima pri rješavanju svake stvari, kao i njegovom stavu prema pozitivnim stvarima, prema istini i prema Bogu. Bez obzira na to kako te Bog na kraju definira ili procjenjuje, neće ti biti učinjena nepravda. To se ne temelji na tvom privremenom očitovanju ili povremenom prijestupu; to je procjena koja se temelji na tvojim cjelokupnim očitovanjima. Stoga je Božja procjena svake osobe točna i objektivna. Nije li tako? (Jest.) Očitovanje besramne debelokožnosti uključuje karakter osobe. Naravno, do određene mjere, to također doseže razinu iskvarene naravi. Zato što takvi ljudi imaju ovaj aspekt ljudskosti, to ih navodi da čine određene stvari, a kada čine te stvari, otkrivaju svoju iskvarenu narav. Bez obzira na to koja se vrsta iskvarene naravi otkriva, otkrivene iskvarene naravi i postupci koje čine besramno debelokožni ljudi neodvojivi su od njihove ljudskosti. Prema tome, može li osoba promijeniti i odbaciti svoje iskvarene naravi ovisi o tome kakav je njezin karakter. Ako je njezin karakter zao, ako se opire istini, ako osjeća otpor i odbojnost prema istini te odbija prihvatiti istinu, onda će joj biti teško odbaciti iskvarene naravi i neće moći postići spasenje. Međutim, ako nije zla osoba u smislu svog karaktera i može shvatiti i prihvatiti istinu, nije tvrdoglava i nema problema s podlim karakterom, onda može odbaciti svoje iskvarene naravi. Svatko ima iskvarene naravi, ali što određuje može li netko odbaciti iskvarenost i postići spasenje? (To ovisi o tome kakav je nečiji karakter.) Točno – to ovisi o tome je li nečija ljudskost dobra ili loša.

Sklonost sumnjičavosti

Zatim, razgovarajmo o sklonosti sumnjičavosti. Koje je očitovanje o kojem smo upravo razgovarali donekle slično sklonosti sumnjičavosti? (Osjetljivost.) Kakav je problem osjetljivost? (Mana ljudskosti.) Sklonost sumnjičavosti je razinu iznad osjetljivosti; problem je ozbiljniji. Osjetljivost je samo znak donekle nezrele ljudskosti, poput one u djeteta, dok sklonost sumnjičavosti uključuje neka konkretna razmišljanja i gledišta – to je ono što je općenito poznato kao prekomjerno razmišljanje, a što ukazuje na loš karakter. Na primjer, netko zamoli osobu koja je sklona sumnjičavosti da mu pomogne kupiti predmet koji košta deset juana i posebno naglasi: „Nipošto ne smiješ potrošiti više od deset juana. Ako je preskupo, nemoj kupiti.” Nakon što to čuje, ona razmišlja: „Jesi li samo pristojan? Zapravo želiš predmet koji košta sto juana, ali ti je previše neugodno to reći. Onda ću ti ga ja kupiti, da te usrećim i da ostavim pozitivan dojam na tebe.” Zatim se ispostavi, nakon što ga donese natrag, da druga osoba kaže: „Preskupo je. Imam svega deset juana; nemam toliko novca.” Dakle, kupivši toj osobi predmet koji košta sto juana, nije li je na kraju izložila trošku? Ipak, ona ne može razumjeti drugu osobu i umjesto toga gaji sumnje da ta osoba ne želi potrošiti više novca i da je pokušava iskoristiti. Recite Mi, nisu li takvi ljudi koji su skloni sumnjičavosti vrlo problematični? (Jesu.) U kom smislu su problematični? (Njihova su razmišljanja previše komplicirana.) Teško je izaći nakraj s ljudima koji imaju pretjerano komplicirana razmišljanja. Recite Mi, jesu li otvoreni i iskreni ljudi voljni družiti se s takvim ljudima? (Nisu.) Ne znaš što u sebi misle ili u kojem smjeru ide njihovo razmišljanje i ne možeš prozrijeti njihove namjere niti kako sumnjaju u tebe. Stoga, kada im povjeriš da nešto obave, iako je to očito vrlo jednostavna sitnica, oni to učine vrlo kompliciranim i zamornim. Dok oni u tom procesu previše kompliciraju stvari, čak se i ti osjećaš iscrpljeno i misliš da bi bilo bolje da si to sam učinio. Ne želiš se družiti s takvim ljudima i samo ih želiš izbjeći. Na primjer, recimo da imaš nešto što ti više ne treba, a ostaviti ga po strani bilo bi rasipanje i bila bi šteta to baciti, pa to daš takvoj osobi. Ona ne samo da to ne cijeni, nego čak i u svom srcu sumnja: „Zašto mi to daješ? Sigurno postoji nešto iza toga. Pokušavaš li me navesti da mislim da si dobra osoba, da ti dugujem uslugu, ili me pokušavaš zamoliti da učinim nešto za tebe?” Nikada nisi očekivao da će toliko razmišljati o tako maloj stvari, da bi joj davanje nečeg malog moglo izazvati toliko sumnje. Moraš reći mnogo toga kako bi raspršio njene sumnje. Nije li to vrlo problematično? Počinješ osjećati odbojnost prema toj osobi i nakon toga, ako imaš nešto viška, radije bi to bacio nego joj to dao. Zašto joj to ne bi dao? Nije to zato što si nemilosrdan, već zato što ne želiš izazivati nevolje. Prije nekog vremena netko je unajmio stan, a u njemu nije bilo sredstava za čišćenje. Stoga sam Ja od kuće donio neke predmete za čišćenje; neka su sredstva za čišćenje bila u punim bocama, dok su druge bile napola pune. Osoba koja je unajmila stan pogledala ih je i rekla: „Iako si mi ove stvari dao besplatno, neću Ti zahvaliti – one su rabljene. Da su bile nove, bi li mi ih Ti dao?” Nisu li te riječi bolne? (Jesu.) Zašto su bolne? (Ona je tako iskrivila dobru volju.) Ona je Moju dobru volju shvatila kao zlu volju. Nisam tražio od tebe da Mi zahvališ, niti sam tražio od tebe da platiš te predmete. Jednostavno je stvar u tome da unajmljuješ stan, a u njemu nema nikakvih sredstava za čišćenje i nezgodno ti je izaći i kupiti ih. Ja sam ti samo donio nešto od onoga što imam kako bih ti olakšao stvari. Nisam ti se pokušavao dodvoravati dopuštajući ti da koristiš te stvari – Ja ti ništa ne dugujem, a nisam tražio od tebe ni da ti Meni duguješ ikakve usluge. Postala je sumnjičava oko tako jednostavne stvari: „Hm! Što je tu tako sjajno? Donio si mi nekoliko stvari i sada misliš da Ti dugujem uslugu! Stvari koje si donio ionako nisu ništa dobro – kako bi mogle biti dobre ako ih tek tako poklanjaš?” S ovom je osobom doista teško izaći nakraj. Ja nisam tvrdio da su to nekakvi čudotvorne tečnosti – to su samo neki obični proizvodi za čišćenje. Ako ih ne želiš koristiti, ne moraš. Zašto toliko komplicirati stvari? Shvatio sam da se s tom osobom teško slagati i da je s njom teško izaći nakraj. Ne bi li bilo manje nevolja da uopće nisam ništa donio? Ne nužno. Da nisam donio baš ništa, to bi vjerojatno također izazvalo nevolje. Možda bi i dalje mislila: „Unajmljujem stan, a Ti mi nisi donio čak ni sredstva za čišćenje. Trebali bismo biti braća i sestre, a Ti mi uopće nisi pokazao nikakvu ljubav!” I dalje bi imala nešto reći. Takvi ljudi imaju vrlo loš karakter. Uvijek koriste vlastite sklonosti i mjerila kako bi procijenili jesu li drugi dobri ili loši. Stalno oštro proučavaju i procjenjuju druge, misleći da su moralno superiorni, dok svi drugi imaju mračnu stranu, te da drugi ljudi uvijek imaju vlastite motive bez obzira na to kako postupaju, dok jedino oni nisu iskvareni i savršeni su.

Ljudi koji su skloni sumnjičavosti imaju loš karakter. Budući da imaju loš karakter, neizbježno će postupati pod vlašću tog karaktera. Ono što očituju bit će iskvarene naravi, to sigurno neće biti normalna ljudskost. Ako to nije normalna ljudskost, što je onda točno? To je povezano s iskvarenim naravima. Kada je riječ o sklonosti sumnjičavosti, tipične iskvarene naravi koje takvi ljudi očituju u svojim postupcima i interakcijama s drugima zasigurno su opačina i lažljivost. Njihova su razmišljanja upravo tako komplicirana, upravo tako opaka i podmukla. Budući da sami neće ni prstom maknuti osim ako od toga nemaju neke koristi, pretpostavljaju da su i svi ostali takvi. Čak i ako nisi takva osoba, oni u to neće povjerovati, a čak i ako pokušaš objasniti, to neće pomoći – oni te jednostavno tako vide. Koriste opaku metodu i opaku narav za gledanje na sve stvari i pitanja te na sve ljude. Čak i ako je ono što radiš ispravno, u skladu s potrebama ljudskosti, u skladu s razumnošću ljudskosti ili u skladu s istina-načelima, oni će to dovesti u pitanje i pitati te: „Zašto to radiš? Koji je tvoj motiv?” Ti kažeš: „Nemam nikakav motiv”, ali oni jednostavno neće povjerovati – inzistiraju na tome da ti pripišu motiv i natjeraju te da to priznaš. Nisu li takvi ljudi problematični? (Jesu.) Ljudi koji su skloni sumnjičavosti teško se mogu slagati s drugima. Takvi ljudi zasigurno nisu jednostavni i otvoreni, i, naravno, oni nisu pošteni ljudi. Njihovom karakteru u osnovi nedostaju elementi poštenja, dobrote i razumnosti. Dakle, koje su glavne komponente njihovog karaktera? Paranoja, lažljivost, opačina, nedostatak jednostavnosti i nepoštenje. Oni na sve ljude i sva pitanja gledaju kao na nešto vrlo komplicirano. Čak i ako s njima pošteno razgovaraš, oni će analizirati i razmišljati zašto si to rekao. Čak i ako su dugo komunicirali s tobom i znaju kakav je tvoj karakter, i dalje će često zauzimati stav sumnjičavosti prema tebi dok razgovaraju, rješavaju stvari ili se druže s tobom. Stoga su takvi ljudi vrlo problematični. Interakcija s njima donosi mnogo tereta i formalnosti, a također se moraš dobro pripremiti i upoznati ih – upoznati stvari koje ne vole i ono što ne vole raditi ili o čemu ne vole razgovarati. U suprotnom, ako nisi oprezan, možeš ih uvrijediti ili, po njihovom mišljenju, povrijediti. Oni se tako odnose prema ljudima, pa kako se onda odnose prema Bogu? (Prema Bogu se odnose jednako.) Bi li se prema Bogu odnosili iskreno? (Ne bi.) Na primjer, kada crkva odredi da oni vrše neku dužnost, počinju razmišljati: „Zna li Bog da vršim ovu dužnost? Hoće li je On zapamtiti? Koliko truda trebam uložiti tek toliko da to odradim i da bi to bilo zapamćeno pred Bogom?” Nakon što neko vrijeme vrše svoju dužnost, oni također ispituju kako vođe i djelatnici gledaju na njih i imaju li ikakve negativne procjene o njima. Kakva je to točno ljudskost? Sudeći po ljudskosti koja se očituje kroz stav s kojim rješavaju stvari, takvi su ljudi vrlo problematični i nije im lako prihvatiti istinu. Zašto je to tako? Zato što im je teško biti poštenim ljudima; njihovoj savjesti nedostaje osjećaj za pravdu, njihov razum nije zdrav, a njihov način prosuđivanja stvari je iracionalan. Zašto kažem da je iracionalan? Zato što su relativno ekstremni, skloni fiksiranju na stvari i podli – oni ne gledaju na stvari koristeći način razmišljanja normalne ljudskosti. Nisu otvoreni i iskreni, već umjesto toga žive osobito mračno. Ipak, nikada ne osjećaju da žive mračno, pa čak i misle da su pametniji od drugih te da žive s više profinjenosti i osjećaja za pojedinosti od ostalih. Osobito se dive vlastitoj pameti. To se zove smatrati sebe pametnim. Ljudima koji smatraju sebe pametnima uvelike nedostaje razuma u njihovoj ljudskosti, kao i osjećaja za pravdu unutar njihove savjesti. Stoga je ljudskost takvih ljudi loša i drugi ne žele biti u kontaktu s njima. Tko god nešto kaže, takvi će ljudi od toga napraviti cijelu priču. Njihova su tumačenja sva ekstremne stvari koje su izopačene, koje proizlaze iz plahovitosti, od Sotone i iz emocija – sve su to stvari koje su mračne i negativne, stvari koje su suprotne istini i koje se opiru istini. Te stvari uopće ne mogu usmjeriti ljude na pravi put. Stoga su takvi ljudi vrlo odbojni i odvratni. Oni žive u mračnim kutovima i u svom vlastitom malom svijetu. Osobito su narcisoidni i samodopadni, misleći da žive izvrsnijim, plemenitijim, časnijim i dostojanstvenijim životom od drugih – nitko ih ne smije dirati. Zapravo, karakter takvih ljudi vrlo je nizak i oni nemaju pravo dostojanstvo. Ono što se podrazumijeva pod nedostatkom pravog dostojanstva jest to da je njihov karakter osobito loš, jer ono što proizlazi iz njihove ljudskosti sve su mračne stvari koje se ne mogu iznijeti na vidjelo, a ne čestite i izravne stvari. Stoga takvi ljudi nemaju nikakvo dostojanstvo o kojem bi se moglo govoriti. Kakve će posljedice vjerojatno izazvati ljudi koji su skloni sumnjičavosti? Otvoreno govoreći, takvi su ljudi puni lukavih spletki. Sklonost sumnjičavosti znači da ti ljudi gaje mnogo lukavih nauma. Pogledajte kako đavolji kraljevi tlače i uhićuju Božji izabrani narod – oni gaje toliko lukavih nauma, u konačnici nanoseći ljudima štetu do te mjere da se njihove obitelji raspadaju, pri čemu neki članovi umiru, a drugi bivaju razdvojeni jedni od drugih. To je djelo đavala i đavoljih kraljeva. Stoga, nitko od onih koji su skloni sumnjičavosti nije dobra osoba. Vjernici u Boga trebali bi gledati na ljude i stvari na temelju istina-načela, ne smiju se upuštati u nasumično sumnjičenje, a iza onoga što govore moraju postojati dokazi. Razmišljanje koje razviješ kada gledaš osobu ili stvar trebalo bi barem biti pozitivno i prihvatljivo drugima. Još bolje, trebalo bi biti u skladu s istina-načelima, biti od pomoći drugima i imati pozitivan utjecaj na njih. Međutim, nijedno od razmišljanja i gledišta koje stvaraju ljudi skloni sumnjičavosti nije u skladu s istinom; u najmanju ruku, to nisu pozitivne stvari – to jest, stajalište s kojeg takvi ljudi promatraju probleme ili razmišljanja i ideje koje razvijaju jednostavno nisu u skladu s istinom. Stoga ljudi ove vrste žive u mračnim kutovima i nemaju nikakav integritet ni dostojanstvo o kojem bi se moglo govoriti. Stvari koje proizlaze iz njihovih razmišljanja sve su mračne i opake – te stvari nisu u skladu s istina-načelima i neće imati pozitivan utjecaj na ljude ili njihov život. Ako prihvatiš razna razmišljanja i gledišta koja proizlaze iz sumnjičavosti takvih ljudi, bivaš otrovan i oni te povlače za sobom – to je ravno tome da te Sotona iskvari. Međutim, ako razlučuješ takve ljude i osnosiš se prema njima kao prema negativnom primjeru, možeš ostvariti određeni napredak i steći određenu sposobnost razlučivanja u razumijevanju negativnih stvari. Ovime završavamo našu raspravu o sklonosti sumnjičavosti.

Nesposobnost

Zatim, razgovarajmo o nesposobnosti. Svi razumiju što znači nesposobnost – to se odnosi na nemogućnost da se bilo što obavi dobro, na to da se netko doima nemoćnim, baš kao kad ljudi često kažu: „Zašto si tako nesposoban? Nemaš nikakve budućnosti!” Je li nesposobnost dobra? (Nije.) Onda je kategorizirajmo – što je to? (To je mana ljudskosti.) Nesposobnost je očito mana ljudskosti. Nesposobnost znači da osoba ima vrlo nisku inteligenciju u rješavanju stvari i loše sposobnosti preživljavanja – to se naziva nesposobnošću. Neki su ljudi nespretni u govoru, nesposobni izraziti se; neki čak imaju stidljive, introvertirane osobnosti – kada moraju govoriti pred mnogo ljudi ili biti u središtu pozornosti, hvata ih trema, osjećaju se plašljivo i ne usuđuju se govoriti, a drugi ih često maltretiraju. Neki zli ljudi vjeruju da je maltretiranje takvih ljudi opravdano te da je to vrlo zabavno i ugodno – oni se svaki dan rugaju takvim ljudima i zadirkuju ih. Nesposobni ljudi imaju slabu sposobnost rješavanja stvari. Moguće je da neki od njih također imaju slabe sposobnosti preživljavanja, da ne mogu zaraditi novac te da su uvijek vrlo plašljivi i pretjerano oprezni u blizini drugih. Kada vide moćne ljude, izbjegavaju ih i ne usuđuju se govoriti. Čak i kada ih drugi maltretiraju, ne usuđuju se oduprijeti, bojeći se da bi mogli uvrijediti druge. Sudeći po očitovanjima nesposobnosti u ljudskosti ovakvih ljudi, to je samo vrsta mane ljudskosti. Ničija nesposobnost nikada nije uzrokovala da razviju pogrešna razmišljanja i gledišta ili da imaju bilo kakav štetan utjecaj na sebe ili druge; stoga je nesposobnost samo mana ljudskosti. Želi li itko biti nesposobna osoba? (Ne.) Nitko ne želi biti nesposobna osoba – zašto je to tako? Nesposobne ljude maltretiraju i svi ih gledaju svisoka, zar ne? (Tako je.) Kad bi se od tebe tražilo da biraš između toga da budeš zao i toga da budeš nesposoban, sigurno bi odabrao biti zao, a ne nesposoban. Pomislio bi u sebi: „Nikada neću biti nesposobna osoba! U ovom društvu, nesposobne ljude zlostavljaju i maltretiraju, oni su nepopularni; kamo god pošli, drugi ih gledaju svisoka i gaze ih. Ne samo da nisu nimalo zapaženi, već bi im čak i pravo na preživljavanje moglo biti oduzeto. Ali biti zla osoba je drugačije – kamo god zli ljudi pošli, drugi ih se boje i odnose se prema njima s velikim poštovanjem. Nitko ih se ne usuđuje provocirati. Kamo god pošli, uživaju u povlasticama i mogu čak i gaziti druge. Zli ljudi napreduju gdje god se nalazili u ovom svijetu.” Kad bi se od vas sada tražilo da birate, nitko od vas ne bi odabrao biti nesposobna osoba – svi biste odabrali biti zli ljudi. Je li to gledište ispravno? (Nije.) Zašto nije ispravno? Kojem se istina-načelu to protivi? Nesposobnost je mana ljudskosti. Najčešća očitovanja su nemogućnost da se bilo što obavi dobro, diskriminacija i isključenost. Budući da nesposobne ljude zlostavljaju i gaze u društvu, nitko ne želi biti nesposoban. Svi ljudi zavide onima koji su sposobni i vješti, pa čak se i svi žele isticati od drugih, steći moć i utjecaj te gaziti druge, imati povlastice i ugled unutar bilo koje skupine, ne samo kako bi izbjegli da ih drugi zlostavljaju, već i kako bi mogli zlostavljati druge po volji. Jesu li takva razmišljanja i gledišta ispravna? Jesu li u skladu s istinom? (Nisu.) Slušali ste toliko istina, a ipak i sada odobravate zle ljude – to znači da je i vaša narav prilično opaka. Koga god vidite da je zao, zavidite mu i divite mu se. U srcu vrlo dobro znate da su zli ljudi loši, a ipak se ne možete suzdržati a da ih ne slijedite, osjećajući da vam to pruža sredstvo potpore i sprječava da vas zlostavljaju. Kada vidite nesposobne ljude, osjećate odbojnost prema njima i gledate ih svisoka, čak ih želite i gaziti. Ali jesi li ikada razmislio koliko bi zla počinio i kakva bi bila odmazda kad bi slijedio zle ljude? Kakve bi bile tvoje šanse da primiš spasenje kad bi slijedio zle ljude? Bi li mogao izbjeći činjenje zla kad bi slijedio zle ljude? Recimo da slijediš zle ljude, vjerno im služiš i postupaš kao njihov podređeni. Oni bi mogli podijeliti dio kolača s tobom, a ti bi ih mogao slijediti kako bi gazio druge i imao najbolju hranu i piće, doživljavajući veliko uživanje, izbjegavajući zlostavljanje i stječući status među drugima u ovom životu. Ali moraš počiniti mnogo zla da bi uživao u tim stvarima! Znaš li kakva će biti odmazda i kako ćeš tešku kaznu primiti? Je li to pravi put? (Nije.) Dakle, jeste li i dalje voljni podnijeti žrtvu odabira činjenja zla i primanja kazne samo radi toga da ne budete nesposobna osoba i da izbjegnete zlostavljanje – žrtvujući svoje odredište i sudbinu u zamjenu za zadovoljstvo u ovom životu? Je li to vaše razmišljanje i gledište? Neki ljudi zapravo zastupaju takvo gledište – radije bi odabrali biti zli ljudi nego biti nesposobni i zlostavljani. Nije li to želja da se hoda putem zlih ljudi? Nesposobnost je samo mana ljudskosti – što je tu tako loše? Je li zlostavljanje drugih i činjenje zla doista bolji izbor? Ako Bog ne dopusti da gladuješ i osigura ti hranu za jelo, bi li doista mogao umrijeti od gladi? Ako ti Bog dopusti da živiš s radošću, slobodom, srećom, ushićenjem i mirom, neće ti nedostajati ništa od tih stvari. Pa što onda ako te drugi zlostavljaju? Nitko ti ne može oduzeti te stvari – ono što ti Bog podari, nitko ne može oduzeti. Ako slijediš zle ljude i hodaš putem zlih ljudi, sva zadovoljstva u kojima uživaš bit će grešna zadovoljstva. Osim toga, sav novac ili materijalno uživanje koje stekneš činjenjem zla bit će dobiveno nasilnim otimanjem, uživanje koje doživiš u ovom životu premašit će ono što ti je Bog dao, pa ćeš to morati otplatiti višestrukim životima u budućnosti. Dobivanje tjelesnih zadovoljstava u ovom životu po cijenu primanja kazne – ne znači li to da ne hodate pravim putem? Radije biste odabrali biti zli ljudi nego biti zlostavljani – to odražava vašu percepciju i cijenjenje zla u dubini vaše duše. Dakle, što je tako loše u tome da budeš nesposoban? Gledajući na to sa stajališta ljudskosti, to je vrsta mane, ali to je i urođeno stanje, nešto što ljudi ne mogu promijeniti. Nesposobni ljudi nisu postali nesposobni vlastitim izborom. Iako je to mana, to nije iskvarena narav, to nije problem nečijeg karaktera. Pa što je tu tako loše? Ako te zbog tvoje nesposobnosti i niskog statusa često zlostavljaju te možeš duboko razumjeti nepravdu i zlo ovog svijeta i tamu ovog društva, i kao rezultat toga iskreno dođeš pred Boga da prihvatiš Božju suverenost i dragovoljno se pokoriš Božjoj vlasti i orkestracijama, prepuštajući Bogu da preuzme kontrolu nad tvojom sudbinom – nije li onda ta nesposobnost oblik zaštite za tebe? Nesposobnost nije negativna stvar; to je samo vrsta mane ljudskosti. Na što se odnosi mana? To znači neadekvatnost, manji problem, nedostatak – to je samo nešto što je nesavršeno, donekle manjkavo, ne u potpunosti po nečijem ukusu ili nije idealno, ali ne ukazuje na loš ili opak karakter. Pa zašto onda ne možete tolerirati ovu neznatnu manu? Štoviše, ova neznatna mana može donijeti velike koristi tvom ulasku u život. Ili bi se moglo reći da su neki ljudi, zato što imaju ovu manu ljudskosti, ovo urođeno stanje, sposobniji svim srcem slijediti Boga do samog kraja. U konačnici, zato što mogu prihvatiti istinu, pokoriti se Bogu i posjedovati bogobojazno srce, oni su u stanju odbaciti svoje iskvarene naravi i primiti spasenje. S ovog stajališta, to je blagoslov – ljudi ne bi trebali odbijati biti nesposobni. Što je tako loše u tome da budeš nesposoban? Nečija iskvarena narav neće se pogoršati zbog nesposobnosti. Bog neće gledati nekoga svisoka niti će ga odbiti spasiti zato što je nesposoban, niti će nesposobnost utjecati na to da on prihvati istinu ili bude spašen. Dakle, vaše razmišljanje i gledište moraju se promijeniti – još su uvijek prilično daleko. Neki ljudi kažu: „Radije bih bio zla osoba nego nesposobna osoba. Od nesposobnih ljudi nikad ništa neće biti, svi ih gledaju svisoka, pa čak i oni sami sebe gledaju svisoka. Biti nesposobna osoba je besmisleno; biti zla osoba je moćno – možeš raditi što god želiš, zlostavljati koga god je lako zlostavljati i nitko se ne usuđuje oduprijeti. Kako je slavno tako živjeti!” Kakva je korist od te slave? Ako napreduješ i živiš slavno u svijetu, tvoji izgledi i odredište bit će uništeni. Više nećeš moći doći pred Boga i više nećeš osjećati privrženost Bogu; Bog ti više neće biti privlačan i više ti neće biti privlačno životno i radno okruženje Božje kuće. Napustit ćeš Boga i tražiti životno okruženje u kojem možeš iskoristiti svoje jake strane i ostvariti svoju vrijednost. Božja kuća ograničava ljudsko činjenje zla i nijedna zla osoba u Božjoj kući ne može nigdje dospjeti niti ostati postojana. Ako ti se sviđaju zli ljudi i želiš postati jedan od njih, možeš li i dalje ostati u Božjoj kući? Prije ili kasnije, bit ćeš uklonjen. Ne samo da nećeš uspjeti zadobiti dobro odredište, već ćeš nakon smrti također primiti kaznu za zlo koje si počinio. Stoga, iako je nesposobnost mana ljudskosti, to nije iskvarena narav, niti to znači da je nečija ljudskost zla. Tko nema nekih mana? Nesposobnost je baš kao kad se neki ljudi rode s mucanjem ili kad se neki ljudi rode pomalo ružni – sve su to urođeni nedostaci. Ljudi imaju različite boje kože – neki se ljudi rode bijeli, neki se rode sa žutom kožom, a neki se rode s crnom kožom. To je urođeno stanje. Ljudi sa žutom kožom mogu izgledati ne tako zdravo, s ne baš sjajnim tenom – to je neznatna mana. Ljudi s crnom kožom izgledaju snažnije, a ipak nitko ne želi imati crnu kožu. Ljudima s bijelom kožom općenito se zavidi, ali čak i među njima, neki smatraju da nije dobro biti previše blijed, pa vole sunčati svoju kožu do brončane boje, vjerujući da zbog toga izgledaju zdravo i da to njihovoj koži daje sjaj. Vidiš, nesposobnost je ista kao i razna urođena stanja ljudi – samo što je to vrsta mane. Dakle, je li to velik problem? (Nije.) Stoga, iako je ovaj problem mana ljudskosti, on ne utječe na tvoje prihvaćanje istine ili tvoje razumijevanje istine. Dakle, opirete li se i dalje tome da budete nesposobna osoba? (Više ne.) Hoćete li i dalje zlostavljati nesposobne ljude kada ih vidite? (Nećemo.) Prije ste ih prilično zlostavljali, zar ne? Sada, kada vidite nesposobne ljude, hoćete li ih i dalje gledati svisoka i omalovažavati? (Nećemo.) Ako si i sam nesposobna osoba, tim prije ne bi trebao gledati sebe svisoka. Ako si nesposoban, neka tako bude – trudi se biti poštena osoba u skladu s Božjim riječima. Iako si možda nesposoban, trebao bi biti pošten, a ne lažljiv, a Bog voli takvu osobu. Što Bog voli? To nije tvoja nesposobnost. Stvar je u tome da si zbog svoje nesposobnosti voljan biti poštena osoba; stvar je u tome da, budući da te gledaju svisoka i ne možeš zadobiti naklonost ljudi, razmišljaš o tome kako biti poštena osoba da bi usrećio Boga i udovoljio Bogu, te radiš sve što Bog kaže. Tako tvoja nesposobnost postaje prednost, zar ne? (Da.) Je li se vaše gledište sada promijenilo? (Jest.) Naravno, nisu svi nesposobni ljudi nužno u stanju prihvatiti istinu. Neki ljudi, osim što u svojoj ljudskosti imaju manu nesposobnosti, također imaju problema sa svojim karakterom. To se ne može generalizirati. Sama po sebi, nesposobnost nije velik problem, ali također moraš gledati kakav je nečiji karakter. Ako je netko lažljiv ili ima podao karakter – ako je besramni debelokožac, sklon sumnjičavosti, osjetljiv, tvrdoglav ili čak ima zlobnu narav – onda ta osoba nije dobra osoba. Dakle, nesposobna osoba nije nužno netko s dobrim karakterom. U redu, to je sve za našu raspravu o nesposobnosti.

Dobrodušnost

Sljedeće očitovanje je dobrodušnost. Ovo očitovanje je vrlina ljudskosti. Nakon što smo raspravljali o toliko toga, konačno smo došli do jedne vrline ljudskosti; doista nema mnogo vrlina ljudskosti. Dobrodušnost je vrsta vrline ljudskosti. Budući da je to vrlina, moramo o njoj podrobno govoriti jer većina ljudi ne posjeduje očitovanja ono malo vrlina ljudskosti koje se mogu naći u ljudima. Dakle, pogledajmo; u čemu leže vrline dobrodušnosti? (Dobrodušnost znači da je netko relativno iskren. Drugi se osjećaju relativno spokojno kada se on bavi stvarima. On nosi breme da dobro obavi zadatke koji su mu povjereni.) (Dobrodušni ljudi imaju relativno dobro moralno vladanje, vodit će računa o drugima i misliti na druge.) Misliti na druge – to je plemenit stil! Takvi su ljudi plemeniti, ali je li dobrodušnost vrlo plemenita? (Ne.) Dobrodušnost jednostavno znači da razmišljanje takvog čovjeka nije jako složeno; ono je relativno jednostavno, nije podmuklo; on je velikodušan i nije grub prema drugima te ne kalkulira o osobnim dobicima i gubicima kada se druži s drugima. Netko ga uvrijedi i on se neko vrijeme osjeća uzrujano, ali onda pomisli: „Nema veze”, i pusti to. Netko mu dugo duguje novac i ne vraća ga, a on o tome razmišlja: „Bilo bi neugodno tjerati ga da mi plati. Osim toga, njemu je teško, a u to vrijeme ja sam imao više nego on. Posudio sam i to je to. Smatrat ću to kao pomoć siromašnima.” Vidiš, njegova su razmišljanja relativno velikodušna i tolerantna. Na primjer, kada ga drugi pogrešno razumiju, njemu to ne smeta i ne brani se. Kada ga drugi osuđuju i nazivaju glupim, nije ga briga. Kada vrši svoju dužnost, ne osjeća da je to naporno i radi stvari koje drugi ne žele raditi. Netko mu se ruga govoreći: „Svi ostali se odmaraju, pa zašto ti još uvijek radiš?” On odgovara: „Što fali tome da radim malo više? To me ne iscrpljuje. Može li rad doista nekoga iscrpiti? Ako drugi to ne rade, pusti ih. Budući da ja to mogu, jednostavno ću uraditi malo više.” On se ne zamara takvim stvarima i poduzima korake da obavi posao. Ne zamara se previše dobicima i gubicima, niti se previše zamara ugledom ili statusom. Čak i kada sam pretrpi gubitke, to ne spominje. Kada drugi naiđu na poteškoće, on preuzima inicijativu da pomogne. Njegova pomoć ne sadrži njegove vlastite namjere i cilj, a ako mu drugi žele uzvratiti uslugu, on osjeća da mala pomoć nije velika stvar i da je to nešto što bi trebao učiniti. Čak i ako drugi ne cijene njegovu pomoć, on se ne zamara takvim stvarima. Kada dođe vrijeme da pomogne drugima, on će i dalje pomoći. Ima li mnogo takvih ljudi? (Nema ih mnogo.) Nema mnogo takvih ljudi. Iako su dobrodušni, imaju određene granice u svom vladanju. Na primjer, neki ljudi uvijek žele iskoristiti takvu osobu, smatrajući je budalom. Nakon što je iskoriste, kažu nekoliko ugodnih riječi kako bi joj laskali, a nakon nekog vremena ponovno je iskoriste. Kada dobrodušna osoba vidi da tome neće biti kraja, ona se ne zamara time, ne svađa se niti raspravlja s njima. U svom srcu zna da takvi ljudi nisu dobri i da nisu prikladni za druženje, pa ih od tada ignorira. Međutim, ne osuđuje ih iza njihovih leđa. Najviše, kada netko pita za takvu osobu, ona kaže: „Ta osoba se samo voli okoristiti sitnicama.” Ne pretjeruje, niti osuđuje ljude naprasito; ona jednostavno govori samo o onome o čemu je riječ. Dobrodušni ljudi doista imaju prilično dobru ljudskost. Njihova je vrlina u tome što se ne zamaraju previše stvarima. Što god radili, ne postupaju naprasito, na temelju emocija ili osjećaja; oni samo rade ono što bi ljudi trebali raditi i ispunjavaju odgovornosti koje bi ljudi trebali ispunjavati. U okviru normalnih međuljudskih odnosa rade ono što bi trebali raditi; daju sve od sebe da učine što god mogu učiniti, nastojeći pomoći drugima, i to čine iskreno i ozbiljno. Neki od njih čak i ne traže nikakvu nagradu, misleći: „Samo pomažem. Ne trebaš osjećati da mi puno duguješ, niti trebaš osjećati da mi se nikada ne možeš odužiti samo zato što mi duguješ ovu sitnicu i uvijek se ponašati snishodljivo i s prevelikim poštovanjem preda mnom. To je nepotrebno.” Takvi pojedinci imaju najbolju ljudskost među ljudima. Nisu podmukli, niti su grubi prema drugima. Oni su srdačni i postoji dobra strana njihove ljudskosti. Rade sve što mogu, ne zamaraju se previše osobnim dobicima i gubicima i ne mare previše za nagrade. To je vrlina ljudskosti. Pogledajte oko sebe i vidite tko posjeduje takve vrline. Ako osoba posjeduje takav karakter, onda se može smatrati dobrom, pristojnom osobom među iskvarenim čovječanstvom. Ona se ne zamara stvarima, nije podmukla, nije gruba prema drugima i pomaže drugima ne tražeći korist. Osobito je tolerantna prema drugima i vrlo velikodušna u svom vladanju. Što znači biti vrlo velikodušan? To znači ne zamarati se beskrajno trivijalnim stvarima i ne gajiti ogorčenost kada je drugi iskoriste. To se zove biti velikodušan i to je velika vrlina ljudskosti. Dobrodušnost je također vrlina, a i velikodušnost je isto tako vrlina. To nije kao kod onih koji su sitničavi, skloni sumnjičavosti, osjetljivi i tvrdoglavi – ti se ljudi beskrajno zamaraju trivijalnim stvarima, naljute se u tren oka, kipe od bijesa, imaju zastrašujuće hladan izraz lica, ignoriraju svakoga tko im se obrati i ne misle ni na što drugo osim na to kako se osvetiti drugima. Normalni ljudi ne bi trebali imati ništa od toga. Dobrodušni ljudi ne razmišljaju o tim složenim stvarima, niti su sumnjičavi u razmišljanju o drugima. Sve je u njihovom srcu ono što bi normalni ljudi trebali imati; to je osobito u skladu sa savješću i razumom ljudskosti, kao i s mjerilom osjećaja za pravdu i dobrotu u ljudskosti. Kada se družiš s njima, osjećaš se vrlo opušteno i osjećaš da su stvari vrlo jednostavne – nema mnogo problematičnih stvari i ne trebaš biti na oprezu ni od čega. Ne moraš nagađati o njihovom razmišljanju niti se igrati pogađanja. Čak i ako ih slučajno povrijediš, ne moraš brinuti ni o kakvim posljedicama – naravno, ne moraš ni snositi nikakve posljedice. Moguće je da, kada si ljut, postaneš naprasiti vikneš im nekoliko grubih riječi, a u tom trenutku se i oni svađaju i raspravljaju s tobom, ali nakon svađe ti ne zamjeraju, niti će spletkariti protiv tebe ili ti se osvetiti. Ne trebaš brinuti da će ti, ako zadobiju status, otežati stvari ili cjepidlačiti, niti trebaš brinuti da će te bez razloga uzeti na zub. Oni nemaju takve stvari u sebi – oni su naprosto tako jednostavni. Oni ti od tog trenutka nadalje nipošto ne bi više zamjerali. Kada je stvar gotova, gotova je. Poslije, kada razgovaraju s tobom, i dalje se prema tebi ponašaju normalno. Čak i ako su u tom trenutku bili ljuti i svađali se s tobom, poslije ti ne zamjeraju. Oni znaju da si samo izgovorio nekoliko riječi u ljutnji i mogu to razumjeti: „Tko ne izgovori neke grube riječi kada je ljut? Nije bilo namjerno. Osim toga, svi imaju iskvarene naravi, svatko ima trenutke kada je loše volje i svatko ima naprasitost. Poslije, dokle god se svi smire i priznaju svoje pogreške te promisle o činjenici da su očitovali iskvarene naravi i propustili postupiti prema načelima, to je u redu.” Oni će ti oprostiti, za razliku od zlih ljudi, koji te nemilosrdno proganjaju i neće stati dok te ne unište. Dobrodušni ljudi općenito nemaju želju za osvetom. Ako učiniš nešto što ih uvrijedi, oni te ponekad mogu mrziti, ali nipošto ne bi prekršili moral ljudskosti i upotrijebili prezira vrijedna sredstva da te muče. Iako imaju iskvarene naravi i mogu reći ili učiniti neke stvari na temelju tih iskvarenih naravi – poput toga da spomenu pogreške koje si napravio u prošlosti ili da te orežu – oni ne bi izmišljali stvari ni iz čega niti bi koristili moć kojom raspolažu da te napadnu ili da ti se osvete. Čak i ako te žele napasti ili ti se osvetiti i imaju ovakvu iskvarenu narav, s obzirom na to da njihova ljudskost posjeduje vrlinu dobrodušnosti, kada se žele osvetiti, bit će sputani i moći će zadržati stvari u odgovarajućim granicama. Ako iskvareni čovjek koji ima moć i dalje može postići ovu razinu, to je već prilično pohvalno. Većina ljudi, ako ne posjeduje ovu vrlinu, ne može postići ni ovaj stupanj suzdržanosti i ne može se suzdržati od napadanja drugih i osvećivanja drugima.

Očitovanje ili iskazivanje dobrodušnosti vrlina je ljudskosti. Ova vrlina ljudskosti u velikoj će mjeri obuzdati ili potaknuti ljude, omogućujući im da steknu određeni stupanj kontrole i suzdržanosti kada se njihova iskvarena narav očituje. Ako je takva dobrodušna osoba netko tko ima duhovno razumijevanje, tko može shvatiti i prihvatiti istinu, onda joj ova vrlina njezine ljudskosti može omogućiti da se strože pridržava istina-načela u gledanju na ljude i stvari te u vladanju i postupanju, nije li tako? (Da.) S druge strane, lukava osoba mnogo je prepredenija i razlikuje se od dobrodušne osobe. Nakon što učini nešto loše, ne samo da ne promišlja o sebi, već čak i pojačava svoje nedjelo i provodi ga do kraja. To je pretvara u đavla, što je potpuno suprotno načelima po kojima postupa dobrodušna osoba. Na primjer, ako je netko dobrodušna osoba i posjeduje ovu vrlinu ljudskosti, onda će, kada se svađa s tobom, govoriti na temelju činjenica. Neće pretjerivati, izmišljati neke negativne stvari o tebi ni iz čega, niti će te klevetati i vrijeđati tvoj integritet zato što je ljut na tebe. Nipošto ne bi činio takve stvari. Kada se svađa s tobom, može otkriti oholu ili pakosnu narav, ali riječi koje izgovara sasvim su obuzdane njegovom savješću, razumom i dobrodušnom ljudskošću. Tako se, na određenoj razini, smanjuje stupanj štete koja ti je nanesena. Zlim ljudima, međutim, nedostaje dobrodušni aspekt ljudskosti. Kako se zli ljudi svađaju? „Ti si drolja, prostitutka! Vrijeđam osam generacija tvojih predaka i proklinjem osam generacija tvojih predaka!” Oni će izgovoriti svakojake grube i zlonamjerne stvari. Takvi su zli ljudi – njihov je karakter podao. Neki ljudi s podlim karakterom ne temelje svoje uvrede na činjenicama. Zašto ih ne temelje na činjenicama? Zato što nemaju savjesti i ne ispunjavaju mjerila savjesti. Kada vrijeđaju druge, nisu ograničeni svojom savješću. Oni bezobzirno sipaju uvrede, izgovarajući svakakve uvrede koje im padnu na pamet. Koje god riječi mogu iskaliti njihovu mržnju, duboko raniti tvoje srce i izluditi te od bijesa – te će riječi izgovoriti. Njihove te uvrede praktički mogu smrtno razbjesniti. Takvi ljudi nemaju dobrote u svom srcu i puni su zlobe. Ono što zli ljudi otkrivaju prvenstveno su oholost i pakost, te dvije vrste naravi. U biti, riječi koje sipaju sadrže kletve, ispunjene su Sotoninom zlobom i imaju dovoljnu razornu moć; oni čak mogu izgovoriti i najzlonamjernije riječi proklinjanja. Ako imaš ljudskost ili ako je tvoja ljudskost dobrodušna, onda ne možeš izgovoriti takve uvrede; štoviše, ne možeš izmišljati stvari ni iz čega. To je zato što imaš osjećaj savjesti i imaš razumnost, a aspekt dobroćudnosti i dobrodušnosti unutar tvoje savjesti uvelike te obuzdava i kontrolira, onemogućujući ti da izgovoriš takve uvrede. Kada te netko vrijeđa, ljut si i želiš uvrijediti osam generacija njegovih predaka i prokleti ga, govoreći da bi trebao ići u pakao, ali razmisliš o tome: „Što mi daje pravo da ga proklinjem? Ja nisam Bog i nemam zadnju riječ.” Također mu želiš uzvratiti uvredu vulgarnim riječima, ali razmisliš o tome: „Ako upotrijebim vulgarne riječi, čak će se i meni zgaditi – što će ljudi oko mene misliti o meni? Ne bi li to značilo da nemam integriteta ni dostojanstva? Ne bih li se ponašao kao prostak? Neću biti takva osoba.” Ne možeš se natjerati da ga uvrijediš. Dakle, tvoj govor je u velikoj mjeri obuzdan, a ono što se možeš natjerati da kažeš vrlo je ograničeno. Najviše što bi mogao reći jest: „Ti si Sotona, tvoja je iskvarena narav ozbiljna, ne možeš postići spasenje i Bogu se ne sviđaš.” Mogao bi najviše reći nekoliko takvih stvari, ali onda razmisliš o tome: „Nije na meni da odlučujem tko se Bogu ne sviđa”, i stoga ti nedostaje samopouzdanja kada to kažeš. Kada te netko vrijeđa i proklinje, govoreći ti da ideš na osamnaestu razinu pakla, pomisliš u sebi: „Proklinjati nekoga, govoriti mu da ide na osamnaestu razinu pakla – te su riječi pregrube! Ja ne bih mogao reći tako nešto. Moram biti blaži u svojim riječima!” Zašto si sposoban tako razmišljati? Zato što se ono što postoji unutar tvoje ljudskosti razlikuje od onoga kod zlih ljudi. Ako si dobrodušan i dobroćudan, i imaš savjest i razum, riječi koje izgovaraš bit će vrlo razumne. Mogao bi, u granicama svoje savjesti, izgovoriti neke ljutite riječi ili dopustiti da ti izleti neka prosta riječ, ali nakon što ih izgovoriš, i sam si vrlo uzrujan i nisi zapravo povrijedio drugu osobu – tvojim riječima nedostaje razorna moć. Zli ljudi postaju sve oduševljeniji što više vrijeđaju druge, dok ti postaješ sve uzrujaniji što više vrijeđaš druge – pomisliš u sebi: „Nema veze, spuštanje na istu razinu kao takav prezira vrijedan lik i zla osoba bezvrijedno je i besmisleno. Neću se više svađati s njom.” Svađanje sa zlom osobom jednako je potpuno neučinkovito kao i pokušaj razgovora o istini sa Sotonom. Nema potrebe svađati se ili se zamarati njome. Samo se kloni takvih ljudi u budućnosti. Bi li razmišljao o tome da im naudiš? Bi li razmišljao o tome da im se osvetiš i pronađeš priliku da ih naučiš pameti? Ti nemaš tako okrutno srce. Samo si nastavljaš govoriti: „Nema veze. Nekoliko njihovih uvreda nije mi prouzročilo nikakav gubitak; neću se zamarati njima.” Neki ljudi čak tješe sami sebe govoreći: „Uostalom, nije me Bog prokleo. Njihove kletve nemaju nikakvog učinka.” Zapravo, zato što imaš savjest i razum, i dobrodušan si i dobroćudan unutar svoje ljudskosti, ti jednostavno ne možeš izgovoriti te uvrede. Smatraš ih prljavima i ponižavajućima. Kada bi te riječi izašle iz tvojih usta, osjećao bi da se protive tvojoj savjesti. Osobito ne možeš izgovoriti izmišljotine i neutemeljene stvari. To što ih ne možeš izgovoriti za tebe je zaštita. Njihove riječi imaju znatnu razornu moć i nanijele su ti štetu – to je njihovo zlo djelo. Kako je došlo do tog zlog djela? To dolazi otuda što njihova ljudskost sadrži podla svojstva. Kada su u sukobu ili sporu s tobom, njihova se iskvarena narav napuhuje bez granica i mogu te bezobzirno proklinjati. Oni imaju takav podao karakter, pa prirodno otkrivaju iskvarenu narav. Ako si ti, s druge strane, dobrodušna i dobroćudna osoba sa savješću, razumom i ljudskošću, u ovakvoj situaciji ne samo da ne bi dao oduška svojoj iskvarenoj naravi, već bi tvoja ljudskost, u velikoj mjeri, obuzdala otkrivanje tvoje iskvarene naravi. To je iznimno korisno za tebe. Naizgled se čini da si pretrpio gubitak, da si u nepovoljnom položaju i da ih ne možeš pobijediti u svađi, te tako postaješ predmet ismijavanja drugima. Zapravo, tvoja te ljudskost zaštitila, spriječivši te da počiniš zlo, da učiniš stvari koje Bogu nisu ugodne ili da izgovoriš riječi koje Bogu nisu ugodne. Nije li te na taj način, u određenoj mjeri, zaštitila? (Jest.) Ova vrlina ljudskosti u velikoj te mjeri zaštitila, spriječivši te da dalje činiš stvari koje Bogu nisu ugodne ili koje On prezire, ili da, kada otkrivaš iskvarenu narav, izgovaraš riječi koje Bog prezire i osuđuje. Iako se to ne računa kao dobro djelo, u najmanju ruku, nisi počinio zlo. Ono što si učinio u ovoj situaciji neće biti osuđeno i nećeš biti kažnjen za to. Nasuprot tome, zli ljudi ne samo da će biti osuđeni, već će biti i kažnjeni za stvari koje čine pod vlašću svog podlog karaktera. Morat će snositi posljedice i preuzeti odgovornost. Stoga, može se činiti kao da ljudi koji posjeduju razne vrline u svojoj ljudskosti u nekim stvarima gube ugled, status i dostojanstvo, a osobito da gube priliku preuzeti inicijative i dokazati da su u pravu, ali to nije pretrpljeni gubitak. Neki ljudi kažu: „Ako to nije pretrpljeni gubitak, znači li to da je to izvlačenje koristi?” To se ne može mjeriti u smislu pretrpljenih gubitaka ili izvlačenja koristi. Kako bi se onda to trebalo mjeriti? Trebalo bi se mjeriti ovako: pretrpljeni gubitak u nekoj situaciji nije važan; ključno je da iz toga možeš izvući korist. U ovoj situaciji, vrline tvoje ljudskosti su te koje su zaštitile tvoje ponašanje, spriječivši te da počiniš zlo i osiguravši da te Bog ne osudi. Nije li to izvlačenje koristi? Sada ne možeš pretrpjeti kaznu kao rezultat činjenja zla. Nije li to dobra stvar za tebe? (Jest.) Iako to nije dobro djelo koje si aktivno izvršio, niti postupak aktivnog pridržavanja istina-načela, u okviru posjedovanja vrlina u svojoj ljudskosti učinio si nešto što ne krši istina-načela. Na taj si način zaštićen. Iako to neće biti upamćeno, u najmanju ruku, nije osuđeno. I tako ne moraš snositi nikakvu odgovornost niti pretrpjeti kaznu. Nije li to dobra stvar? (Jest.) U procesu slijeđenja Boga, bez obzira na to je li ono što činiš u skladu s istinom i bez obzira na to kako Bog na to gleda, u najmanju ruku, imaš čistu savjest. Čak i ako Bog to ne upamti, trebao bi barem izbjeći da te Bog osudi ili da te Bog zamrzi. To je najosnovnije načelo kojeg bi se trebao pridržavati. Nisu li vrline ljudskosti vrlo važne ljudima? (Jesu.) Stoga nemoj stalno negodovati samo zato što misliš da te posjedovanje nekih vrlina ljudskosti čini nepopularnim među ljudima, da ćeš uvijek propuštati priliku da se okoristiš ili stekneš dobitke i da će sve prednosti uzeti drugi, dok ćeš ti uvijek biti taj koji trpi gubitak. Što je tako loše u pretrpljenom gubitku? U najmanju ruku, uživaš u onome što ti je Bog prvotno dao i nisi uzeo ono što pripada drugima. Ako se okoristiš, to nije u redu – to znači da si uzeo od tuđeg dijela. Ako uzmeš ono što ti ne pripada, Bog će te osuditi. Ljudi ne bi trebali činiti stvari koje Bog osuđuje. Neki ljudi kažu: „Ne znam kakve bih postupke trebao poduzimati koje će Bog upamtiti.” Ali znaš li koji su postupci osuđeni od Boga? Ako znaš, onda bi se u najmanju ruku trebao pridržavati ove granice: nemoj činiti stvari koje Bog osuđuje. Razumiješ li? (Da.) Sada kada smo više raspravljali o ovim stvarima, trebao bi razumjeti.

Vrlina dobrodušnosti u ljudskosti odsutna je kod većine ljudi. Međutim, ako netko doista posjeduje ovu vrlinu, onda je on doista dobra osoba među iskvarenim čovječanstvom – takvi su ljudi vrlo rijetki. Ako doista posjeduješ ovu vrlinu, Bog će te blagosloviti, Bog će ti pokazati milost na svakom koraku. Ljudskim rječnikom rečeno, to znači da će se Bog brinuti za tebe na svakom koraku. Kako se On brine za tebe? Božja briga za tebe očituje se u tome da, iako uvijek misliš na druge i odričeš se vlastitih interesa, a drugi te iskorištavaju, oni ne mogu primiti Božje blagoslove. Oni mogu živjeti samo iskorištavajući druge i morat će to otplatiti u sljedećem životu. Međutim, ti živiš od Božjih blagoslova. Iako te drugi mogu iskoristiti, u stvarnosti, ti ne gubiš ništa. Reci Mi, je li to dobro? (Jest.) Vidiš, čini se da dobrodušni ljudi izvana uvijek trpe gubitke. Ljudi ih vide kao jednostavne i bezazlene, pa ih u govoru i postupcima uvijek iskorištavaju, odnose se prema njima kao prema budalama, maltretiraju ih, izvlače iz njih i novac i koristi te im otimaju mnoge posjede. Ali vidiš li da dobrodušnim ljudima išta nedostaje? Ne nedostaje im ništa. Obilno su opskrbljeni u svemu. Kada nešto rade, imaju inteligenciju i mudrost i ne brinu se. Koju god im dužnost Božja kuća dodijeli, oni se ne zamaraju dobicima i gubicima, niti se bore ili natječu. Oni jednostavno rade ono što se od njih traži. Bez obzira na zadatak, rijetko čine pogreške. Čak i ako se povremeno pojave manji problemi ili male pogreške, one nisu namjerne. Oni se posvećuju onome što rade, ispunjavaju minimalni zahtjev svoje savjesti i razuma i mogu prihvatiti Božje ispitivanje. Stoga takvi ljudi mogu primiti Božje blagoslove. Budući da znaš da je dobrodušnost vrlina ljudskosti, trebaš li težiti tome u svom vladanju? (Da.) Nemoj se zamarati sitnicama i nemoj biti poput nekoga tko je toliko osjetljiv da mu se nitko ne usuđuje prići ili ga izazvati – nemoj biti takva osoba. Ako te drugi malo iskoriste, nemoj uvijek osjećati kao da te maltretiraju. Što je tako loše u tome da budeš malo jednostavniji i bezazleniji? Neki su ljudi pretjerano prepredeni i uvijek žele dokazati da nisu glupi, govoreći: „Nemojte me smatrati budalom. Imam mozga! Mogu prepoznati tko me ne voli ili se loše ponaša prema meni. Mogu prepoznati tko me gleda svisoka i čije su riječi pune sarkazma ili skrivenih uboda.” Biti u stanju vidjeti i čuti takve stvari je beskorisno. To je samo sitničava pamet i prepredenost. Imati to malo prepredenosti ne znači da imaš mudrost ili da si doista pametan. Naprotiv, ljudi će te gledati svisoka, jer čak i životinje posjeduju takvu vrstu prepredenosti i te sitničave misli. Zašto to kažem? Svi ni koji imaju bliski kontakt sa životinjama to znaju: čak i male životinje mogu razumjeti kada o njima govoriš ugodne ili neugodne stvari. Na primjer, ako pas čuje da izgovaraš neugodne riječi, odmah će postati nesretan, dok također može prepoznati ako izgovoriš neke očito ugodne riječi. Ako ljudi uvijek koriste stvari koje čak i male životinje posjeduju kako bi procijenili sebe, ne degradira li to njihovo vlastito svojstvo ljudskog bića? Snižavanjem mjerila za procjenjivanje stvorenog čovječanstva, obezvrjeđuješ samog sebe. Nemoj uvijek govoriti stvari poput: „Nemoj misliti da sam glup i odnositi se prema meni kao prema trogodišnjaku. Ako mi daš kukuruzni kruh, sigurno ga neću pojesti; umjesto toga donesi mi okruglice od tijesta. Tko ne zna da su okruglice od tijesta ukusne?” Nemoj koristiti takve glupe izjave kako bi pokušao dokazati da nisi glup. Ako doista nisi glup, onda teži ispunjavanju mjerila ljudskosti. Što bi trebalo biti prisutno u ljudskoj savjesti i razumu, koja su očitovanja vrlina ljudskosti, koja su očitovanja mana ljudskosti i lošeg karaktera – razgovaraj u zajedništvu o tim aspektima i shvati ih. Razgovaraj malo u zajedništvu o tome što bi ljudi trebali posjedovati u svojoj ljudskosti i što bi stvoreno čovječanstvo trebalo posjedovati, a zatim teži tome i naporno radi kako bi posjedovao te stvari. Neće li to podići tvoju osobnu vrijednost? Hoćeš li ikada išta postići stalno uspoređujući svoju inteligenciju s inteligencijom trogodišnjaka? Možeš li tako ikada odrasti? Trogodišnje dijete kaže: „Mogu piti mlijeko iz plastične bočice za hranjenje”, a ti kažeš: „Ja mogu piti iz staklene boce i ne bojim se da ću opeći ruke.” Trogodišnjak kaže: „Mogu razlikovati lijevu od desne kada obuvam cipele”, a ti kažeš: „Ja mogu razlikovati prednju od stražnje strane kada oblačim džemper. Možeš li ti to?” Hoćeš li ikada išta postići na ovaj način? Ako tvoja inteligencija, karakter i razne sposobnosti koje bi tvoja ljudskost trebala posjedovati ostanu zaglavljeni u fazi trogodišnjeg djeteta ili maloljetnika, onda će ti biti vrlo teško postati zrela osoba ili postići da se drugi prema tebi odnose kao prema odrasloj osobi. Kako možeš navesti druge da se prema tebi odnose kao prema odrasloj osobi? Trebaš raditi stvari koje bi odrasli trebali raditi i stvari koje bi stvoreni ljudi trebali raditi. Moraš posjedovati ljudskost koju bi stvoreni ljudi trebali imati. Što bi ova ljudskost, u najmanju ruku, trebala posjedovati? Savjest, razum i razne aspekte dobrog karaktera. Na taj ćeš se način postupno poboljšavati i napredovati u pogledu mana i nedostataka svoje ljudskosti. Tada će postati puno lakše ući u istinu i bit će manje prepreka.

Vrlina dobrodušnosti u ljudskosti prilično je rijetka i većina ljudi je ne posjeduje. Kako se onda može postići ova vrlina? Kada ne razumiješ nikakve istine, vrlo je teško posjedovati ovu vrlinu ljudskosti i biti takva osoba. Međutim, kada jednom shvatiš neke istine, imat ćeš put da postaneš takva osoba i imat ćeš nadu da ćeš to postići. Možeš li to postići i možeš li u konačnici ostvariti rezultate, ovisi o tome možeš li zadobiti istinu i imati ulazak u život. Kako bi netko trebao praktično postupati da bi postigao ovu vrlinu? Što god ti netko učini ili kaže, nemoj se prema tome odnositi naprasito i na temelju emocija. Nemoj analizirati kakve su njegove namjere prema tebi, koliko ti je osobno naštetio ili koliku je štetu nanio tvom ugledu. Nemoj se ni prema jednoj od ovih stvari odnositi na temelju svog uma, ljudske volje ili filozofija za ovozemaljsko ophođenje. Kako bi se onda trebao odnositi prema njima? Odnosi se prema svim stvarima na temelju Božjih riječi i istina-načela. U svakom okruženju i pri suočavanju sa svakom osobom, bilo da s njom razgovaraš, družiš se ili da rješavaš određenu stvar, nastoj osigurati da tragaš za istina-načelima i postupaš u skladu s njima. Ovaj će pristup, u velikoj mjeri, optimizirati tvoju ljudskost. To jest, pružit će određenu mjeru potpore savjesti i razumu tvoje ljudskosti, pomažući ti da razviješ osjećaj za pravdu i omogućujući ti da gledaš na ljude i stvari s ispravnog položaja i ispravnog stajališta. To je ono što se naziva optimizacijom. Optimizacija je pretvaranje tvoje prvotno loše ljudskosti u dobru, čineći je normalnom. Kako je onda nastala tvoja prvotno loša ljudskost? Proizašla je iz utjecaja i vladavine iskvarenih naravi. Sada, ako se vladaš i postupaš na temelju Božjih riječi i istina-načela, onda će, kada postupaš, tvoja ljudskost u velikoj mjeri biti pod utjecajem Božjih riječi i istine. Taj se utjecaj naziva optimizacijom. Naravno, ova optimizacija ne znači da će se tvoja ljudskost promijeniti i da će tvoj karakter postati plemenit kroz jedan jedini događaj. Umjesto toga, ona proizlazi iz primjene Božjih riječi i istine i iskustva uzimanja Božjih riječi i istine kao tvojih kriterija, stila i smjera za postupanje tijekom dugog vremenskog razdoblja, tijekom kojeg ćeš sve više razumjeti istinu i rješavati stvari sve više se pridržavajući načela. Na taj će se način tvoja ljudskost postupno mijenjati i razvijati u pozitivnom smjeru. Sve ćeš više razvijati osjećaj savjesti, postajati sve dobroćudniji i sve više imati osjećaj za pravdu. Tvoj će razum postati sve normalniji i više nećeš postupati naprasito niti ćeš biti impulzivan. Tako će, u velikoj mjeri, moć obuzdavanja koju tvoja ljudskost ima nad tvojom iskvarenom naravi postajati sve snažnija. Na temelju takvog stanja ljudskosti, moć obuzdavanja nad tvojim otkrivanjem iskvarenih naravi sve će više jačati i postajati sve snažnija. Tako će se tvoja otkrivanja iskvarenih naravi sve više smanjivati, a njegov stupanj će postajati sve niži. Postupci koje poduzimaš ili gledišta koja otkrivaš sve će se više usklađivati s pozitivnim stvarima i istina-načelima. Ovaj fenomen, ovakvo otkrivanje, ukazuje na to da život osobe prolazi kroz preobrazbu. Konkretno, ako gledaš ljude i stvari, vladaš se i postupaš prema Božjim riječima, s istinom kao svojim kriterijem, onda će tvoja ljudskost postajati sve normalnija, a tvoja otkrivanja iskvarenih naravi sve će se više smanjivati. Postupno ćeš odbaciti svoju iskvarenu narav. To je pozitivan ciklus. Međutim, ako gledaš ljude i stvari, vladaš se i postupaš prema Sotoninoj logici, onda će to u velikoj mjeri okaljati i nagristi tvoju ljudskost. Tvoja će se iskvarena narav sve više napuhivati i postajati sve ozbiljnija. To je začarani krug. Gledanje na ljude i stvari te vladanje i postupanje prema Božjim riječima pozitivan je ciklus. Gledanje na ljude i stvari te vladanje i postupanje prema Sotoninoj logici može te samo dovesti do toga da u životu beskrajno kružiš i krećeš se unutar začaranog kruga, nikada se ne mogavši osloboditi. Ako želiš ući u pozitivan ciklus, najjednostavniji i najizravniji pristup jest početi promišljati o sebi i razumijevati sebe počevši od mana svoje ljudskosti i svojih otkrivanja iskvarenosti, rješavajući svoje iskvarene naravi uz pomoć Božjih riječi i istina-načela kao temelja, postižući tako rezultat da možeš primjenjivati istinu i pokoriti se Bogu. Na taj će način tvoj život ući u pozitivan ciklus, tvoja će ljudskost postajati sve normalnija, a tvoje će se iskvarene naravi postupno preobraziti i biće odbačene. To je proces ulaska u život i također nužan proces da ljudi odbace svoje iskvarene naravi i postignu spasenje. Naravno, ovo je također put do ulaska. Ako u sebi prepoznaš mane i nedostatke ljudskosti, kao i probleme podlog karaktera i nedostatka integriteta, o kojima smo raspravljali – trebao bi tragati za istinom kako bi ih riješio. Zatim ih zamijeni primjenom Božjih riječi i istine. Na taj ćeš način ući u pozitivan ciklus. U konačnici, ono što dobivaš nije samo preobrazba ljudskosti, već i odbacivanje tvojih iskvarenih naravi. Temelj tvojih iskvarenih naravi na koji se oslanjaš za preživljavanje bit će preobražen. Ovakvo praktično postupanje daje ti nadu u postizanje spasenja. Međutim, ako ne tragaš za istinom niti ovako primjenjuješ istinu i u svom srcu misliš: „Kažeš da sam sitničav, da imam mane i nedostatke u svojoj ljudskosti kao što su tvrdoglavost, besramna debelokožnost i sklonost sumnjičavosti. Pa, takav sam kakav sam, i tako ću živjeti. Neću se promijeniti. Reci što god želiš! Ionako samo ne želim pretrpjeti gubitke. Sve dok se mogu okoristiti, dobro sam!” – ako su to tvoja razmišljanja i gledišta, onda ćeš, nažalost, upasti u strašnu spiralu začaranog kruga iz koje se nikada nećeš moći izvući. Koja će biti konačna posljedica? Bit će to ona koju vjerojatno ne želiš vidjeti: tvoje će iskvarene naravi zauvijek biti tvoj život. One će te čvrsto vezati za cijeli život, postajući duboko ukorijenjene u tvojem razmišljanju i dubinama tvoje duše, i bit će ti nemoguće odbaciti ih. Što znači da ih je nemoguće odbaciti? To znači da nemaš nade u postizanje spasenja i da nemaš udjela u odredištu koje je Bog pripremio za čovječanstvo. To je posljedica. Ako ne želiš vidjeti ovu posljedicu, onda počni ulaziti i praktično postupati putem koji sam opisao, i postigni pozitivan ciklus; i u konačnici ćeš sigurno požnjeti rezultate. Razumiješ li? (Da.)

Iako u današnjem razgovoru u zajedništvu nismo obradili mnogo različitih tema, raspravljali smo o puno sadržaja. Zaključimo današnji razgovor ovdje. Nastavit ćemo razgovarati o drugim temama i sadržajima kasnije. Doviđenja!

2. prosinca 2023.