Kako težiti istini (12)

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

O kojoj smo temi prošli put razgovarali u zajedništvu? Razgovarali smo o nekim konkretnim očitovanjima triju aspekata – urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Raspravljali smo o tim konkretnim očitovanjima i na taj način razlučivali kojem od ta tri aspekta ona pripadaju. Ako u svakodnevnom životu vidite ova očitovanja o kojima smo razgovarali, u osnovi ih možete okarakterizirati i kategorizirati – pripadaju li urođenim stanjima, ljudskosti ili iskvarenim naravima. Što se tiče očitovanja o kojima se nije razgovaralo, znate li sada kako ih kategorizirati prema ovim načelima ili prema biti koju očituju? (Smatramo da smo u tome nešto bolji nego prije – u stanju smo razmišljati u tom smjeru, ali još nismo u potpunosti došli do toga da ih možemo razlučivati.) Očitovanja o kojima smo razgovarali u zajedništvu uglavnom možete razlučiti, ali što se tiče onih o kojima se nije razgovaralo i koja nemaju nikakve veze s očitovanjima o kojima smo prethodno razgovarali, ne znate jeste li ih u stanju razlučiti. (Točno.) Tijekom proteklih nekoliko propovijedi razgovarali smo o nekim očitovanjima interesa, hobija i jakih strana u okviru urođenih stanja, kao i o problemima u vezi s tim aspektima koji se u ljudima očituju. Također smo razgovarali o stavu i putu primjene koje bi ljudi trebali imati u vezi s tim problemima, kao i o Božjim zahtjevima za ljude koji posjeduju interese, hobije i jake strane. Razgovor u zajedništvu o ovome uglavnom služi tome da se ljudima kaže kakve bi misli i gledišta trebali imati – zajedno s putem primjene koji bi trebali razumjeti – u vezi s interesima, hobijima i jakim stranama, kao i koje bi Božje nakane i zahtjeve u vezi s tim aspektima trebali razumjeti. O pitanjima interesa, hobija i jakih strana razgovarali smo u zajedništvu samo općenito i nismo konkretno razgovarali o tome kakve pogrešne misli i gledišta ljudi imaju o tim aspektima, kojim pogrešnim putovima primjene mogu krenuti niti kakva pogrešna shvaćanja imaju o Božjim zahtjevima u vezi s tim. Stoga, na temelju ovih problema koje ljudi imaju, razgovarajmo sada podrobno o konkretnim pitanjima koja bi ljudi trebali razumjeti u vezi s interesima, hobijima i jakim stranama.

7. Razlika između interesa i hobija te jakih strana

Jeste li primijetili koja pogrešna razumijevanja ili iskrivljena shvaćanja imate u vezi s interesima, hobijima i jakim stranama? Zar nije tako da većinu pitanja razumijete tek onda kad o njima besjedim, a poslije niti promišljate o onome što je rečeno niti to uspoređujete sa stvarima u svom životu, a ipak smatrate da sve razumijete i da su ta pitanja vrlo jednostavna? Prvo, razmislite o ovom pitanju: postoji li razlika između interesa i hobija te jakih strana? (Da.) U čemu je razlika? Ako vidiš da postoji razlika, po čemu se oni razlikuju? (Imati interes i hobi samo znači da se osobi doista sviđa određena stvar, ali ne znači nužno da u tom području posjeduje jaku stranu.) Glavne točke razlikovanja u osnovi su navedene – to je manje-više tako. Iz perspektive ljudskosti, interesi i hobiji odnose se na zanimanje osobe za određenu vrstu aktivnosti ili vrstu stvari i njezinu spremnost da joj posvećuje pozornost ili da se njome bavi. To jest, njezina sklonost relativno je usmjerena prema stvarima koje je zanimaju i koje strastveno voli. Ona nema tek blagu naklonost prema stručnim vještinama iz tog područja, već je one jako zanimaju, što nadmašuje razinu naklonosti ili ljubavi koju bi mogla imati prema običnim stvarima. To su interesi i hobiji. Međutim, što se tiče te vrste aktivnosti ili stvari koje je zanimaju i koje strastveno voli, u smislu njezinog kova, je li vješta u tome, može li to dobro obavljati i do koje mjere to može obavljati – ništa od toga nije sigurno. Stoga se interesi i hobiji odnose na stvari koje ljude zanimaju i koje vole, stvari kojima su se u svakodnevnom životu voljni često baviti i kojima su voljni posvećivati vrijeme i energiju, obraćati pozornost na njih i obavljati ih. A koliko dobro te stvari mogu obavljati ovisi o njihovu kovu i o tome jesu li u njima vješti. Pretpostavimo da ih to osobito zanima i da to strastveno vole, a istovremeno su i vješti u tome – to jest, osim što ih ta stvar zanima i što je strastveno vole, oni je također mogu vrlo dobro obavljati, mogu postići značajne rezultate i ostvariti velika postignuća. Drugim riječima, njihova vještina u tom interesu i hobiju nadmašuje onu prosječne osobe, a njihova moć zapažanja, brzina učenja i brzina kojom shvaćaju načela u tom području veće su nego kod prosječne osobe. Kada su prisutna takva očitovanja, to se naziva posjedovanjem jake strane. Drugi će ljudi, između ostalog, možda morati proći formalnu, dugotrajnu stručnu obuku, steći obrazovanje, znanje i praktično iskustvo te od relevantnih stručnjaka dobivati usmjeravanje, vodstvo i savjete te proći provjeru i standardizaciju prije nego što budu mogli samostalno nešto dobro napraviti. Međutim, ljudi s jakim stranama i bez stručne obuke ili sustavnog učenja općenito imaju određenu razinu pronicljivosti u stručnim vještinama kojima vladaju. Oni u tom području posjeduju određeno praktično razumijevanje, praktično iskustvo ili osobna postignuća. A uz stručnu obuku, njihova jaka strana u tom području može doseći još višu razinu. Ukratko, imati jaku stranu znači biti vrlo vješt u stvarima koje ga zanimaju i koje strastveno voli, i to u mjeri koja nadmašuje vještinu prosječne osobe. Što znači biti „vješt”? (Imati jaku stranu u određenom području, biti relativno dobro upoznat s tim stvarima i obavljati ih s lakoćom.) Biti vješt u nečemu ne znači samo biti dobro upoznat s tim; to prije znači imati u tom području izvanrednu sposobnost i relativno snažan urođeni talent. Čak i bez tuđih uputa, takvi ljudi mogu shvatiti stvari koje drugi ne mogu razumjeti. A u kombinaciji s formalnom obukom ili podukom priznatog učitelja, oni u tom području mogu postati još bolji. Kada se govori o posjedovanju jake strane, to znači da je netko posebno dobar u određenom interesu ili hobiju te da u tom području ima iznimnu sposobnost. Njegova sposobnost razumijevanja, njegova pronicljivost i sposobnost učenja u tom području iznimno su jake i on te stvari može vrlo brzo dokučiti. U usporedbi s prosječnom osobom, on je u tom području primjetno vješt. To znači imati jaku stranu.

Sada kada razumijete što su jake strane, razgovarajmo o interesima i hobijima. Koja je razlika između interesa i hobija te jakih strana? Jesu li interesi i hobiji isto što i jake strane? (Nisu isto.) Zašto interesi i hobiji nisu isto što i jake strane? (Zato što biti zainteresiran za nešto ne znači nužno biti u stanju to dobro obavljati niti nužno znači biti vješt u tome; osim toga, to ne znači nužno da čovjek tu stvar može tako brzo shvatiti.) Imati interese i hobije znači da ti se sviđa određena kategorija stvari, ali hoće li to biti tvoja jaka strana ovisi o tvojoj sposobnosti shvaćanja, učenja i tvojoj pronicljivosti u tom području, kao i o tvojoj prirodnoj sposobnosti u tom području te o tome jesi li prirodno vješt u tome. Ako si vješt, onda je to tvoja jaka strana. Ako nisi vješt u tome i to je samo tvoja sklonost – područje koje te zanima – ali si lošeg kova i nemaš prirodnu sposobnost, što znači da imaš slabu sposobnost razumijevanja u vezi s tim svojim interesom i hobijem, uopće nisi vješt u tome, obavljaš to nespretno, neučinkovito i ne postižeš nikakve rezultate u tom području, onda to područje nije tvoja jaka strana – ono za tebe ostaje samo na razini interesa i hobija. Zašto je to samo tvoj interes i hobi, a ne tvoja jaka strana? Zato što nisi vješt u tome. Na primjer, neki ljudi kažu: „Stvarno volim pjevati.” Koliko oni to vole? Od trenutka kada ujutro otvore oči, oni puštaju pop-pjesme; slušaju svakakve pjesme, uključujući strane pjesme te zapadne i kineske opere – vole slušati sve što se smatra glazbom. Oni žele i pjevati, ali postoji velik problem – po prirodi nemaju sluha ili jednostavno nemaju jaku stranu u tom području. Ima i ljudi koji, čak i nakon nekoliko godina učenja pjevanja, još uvijek ne mogu pronaći prave tehnike. Ne znaju kako pjevati da to što bolje zvuči, kako svoje pjevanje učiniti dirljivim ili kako svojim pjevanjem postići dobre rezultate. Iako od djetinjstva vole pjevati i pjevanje je jedan od njihovih interesa i hobija, zbog ograničenja svojih urođenih stanja njihovi interes i hobi mogu ostati samo na razini interesa i hobija – to nije jaka strana. Na primjer, kada osoba koja vješto pjeva uči himnu, ona može otpjevati glavnu melodiju nakon što je otpjeva samo oko tri puta. A nakon četiri ili pet puta, u osnovi može otpjevati cijelu pjesmu. Međutim, oni koji uživaju slušati pjesme, ali nisu vješti u pjevanju, možda neće moći zapamtiti osnovnu melodiju ni nakon što je poslušaju tri puta. Čak je ni nakon pet puta možda neće moći otpjevati i stalno će morati gledati u tekst ili note. Pri samom pjevanju oni ne mogu osjetiti pjesmu niti postaviti glas. Također ne uspijevaju zapamtiti tekst, a ponekad čak i promaše melodiju. Osim toga, kada pjevaju relativno emotivne pjesme nikada ne mogu na odgovarajući način prenijeti emocije. Drugi kažu da ih nije ugodno slušati kako pjevaju i da u tome ne uživaju, ali takvi se ljudi ne obeshrabruju niti odustaju – i dalje ustraju u učenju i pjevanju. Naravno, pjevanje je stvar osobne slobode i osobno pravo; nitko ih ne ograničava. Međutim, danas razgovaramo u zajedništvu o razlici između interesa i hobija te jakih strana. Sudeći prema tim očitovanjima, njihov interes i hobi nije nešto u čemu su vješti. Pa zašto moramo jasno razgovarati o ovom pitanju? Kako bismo pomogli ljudima da shvate da njihovi interesi i hobiji nisu isto što i njihove jake strane. Ako, na temelju svih aspekata tvojih urođenih stanja, nisi vješt u određenom području, onda čak i ako je to tvoj interes i hobi, ograničenja tvojih urođenih stanja određuju da taj interes i hobi nije tvoja jaka strana. Iako ti se to doista sviđa, čak do te mjere da to voliš kao vlastiti život, nažalost, to jednostavno nije ono u čemu si vješt. Na primjer, neki ljudi doista vole plesati. Kad god čuju glazbu, njihovo se tijelo počne kretati u skladu s ritmom i melodijom te su prilično zadovoljni dok se kreću. Međutim, po prirodi nisu osobito privlačni, nisu jako visoki, udovi im nisu osobito dugi, a njihova građa nije osobito elegantna. Općenito gledano, njihov ples baš i nije vizualno privlačan. Ali oni jednostavno vole plesati i ponekad se na javnim mjestima ili uz cestu s potpunim uživanjem prepuštaju plesu. Prolaznicima je to smiješno, a oni pak plešu kao da nikoga nema u blizini, potpuno neopterećeni time kako ih drugi vide, kao da toga uopće nisu svjesni. Do te su mjere time opsjednuti. Iako smatraju da prilično dobro plešu, u stvarnosti nisu vješti u tome. Ne mogu dokučiti bit plesa niti znaju koji su pokreti prikladni, koji su graciozni, a kojim se pokretima mogu bolje prenijeti različite emocije ljudi. To jest, oni zapravo ne razumiju mnoge aspekte plesa. S obzirom na njihov urođeni kov, čak i uz vodstvo stručnog učitelja i uz obuku u stručnoj školi, oni nisu vješti u plesu niti mogu shvatiti njegovu bit. Stoga, uzimajući u obzir sve aspekte njihovih urođenih stanja, ples, koji vole, nije nešto u čemu su vješti. Iako im se ples doista sviđa i opijeni su njime te se često dive vlastitim pokretima i pojavi dok plešu pred kamerom ili ogledalom, ako pogledamo stvarnu situaciju, oni nisu vješti u plesu. Drugim riječima, ples je samo njihov interes i hobi, a ne njihova jaka strana.

Neki ljudi doista vole književnost. Vole pisati članke te recitirati i pisati pjesme, vole književne tribine, a također vole čitati romane i razna književna djela, i strana i domaća, suvremena i klasična – vole sva ta djela. Sviđaju im se razni izrazi i jezični stilovi kojima se autori služe u svojim književnim djelima, a sviđaju im se i različite ideje koje autori izražavaju u svojim djelima. Je li to njihov interes i hobi? (Da.) Vrlo je jasno da je to njihov interes i hobi. Ono što se osobi sviđa, ono što je u srcu i umu zanima, to je urođeno – to nije nešto što stječe kasnije u životu, a još manje je to nešto što su kod nje razvili roditelji ili obitelj. Neki ljudi vole književnost i pročitali su mnoga književna djela. Neki su književnost sustavno proučavali na fakultetu. Neki su čak radili kao profesori književnosti ili su se bavili poslom povezanim s književnošću ili su imali karijeru povezanu s književnošću te su se čak i dugo posvetili toj karijeri; proveli su većinu svog života baveći se stvarima povezanim sa svojim interesom i hobijem; književnost, koja ih zanima i koju strastveno vole, praktički je svaki dan bila dio njihovog života. Ali znači li to da je njihov interes i hobi doista njihova jaka strana? Ne nužno – treba pogledati posjeduju li znanje ili misli i gledišta o književnosti koja nadmašuju ona kod običnih ljudi ili se od njih razlikuju. Ako su u književnosti dokučili i razumjeli samo ono što su naučili iz knjiga ili se to sastoji samo od konvencionalnog općeg znanja koje svatko može naučiti i dokučiti, onda se to ne računa kao jaka strana. Na primjer, kad od njih zatražiš da napišu članak, u njemu nema gramatičkih pogrešaka, interpunkcija se pravilno upotrebljava, odlomci su dobro strukturirani, a cjelokupna struktura članka prilično je dobra. U cijelom se članku čak koristi i mnoštvo kićenih izraza. Međutim, postoji jedan problem – pri izražavanju određene stvari, određenog gledišta ili određene radnje, oni nemaju jedinstven način izražavanja niti se osobito umjetnički ili domišljato izražavaju. Nijedno njihovo književno djelo nema te kvalitete. To jest, njihovi članci izgledaju prilično dobro strukturirani i vrlo stručni, a riječi su pažljivo odabrane, ali u njima nema jedinstvenog načina izražavanja misli i gledišta, pojava ili radnji kakav bi trebao imati vješt književni stvaratelj. Većina njihovih članaka prilično je osrednja. Njihova struktura i način izražavanja ideja osobito su kruti, usiljeni i dogmatični; nisu ni inovativni ni jedinstveni, nedostaje im mudrosti i domišljatosti, i nikako se ne mogu smatrati elegantnima. Na što ukazuje ova pojava? (Oni nisu vješti u pisanju i za to nemaju sposobnosti.) Nisu vješti u pisanju i ne mogu fleksibilno osmišljavati priče na temelju pozadine događaja ili prototipa takvih priča. Na kraju, kada ljudi čitaju njihove članke i književna djela, sve im djeluje monotono i kao da se ponavljaju i slijede istu formulu. Zašto kažemo da djeluju monotono i kao da se ponavljaju? Općenito gledano, njihovi članci izgledaju prilično dobro strukturirani, standardizirani i stručni; što se tiče tehničkih aspekata, prosječna osoba ne bi imala gotovo ništa za kritizirati – čak je i struktura u osnovi uvijek ista. Iako mogu naučiti različite oblike književnih djela, uključujući stranu poeziju, prozu i narativno pisanje, oni ih nisu sposobni prilagoditi vlastitom književnom stvaralaštvu niti ih u tome primijeniti. To je zato što će njihova književna vještina i dostignuća zauvijek ostati na razini interesa i hobija te nikada neće doseći razinu jake strane. Moguće je da imaju veliko znanje o književnosti, ali zapravo nemaju nikakvo književno dostignuće. Drugim riječima, oni zapravo nemaju nikakvih književnih inovacija, ne mogu stvoriti nijedno svoje reprezentativno djelo te nemaju jedinstvene misli, gledišta ni jedinstven način izražavanja. To dokazuje da književnost nije njihova jaka strana. Oni o književnosti posjeduju naučeno i opće znanje samo zato što je to područje njihov interes i hobi, ali u književnosti nemaju jaku stranu. Vidiš, mnogi ljudi čitaju knjige, uključujući razna književna djela; mnogi tvrde da su ljubitelji književnosti ili književni stvaratelji, ali među onima koji se bave književnim stvaralaštvom, koliko ih doista ima vlastita djela? Koliko ih je napisalo književna djela koja mogu izdržati test vremena i postati klasici? Vrlo malo, zar ne? Većina tih ljudi ima nešto urođenog interesa i urođene strasti prema književnosti, a kasnije uče, obučavaju se i vježbaju u stručnim školama te se slučajno počnu baviti poslom povezanim s književnošću. Iako se bave poslom povezanim s književnošću, što bi moglo ukazivati na to da ih taj interes i hobi može pratiti cijeli život, koliko će djela dovršiti, koliko će doprinosa dati i koliko će originalnih ostvarenja imati tijekom svog rada u tom području ovisi o tome posjeduju li u književnosti jaku stranu. Mnogi se ljudi bave strukom koja im se sviđa i koju strastveno vole, te njome stječu sredstva za život ili određene koristi, ali u struci ne postižu dobre rezultate. To je dovoljno da dokaže da struka koja im se sviđa i koju strastveno vole nije njihova jaka strana. S druge strane, neki ljudi, unatoč tome što se ne bave strukom povezanom s njihovim interesima i hobijima, u stanju su ostvariti stvarna postignuća jer je to njihova jaka strana. Na primjer, tu su izumitelji, oni koji su dali izvanredne doprinose u raznim područjima, oni koji su u raznim područjima razvili vlastite jedinstvene stilove, kao i vodeće osobe u raznim područjima, među ostalima. Dakle, s obzirom na te situacije, imati interese i hobije ne znači nužno imati jaku stranu u tim područjima. Međutim, neki ljudi ne mogu razlučiti odnos između interesa i hobija te jakih strana. Oni misle da su njihovi interesi i hobiji njihove jake strane, ali nakon što se godinama bave područjem koje ih zanima i koje strastveno vole, oni zapravo ne postižu nikakve rezultate. Nakon što im to postane jasno, kako bi se ljudi trebali odnositi prema svojim interesima i hobijima te svojim jakim stranama? Vrlo je jednostavno – trebali bi se prema njima odnositi ispravno. Ako Božja kuća zatraži od tebe da izvršavaš dužnost u određenom području koje uključuje stručno znanje, vještine ili talente koji su povezani s tvojim interesima i hobijima, onda bi se prema tome trebao odnositi u skladu s načelima izvršavanja dužnosti – ne odbijajući to, ne razbacujući se zvučnim idejama i ne postupajući brzopleto. Ako je to nešto u čemu nisi vješt, nešto što nadilazi tvoje sposobnosti i što ne možeš učiniti, onda nemoj postati negativan niti se žaliti na Boga; trebao bi se prema tome moći ispravno odnositi. Što znači ispravno se odnositi prema tome? To znači da, ako smatraš da su tvoji interes i strast prema tom području jedinstveni, ali pri obavljanju posla povezanog s tim nikada nisi u stanju ispuniti zahtjeve Božje kuće niti ikada možeš zadovoljiti načela koja Božja kuća zahtijeva, onda bi trebao postići ono što možeš postići. Bog nikada ne tjera ribu da živi na suhom niti tjera svinje da lete. Bog zna koliko možeš postići i koliki teret možeš podnijeti. S više iskustva, i ti ćeš to spoznati. Na temelju stvarnih okolnosti i svojih urođenih stanja, postigni onoliko koliko si u stanju – nemoj si otežavati stvari. Ako si sposoban, nemoj se suzdržavati; ako nisi sposoban, nemoj postati negativan niti se siliti preko svojih mogućnosti – odnosi se prema tome ispravno.

Toliko godina vjerujete u Boga, a većina vas izvršava svoju dužnost više od tri godine – nije da u Božjoj kući određenu dužnost vršite tek godinu ili dvije. Onda, što se tiče dužnosti koju izvršavaš ili određenog stručnog rada koji obavljaš, je li ti u srcu jasno koliko možeš postići i koju razinu možeš dosegnuti te koliko toga možeš primijeniti i u kojoj mjeri? (Jest.) Uglavnom ti je sve to jasno. Neki ljudi još uvijek nisu postali stručni u određenoj dužnosti jer su imali malo prakse. Drugi, međutim, obavljaju ovaj posao već mnogo godina i puno su vježbali, ali još uvijek ne mogu ispuniti načela koja Božja kuća zahtijeva. Nisu baš vješti u tom području. Iako im se ta dužnost doista sviđa i strastveni su u njezinom izvršavanju te su počašćeni i sretni što je izvršavaju, jednostavno nisu vješti u tome. Kakvi god bili zahtjevi Božje kuće, oni ih jednostavno ne mogu ispuniti. Nije stvar u tome da su buntovni i neposlušni niti da ne daju svoj doprinos; nego zbog svojih urođenih stanja to ne mogu postići i imaju ograničenja. Što onda treba učiniti? Jednostavno pusti da stvari idu svojim tijekom – nemoj biti negativan, nemoj biti slab i nemoj se žaliti niti u srcu osjećati da je to nepravedno. Neki ljudi kažu: „Volim plesati, ali rođen sam s dvije lijeve noge i nisam privlačan. Želim izvršavati dužnost plesa, ali ne mogu. Što onda trebam učiniti? Zaista želim plesati.” Tvoja želja za plesom tvoja je osobna želja i tvoja sklonost, ali mora li Bog udovoljiti tvojim sklonostima? Ne mora. Božja kuća ima načela koja zahtijeva i ima svoje odredbe. Odabir toga tko će obavljati koji posao temelji se na načelima. Ne možeš na silu, na temelju svoje osobne želje, osobne sklonosti ili osobnog raspoloženja zahtijevati da ti Božja kuća udovolji – to nije prikladno. Ako nisi prikladan za izvršavanje dužnosti u tom području, onda u svom srcu tiho poželi blagoslove onima koji u tom području mogu izvršavati dužnost. Jednostavno radi ono što možeš ili možeš biti neprimjetni radnik iza kulisa – pomagati sa smjernicama i provjerom, pomagati s probama ili postprodukcijskom montažom plesnih videozapisa, pomagati u traženju raznih materijala ili u traganju za istinom. Mnogo je poslova koji se mogu obavljati u raznim područjima, a opseg rada povezanog s tvojim interesima i hobijima je širok. Ne moraš nužno biti osoba na ekranu – možeš preuzeti i posao iza kulisa na pola radnog vremena. I to je izvršavanje dužnosti. Na taj način istovremeno zadovoljavaš svoje osobne želje i ispunjavaš načelo i mjerilo udovoljavanja Bogu izvršavanjem svoje dužnosti – to je tako sjajno! Nije li to ubijanje dvije muhe jednim udarcem? (Jest.) Budući da ti u sklopu tvojih urođenih stanja Bog nije dao jake strane u tom području, onda nemaš izbora. Ne možeš se žaliti, prigovarati ili gajiti ogorčenost samo zato što u tom području nemaš urođenih sposobnosti i ne možeš ispuniti mjerilo Božje kuće za odabir talenata, a zatim prestati željeti izvršavati dužnost u tom području i odbijati je izvršiti čak i kada Božja kuća to od tebe zahtijeva – to nije prikladno. To nije ispravan stav u izvršavanju dužnosti. Što god možeš učiniti, jednostavno to učini. Ne možeš odbiti izvršavati dužnost, čak i onda kada Božja kuća to od tebe zahtijeva, samo zato što za nju nisi prikladan ili u njoj nisi vješt. Time ne izvršavaš svoju dužnost – ti zadovoljavaš osobne želje i vodiš vlastiti posao. Dužnost ne izvršavaš sa stavom pokornosti Bogu niti sa stavom iskrenosti i odanosti Bogu. To nije prikladno. Ljudi bi to trebali razumjeti. S jedne strane trebali bi ispravno razumjeti interese, hobije i jake strane; s druge strane ispravno se odnositi prema interesima, hobijima i jakim stranama.

Neki ljudi vole pisati članke i baviti se radom povezanim s književnošću. Neprestano žele revidirati i lektorirati članke, svakodnevno se baviti člancima. Međutim, iz raznih razloga – i subjektivnih i objektivnih – oni nisu prikladni za taj rad. Kao prvo, nemaju osnovno znanje u području književnosti; kao drugo, relativno su lošeg kova i nemaju sposobnost razumijevanja. Stoga, iako književnost strastveno vole i vježbaju nekoliko godina, oni i dalje ne mogu dostići mjerilo posjedovanja sposobnosti pisanja. Međutim, kako bi radili na izradi tekstova, Božja kuća zahtijeva da ljudi posjeduju barem osnovni kov. Ako njihov kov nije prikladan za rad na izradi tekstova, pa čak ni njihova revizija i lektura članaka ne ispunjavaju mjerilo, onda oni jedino mogu odabrati drugu dužnost. Možda su, umjesto toga, donekle prikladni za neke opće poslove ili za prikupljanje određenih materijala. Ukratko, rad na izradi tekstova koji im se u srcu sviđa oni ne mogu obavljati – čak i da nisu otpušteni s pozicije koja uključuje rad na izradi tekstova, oni bi samo zauzimali mjesto i ne bi postigli nikakve stvarne rezultate. Kako da ljudi takvu stvar shvate na ispravan način? (Moraju naučiti pokoriti se aranžmanima Božje kuće i biti razumni.) To je opći smjer – kako bi ljudi konkretno trebali praktično postupati? Ako je riječ o osobi sklonoj iskrivljavanju, ona bi rekla: „Svi kažu da su interesi i hobiji dani od Boga, da su to urođena stanja. Budući da mi je Bog dao taj interes i hobi, onda je On sigurno odredio da obavljam rad koji je s njima povezan. Budući da je to odredio Bog, onda bi u Božjoj kući rad povezan s tim interesom i hobijem trebao biti dodijeljen meni – trebao bih u njemu sudjelovati. Ako se od mene ne traži da to radim, onda je to problem s ljudima – to znači da me ljudi gledaju svisoka, da vođe i djelatnici ne znaju kako procijeniti ljude. Evo mene, darovite osobe, ali nema pronicljivog lovca na talente koji bi me uočio! Toliko volim književnost i doista sam u tome vješt – revidiranje članaka suviše mi je lako. Poslati mene da propovijedam evanđelje ili da fizički radim – nije li to kao pucanje na komarce iz topa? Nije li to traćenje talentiranog pojedinca? Nije li to poput zakopavanja zlata u zemlju? Tu ne mogu ništa učiniti – pod niskom strehom nema izbora nego pognuti glavu! Ali postoji izreka: pravom je zlatu suđeno kad-tad zablistati. Samo čekajte – možda me to Bog oplemenjuje, iskušava me. Jednog ću dana sigurno obavljati rad koji je Bog odredio za mene, rad povezan s mojim interesom. Dobre stvari vrijedi čekati. Kada svi vi budete eliminirani, to će biti moje vrijeme da zablistam – tada ću imati priliku primijeniti svoje vještine! Kao što izreke kažu: ,Osveta se najbolje servira hladna’ i ,Dok sam živ, ima nade.’” Što mislite o ovim gledištima? Netočna su, zar ne? Takvi se ljudi zasigurno zanose pustim željama, pa čak i kuju dugoročne planove, ali ne zna se imaju li doista stvarnu sposobnost. Neki ljudi čak smatraju da im je nanesena nepravda, govoreći: „Ja sam prirodno nadaren književni talent, a ipak su me poslali da fizički radim, po cijele dane prekriven blatom. I kome se mogu požaliti na to? Tu ništa ne mogu učiniti – tako je to Bog orkestrirao. Kakvog izbora imam?” Zapravo, lektorski tim već ih je iskušao, a njihove vještine pisanja nisu odgovarajuće. Nemaju nikakvu književnu osnovu, pa čak ne koriste ni ispravne interpunkcijske znakove. Gdje god bi rečenicu trebalo prekinuti ili napraviti stanku, oni koriste zarez. Ipak, i dalje sebe smatraju književnim genijima, smatrajući da je obavljanje fizičkog rada traćenje talenta. Njihovo je srce puno pritužbi: „Rođen sam s ljubavlju prema književnosti. Kao dijete sam volio čitati priče. Kako sam odrastao, volio sam čitati djela slavnih pisaca. Pročitao sam mnoge književne klasike domaćih i stranih autora; pročitao sam mnoga djela svih žanrova, uključujući drame, prozu, poeziju. Jednostavno mi je raditi na izradi tekstova; pisanje članka za mene je mačji kašalj. Ali pogledajte me sada – spao sam na prljavi, iscrpljujući fizički rad. Moja ljubav prema književnosti, koja me prati pola života, uskraćena mi je u Božjoj kući. Sve znanje koje sam nakupio tijekom života nije našlo primjenu u Božjoj kući – moja je književna karijera završena! Nekada sam mislio da je Božja kuća mjesto gdje istina vlada, gdje poštenje i pravednost vladaju. Nekoga poput mene – velikog talenta, zaljubljenika u književnost – ignorirali su u svijetu i gledali svisoka, i nisam imao prilike primijeniti svoje vještine. Mislio sam da bih u Božjoj kući mogao iskoristiti preostalu snagu. Ispunjen entuzijazmom, prijavio sam se za lektorski tim, samo da bih saznao da nisam izabran. Pogledajte me – dok stojim ovdje sada, tko bi rekao da sam zaljubljenik u književnost, književni talent? Sav moj književni dar istrošen je ovim prljavim, iscrpljujućim fizičkim radom. Jedino što sad izlazi iz mojih usta grube su i prostačke riječi.” U srcu su jako ogorčeni. Iako naglas govore da se pokoravaju Božjoj orkestraciji i da će učiniti sve što Božja kuća od njih traži, u srcu su sebe pogrešno procijenili, svoje interese i hobije pogrešno su shvatili kao jake strane, kao nešto prikladno za Božju uporabu, nisu pronašli svoje mjesto, nisu prepoznali svoju stvarnu situaciju, ne znaju vlastitu mjeru i ne znaju jesu li njihovi interesi i hobiji zapravo ono u čemu su vješti – ništa od toga im nije jasno i ništa od toga ne znaju, a ipak i dalje tvrde da su književni talent, samo što još sami sebe ne nazivaju književnim majstorom. Koji je konačni rezultat toga? (Puni su pritužbi na crkvene aranžmane i u srcu se ne žele pokoriti.) U srcu stalno osjećaju da im je nanesena nepravda. Iako ne zabušavaju dok izvršavaju svoju dužnost i u stanju su uložiti sav trud – jedva se pokoravajući – zbog toga što su sebe netočno procijenili, osjećaju da im je nanesena nepravda. Jedna im misao često prolazi kroz glavu: „Na svijetu ima mnogo brzih konja, ali malo dobrih poznavatelja konja.” Kakvi brzi konji? Kakvi dobri poznavatelji konja? Budući da se donekle zanimaju za određeno područje i prema njemu osjećaju strast, a kasnije ga sustavno proučavaju, misle da im nema premca, smatrajući sebe „brzim konjima”, vjerujući da su talentirani. Nije li to potpuni nedostatak samosvijesti? Oni samo vjeruju da su interesi i hobiji dani od Boga, ali ne prepoznaju kakav im je kov Bog dao. Nije im jasno jesu li zapravo vješti u stvarima koje ih zanimaju i koje vole, mogu li zapravo dobro izvršavati rad i dužnost koji su povezani s njihovim interesima i hobijima, jesu li za njih kompetentni i mogu li ih preuzeti. To im nije jasno i to ne znaju. Nije li to vrlo problematično? (Jest.) Budući da svoje mjesto ne mogu prepoznati ili pronaći, osjećaju da im je nanesena velika nepravda. Što oni očituju izvana? Često duboko uzdišu i nerijetko izražavaju svoju odlučnost pred Bogom, nadajući se da će im Bog jednog dana stvoriti priliku, da će ispraviti nanesene im nepravde, da će istjerati pravdu za njih i da će im omogućiti da ispune svoju želju da izvršavaju dužnost povezanu s njihovim interesima i hobijima. Pogledajte pjesmu koju često pjevaju: „Ne razmišljam o putu koji je preda mnom.” Koji je sljedeći stih? („Moja jedina sveta dužnost jest slijediti Božju volju.”) Za one koji doista imaju taj rast, koji doista imaju tu stvarnost i koji su doista sposobni slijediti Božju volju, pjevanje ove pjesme savršeno je prikladno – to je posve na mjestu. Ali kada takva osoba pjeva ovu pjesmu, kakvo je njezino emocionalno stanje? U kakvoj je situaciji pjeva? (Kada se žali i kad osjeća da joj je nanesena nepravda.) Dakle, kada pjeva, nije li to što pjeva prepuno ogorčenosti? (Jest.) To što pjeva prepuno je pritužbi, prkosa i nezadovoljstva – to nije ništa drugo nego tuga i ogorčenost. Kada čuješ kako ta osoba pjeva ovu pjesmu, tada je najmelankoličnija. Postoji izreka u Kini – kako ono ide? „Muškarci izražavaju tugu pjevanjem, žene plakanjem, a stare bake tugu izražavaju mrmljajući besmislice.” Vidiš, različiti ljudi na različite načine izražavaju svoju tugu. Kada se suoče s ovakvom situacijom, neke žene samo plaču, neprestano krišom brišući suze. Ne mogu se pomiriti s tim i svaki put kada pomisle na to oči su im crvene od suza, a u srcu su ožalošćene i osjećaju da im je nanesena nepravda. Prema tom se pitanju jednostavno ne mogu odnositi ispravno. To je zapravo vrlo jednostavno – interesi i hobiji te jake strane u biti su dvije odvojene stvari. Ako imaš određenu jaku stranu, neovisno o tome je li to tvoj interes i hobi, sasvim si prikladan za rad povezan s tom jakom stranom – to jest, tvoj urođeni kov, talent ili sposobnost čini te vještim u obavljanju te konkretne stvari i možeš je dobro obavljati – u tom slučaju, baveći se tim radom, možeš postići određene rezultate i relativno je prikladno da ga obavljaš. Međutim, ako u tom području imaš samo interes i hobi, ali u njemu ne posjeduješ jaku stranu, moguće je da tada nećeš nužno moći dobro raditi. To je vrlo jednostavno. Zbog ljudske tvrdoglavosti i iskrivljenog shvaćanja, u kombinaciji s njihovom glupošću i neznanjem, kada ne mogu obavljati rad koji ih zanima, ljudi postaju obeshrabreni, malodušni i negativni, pa se žale ispunjeni svakojakim negativnim emocijama. Stoga je krajnje neophodno da ljudi razumiju stvarnu situaciju sa svojim interesima, hobijima i jakim stranama. Kada to shvate, moraju se prema njima ispravno odnositi – to je jedan aspekt. Drugi je aspekt da se moraju pokoriti aranžmanima Božje kuće i svoju dužnost ispunjavati prema načelima koja Božja kuća zahtijeva. Ako Božja kuća zahtijeva od tebe da svoju dužnost izvršavaš u određenom području, ali u tom području rada nisi vješt, već te samo zanima i sklon si njemu te voliš obavljati taj posao, no kompetentan si za njega prema najnižem mjerilu koji zahtijeva Božja kuća, onda bi se trebao pokoriti i težiti tome da daš svoj doprinos – nemoj tražiti svakojake objektivne izgovore da to odbiješ ili otkloniš. Naravno, ako su tvoja urođena stanja u raznim područjima ograničena ili imaš određene stvarne probleme, a Božja kuća ti ne može dopustiti da u tom području izvršavaš dužnost, onda ne bi trebao imati pritužbi niti bi trebao postati negativan ili slab. Što god možeš učiniti, to i učini. Što se tiče tvojih interesa i hobija, zadrži ih za sebe – ljudi iz crkve neće se miješati niti će ti oduzeti pravo da te zanimaju određene stvari ili da te stvari voliš. To je tvoja osobna stvar. Međutim, kada je riječ o izvršavanju dužnosti, moraš jasno razlučiti sva razna pitanja u vezi s interesima, hobijima i jakim stranama, i moraš biti u stanju ispravno se odnositi prema svima njima – to je najvažnija stvar. Razumijete li? (Da.)

Mnogi ljudi imaju interese i hobije u određenom području. Ima i onih koji uopće nemaju interesa ni hobija. To jest, nemaju nikakav poseban interes ili sklonost kada je riječ o bilo kojem od zanimanja ili vrstama specijaliziranih aktivnosti, odnosno o raznim ljudima, događajima i stvarima s kojima u svijetu ljudi često dolaze u doticaj – oni su samo obični ljudi. Na primjer, ako ih netko pita imaju li sklonosti prema književnosti, vode li dnevnik obično ili pišu članke, oni kažu: „Nemam sklonosti prema tome niti sam vješt u tome. Čim počnem čitati ili pisati, zaboli me glava.” Ako im se daju na čitanje neka književna remek-djela, njima je to previše i u srcu su potpuno nevoljni. Neki čak kažu: „Od stalnog buljenja u tekst naprežu mi se oči i zbog toga starim, pa zato ne volim književnost.” Ako ih pitaš vole li plesati, oni kažu: „Ples nije ozbiljna stvar, to ljudi rade kada su besposleni i nemaju pametnijeg posla. Ne volim plesati.” Vidiš, njima se to ne sviđa, pa još pronalaze i razlog za to, govoreći da to nije ozbiljna stvar. Drugi plešu kako bi slavili Boga – kako je to pozitivno! Pjevanje, plesanje, sviranje harfe i lire kako bi se Boga slavilo – to se radi od davnina; Bog to odobrava, pa kako to onda nije ozbiljna stvar? Ali što se njih tiče, oni omalovažavaju sve što ne vole i govore o tome kao o nečem negativnom. Kada ih se pita: „Ne voliš plesati – voliš li onda pjevati?” „Kakvo ,pjevanje’? Čim počnem pjevati, pjevam izvan tonaliteta. Čak je i meni to nepodnošljivo slušati. Ne volim pjevati. Tek sada, kao vjernik u Boga, počeo sam učiti neke himne Božjih riječi i iskustvene himne. Prije nego što sam počeo vjerovati u Boga, nikada nisam pjevao; kada su drugi pjevali, nisam to želio ni slušati.” „Kako se onda izražavaš kada si dobro raspoložen?” „Kada sam dobro raspoložen, samo odrijemam.” „Što onda radiš kada se susretneš s bolnim stvarima i kada si loše raspoložen?” „Onda pojedem neke grickalice ili samo odrijemam.” „Ne voliš pjevati – voliš li onda slušati glazbu?” „Ne zanima me to niti razumijem što se u glazbi izražava. Svi vi kažete da glazba izražava razne ljudske emocije, da izražava ljudske misli i osjećaje, ali ja to ne razumijem niti se mogu s tim poistovjetiti. Glazba je visoka umjetnost – priprosta osoba poput mene ne može se poistovjetiti s glazbom i ne volim je.” „Voliš li dobru hranu?” „Ne volim ni dobru hranu. Mogu jesti bilo što. Rođen sam kao grubijan. Mogu jesti kukuruznu kašu, kolače, kinesku ili zapadnjačku hranu – bilo što. A ako umirem od gladi i nemam što za jesti, mogu čak jesti i pseću hranu.” Takvi su ljudi jednostavno tako sirovi. Pitajte neke žene: „Voliš li kozmetiku?” One kažu: „Ne zanima me kozmetika. Kako sam rođena, tako i izgledam – tko me želi gledati, neka me gleda, a tko me ne želi gledati, neka jednostavno skrene pogled!” Pitajte neke muškarce: „Voliš li elektroničke uređaje ili mehaničke stvari poput automobila?” Oni kažu: „Kakva je korist od toga da volim te stvari? To iscrpljuje um i umara mozak. Ako imam vremena, bolje je odrijemati ili neobavezno čavrljati!” Njima se ništa ne sviđa i uopće nemaju interesa ni hobija. Bilo da je riječ o biološkim, tehnološkim, vrhunskim ili niskorazrednim stvarima, ništa od toga im se ne sviđa. Kada ih se pita: „Ove stvari koje uključuju ljudskost, bilo da su profinjene ili obične – nijedna ti se od njih ne sviđa. Voliš li onda male životinje, poput mačaka, pasa i ptica?” „Njih volim još manje. Životinje ne mogu razgovarati s ljudima – kakva je korist od toga da ih volim?” Neke ljude zanimaju psi. Često razgovaraju sa psima, a psi čak mogu razumjeti ljudski govor. Neki ljudi uopće nemaju hobija i ništa ih ne zanima – mnogo je takvih ljudi. Neki ljudi kažu: „Rođeni smo s nekim interesima i hobijima – oni su dani od Boga. Osobito oni među nama koji u određenom području imaju jaku stranu, oni rođeni s iznimnim i istaknutim talentom u tom području – sve je to Božja milost, Božje uzdizanje, Božja blagonaklonost prema nama. Pogotovo u današnje vrijeme, preuzimanje dužnosti u Božjoj kući koja je povezana s našim interesima, hobijima ili jakim stranama još više čini naš identitet i našu vrijednost neusporedivo časnima i izvanrednima. Oni koji nemaju nikakve hobije ni jake strane mogu obavljati samo neki osnovni fizički rad i rad koji nije tehnički zahtjevan, poput ugošćivanja, kuhanja, čišćenja ili uzgajanja povrća, uzgajanja svinja i hranjenja kokoši. Dakle, što se tiče ljudskih interesa, hobija i jakih strana, ne razlikuju li se ljudi kao visoki i niski, plemeniti i priprosti? Ne postoji li među njima hijerarhijska razlika?” Je li ovo gledište ispravno? (Nije.) Vidiš, Bog je nekim ljudima dao jake strane, nekima je odredio određene interese i hobije, dok za druge Bog nije odredio ništa – oni nemaju nikakve jake strane, ne znaju pjevati ni plesati, ne razumiju književnost i ne znaju ništa ni o jednoj stručnoj vještini. Može se dogoditi da neka obitelj koja ugošćuje ima dva psa, pa bi bilo prikladno da takva osoba bez jakih strana hrani te pse – to je najjednostavniji zadatak. Ali osim što hrani pse, ona ih ne vodi u šetnju niti zna kako se brinuti o njima. Nakon što ih hrani godinu ili dvije, čak je ni psi ne prepoznaju kao svog gospodara i nisu bliski s njom. Recite Mi, kakva je to osoba? Ne postoji li razlika u usporedbi s onima koji u određenom području imaju interese i hobije ili jake strane? To su očito dvije vrste ljudi koje se razlikuju po svojim urođenim stanjima: jedna vrsta ljudi živi sa snažnim osjećajem nadmoći, vodi bogat i ispunjen život, dok druga vodi isprazan život, bez ikakvog osjećaja nadmoći. Dakle, je li primjereno da se na temelju ovog načela među ljudima pravi razlika u statusu i vrijednosti? (Nije.) Prema kojem ih je onda načelu prikladno razlikovati? Recite Mi, postoje li razlike među ljudima? (Da.) U čemu su te razlike? Kako bi ljude trebalo razlikovati? U najmanju ruku, trebalo bi gledati vole li istinu – razlikujući njihovu bit, njihovu uzvišenost i niskost, njihovu plemenitost i priprostost te njihovu kategoriju na temelju njihova stava prema istini. Teoretski, ne može li se na taj način vrlo lako razlikovati ljude? (Može.) Je li ovakav način razlikovanja ljudi dobar? (Jest.) No nije li takav način razlikovanja previše pojednostavljen? Neki ljudi nemaju nikakve urođene jake strane niti imaju ikakve interese ili hobije – vrlo su prosječni i vrlo jednostavni. Međutim, oni vole istinu, razumiju istinu, imaju iskustvo i razumijevanje istine, a kada razgovaraju u zajedništvu o istini, mogu podijeliti svoje razumijevanje Božjih riječi; u ulasku u život bolji su od prosječne osobe. Mnogima mogu pomoći. Možeš li onda reći da su takvi ljudi niski i bezvrijedni? (Ne.) Teoretski, bit ljudi, njihova uzvišenost i niskost, njihova plemenitost i priprostost te njihova kategorija trebali bi se razlikovati na temelju njihova stava prema istini, ali kako bi ih točno trebalo razlikovati? O tome ćemo danas razgovarati u zajedništvu.

Tri kategorije ljudi na temelju njihova podrijetla

Bog predodređuje ima li osoba urođeno ikakve interese, hobije i jake strane. Ako ti ih Bog dâ, onda ih imaš; ako ti ih Bog ne dâ, onda ih nemaš – ne možeš ih naučiti niti ih možeš steći oponašanjem. Međutim, ako u određenom području imaš jaku stranu i kažeš: „Suviše je iscrpljujuće izvršavati dužnost povezanu s ovom jakom stranom; ne želim ovu jaku stranu”, čak i ako je ne želiš, ne možeš je ukloniti niti ti je drugi mogu oduzeti. Ono što imaš, drugi ti ne mogu oduzeti; ono što nemaš, ne možeš prigrabiti ili dobiti otimajući se za to. Sve je to povezano s Božjim predodređenjem. Međutim, s druge strane, to što ti Bog daje određeni interes, hobi ili jaku stranu ne znači da Bog mora tražiti od tebe da izvršavaš neku dužnost ili rad povezan s tvojim interesom, hobijem ili jakom stranom. Neki ljudi kažu: „Budući da se od mene ne traži da u ovom području izvršavam dužnost niti da obavljam rad povezan s tim, zašto mi je onda dan takav interes, hobi ili jaka strana?” Bog je velikoj većini ljudi dao određene interese i hobije na temelju raznih stanja svake osobe. Naravno, pritom se više stvari uzima u obzir: kao prvo, da se ljudima osigura izvor prihoda i opstanak; kao drugo, da im se obogati život. Osoba ponekad u životu treba određene interese i hobije, bilo za zabavu i razonodu ili kako bi se mogla baviti nekim ozbiljnim zadacima, ispunjavajući tako svoj ljudski život. Naravno, iz kojeg god se aspekta gledalo, postoji razlog za ono što Bog daje, a Bog također ima Svoje razloge i osnove za ono što ne daje. Možda za tvoj ljudski život ili tvoj opstanak nije potrebno da ti Bog dâ interese, hobije i jake strane, a ti svoj izvor prihoda možeš osigurati drugim sredstvima ili svoj ljudski život možeš obogatiti i ispuniti ga na druge načine. Ukratko, bez obzira na to je li Bog ljudima dao interese, hobije i jake strane ili nije, to nije problem sa samim ljudima. Čak i ako netko nema nijednu jaku stranu, to nije nedostatak njegove ljudskosti. Ljudi bi to trebali ispravno shvatiti i ispravno se prema tome odnositi. Ako netko ima određene interese, hobije i jake strane, onda bi ih trebao cijeniti i ispravno primjenjivati; ako ih nema, ne bi se trebao žaliti. Iz perspektive interesa, hobija i jakih strana, to je stvarno stanje. Međutim, posjedovanje tih stvari ne odražava vrijednost, status ili identitet osobe. Dakle, što to poručuje ljudima? Čak i ako ti je Bog dao profinjene interese, hobije i jake strane – to je tvoje privatno vlasništvo, to su tvoje povoljne okolnosti – to što ih imaš ne znači da si plemenitiji od bilo koga drugog, da si u odnosu na bilo koga drugog u prednosti ili privilegiraniji učiniti bilo što. To je zato što u Božjim očima, kakva god urođena stanja osoba imala, ona je pripadnik iskvarenog čovječanstva. Iako urođena stanja ne sadrže elemente iskvarenosti, sve ljude koji posjeduju urođena stanja iskvario je Sotona i oni žive prema sotonskim naravima. Njihova život-bit je njihova sotonska iskvarena narav. Stoga, bez obzira na to kakva su tvoja urođena stanja i bez obzira na to imaš li ili nemaš interese, hobije i jake strane, budući da je život-bit svih ljudi ista, u Božjim si očima jednako vrijedan kao i drugi. Ljudi bi trebali jasno vidjeti da čak i ako imaju određena povoljna stanja ili određene prednosti, u smislu ljudske biti i iskvarenih naravi, bit svih ljudi je ista i svi su ljudi isti. Oni moraju proći kroz Božju grdnju i sud i sve njih Bog želi spasiti. Što se tiče život-biti ljudskog tijela, ljudi su isti. Međutim, iz druge perspektive, postoje neke razlike među ljudima i o njima trebamo podrobno razgovarati u zajedništvu. Kako bi trebalo prepoznati te razlike? One se moraju ispitati na temelju ljudskog podrijetla. Na što se odnosi „podrijetlo”? Odnosi se na to iz čega se osoba reinkarnirala – razlike se prave na temelju toga kako je osoba nastala i iz čega je došla. Općenito govoreći, ovo se čovječanstvo dijeli u tri kategorije. Prva kategorija su oni koji su reinkarnirani iz životinja, druga su oni koji su reinkarnirani iz raznih đavala, a treća su oni koji su reinkarnirani iz ljudi. Ove tri kategorije razlikuju ljude u samom korijenu. Razlog zašto se ljudi mogu razlikovati po kategorijama jest taj što podrijetlo različitih kategorija ljudi nije isto. Kako se onda može znati tko je reinkarniran iz životinja, tko je reinkarniran iz đavala, a tko je reinkarniran iz ljudi? To se mora odrediti na temelju onoga što osoba proživljava i karakteristika koje pokazuje. Jeste li ikada prije čuli takve informacije, bilo u narodnim predajama ili putem drugih kanala? (Jesmo.) Dakle, ova vam tema nije potpuno nepoznata, zar ne? (Nije.) O kojima najprije želite čuti – onima koji su reinkarnirani iz životinja, onima koji su reinkarnirani iz đavala ili onima koji su reinkarnirani iz ljudi? (O prvoj kategoriji.) Prva kategorija su oni koji su reinkarnirani iz životinja. Ako doista saznate istinu o ovom pitanju, hoće li to utjecati na vaš život? Hoće li to donijeti nevolje ili prepreke? (Mogao bih se početi pitati iz čega sam se ja reinkarnirao.) Kada neki ljudi doista saznaju kojoj kategoriji pripadaju i svrstaju se u određenu kategoriju, ako su doista reinkarnirani iz ljudi, zbog toga osjećaju sretno i prilično dobro. Ali ako nisu reinkarnirani iz ljudi, ne bi li ih to uznemirilo? (Bi.) To bi donijelo određene poteškoće, a i nešto nelagode, zar ne? (Bi.) Budući da to može donijeti nelagodu i neke poteškoće, je li ljudima bolje da to znaju ili da ne znaju? (Smatram da bi bilo bolje da znaju.) Po čemu bi bilo bolje? (Znajući to, čovjek može razumjeti istinu u tom pogledu, a osim toga, moći će razlučiti neke od ljudi, događaja i stvari oko sebe.) Onda razgovarajmo u zajedništvu o tome.

Karakteristike ljudi reinkarniranih iz životinja

Razgovarajmo najprije u zajedništvu o onima koji su reinkarnirani iz životinja. Reinkarnacija iz životinja, kao što i samo ime govori, znači da je takva osoba reinkarnirana iz životinje. Kategorija životinja prilično je široka – što se tiče toga koliko se točno vrsta životinja može reinkarnirati u ljude, to nije tema našeg razgovora. Ukratko, postoji kategorija ljudi koji su ranije postojali kao životinje, što znači da njihov izvorni identitet ili stvorena kategorija nisu pripadali stvorenom čovječanstvu. Njihova početna, prva biološka kategorija bila je životinjska. Stoga je u Božjim očima njihov identitet unutar biološke sfere identitet životinje. U ovoj je reinkarnaciji ta životinja postala čovjek, što znači da se ona ne rađa ponovno među životinjama, već se umjesto toga reinkarnirala kao čovjek, rodivši se u određeno vrijeme, u određenoj obitelji, lozi i zemlji. Kada se životinja reinkarnira kao čovjek, to znači da je ta osoba rođena kao čovjek, ali njezino prethodno postojanje nije bilo ljudsko – bilo je životinjsko. Prije je postojala u životinjskoj sferi i iznova se rađala među životinjama; sada, ovim ponovnim rođenjem, ona više nije u životinjskoj sferi. Njezin se identitet promijenio i postala je pripadnik čovječanstva. To se naziva reinkarnacijom životinja u ljude. Kada se životinja reinkarnira kao čovjek, njezin izgled i instinkti u biti su isti kao i kod bilo koje osobe unutar čovječanstva. Odnosno, u potpunosti posjeduje ljudske karakteristike – može uspravno hodati, ima ljudske crte lica, izgleda kao čovjek, razmišlja kao čovjek te ima ljudske instinkte i normalan ljudski život, a također ima i jedinstvenu ljudsku sposobnost govora. To je poznato kao reinkarnacija životinje u čovjeka. To jest, po fizičkom obliku osobe, njezinom vanjskom izgledu i karakteristikama fizičkog života, možeš vidjeti samo ljudske osobine; nikakve životinjske osobine nisu vidljive. Kako onda možeš znati da je osoba reinkarnirana iz životinje? To ljude najviše zanima. Naravno, moguće je vidjeti da je reinkarnirana iz životinje. Da nema razlika između onih reinkarniranih iz životinja i onih reinkarniranih iz ljudi, onda ova kategorija ljudi ne bi imala nikakve očite karakteristike. Upravo zato što postoje očite razlike između onih reinkarniranih iz životinja i onih reinkarniranih iz pravih ljudi, te se dvije kategorije ljudi mogu lako razlikovati na temelju svojih karakteristika. Koje su onda karakteristike ljudi reinkarniranih iz životinja? Prva karakteristika je da imaju iskrivljeno shvaćanje. Druga je da su osobito otupjeli. Treća je da su osobito smušeni. Četvrta karakteristika je da su glupi. Te četiri karakteristike same su po sebi dovoljne da se jasno uoči razlika između osobe reinkarnirane iz životinje i pravog čovjeka.

I. Prva karakteristika: iskrivljeno shvaćanje

Prva karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja jest da imaju iskrivljeno shvaćanje. Prvo, na što se iskrivljenost odnosi? Odnosi se na probleme s njihovim mislima i gledištima; također se odnosi na njihove kognitivne sposobnosti da sagledaju, shvate i razumiju stvari. Ova kategorija ljudi ne može ništa ispravno shvatiti niti išta može ispravno sagledati. Njihov način gledanja na ljude i stvari, kao i njihovo vladanje i postupci, osobito su apsurdni, tvrdoglavi i besmisleni – potpuno nespojivi s razmišljanjem normalne ljudskosti te mislima i gledištima normalne ljudskosti o raznim stvarima. Naravno, ljudi s iskrivljenim shvaćanjem nisu ni blizu shvaćanja istine niti njezine spoznaje. Istina im je potpuno nedostižna, a kamoli razumijevanje istina-načela. Kada je riječ o njihovom odnosu prema bilo kojoj stvari ili osobi, gledišta su im potpuno iskrivljena. Kada s njima razgovaraš u zajedništvu, oni to razumiju u smislu doktrine, ali je njihova spoznaja nakon toga i dalje jednako iskrivljena. Kada im stvari zatim objasniš jasnije i konkretnije, navodeći primjere, u tom trenutku oni možda i razumiju, ali kada se kasnije susretnu s istom vrstom stvari, njihovo gledište i dalje je jednako iskrivljeno, i kako god se s njima razgovara u zajedništvu, time se njihovo gledište ne ispravlja. Štoviše, to njihovo stanje – taj način shvaćanja stvari – trajat će unedogled i neće se promijeniti. Tko god s njima razgovara o istini, ne može ih promijeniti; čak i ako Ja besjedim i držim propovijedi, to i dalje ne može promijeniti njihove iskrivljene misli i gledišta te iskrivljen način shvaćanja stvari. Takvi su ljudi vrlo problematični. Na primjer, kada učine nešto pogrešno, a ti im kažeš: „To što si učinio nije bilo ispravno, nije u skladu s načelima; u tome je bilo osobne primjese”, oni će reći: „Nisam to učinio namjerno. Nisam namjeravao da tako ispadne. Budući da ste svi vi tako dobri, da imate istinu i znate kako raditi stvari, zašto to sami ne učinite umjesto da mene tjerate? Kažete da sam to učinio pogrešno – nije li to samo zato što vam se ne sviđam? Budući da svi vi imate ljudskost, a ja je jedini nemam, jednostavno ću otići u pakao, a svi vi možete ići u raj!” Oni se čak mogu pokušati braniti i opravdavati raznim obrazloženjima te smišljati izgovore kako bi izbjegli odgovornost. Odbijaju priznati da su pogriješili, nemaju ispravan stav, ne obvezuju se da će se ubuduće ispraviti niti kažu da razumiju kako bi trebali postupiti sljedeći put. Nikada to neće razumjeti na taj način niti će ikada tu stvar čisto shvatiti iz perspektive ljudskosti. Ima čak i nekih ljudi koji, kada im ukažeš na probleme u njihovom radu i s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, kažu: „Ne gledaš li me samo svisoka? Nije li to samo zato što sam neobrazovan i što dolazim sa sela? Nije li to samo zato imam nizak status? Čak me ni Bog ne prezire, pa otkuda tebi to pravo?” Oni nikada neće priznati da su pogriješili, pa zatim tragati za istinom, promišljati o sebi kako bi vidjeli gdje su pogriješili i potražiti ispravan put primjene da to riješe. Zašto to nikada neće učiniti? Zato što nisu ljudi. Oni nemaju normalno ljudsko razmišljanje i pogreškama koje se pojave ne mogu pristupiti na način na koji bi to učinio normalan čovjek. Prema pogreškama nemaju stav kakav bi normalan čovjek trebao imati. Jeste li se ikada susreli s takvim ljudima? Bilo bi najbolje da i ti promisliš o samome sebi da vidiš je li tvoj razum normalan ili nije. Na primjer, nakon što netko obriše pod, on je još uvijek prilično mokar. Netko drugi, nesvjestan toga, pređe preko mokrog poda i posklizne se. Ta osoba ustane i kaže onom drugom: „Nisi dobro osušio pod nakon što si ga obrisao. Trebao si postaviti znak s nekoliko riječi da upozoriš ljude! Sva sreća pa sam mlad – ako padnem, mogu ponovno ustati. Ali da je to bila starija osoba, ne bi li slomila kost? Stvarno nisi bio dovoljno obziran!” Jesu li ove riječi prikladne i normalne? (Da, normalne su.) Osoba koja je brisala pod nije bila dovoljno obzirna dok je obavljala taj zadatak, pa bi sljedeći put trebala biti obzirnija. Budući da je netko zbog toga pao, jasno je da je pogriješila u toj stvari. To je bio propust i nitko tu osobu ne osuđuje – samo to treba ispraviti. Ali ona nije u stanju ovo pitanje ispravno i racionalno razmotriti ili mu pristupiti iz perspektive čovjeka ili razmišljajući kao čovjek. Umjesto toga, ona se okrene i kaže: „Zar nisi vidio da je pod mokar? Jesi li slijep? Poskliznuo si se i pao – tako ti i treba! Ne koristiš vlastite oči i sad sam ja kriv zbog toga? Kad se pod obriše, naravno da će biti mokar – zašto si hodao po njemu? Nisam ti ja rekao da hodaš tuda. Jednostavno priznaj da si pao jer nisi imao sreće. To nema nikakve veze sa mnom!” Jesu li ove riječi racionalne? (Nisu.) Nisu racionalne – kako se to kaže u svakodnevnom govoru? Nerazumne su. Obrisao si pod, ali nisi ga osušio, zbog čega se netko poskliznuo – iako nije apsolutno nužno da kažeš da si kriv i da se ispričaš, trebao bi barem prihvatiti tuđa upozorenja i upute u vezi sa svojom pogreškom. Trebao bi pitati: „Jesi li ozlijeđen? Trebaš li ići u bolnicu na pregled ili liječenje? Preuzimam punu odgovornost.” To je ispravan stav. Tako bi, iz perspektive ljudskosti, osoba trebala racionalno sagledati nešto što je pogrešno učinila i o tome promisliti. Međutim, ljudi reinkarnirani iz životinja nemaju ljudskosti i imaju iskrivljeno shvaćanje. Oni nikada ne govore na ovaj način niti na ovaj način ikada razmatraju bilo koje pitanje. Umjesto toga, oni su namjerno nerazumni. Nisu osušili pod nakon brisanja, zbog čega se netko poskliznuo; stoga sljedeći put to jednostavno trebaju učiniti drugačije, obratiti više pozornosti i ispraviti pogrešku – to je to. Problem bi bio riješen. Stvar je vrlo jednostavna: nitko nije ništa rekao o tome i nitko ih zbog toga nije osudio. Od njih se također nije tražilo da snose ikakvu pravnu odgovornost. Ali oni odbijaju prihvatiti činjenice i umjesto toga kažu: „Oh, znači svi ste vi dobri ljudi, samo vi imate ljudskost! Ja mora da sam zla osoba! Ja druge namjerno povređujem! Imam loše namjere! Svi ćete vi ići u nebo, a ja ću u pakao!” Recite Mi, bi li normalna osoba mogla izgovoriti takve besmislice? (Ne.) Samo takvi ljudi reinkarnirani iz životinja sve shvaćaju i na sve gledaju iz osobito ekstremne, tvrdoglave i besmislene perspektive. O najmanjoj sitnici – nečemu potpuno opravdanom – oni mogu izgovoriti cijeli niz nerazumnih, lažnih argumenata, zbog čega drugi ne znaju bi li se smijali ili plakali. Kako se ponašaju kad su orezani? Svim se silama opravdavaju i brane, objašnjavaju zašto su tako postupili i koliko su zbog toga patili, raspravljaju se i navode svakojake razloge. Kada s njima razgovaraš u zajedništvu o tome zašto su orezani, kako bi trebali ispraviti svoje pogreške i kako bi trebali tragati za istina-načelima te koja su načela za rješavanje tog pitanja, oni ne prihvaćaju ni jednu jedinu riječ. Umjesto toga, potiskuju svoj bijes i svoju ljutnju, smatraju da im je nanesena nepravda i da su poniženi. Iza kulisa drugima se čak žale, govoreći: „Pih! Nisam razmišljao o tim stvarima i nisam to namjerno tako učinio. A ipak me osuđuju i kažu da sam prekidao i ometao – jesam li doista tako zao? Jesam li ja zla osoba?” Kada je riječ o istina-načelima, ona će im uvijek biti nedostižna i oni ih nikada neće razumjeti; njihovo je shvaćanje uvijek osobito iskrivljeno i osobito smiješno. O kojim god se istina-načelima razgovara u zajedništvu, kada dopru do njih, pretvaraju se u jednu frazu, jedan način postupanja – postaju formalnost, ritual, propis. Nije stvar samo u tome da istina-načela shvaćaju jednostrano; naprotiv, njihovo je shvaćanje osobito smiješno i apsurdno. Način na koji takva osoba shvaća istinu djeluje osobito nespretno i idiotski. Koliko je to idiotski? Toliko da ljudi prema njoj čak i ne osjećaju sažaljenje, nego otvoreno gađenje, a ne znaju bi li se smijali ili plakali i potpuno zanijeme. Stvari su već toliko objašnjene da je suvišno išta više reći – svaka bi daljnja riječ bila samo glupa. S takvim ljudima nema smisla nastavljati razgovarati o istina-načelima. Čime god se bave, čak i najmanjom stvari u svakodnevnom životu, čine to na tako nenormalan, besmislen i iskrivljen način. Oni nisu sposobni sagledati i rješavati stvari unutar granica ljudskog razuma. Njihova je perspektiva o svemu toliko tvrdoglava i toliko besmislena da bi ti se, nakon što čuješ njihova stajališta o bilo kojem pitanju, zgadilo za cijeli život. Ako bi ih slučajno slušao dok jedeš, mogao bi jednostavno na licu mjesta povratiti. Reci Mi, koliko oni samo moraju biti iskrivljeni? Ovo je jedna od glavnih karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja – tvrdoglavi su i besmisleni. Iz perspektive ljudskosti, to što su tvrdoglavi i besmisleni prvenstveno znači da nemaju normalno razmišljanje ljudskosti. Oni nisu u stanju nijedno pitanje razmotriti prema normalnom razmišljanju ljudskosti – ekstremni su, skloni iskrivljenjima i tvrdoglavi. Kako god ti s njima razgovarao u zajedništvu o istini, objektivnim činjenicama ili konkretnim situacijama, oni se čvrsto drže svog rasuđivanja i ne puštaju ga. Oni misle: „Razum je na mojoj strani i nisam ti dao ništa što bi mogao iskoristiti protiv mene. Jednostavno ću se držati ovog rasuđivanja i ono će postati istina. Ništa što kažeš neće biti ni od kakve koristi!” To je jedna od karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja – njihovo je shvaćanje iskrivljeno.

II. Druga karakteristika: otupjelost

Još jedno očitovanje ljudi reinkarniranih iz životinja jest da su osobito otupjeli kad se suoče s mnogim ljudima, događajima i stvarima. Ne samo da na stvari gledaju tvrdoglavo i iskrivljeno, već uopće ne mogu zamijetiti prirodu, bit ili temeljni uzrok bilo čega što se dogodi niti kakav bi utjecaj to moglo imati ili kakve bi posljedice moglo izazvati. Čak i kada su neki ljudi već rekli ili učinili određene stvari ili otkrili određene znakove i naznake, oni to i dalje ne mogu zamijetiti i ostaju toga nesvjesni – kao da su glupani. Do trenutka kada ih zamijete, stvar je već riješena, a posljedice su već nastupile. Čak i nakon što čuju toliko istina, oni ne znaju niti mogu osjetiti kakvi su ti ljudi oko njih, kakva je njihova bit ili što su sposobni učiniti. Neki ljudi govore stvari koje su očito problematične, a oni to ipak ne mogu osjetiti. Na primjer, kada se neki ljudi hvale, govore nadmeno, prave se važni i razmeću se, to je očito otkrivanje ohole naravi, a ljudi reinkarnirani iz životinja taj problem ipak ne mogu uočiti. Umjesto toga, oni misle da su ti ljudi sposobni, dive im se i ugledaju se na njih, pa ih nakon toga čak i žele slijediti. To pokazuje da su otupjeli. Očite zle ljude i zla djela, očita otkrivanja iskvarenih naravi, smjer u kojem stvari očito idu – takvi ljudi ne mogu ništa od toga zamijetiti. Ne znaju što je bit stvari niti što je glavni uzrok problema; oni to uopće ne mogu osjetiti, nisu toga ni svjesni. Oni su ono što često nazivamo mrtvacima bez duha. Takav čovjek još više zaostaje kada je riječ o stvarima koje uključuju istina-načela. Ti mu kažeš koje bi načelo trebao primijeniti, ali on ne razumije; pamti samo propise kojih bi se trebao pridržavati. On ne razumije načela o kojima ti razgovaraš u zajedništvu, ona su mu nedostižna. Ukažeš mu na određeno stanje u njemu, koje je očitovanje otkrivanja njegove iskvarene naravi, a on misli da govoriš o nekom drugom. Čak i ako usmeno prizna da i sam ima takvu iskvarenu narav, on ne prepoznaje riječi koje je izgovorio ili radnje koje je poduzeo, a koje odgovaraju tom stanju ili tom očitovanju. On ne razumije niti zna o čemu ti govoriš. Kada se na okupljanjima razgovara u zajedništvu o istini, pa kad drugi već pređu na sljedeću temu, on raspravu i dalje vraća na onu prethodnu. Nije li to tupost i otupjelost? Kada drugi govore, on ne može pratiti – ne zato što mu razmišljanje ne može držati korak, već zato što mu je kov nedovoljan i manjkav. Kada ga određeni zli ljudi pokušavaju prevariti, poigravati se njime ili ga mučiti, on to ne može osjetiti, već se prema zlim ljudima odnosi kao prema braći i sestrama i blisko se druži s njima, a tek nakon što mu naude, shvaća da je bio nasamaren. Tada on misli: „Tako sam glup! Ne znam kako procijeniti ljude, ne znam kako razlučiti ljude! Ovaj put sam doista naučio lekciju – ubuduće neću vjerovati nikome, vjerovat ću samo sebi. To je najveća mudrost!” Nakon što ga jednom prevare, on vjeruje da je stekao uvid i čak misli da je sada pametniji, odlazeći iz krajnosti u krajnost. Ljudi reinkarnirani iz životinja otupjeli su prema svemu. Na primjer, jedan takav čovjek bio je zadužen za stočarstvo i sadnju. Jednog je dana temperatura pala, a Ja sam mu rekao: „Večeras će biti minus pet stupnjeva. Ne bi li se trebalo pobrinuti za one biljke i životinje koje ne mogu podnijeti hladnoću?” Nakon što je to čuo, odgovorio je: „Imam podstavljenu pamučnu jaknu, a noću spavam s poplunom i dekom, pa mi neće biti hladno.” Je li razumio što sam mislio? Na temelju ovog odgovora, očito nije. Nije li to otupjelost? (Jest.) Da sam rekao: „Večeras će biti minus pet stupnjeva. Ako je cvijeće u dvorištu, smrznut će se. Životinje koje su osjetljive na hladnoću i one koje su slabe treba držati u štalama. Trebao bi objesiti dodatni zastor na vrata i zakrpati sva mjesta u štalama kroz koja puše.” Nakon što to čuje, razmislio bi na trenutak, pa bi pomislio: „Oh, Ti si govorio o životinjama i biljkama. Ne bi li onda bilo u redu cvijeće samo premjestiti unutra? Ima toliko životinja, a Ti nisi rekao koje su osjetljive na hladnoću, a koje nisu, koje bi trebalo unijeti unutra, a koje ne bi.” Doista, nisam to precizno naveo – ali zar ti ne možeš postupati prema načelima? Ti čak ni ne shvaćaš da bi se cvijeće ostavljeno vani zimi moglo smrznuti, a ako te Ja ne zadužim da učiniš te stvari, ti ih nećeš učiniti – kakav je to problem? Nije li to otupjelost? (Jest.) To pokazuje da je otupio. Na primjer, vani je sunčano i u dvorištu visi odjeća da se suši, a netko kaže: „Čini se da bi poslijepodne mogla padati kiša. Hoće li se odjeća koja se suši vani smočiti?” – ove riječi imaju prizvuk upozorenja. Čovjek s normalnim ljudskim razmišljanjem čuo bi to i razmislio: „Trebao bih obratiti pozornost – čim se nebo naoblači, brzo ću unijeti odjeću unutra.” Ali onaj tko ne posjeduje razmišljanje normalne ljudskosti neće toga postati svjestan. Kada kažeš da će poslijepodne padati kiša, on to čuje i misli: „S kojim ciljem to govori? To nema nikakve veze sa mnom. Ja ću biti unutra, pa se neću smočiti ako bude padala kiša. Osim toga, što ja mogu učiniti u vezi s kišom? Nema smisla da mi to govoriš!” On jednostavno ne shvaća zašto mu se to govori ili zašto se to pitanje pokreće. Kako onda moraš razgovarati s njim da bi on zaista razumio? Moraš mu reći: „Poslijepodne u to i to vrijeme padat će kiša. Prije nego što počne padati, kada vidiš da se nebo naoblačilo, brzo unesi odjeću. Ako to ne učiniš, smočit će se i morat će se ponovno prati. Također, kada budeš skupljao odjeću, provjeri ima li u dvorištu još nečega što se ne bi smjelo smočiti ili biti na kiši, pa i to unesi.” Moraš mu dati takve upute. Ako mu ih ne daš, neće shvatiti da treba unijeti odjeću niti će shvatiti da treba skupiti sve druge stvari koje ne smiju pokisnuti. On to neće učiniti. Zašto? Zato što je previše otupio, ne posjeduje razmišljanje normalne ljudskosti i ne ispunjava mjerilo normalne ljudskosti. To jest, njegova inteligencija i kov ne dostižu mjerilo normalne ljudskosti. Takvi su ljudi reinkarnirani iz životinja. Kada od takvog čovjeka tražim da nešto učini, iako sam mu već više puta dao upute, a on je to već mnogo puta prije učinio, i dalje mu ih ponovno moram dati. Ako mu ih ne dam, on neće shvatiti što treba učiniti niti će to moći učiniti. Dakle, svaki put kada se susretne s takvim zadatkom, ti mu moraš točno reći što treba učiniti i kako to učiniti, dajući mu upute na svakom koraku. Izostaviš li i jednu jedinu stvar, on tu stvar neće učiniti ili će možda čak i sve upropastiti. A ako mu zatim ukažeš na njegove probleme, odgovorit će gomilom iskrivljenih argumenata i opet početi namjerno biti nerazuman. To je očitovanje otupjelosti.

Ova karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja – njihova otupjelost – vrlo je očita. Na primjer, na temelju razgovora u zajedništvu o istini, oni u doktrinarnom smislu razumiju kako razlučiti izvršava li crkveni vođa stvarni posao, je li on vođa koji je u skladu s mjerilom ili je lažni vođa ili antikrist. Međutim, kada je riječ o razlučivanju kategorije kojoj pripada njihov crkveni vođa, čak i kada svjedoče određenim očitovanjima koja crkveni vođa pokazuje, oni ga ne znaju razlučiti. Ako ih pitaš: „Izvršava li vaš crkveni vođa stvarni posao?”, oni kažu: „Vidim ga kako je svaki dan zauzet okupljanjima i užurbano organizira stvari, braći i sestrama je podijelio knjige i pratio je rad na evanđelju.” Zatim pitaš: „Koliko onda dobro izvršava svoj posao? Je li on netko tko teži istini?” Oni odgovaraju: „Napustio je svoju karijeru i obitelj. Čak i kada su ga roditelji došli posjetiti, bio je prezauzet izvršavanjem svoje dužnosti da bi ih vidio. Mora da je netko tko teži istini, zar ne?” Oni gledaju samo ta vanjska očitovanja crkvenog vođe; ali koliko god zala vođa potajno počini, čak i ako to vide, oni to ne prepoznaju kao problem, ne znaju da je to problem. Koliko god se takvih stvari pred njima dogodi, kao da nikada ništa nisu vidjeli, kao da ne žive među ljudima, već u potpuno drugom svijetu. Nisu li takvi ljudi iznimno otupjeli? (Jesu.) To je otupjelost. Kada se susretnu s nekim na kome djeluju zli duhovi, tko stalno obraća pozornost na nadnaravne stvari i stalno govori o stvarima koje osjeća, poput: „Čuo sam glas, Bog me prosvijetlio, Bog me osvijetlio, Bog me usmjeravao, Bog je ponovno nešto u meni otkrio”, otupjeli ljudi pomisle: „On doista ljubi Boga. Primio je otkrivenja – zašto ja nisam?” Oni jednostavno ne shvaćaju da je to djelo zlih duhova. Tek kada jednog dana ta osoba iznenada poludi, pred svima napravi veliku scenu, valjajući se po tlu i trčeći gola ulicama, oni konačno vide da je to zli duh. Zapravo, prije nego što je ta osoba poludjela, već je bilo mnogo naznaka, a ta su očitovanja bila dovoljna da je se okarakterizira kao nekoga na kome djeluju zli duhovi te da se s njom pravodobno postupi tako da je se ukloni. Ali oni su otupjeli, ne mogu opaziti te stvari i ne shvaćaju kakve bi posljedice moglo imati zadržavanje takve osobe u crkvi – ne bi li to lako moglo izazvati nesreću? Čak i kad neki zli duhovi i zli đavli naude ljudima, otupjeli ljudi i dalje ih ne mogu vidjeti onakvima kakvi oni jesu. Oni čak vjeruju da takvi pojedinci doista ljube Boga i da su prepuni zanosa, da često ostaju budni kasno u noć čitajući Božje riječi i učeći himne, danima ne jedu i ne spavaju, a da i dalje nisu umorni. Iako je to očito nenormalno, oni tvrde da je to ljubav prema Bogu. Nisu li oni i previše otupjeli? Otupjeli ljudi, kao prvo, ne mogu prozreti stvari; nisu u stanju sagledati dalje od površinskih pojava kako bi prozreli bit problema. Stoga im je vrlo teško točno okarakterizirati ijedan problem. Osim toga, otupjeli ljudi ne razmišljaju na normalan način niti imaju sposobnost prepoznavanja stvari, pa ostaju potpuno nesvjesni mnogih stvari koje se događaju oko njih. Takvi ljudi mogu živjeti na nekom mjestu nekoliko godina, a ipak, kada ih se pita: „Kakva je tamo klima? Kakva su godišnja doba? Je li to ugodno mjesto za život?”, oni ne mogu odgovoriti. Oni kažu: „Što s klimom? Ne znam. U svakom slučaju, cvijeće cvjeta u travnju, lišće požuti i počne padati oko rujna ili listopada, a kada dođe zima, vrijeme je za snijeg.” Ako ih se pita: „Kakvi su lokalni običaji? Kakav je društveni sustav? Postoji li rasna diskriminacija? Kakve su vladine politike? Kakav je odnos prema ljudima iz drugih mjesta?”, oni nemaju pojma, zure zaprepašteno, nesposobni išta reći. Čak i kada je riječ o najvažnijem pitanju – stavu vlade prema vjerskim uvjerenjima – oni ne mogu ništa reći, samo odgovaraju: „Pa, mi tu živimo i vlada nam nikada ne stvara probleme.” Oni su poput drvenih lutaka, potpuno nesvjesni svega – to je krajnja otupjelost. Ima i nekih koji kažu da su prezauzeti izvršavanjem svoje dužnosti i da nemaju vremena baviti se tim stvarima – nije li to samo izgovor? (Jest.) Očito je da je to izgovor. Zahtijevaju li tako jednostavne stvari posebnu pozornost i vođenje evidencije? Ne, ne zahtijevaju. Ako posjeduješ razmišljanje normalne ljudskosti, nakon više od tri godine života na nekom mjestu, u osnovi bi trebao dokučiti lokalnu klimu, običaje, životne navike, stanje u pogledu vjerskih uvjerenja te vladine politike i njezine stavove prema ljudima iz drugih mjesta. Te informacije ne bi morao posebno učiti, istraživati niti prikupljati – jednostavno bi znao. Svatko tko ima razmišljanje normalne ljudskosti mogao bi te stvari vrlo prirodno dokučiti. Ako čak nisi u stanju dokučiti pitanja koja normalni ljudi mogu dokučiti i jasno ih vidjeti, na što to ukazuje? To ukazuje na to da ne posjeduješ razmišljanje ili razumnost normalne ljudskosti i da ne ispunjavaš mjerilo normalne ljudskosti. Osnovni razlog zašto takva osoba ne ispunjava mjerilo normalne ljudskosti jest taj što nije reinkarnirana iz ljudi, već iz životinja. Razumijete li? (Da.) Ako je nečija karakteristika otupjelosti vrlo očita, to puno govori o problemu.

Što ste upravo shvatili iz našeg razgovora u zajedništvu o karakteristikama ljudi reinkarniranih iz životinja? Jeste li primijetili jednu činjenicu – da su i iskrivljeno shvaćanje i otupjelost, te dvije karakteristike, vrlo očite u ovoj kategoriji ljudi? (Jesmo.) Zašto ti ljudi imaju ova dva očitovanja? Što nedostaje u njihovoj ljudskosti? (Normalno razmišljanje.) To je donekle točno – oni ne posjeduju ljudsku inteligenciju. Izvana se čini da su ti ljudi lošeg kova – koliko točno lošeg? Oni su i skloni iskrivljenjima i otupjeli; kada je riječ o nekim pitanjima s kojima se oni s normalnom ljudskošću često susreću i koja mogu samostalno rješavati, oni podbacuju i ne mogu ih riješiti te se čine vrlo djetinjasti, apsurdni i nezreli. Što je još ozbiljnije, neki od tih ljudi nemaju sposobnost samostalnog preživljavanja – ne mogu se sami uzdržavati, a bilo da idu raditi ili se bave bilo kakvim poslom, oni su nesposobni. Kamo god pošli, poslodavci ih ili ne žele ili ih otpuštaju. Osim toga, glavni je problem to što se ne znaju dobro nositi s raznim pitanjima s kojima se suočavaju u svojem životu, kao što su uobičajena životna pitanja, pa čak i neke trivijalne stvari. Čak i od vrlo jednostavnog pitanja mogu napraviti zbrku; oni uvijek samo slijepo primjenjuju propise. Za rješavanje stvari služe se iznimno idiotskim i nespretnim metodama i pristupima; ne posjeduju metode i sredstva kojima bi se odrasla osoba koristila za rješavanje stvari u svijetu. Zbog toga je vrlo očito da oni ne posjeduju ljudsku inteligenciju. Na primjer, jedna takva osoba oboli i stalno se osjeća loše. Potraži neke informacije i sazna da bi to mogla biti teška ili ozbiljna bolest; prestravi se i odjuri u bolnicu na pregled. Liječnik kaže: „Ova je bolest vrlo teška. Ima iznimno visoku stopu smrtnosti. Ako se ne liječi, pogoršat će se i dovesti do smrti. Operacija je jedini način liječenja. Ako ne odete na operaciju, preostaje Vam najviše tri mjeseca života.” Čuvši to, ta se osoba silno uplaši i ne zna što učiniti. Ne obavi daljnje pretrage kako bi potvrdila dijagnozu, nego posluša liječnika i odluči se na operaciju. Prije operacije čak i ne pita koje mjere opreza treba poduzeti, hoće li nakon operacije biti posljedica – ne zna čak ni postaviti takva pitanja, nego, zastrašena liječnikovim riječima, poslušno legne na operacijski stol. Na kraju, nakon operacije, osjeća nelagodu ovdje i nelagodu ondje, a čak ni lijekovi ne pomažu. Kasnije od drugih čuje da za tu bolest nije potrebna operacija, da to zapravo nije teška bolest te da će se vježbanjem i uzimanjem nekih uobičajenih lijekova stanje postupno poboljšati, da bolest neće napredovati niti se pogoršati. Kako bi zaradili novac, liječnici ponekad daju alarmantne izjave kako bi uplašili ljude, a otupjela osoba nema svoj stav i ne može donositi sudove; kad čuje što liječnik kaže, ona se nasmrt preplaši, a kada joj liječnik kaže da se podvrgne operaciji, ona to i učini. Kada je snađu takve stvari, ako je u blizini netko tko ima svoj stav, tko je odlučan i inteligentan da joj pomogne provjeriti stvari, ona će moći izbjeći zaobilazne putove i malo će manje patiti. Ali ako je prepuštena sama sebi u rješavanju takvih pitanja, osobito važnih pitanja, skrenut će ili na jednu ili na drugu stranu, ili će je prevariti ili nanijeti štetu; ona uvijek poduzima krajnje mjere. Takva osoba jednostavno nije u stanju sveobuhvatno procijeniti stvari na temelju načela ili uobičajenih načina i metoda za rješavanje takvih stvari, a zatim pronaći najrazumniji i najracionalniji način da im pristupi. Svatko je može prevariti, poigravati se njome, utjecati na nju i navesti je na pogrešan put. Neki ljudi pitaju: „Zar ti ljudi nemaju vlastite misli ili mišljenja?” Zapravo nije da nemaju vlastite misli ili mišljenja – vidiš, kada čine zla djela i iznose lažne argumente, oni itekako imaju mišljenje. Tko god govorio ispravne stvari, oni ne slušaju, a čak i ako netko govori stvari koje su ispravne, oni su prkosni i jednostavno ustraju u svojim lažnim, iskrivljenim argumentima. Ipak, kad se doista trebaju poslužiti normalnim poimanjem i normalnim razmišljanjem kako bi se suočili s pitanjima koja se pojavljuju u svakodnevnom životu te im ispravno pristupili i riješili ih, oni ne znaju kojom se metodom ili postupkom poslužiti da ih riješe, ne znaju kako im pristupiti, nemaju načina ni metoda niti imaju vlastite misli i mišljenja. Na kraju, drugi njima mogu samo manipulirati – rade što god im drugi kažu. To što nemaju inteligenciju normalne ljudskosti karakteristika je ljudi reinkarniranih iz životinja. Zašto su onda u stanju ustrajati u svojim lažnim, iskrivljenim argumentima, pa ih čak i naglas izgovarati i posvuda širiti? To dokazuje da oni, u smislu njihove inteligencije, nisu sposobni razlučiti što je istina, a što lažno rezoniranje, što je u skladu s normalnom razumnošću, a što nije – oni to ne mogu razlikovati; stoga, kada izneseš ispravno rezoniranje, oni ga ne mogu prihvatiti niti razumjeti. Jednostavno ustraju u svom iskrivljenom, izokrenutom rezoniranju i smatraju da je ono ispravno. Kojom god metodom netko razgovarao s njima, koliko god njegov način govora bio dobar ili pun mudrosti, oni koji su reinkarnirani iz životinja to ne mogu usvojiti niti razumjeti – za njih je gotovo. To pokazuje da oni nemaju inteligenciju normalne ljudskosti. Čak i kada razumno razgovaraš s njima o najnormalnijoj stvari u svakodnevnom životu, to ne dopire do njih – oni i dalje ustraju u svom izokrenutom rezoniranju. Kada to vide, ljudi pomisle: „Zašto je ova osoba tako čudna? Zašto je tako nerazumna? Ona je poput nekoga tko je i mentalno bolestan i tko još nije punoljetan – zašto stalno govori djetinjasto?” Ali oni nisu mladi – takvi su kada imaju pedeset ili šezdeset godina, a i dalje su takvi kada napune osamdeset. Cijeli su svoj život oni ljudi s manjkavom inteligencijom; cijeli svoj život oni ne posjeduju normalno ljudsko razmišljanje niti normalnu ljudsku inteligenciju. To je karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja. Je li ova karakteristika očita? (Jest.) Na primjer, recimo da postoji neka glupa žena koja donekle dobro izgleda, a nakon što je zavede neki ljigavi probisvijet, njih dvoje počnu živjeti zajedno. Taj ljigavi probisvijet stalno vani očijuka s drugima, ali kada ona to sazna, nije ljuta – u svakom slučaju, njoj je to u redu sve dok se on dobro ponaša prema njoj. Kasnije se taj ljigavi probisvijet spetlja s nekim drugim, ali kada ona to sazna, nije je briga te s nepokolebljivom odanošću i dalje ostaje s tim ljigavim probisvijetom. Još i kaže: „Dok god me ne napusti, meni je dobro.” Netko je posavjetuje kazavši joj: „Toliko je nisko pao – ne bi trebala više biti s njim.” Ona kaže: „Ne, ne mogu bez njega. On me voli, a i ja volim njega!” Takva osoba zaslužuje ostati s tim ljigavim probisvijetom i patiti cijeli život – ona jednostavno ne može razlučiti tko je dobra ni tko je pristojna osoba. Spetlja se s ljigavim probisvijetom i čak misli da je on doista voli. Ljigavi probisvijet kaže joj nekoliko sladunjavih riječi, kupi joj nešto fine hrane i jednostavno je slatkorječivošću namami u svoj zagrljaj. Poigrava se njome kao da se igra plastelinom. Kada iza njezinih leđa očijuka s drugima i ona to sazna, sa samo nekoliko riječi izgladi stvari, obmanjujući je, a ona to jednostavno ne može prozreti. Na kraju joj ljigavi probisvijet preotme svu imovinu i kuću, a zatim je ostavi. Ona ga proklinje govoreći da nema savjesti, ali nikako ne kaže da je obmanuta jer ne može prozreti ljude. Zašto taj ljigavi probisvijet nije obmanuo druge, već je uspio obmanuti nju? Nije li to zato što je glupa? Glavne karakteristike takve osobe jesu to što sve shvaća i svemu pristupa tvrdoglavo i apsurdno te što ne posjeduje inteligenciju normalne ljudskosti. Zato kažemo da je ona reinkarnirana iz životinja. Budući da je životinja, ona ne posjeduje ljudsku inteligenciju. Činjenica da ne posjeduje ljudsku inteligenciju dovoljna je da dokaže da bit u njoj nije bit ljudi. Stoga se ona ne može nositi s ljudskim stvarima niti rješavati pitanja koja bi normalni ljudi trebali moći riješiti. Čak i kada je riječ o njezinom pristupu stvarima u svakodnevnom životu – svakodnevnim obrocima, osnovnim potrepštinama, kao i međuljudskim odnosima i okruženju – ona je također vrlo otupjela. Štoviše, kada se susretne s određenim stvarima s kojima se treba suočiti i koje treba riješiti, ona nema inteligenciju normalnih ljudi, a kamoli mudrost. Kada se suoči s tim pitanjima, rješava ih s velikom mukom, jako se iscrpljuje i krajnje je nespretna. Toliko je već stara i toliko dugo živi: kako može tako rješavati stvari? Zašto ono što govori zvuči tako odvratno i tako neugodno? Zašto ne govori kao normalni ljudi? Proživjela je toliko godina i stekla prilično mnogo iskustva, a ipak, kada rješava tako jednostavnu stvar, kako se može tako ponašati? Ona nema čak ni najosnovnije granice ljudskosti ni najtemeljnija načela koja bi ljudi trebali imati.

III. Treća karakteristika: smušenost

Osim što posjeduju ove dvije karakteristike – iskrivljeno shvaćanje i otupjelost, ljudi reinkarnirani iz životinja imaju još jednu karakteristiku, a to je da su osobito smušeni. U prošlosti, kada smo u zajedništvu razgovarali o istini, govorili smo samo u općim crtama i o širem smjeru – razgovor je bio relativno općenit. Što se tiče raznih pojedinosti koje se tiču istine, o njima nismo konkretno razgovarali, već smo raspravljali samo o nekim konceptualnim izjavama i sadržaju. Tijekom ovih godina zajedništva, o raznim aspektima istine razgovaralo se konkretno i podrobno. Međutim, kada ljudi koji su reinkarnirani iz životinja slušaju ono o čemu se danas govori u zajedništvu, oni misle da je to manje-više isto kao ono o čemu se prije govorilo, da su se samo načini izražavanja donekle promijenili, da je sadržaj nešto bogatiji i da je zajedništva znatno više nego prije. Stoga se pitaju zašto tijekom ovog dugog razdoblja slušanja postaju samo sve zbunjeniji. Toliko su godina slušali propovijedi, ali iz toga nisu ništa zadobili. Od samog početka nisu bili u stanju razumjeti kako se vladati, kako se odnositi prema drugima, kako spoznati sebe, kako iskusiti Božje djelo da bi se stekla spoznaja Boga, a osobito kako se odnositi prema Bogu i Njegovim riječima, a čak ni sada to još uvijek ne mogu razumjeti. To nije manji stupanj smušenosti, već ozbiljan stupanj smušenosti. Koliko god se konkretno razni aspekti istine objašnjavali, oni ih sve miješaju. Mogu dokučiti tek nekoliko slogana i doktrina, kao što su: „Moramo se dati za Boga, biti odani Bogu i dobro izvršavati svoje dužnosti!” Drže se nekoliko propisa, slogana i teorija te misle da primjenjuju istinu. Što konkretnije razgovaraš u zajedništvu, to oni postaju zbunjeniji i sve više osjećaju da im je to nedostižno, da je bilo bolje prije kada je razgovor bio jednostavan. Osim toga, što je objašnjenje podrobnije, to oni imaju više poteškoća: „Kako mogu zapamtiti nešto ovako podrobno? Praktično postupanje nekada je bilo prilično jednostavno. Zašto sada, što više razgovaramo u zajedništvu, ima sve više izjava? Zašto, što se više govori, to manje znam kako praktično postupati? Nekada je bilo prilično jednostavno izvršavati dužnost – radilo se samo o ostavljanju svega, davanju sebe, trčanju uokolo, čestom propovijedanju evanđelja i čestom svjedočenju za Boga. Sada su istine o izvršavanju dužnosti podrobno objašnjene, kao i svi drugi aspekti istine, ali što se te stvari više objašnjavaju, to ih manje razumijem i to su mi sve nedostižnije.” Što je objašnjenje podrobnije, to su im istine sve nedostižnije – nije li to smušenost? Ozbiljno su smušeni, zar ne? Iako su razni aspekti istine podrobno objašnjeni, oni su i dalje zbunjeni i stalno smušeni u vezi s nekim konceptualnim i definicijskim pojmovima. Na primjer, oni ne znaju i ne mogu prozreti tko su zli ljudi ili tko su lažni vođe; oni također ne znaju što je dobra, a što loša ljudskost niti znaju razliku između primjenjivanja istina-načela i pridržavanja propisa. Smušeni su u vezi sa svim tim konkretnim pitanjima. Ne razumiju čak ni te konceptualne stvari – razmišljanje im je nesređeno. Nadalje, što god radili, ne mogu pronaći načela, nemaju korake koje bi slijedili, nemaju konkretne planove i ne znaju koje bi metode trebali upotrijebiti niti koje bi rezultate trebali postići; također ne mogu jasno vidjeti kakve će posljedice određeno postupanje donijeti. U sebi misle: „Zašto bih se zamarao tim stvarima? Ako ne znam kako nešto učiniti, jednostavno ću to učiniti naslijepo – u svakom slučaju, dok god je moje srce iskreno prema Bogu, to je dovoljno.” Vidiš, takvi su ljudi nevjerojatno smušeni, zar ne? Toliko godina vjeruju u Boga, a ipak ne znaju koje su aspekte istine razumjeli niti znaju jesu li primjenjivali istinu. Kada ih se pita imaju li ulazak u život, oni kažu: „Pa, godinama vjerujem u Boga i ostavio sam svoju obitelj.” Ništa im od toga nije jasno – to je ozbiljna smušenost. Puni su energije tijekom pjevanja i plesanja na okupljanjima, ali kada dođe vrijeme za propovijedi i razgovor u zajedništvu o istini, oni postaju pospani, hvata ih san, pa mogu čak i zaspati. Kada je riječ o obavljanju rada, spremni su uložiti napor i kažu: „Dobro izvršavajmo svoje dužnosti i ponudimo svoju odanost Bogu!” Ali kada je riječ o razgovoru u zajedništvu o istini, ako ih se pita: „Jesi li u posljednje vrijeme išta zadobio? Jesi li prepoznao koje si iskvarene naravi otkrio? Nakon što si ih prepoznao, jesi li pronašao način da ih riješiš?” oni odgovaraju: „Nemam pojma. Donekle sam ih prepoznao, ali ne znam je li to što sam prepoznao ispravno ili nije. Bilo kako bilo, jednostavno sam nastavio praktično postupati na taj način, ali ne znam je li to točno ili nije.” Oni ne mogu ništa prozreti, a njihov je um smušen i nije bistar. Ne znaju u čemu su vješti niti znaju koje su im manjkavosti. Tijekom razgovora u zajedništvu o spoznaji iskvarenih naravi, oni priznaju da imaju iskvarene naravi, da i sami lažu te da se ponekad izmotavaju i zabušavaju. Ali kada se suoče sa stvarnim situacijama, ako ih pitaš: „Zašto si se izmotavao i zabušavao? Zašto si varao?” oni kažu: „Nisam! Nisam to učinio namjerno – mislio sam da je tako prikladno, pa sam tako i učinio.” Pretpostavimo da ih netko razotkrije, govoreći: „Mislio si da je tako prikladno učiniti, ali jesi li imao ikakvih osobnih namjera ili spletki? Znaš li kako promišljati o sebi? Znaš li kakve će posljedice donijeti takvo postupanje?” Oni odgovaraju: „Dok god nisam imao loše namjere, to je u redu.” „Ako nemaš loše namjere, je li to isto što i postupanje u skladu s istina-načelima?” „Nemam pojma.” Oni ništa ne znaju. Slušali su toliko istina i toliko razgovora u zajedništvu, a u svakodnevnom su se životu susretali sa svakojakim pitanjima koja se odnose na istinu, ali im je svaka istina i dalje nejasna i mutna. Ne mogu razlučiti koje su stvari istine, a koje nisu, niti znaju kako primjenjivati istinu kada se suoče s raznim situacijama. Nije im jasno jesu li njihovi postupci i ponašanja u skladu s istina-načelima, a stvari jednostavno rade onako kako misle da je dobro. Nije li to smušenost? (Jest.) Ni u čemu što rade nemaju načela niti imaju načela u načinu na koji se odnose prema bilo kome. Na primjer, kada je riječ o ophođenju sa zlim ljudima, neki zli ljudi imaju određene jake strane ili stručne vještine i za sada još uvijek mogu pružati usluge – takvim se ljudima u tom slučaju može dopustiti da pružaju usluge. Ali neki ljudi to jednostavno ne mogu shvatiti: „Zar Bogu nisu mrski zli ljudi? Pa zašto ih se onda još uvijek koristi?” Kada s njima u zajedništvu razgovaraš o tome da je to mudrost, a također i načelo, oni o tome promišljaju i misle: „Kakvo načelo? Nije li to samo obmanjivanje ljudi? Nije li to iskorištavanje ljudi?” Eto kako oni to doživljavaju. Recite Mi, imaju li oni razmišljanje normalne ljudskosti? Oni ne znaju kako prepoznati načela za postupanje prema stvarnim okolnostima – mogu li dosegnuti razinu normalne ljudske inteligencije? (Ne.) Oni koji imaju razmišljanje normalne ljudskosti i normalnu inteligenciju mogu razumjeti i dokučiti tu stvar, ali ljudi reinkarnirani iz životinja ne mogu dokučiti čak ni tako jednostavnu stvar. Kako bi onda uopće mogli razumjeti istinu? Jedna stvar koju često govore jest: „Prošli put si o ovoj stvari rekao jedno. Zašto danas govoriš drugo? Tvoje su riječi nepouzdane – kako ih možeš samo tako mijenjati?” Oni ne znaju da je stanje te stvari sada drugačije, pa se i pristup njezinom rješavanju mora promijeniti. Međutim, načela i ciljevi ostaju isti. Promijenila se samo metoda rješavanja te stvari – prilagođava se konkretnim okolnostima te se, kad god je potrebno, prilagođava i reagira na temelju stanja te stvari, kako bi se postigli bolji rezultati. Kada se ljudi reinkarnirani iz životinja susretnu s takvim stvarima, oni ih ne mogu prozreti. Smatraju da su istina-načela propisi kojih se bez ikakvih promjena uvijek mora pridržavati. Stoga, kada na temelju istina-načela prilagodiš metodu za obavljanje nečega, oni to ne shvaćaju, ne razumiju niti to mogu prihvatiti. Neki od njih mogu te čak i osuditi te pronaći nešto što bi mogli iskoristiti protiv tebe. U sebi nemaju sposobnost jasno uvidjeti bit ili prirodu bilo čega. Njihove su misli smušene. Kada bilo što promatraju, na to samo primjenjuju propise; uopće ne znaju kako to procijeniti na temelju istina-načela niti kako usvojiti različite metode za rješavanje toga i reagiranje na to na temelju zakona razvoja same te stvari. Kod ljudi koji su reinkarnirani iz životinja ova je karakteristika smušenosti vrlo očita, zar ne? (Jest.)

Ljudi koji su reinkarnirani iz životinja nisu u stanju razlučiti druge. Kada vide nekoga tko govori prilično pošteno, a stvari ipak radi na donekle podmukao način, oni ne mogu prozreti kakva je to zapravo osoba, je li ona netko tko zaista teži istini. Kada se suoče sa složenim situacijama koje zahtijevaju dijalektičko razmišljanje, zbune se i ne mogu ih dokučiti niti znaju kako ih procijeniti. Smušeni su u svom razmišljanju; njihovo je razmišljanje poput zapetljanog klupka i uopće ne mogu srediti svoje misli. Koliko god im puta kažeš načela, oni ne znaju kako primijeniti istina-načela da bi razlučili različite ljude, događaje i stvari. Na primjer, kada je riječ o prijavljivanju problema, oni ne mogu točno izvijestiti o stvarima na temelju stvarne situacije. Neki su vođe sposobni obavljati određeni stvarni posao, ali u pojedinim slučajevima može doći do nekih odstupanja u obavljanju njihova posla i mogu pokazati neka otkrivanja iskvarenih naravi; međutim, u smislu njihove ljudskosti i radne sposobnosti, oni su u osnovi usklađeni s mjerilom. Ipak, neki smušeni ljudi ne gledaju na činjenicu da ti vođe mogu obavljati stvaran posao niti gledaju na vrline njihove ljudskosti – umjesto toga, oni isključivo izdvajaju njihove nedostatke, mane i neke trivijalne, sitne probleme kako bi ih prijavili. Nasuprot tome, ti pravi antikristi i zli ljudi, ti ljudi koji čine velika zla, nisu sposobni obavljati ikakav stvaran posao te govore samo riječi i doktrine kako bi druge naveli na pogrešan put; izvana rade stvari uz veliku pompu, ali u stvarnosti njihova ljudskost nije u skladu s mjerilom, put koji su odabrali pogrešan je, njihova je ljudskost kao kod zlih ljudi i antikrista, a put kojim idu jest put antikrista, a ne put težnje istini, a ipak ovi smušeni pojedinci te stvari ne mogu prozreti. Oni vide da ti ljudi prave veliku predstavu dok obavljaju svoj posao i pretpostavljaju da imaju talent za vodstvo i organizacijske vještine te da posao mogu dobro obavljati. Što se tiče toga kakve stvarne rezultate njihov rad postiže, jesu li se pokajali i promijenili ili je li njihova ljudskost u skladu s mjerilom, oni ne znaju ništa od toga. Čak i ako ih antikristi zalude i kontroliraju, oni toga neće biti svjesni; slijedit će antikriste i biti im poslušni, ali će i dalje vjerovati da slijede Boga, da propovijedaju evanđelje i svjedoče za Boga. U stvarnosti, antikristi će već odavno preuzeti kontrolu nad njima; oni neće vjerovati u Boga, već će slijediti ljude, slijediti đavle i Sotone – a ipak to neće znati. Iznutra će već odavno biti ispunjeni tamom, već će odavno izgubiti Božju prisutnost i već će odavno izgubiti djelo Duha Svetog. Budući da su vrlo otupjeli, da im je shvaćanje iskrivljeno i da ne razumiju nikakva istina-načela, oni ne mogu prozreti stvari i nisu sposobni razlučiti ljude. Ne samo da ne prijavljuju probleme niti uklanjaju antikriste, već ih čak i brane. Nasuprot tome, kada je riječ o vođama i djelatnicima koji su doista sposobni obavljati određeni stvarni posao, primijete li kod njih sitnije mane ili manje probleme, oni će inzistirati na tome da ih prijave i da te probleme iznesu, čak i ako to nisu stvari koje se odnose na načela. Oni su ozbiljno smušeni! Ne mogu prozreti nijedno pitanje načela – čak ni kada je riječ o tome s kim bi se u svakodnevnom životu trebali družiti, od koga mogu dobiti pomoć i korist ili koga bi se trebali kloniti, oni te stvari ne mogu razlučiti niti prozreti. Neki su od njih u vrlo dobrim odnosima s bezvjernicima i nevjernicima, smatrajući da ti ljudi imaju znanje, da imaju kov i da im stoga mogu pomoći te da se s njima itekako vrijedi družiti. Često čak i hvale one koje idoliziraju, govoreći koliko su sposobni i koliki ugled imaju. Đavle obožavaju kao idole – nije li to smušenost? (Jest.)

Što konkretno znači biti smušen? (Imati loš kov.) To je općenito rečeno – konkretno, biti smušen znači da osoba nema točne misli ni gledišta za razlučivanje bilo čega te da u sagledavanju bilo čega nema načela ni temelja, a njezino je gledište o tome smušeno. To je jedan aspekt. Osim toga, takvi ljudi ne mogu razlikovati ispravno od pogrešnog ni crno od bijelog – često negativne stvari pogrešno smatraju pozitivnim stvarima, a pozitivne stvari nazivaju negativnima. Ne mogu razlučiti što su pozitivne, a što negativne stvari. Na primjer, neki ljudi kažu: „Taj bog u kojeg vjerujete samo je čovjek.” Oni o tome promišljaju i kažu: „Ne, to nije točno. Onaj u kojeg ja vjerujem je bog. Da je on samo čovjek, kako bi mogao izražavati istinu? Onaj u kojeg ja vjerujem je bog – u to sam siguran.” U tom pogledu nisu smušeni. Ali kada netko kaže: „Taj bog u kojeg vjerujete pobjegao je s gomilom novca, otišao je u SAD da bi tamo uživao u životu”, oni se zbune i bivaju zaluđeni. Da je inteligentna osoba čula ove riječi, razlučila bi da je to izmišljena glasina. Kako se to može nazvati „bijegom s gomilom novca”? Pri prolasku kroz carinu svatko prolazi strogu kontrolu, a iznos gotovine koji svaka osoba smije nositi sa sobom propisan je. Bi li se nošenje tog malog iznosa novca moglo nazvati „bijegom s gomilom novca”? Štoviše, čiji je to novac? Da je netko pronevjerio ili prisvojio tuđi novac, to bi bio „bijeg s gomilom novca” – ali ako je to njegov vlastiti novac, može li se to nazvati „bijegom s gomilom novca”? To nije „bijeg s novcem”, već normalno prenošenje novca. To je jedan aspekt. Nadalje, što znači „bijeg”? Bježanje osobe nakon što je počinila zločin naziva se „bijegom”. Je li utjelovljeni Krist počinio zločin? On je jednostavno izrazio mnoge istine i u kontinentalnoj Kini proveo Svoje djelo suda, zadobivši skupinu ljudi koji su Ga slijedili te je zbog toga pretrpio brutalno ugnjetavanje i mahnita uhićenja KPK-a. Na kraju nije imao drugog izbora nego povesti neke ljude izvan zemlje kako bi u inozemstvu nastavio Božje djelo. Kako se to može nazvati „bijegom s gomilom novca”? To je bilo normalno putovanje, prolazak kroz carinu i let zrakoplovom u Sjedinjene Države na potpuno normalan način. Napustio je zemlju jer Ga je progonio KPK, jer nije imao gdje počinuti niti boraviti. Pod diktatorskom vladavinom KPK-a ne samo da nema vjerske slobode, već i sama vjera u Boga dovodi do uhićenja i progona; što se tiče Krista koji izražava istinu kako bi spasio čovječanstvo, da je uhvaćen, suočio bi se sa smrtnom kaznom i raspećem. Krist je isključivo radi potreba djela odlučio otići u demokratsku i slobodnu zemlju te je uobičajenim putem dobio putovnicu i vizu prije dolaska u Sjedinjene Države. U SAD-u On nema prijatelja ni rodbine, ne poznaje to mjesto i živi običnim životom, jede jednostavna domaća jela – nema nikakvog „uživanja u životu”. Nije li „uživanje u životu” samo izraz ljudi koji imaju skrivene motive? Nije li to laž? Krist u SAD-u živi kao obična osoba: jede domaća jela, nikada ne večera u vrhunskim restoranima kako bi uživao u raskošnom obroku, a kamoli da ikada odsjeda u vrhunskom hotelu, i vrlo rijetko putuje – dovoljno je da putuje po obližnjim područjima. Ništa od toga Njemu nije osobito privlačno. Neki ljudi vole jesti i žele probati sve što prije nisu jeli, idući čak toliko daleko da im se hrana dostavi zrakoplovom samo da bi je probali. Jesam li Ja to ikada učinio? Nikada. A ipak, neki ljudi koji imaju skrivene motive čak su i od toga izmislili čitavu priču! Ti su ljudi đavli. Rođeni su kao Božji neprijatelji, a takvo je ponašanje njihova urođena priroda; kako bi obmanuli ljude i ocrnili Boga, prvenstveno se oslanjaju na laganje. Nema sumnje da su oni đavli. Kakva je onda osoba ona koja može povjerovati u laži tih đavala? Naravno, i ona sama mora biti đavao – samo đavli vjeruju riječima đavala. Neki ljudi kažu: „Taj krist u kojeg vjerujete pobjegao je s gomilom novca”, a oni odmah povjeruju i u potpunosti to prihvate. Neki ljudi kažu: „Taj krist u kojeg vjerujete pobjegao je u SAD i tamo živi na visokoj nozi, jede toliko delicija da su mu dosadile, odsjeda u luksuznim hotelima, vozi se u luksuznim automobilima, ima osobnog kuhara i poslugu te odlazi u inozemstvo u obilazak poznatih znamenitosti – provodi sve svoje vrijeme živeći na visokoj nozi.” Čim im Sotona ispere mozak, ovi smušeni ljudi odmah u to povjeruju. Ja kažem da bi takve ljude trebalo predati Sotoni – oni nisu dostojni vjerovati u Boga. Koliko god propovijedi čuli, oni jednostavno ne razumiju i još uvijek mogu povjerovati u te glasine. Takvi ljudi nisu ljudi. Ako nisu ljudi, što su onda? Oni su životinje. Iako nisu zli ljudi, oni su ozbiljno smušeni, nesposobni razlikovati dobro od lošeg, pozitivno od negativnog, ispravno od pogrešnog, istinu od opačine i izokrenutog rezoniranja. Takve bi ljude trebalo ukloniti – ako ne odu sami, moraju biti uklonjeni iz crkve. Trebalo bi ih odmah izbaciti, a mi ćemo ih rado ispratiti. KPK ima svoj način opisivanja toga kako crkva uklanja ljude, govoreći da je uklanjanje i izbacivanje ljudi pokazivanje snage. Vidiš, đavli i Sotone sve shvaćaju na tako apsurdan način. To samo razotkriva da KPK mnoge stvari čini radi pokazivanja snage; stoga to što crkva uklanja ljude tumači kao pokazivanje snage. KPK pretpostavlja da drugi razmišljaju na isti način kao i on. Nikada neće shvatiti da crkva to čini u potpunosti na temelju istine i Božjih riječi – iščišćavanje crkve dio je crkvenih upravnih odluka. Nisu li đavli opaki? (Jesu.) Oni su doista opaki! A ima i puno smušenih ljudi – koliko god đavli bili opaki, smušeni ljudi ne mogu vidjeti da su oni opaki. Kada đavli izmišljaju glasine o Bogu, vrijeđaju Boga i hule na Boga, oni vjeruju svakoj riječi. Ali koliko god Božje riječi bile stvarne i pozitivne, oni u njih ne vjeruju. Koliko god koristi Božje riječi donosile ljudima, oni to ne mogu vidjeti. Ipak, čim Sotona izgovori jednu jedinu riječ, oni bivaju zaluđeni i bez pogovora povjeruju u to. Moglo bi se reći da su oni Sotonin soj, ali Sotona ih zapravo ne želi. Zašto? Zato što su glupani poput njih, takvi potpuni idioti, previše glupi čak i za Sotonu. Nisi ni za što sposoban, pa sve što Sotona čini jest da te zaluđuje kako ne bi vjerovao u Boga i kako bi Ga izdao – Sotona ne želi nekoga poput tebe. Što bi ti uopće mogao raditi? Imaš li vještine da se baviš špijunažom? Nemaš čak ni ljudsku inteligenciju. Ne bi dovršio ni tri rečenice, a već bi otkrio svoj identitet. Čak i da želiš biti špijun za KPK, KPK te ne bi htio. Budući da si glup, smušen, tako lakovjeran i ne posjeduješ ljudsku inteligenciju, čak i Sotona gleda na tebe svisoka i ne želi te. Dakle, kada Božja kuća traži da izvršavaš svoju dužnost, to te Bog uzdiže – nemoj se osjećati zakinutim. Vjeruješ svemu što Sotona kaže, a ipak, koliko god djela Bog učinio ili koliko god riječi Bog izgovorio, ti u njih ne vjeruješ. Nemaš istinsku vjeru u Boga te si i dalje pun sumnje. Sotona izgovori jednu jedinu riječ i ona te zarobi. Kakav si ti jadnik? Kakvo dostojanstvo imaš? Kakvu vrijednost imaš? Nisi ništa drugo nego smušena osoba, a ipak misliš da si prilično dobar i smatraš da si plemenit. Ne možeš razlučiti čak ni tako očite Sotonine laži niti možeš prepoznati Sotonin cilj koji se iza njih krije – nije li to krajnja smušenost? KPK kaže: „Taj krist u kojeg vjerujete pobjegao je s gomilom novca i uživa u životu u SAD-u.” Kada ovi smušeni ljudi to čuju, srce im preskoči: „Je li to tako? Kako nisam znao za to? Je li on pobjegao sa svim novcem koji sam priložio? Novac nije iskorišten za crkveni rad, zar ne? Potrošen je za njegovo osobno uživanje, zar ne? Iskoristio ga je da bi si kupio dobru hranu, finu odjeću i dragocjeni nakit, zar ne? Ja u novcu nisam uživao – on ga je iskoristio za vlastito uživanje. Apsolutno odbijam to prihvatiti. Više ne vjerujem! Moram vratiti svoj novac!” Ako žališ što si priložio novac, Božja kuća ti ga može vratiti, ali od tog trenutka nadalje u potpunosti ćeš biti odsječen od Božje kuće. Toliko si godina slušao propovijedi – koliko si istine dobio besplatno? Toliko si godina uživao u Božjoj milosti, blagoslovima, zaštiti i brizi – jesi li potrošio ijedan cent? Je li Bog ikada od tebe tražio novac? Božja milost, blagoslovi, briga i zaštita – uključujući i sam tvoj život – sve ti je to Bog podario. Možeš li novcem kupiti ono što Bog daruje? Što bi mogao dati u zamjenu za to? Možeš li to zamijeniti za onih svojih nekoliko prljavih novčića? Te su stvari neprocjenjivo blago – ne možeš ništa dati u zamjenu za njih; nitko ne može! One su ti podarene zato što je Bog to voljan učiniti, zato što ti Bog pokazuje milost i Bog se prema tebi odnosi kao prema stvorenom biću. To nisu stvari koje si kupio novcem niti stvari koje si dobio u zamjenu za plaćanje cijene. Smušeni ljudi te stvari ne mogu prozreti. U svom su srcu uvijek zbunjeni; uvijek misle: „Ima li bog neku mračnu tajnu? Osim propovijedanja, zar ne postoje mnoge druge stvari koje bi nam trebalo razjasniti i objasniti? Ne bi li trebalo postojati neko objašnjenje, neko opravdanje? Ne bi li svima trebalo otkriti njegov privatni život te njegove riječi i postupke iza kulisa?” Mnogi smušeni ljudi razmišljaju na takav način – možda takve stvari ne govore naglas, ali to misle u svom srcu. Treba li Bog iskvarenom čovječanstvu otkriti sve što On čini? Bog je već izrazio toliko istina, a to je najveća vrsta otkrivanja – ona razotkriva sve ljude. Ako ne vjeruješ da je sve što Bog čini istina, onda uopće nemaš spoznaju Boga. Ako proizvoljno komentiraš Boga, tada Boga napadaš i opireš Mu se. Bog je već sve istine javno objavio kako bi ljudi mogli upotrijebiti istinu za sagledavanje stvari. Kako bi čovjek trebao gledati na ljude, kako bi trebao gledati na stvari te kakva bi gledišta i načela trebao imati u svom vladanju i postupanju – sve je to u Božjim riječima. Ako to još uvijek ne znaš i nije ti jasno, to je zato što si smušen – ti si smušeni pojedinac. Smušeni ljudi nisu dostojni znati za poslove Boga i Božje kuće – đavli još manje – zato što smušeni ljudi i đavli uopće ne razumiju istinu; oni su skloni slijepo primjenjivati propise na te poslove, slijepo donositi sudove o njima i slijepo ih osuđivati. Nemaju sposobnost razlučivanja ni načela. Može se sa sigurnošću reći: smušeni ljudi i đavli nisu dostojni ostati u Božjoj kući – trebaju otići! Smušeni i nerazumni ljudi ne posjeduju osnovne uvjete za razumijevanje istine niti posjeduju osnovne uvjete za postizanje spasenja – Sotona ih može zarobiti bilo kada i bilo gdje. Recite Mi, kada je Bog ikada držao propovijedi životinjama ili im objašnjavao istinu? Stoga, to što ljudi mogu čuti toliko propovijedi, bez obzira na to mogu li razumjeti istinu ili ne, u potpunosti je posljedica Božje milosti i Božjeg uzdizanja. Ako stalno sumnjaš u Boga, misleći: „Je li Onaj u kojeg vjerujem doista istiniti Bog? Postoji li Bog doista? Je li Bog doista suveren nad svim stvarima? Je li Bog zapravo dobar prema ljudima ili se samo pretvara? Je li Bog doista istina i može li On doista spasiti ljude?” – ako tako razmišljaš i odnosiš se prema Bogu s takvim stavom, onda zaslužuješ smrt. Prije ili kasnije, Bog će urediti određeno okruženje putem kojeg će te predati Sotoni, a tvoj će se odnos s Bogom u potpunosti prekinuti. Odnos između tebe i Boga više neće biti odnos između stvorenog bića i Stvoritelja i od tog trenutka nadalje više nećeš imati nikakve veze s Bogom.

IV. Četvrta karakteristika: glupost

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o trećem očitovanju ljudi reinkarniranih iz životinja – o tome da su smušeni. Postoji još jedno očitovanje, a to je da su glupi. Glupost je također povezana s inteligencijom – pa koliko su točno ti ljudi glupi? Koja očitovanja pokazuje glupost? Kada propovijedaju evanđelje, neki ljudi kažu: „Povedite računa o Božjim namjerama! Bog nema gdje ni glavu nasloniti. Božje ima brižne namjere! Božje djelo nije lako – mukotrpno je!” Kada nevjernici to čuju, kažu: „O kakvim to besmislicama govoriš?” Nevjernicima su te riječi neshvatljive. Oni ne vjeruju u Boga, pa ne znaju na što se te riječi odnose niti odakle potječu. Nije li onda glupo od tebe da govoriš te stvari? (Jest.) Na koji je način to glupo? Riječi su upućene pogrešnoj publici, zar ne? (Da.) Nakon što ih uhite, neke smušene ljude ispituje opaka policija: „Vi vjerujete u boga – što vam bog govori da radite? Zar ne znaš da je vjerovanje u boga protuzakonito? Prekršili ste zakon. Država ne dopušta takvu vjeru!” Zapravo, ti opaki policajci samo traže neke kompromitirajuće informacije koje mogu iskoristiti da osude vjernike u Boga, ali ovakva glupa osoba to ne uspijeva prozrijeti. Ona kaže: „Naša vjera u Boga nije protuzakonita. Bog nam govori da budemo pošteni ljudi, da hodamo pravim putem i da budemo dobri ljudi.” Kada đavli to čuju, kažu: „Budući da vam bog govori da budete pošteni ljudi, onda nam recite – tko su vođe vaše crkve? Gdje se čuva novac vaše crkve? Govori pošteno! Ne budeš li govorio pošteno, tvoj će te bog osuditi!” Čuvši to, ovakva glupa osoba ostane zapanjena. Nije li to glupo? Kako se đavlima može pošteno govoriti? Kako se đavlima može govoriti Božja istina? Bez obzira na sve, to im se nikada ne smije reći. Ima i glupih ljudi koji pitaju policiju: „Zašto nas neprestano uhićujete? Zašto nama vjernicima u Boga stalno otežavate stvari? Zašto o nama stalno izmišljate glasine?” Zar oni doista ne znaju zašto? Očekuju li da će od njih dobiti odgovor? Hoće li dobiti odgovor? Pitati njih zašto – nije li to apsurdno, ne znači li to biti glup? Ali ti glupi ljudi doista mogu pitati takve gluposti. Oni jednostavno ne razumiju i uporno pitaju: „Zašto nas KPK stalno progoni? Zašto nas vjernike u Boga neprestano uhićuju, pa čak i izmišljaju glasine o nama? Očito nas progone i ne možemo se vratiti kući, a oni ipak kažu da smo napustili svoju obitelj. Ti đavli ne temelje svoje riječi na činjenicama! Nije li to potpuna izmišljotina? Mi jednostavno snimamo videozapise umjetničkih nastupa kako bismo svjedočili o Bogu i širili Božje riječi – zašto đavli i Sotone to toliko mrze? Stalno dolaze u moju kuću kako bi prijetili mojoj obitelji i rođacima i zastrašivali ih, čak postavljaju i nadzorne kamere – zašto?” Ima li uopće potrebe to pitati? Nije li glupo to reći? Da si tek počeo vjerovati u Boga, onda bi bilo normalno da ne razumiješ što se događa. Ali ti već godinama vjeruješ u Boga – kako to da još uvijek ne znaš? A ako znaš, zašto onda pitaš? Neki ljudi to i dalje ne mogu shvatiti: „Nikada se nismo protivili Partiji ni državi, nikada se nismo bavili političkim aktivnostima, nikada nismo pokušali srušiti vlast ili njezinu vladavinu, nikada nismo predstavljali nikakvu prijetnju njezinoj vladavini – pa zašto nas onda KPK neprestano uhićuje i progoni? Uvijek se skrivamo, ne možemo ići kući niti nazvati svoju obitelj iako to želimo. Jednostavno ne shvaćam – zašto nam KPK stalno otežava stvari?” Ako to doista ne možeš prozrijeti, onda si suviše neuk – doista si glup. Recimo da postoji žena koja se uda za muža nevjernika. Dok su se zabavljali, on je rekao: „I ja ću vjerovati s tobom – zajedno ćemo ući u kraljevstvo nebesko.” Govorio je tako lijepo, ali zapravo, on je bezvjernik, đavao – samo ju je zavlačio. Ali kada ona sve ostavi kako bi se dala za Boga, on pobjesni. Ne dopušta joj da prisustvuje okupljanjima, da izvršava svoju dužnost niti da čita Božje riječi. Ova se glupa žena i dalje pita: „Prije nije bio ovakav. Toliko me volio, toliko je brinuo o meni, tako me dobro razumio i u potpunosti podržavao moju vjeru u Boga. Zašto se sada čini kao potpuno druga osoba? I on je nekada vjerovao – zašto je postao ovakav?” Tijekom nekoliko godina izbivanja od kuće kako bi izvršavala svoju dužnost, ona stalno razmišlja o ovom pitanju: „Moj muž nikako ne bi mogao naći drugu ženu. Mene voli najviše. Ja sam mu jedina, ja sam njegova prva ljubav. Nikada ne bi volio drugu ženu. Osim toga, moj je muž prostodušan čovjek i nema neke velike sposobnosti ni vještine – tko bi želio biti s njim?” Zapravo, već pri samoj pomisli na to, u srcu osjeća nemir. Nada se da je muž još uvijek čeka. Ali zapravo, još dok je bila kod kuće, budući da je svaki dan bila zaokupljena vjerovanjem u Boga i izvršavanjem svoje dužnosti, on je već bio našao drugu ženu. Ipak, ona misli da je to nemoguće: „Bilo tko drugi mogao bi potražiti drugu ženu, ali ne i on. On nije takva osoba! Dok sam još uvijek bila kod kuće, čak je govorio da želi vjerovati u Boga!” Recite Mi, nije li ona izuzetno glupa? (Jest.) Sve ove godine ona nije bila kod kuće – ne samo da je njezin muž našao drugu, već su je se čak i njezina djeca i roditelji odrekli. Odavno su je prestali smatrati članom obitelji. Tko zna kako je vrijeđaju iza leđa ili koliko je duboko mrze. Ipak, ona to ne može prozrijeti – recite Mi, nije li to glupo? (Jest.) Do koje je mjere ona glupa? Do te mjere da nema nimalo normalne ljudske inteligencije; stoga ona ne može sagledati ljude ni stvari normalnim ljudskim razmišljanjem. Ona stalno sagledava i mjeri stvari svojim djetinjastim, iskrivljenim, idiotskim mislima i gledištima. Na kraju se često dovede u teške situacije, postane vrlo pasivna i ponaša se vrlo neuko. Nije li to glupo? (Jest.) Postoje ljudi koji su toliko glupi. Biti glup znači da ti ljudi nemaju inteligenciju normalne ljudskosti, pa kada sagledavaju ljude i stvari ili rješavaju neka pitanja, oni nemaju osnovna načela kao oslonac koji bi im omogućio postizanje dobrih rezultata, zar ne? (Da.)

Ukratko, ako se ljudi reinkarnirane iz životinja procjenjuju istinom kao mjerilom, njihova je glavna karakteristika to da u osnovi ne dosežu istinu – to je visoko mjerilo. Ako ih se procjenjuje inteligencijom normalne ljudskosti, oni čak nisu u stanju razmišljanjem normalne ljudskosti sagledati ljude, događaje, stvari ili situacije koje im se pojavljuju u svakodnevnom životu. Strogo govoreći, takvi ljudi u svakodnevnom životu ne mogu čak ni samostalno voditi brigu o vlastitoj prehrani, odjeći, smještaju ili prijevozu, niti mogu samostalno odgovoriti na ta pitanja i rješavati ih. Čak i ako jedva uspiju preživjeti a da ne umru od gladi, iz njihovih se očitovanja u rješavanju raznih pitanja vidi da su takvi ljudi vrlo idiotski i nespretni, daleko od toga da posjeduju istinsku normalnu ljudskost. Uzmimo neke životinje, na primjer – one čak ni same ne znaju koliko im je hrane dovoljno. Jedino ako ih ljudi hrane u određeno vrijeme i u odmjerenim količinama, one se mogu zdravo hraniti. Uzmimo pse za primjer, ako im se dopusti da slobodno jedu, bez ograničenja, pojest će previše. Nastavit će jesti dok se u potpunosti ne prejedu i fizički više ne budu mogli jesti. Dakle, vrlo očita karakteristika ljudi reinkarniranih iz životinja jest to da ne mogu samostalno upravljati mnogim aspektima vlastita života. Zašto ne mogu samostalno upravljati? Zato što nikada ne znaju koja su načela za činjenje takvih stvari, koji su osnovni uvjeti ili koje granice ne bi trebali prijeći. Baš kao u slučaju nekih životinja kada jedu – one ne znaju koliko im je hrane dovoljno. Ako ljudi njima ne upravljaju, one će jesti sve dok se ne prejedu i ne uginu. Ako netko njima upravlja i hrani ih, mogle bi očuvati dobro zdravlje. Ta je karakteristika također prilično očita kod ljudi reinkarniranih iz životinja. Baš kao što neki ljudi kažu: „Jedu a da ne znaju jesu li gladni ili siti, i spavaju a da ne znaju je li dan ili noć.” Dakle, posjeduju li takvi ljudi inteligenciju ljudskosti? Vrlo je jasno da ne posjeduju. Pitanja poput toga kako bi trebali jesti da tijekom četiri godišnja doba očuvaju svoje zdravlje dok njihovo tijelo doživljava različita stanja, koja je hrana zdrava, a koja nezdrava u kojem godišnjem dobu, koji su načini života zdravi, a koji nezdravi – normalna osoba u dobi od dvadeset godina možda ne zna te stvari, ali s trideset zna neke od njih, a s četrdeset zna još i više. S pedeset godina, na temelju vlastitog stvarnog tjelesnog stanja, sažet će skup pravila za život koja joj odgovaraju i to će se u osnovi uspostaviti i utvrditi, bez daljnjih velikih promjena. Ali ljudi reinkarnirani iz životinja, čak i ako dožive osamdeset godina, i dalje ne mogu sažeti skup pravila po kojima bi živjeli. Oni ili jedu previše ili premalo, pa ili dobiju želučane tegobe ili imaju probavne smetnje. Nemaju pojma koje zdravstvene probleme uzrokuju koje životne navike ili koja hrana – jednostavno jedu kako im se prohtije. Ako ih zamoliš da, na temelju toga koja je hrana prikladna ili neprikladna za njihovu građu i na temelju raznih informacija, sažmu režim prehrane ili pristup prehrani koji im odgovara, oni to ne mogu učiniti. Na primjer, netko na internetu kaže da su ljuske od jaja bogate kalcijem i da se njihovom konzumacijom može nadoknaditi unos kalcija, pa oni o tome razmisle: „Nisam baš visok jer mi nedostaje kalcija – jest ću ljuske od jaja da nadoknadim unos kalcija.” Ali nakon što neko vrijeme jedu te ljuske od jaja, ispostavi se da kod njih nije došlo do povećanja razine kalcija. Recite Mi, nije li to iskrivljeno? Kada na internetu naiđeš na informaciju o tome da ljuske od jaja imaju visok udio kalcija i da se mogu koristiti kao dodatak kalcija, kako bi to trebao shvatiti? Vrlo je jasno da su ljudi koji jedu ljuske od jaja skloni iskrivljavanju stvari. Njihovo je shvaćanje neispravno, pa je njihovo praktično postupanje iskrivljeno, ekstremno i idiotsko. Koji je onda ispravan način da se to shvati? Iako ljuske od jaja mogu biti bogate kalcijem, one nisu nešto što možemo jesti. Još uvijek nije poznato mogu li one doista djelovati kao dodatak kalcija, a čak i da mogu povećati tvoju razinu kalcija, neizvjesno je i možeš li ga apsorbirati. Nadalje, postoje li ikakvi dokazi da ljuske od jaja mogu služiti kao dodatak kalcija? Je li ta tvrdnja provjerena? Zapravo, postoje mnoge stvari koje mogu nadoknaditi unos kalcija, i sve su one medicinski dokazane. Ako odbijaš prihvatiti te dokazane metode, onda si apsurdna osoba. Zar ne možeš jednostavno uzeti tablete kalcija da nadoknadiš svoj unos kalcija? To je najjednostavnija metoda. One ne štete želucu niti oštećuju zube, dobrog su okusa i možeš osjetiti učinke. Nije li to ispravno shvaćanje? (Jest.) Ali oni s iskrivljenim shvaćanjem to ne shvaćaju na taj način – oni idu u krajnost. Oni smatraju: „Ako netko kaže da ljuske od jaja mogu nadoknaditi tvoj unos kalcija, onda mora da je u redu jesti ljuske od jaja. Ako trebaš nadoknaditi unos kalcija, moraš ih jesti.” Čak ni ne razmišljaju o tome može li ih tijelo apsorbirati nakon što ih pojedeš. To odražava iskrivljeno shvaćanje, to je krajnost. Da netko kaže: „Kora od banane bogata je vitaminima i postat ćeš ljepši ako je jedeš”, biste li je jeli? (Ne bismo.) Zašto ne? (Zato što neke vrste hrane koje je Bog stvorio treba jesti nakon što se ogule, u skladu s prirodnim pravilima. Inzistirati da se kora jede znači ići u krajnost. Ako netko želi nadoknaditi svoj unos vitamina kako bi se proljepšao, trebao bi jesti one vrste hrane koje su i uobičajeno jestive i koje djeluju na ljepotu.) To je ispravno shvaćanje. Ali pogledaj tog glupana koji ide u krajnost – on to ne shvaća tako. On inzistira na tome da se prisili jesti koru i čak kaže: „Moram se pobuniti protiv svog tijela. Moram jesti koru od banane da povećam razinu određenog hranjivog sastojka.” Ali on ne razmišlja ovako: „Kora od banane nije dobrog okusa. To nije hrana. Neću je jesti. Zašto umjesto toga jednostavno ne pojedem nešto drugo što sadrži taj hranjivi sastojak?” Nije li to ispravno shvaćanje? (Jest.) Ako možeš tako razlučivati i tako shvaćati stvari, to dokazuje da posjeduješ ljudsku inteligenciju. Ali ako ne možeš tako razlučivati i, čim čuješ da kora od banane sadrži određeni hranjivi sastojak, inzistiraš na tome da je jedeš čak i ako je lošeg okusa – onda si glupan, netko si tko se reinkarnirao iz životinje i ne posjeduješ razmišljanje normalne ljudskosti. Takve ljude može zaluditi bilo kakva hereza ili zabluda, a oni jednostavno nisu u stanju razlučiti ispravnost ili istinitost raznih informacija – uvijek budu nasamareni. Sve to predstavlja očitovanje načina na koji se ljudi reinkarnirani iz životinja odnose prema raznim konkretnim pitanjima – oni su izuzetno glupi, njihovo je shvaćanje iskrivljeno i apsurdno i u svemu idu u krajnost. Kada ljudi kažu da istraživanja sugeriraju da je nešto jestivo, to ne znači da to moraš jesti niti znači da se to ne može zamijeniti ničim drugim. Ako kažeš da se istina ne može zamijeniti nikakvom teorijom, to je objektivno i točno. Ali ti su hranjivi sastojci materijalne tvari – nemoguće je da ne postoje nikakve zamjene. Bog je stvorio veoma raznoliku hranu i postoje brojne namirnice koje sadrže različite hranjive sastojke. Ljudi mogu precizno birati na temelju svoje građe, dobne skupine i trenutačnog zdravstvenog stanja – nema potrebe držati se pravila. Nakon što čuju neku informaciju, ljudi koji idu u krajnosti ne mogu se prema njoj ispravno odnositi niti je mogu razlučiti. Te ih stvari uvijek zalude i na kraju kažu: „Sve na internetu je laž – nijedna jedina riječ nije istinita!” Vidiš, oni sada idu u drugu krajnost. Možeš tražiti informacije na internetu, ali moraš znati kako upotrijebiti ljudsku inteligenciju i ispravan način ljudskog razmišljanja kako bi ih razlučio, kako bi ispravno odabrao što upotrijebiti, a što odbaciti. Ako ti je nešto korisno, možeš to upotrijebiti; ako ti nije korisno ili ti nije prikladno, možeš to uzeti kao referencu ili kao neku vrstu općeg znanja. Ljudi koji imaju ljudsko razmišljanje praktično postupaju na ovaj način. Oni koji ne posjeduju ljudsko razmišljanje praktično postupaju na način koji odstupa ili ulijevo ili udesno – ili budu obmanuti ili u potpunosti ničemu ne vjeruju. Nisu sposobni pažljivo razlučivati takva pitanja. U načinu na koji se odnose prema raznim informacijama ili na koji rješavaju pitanja iz stvarnog života, takvi se ljudi čine osobito tvrdoglavima, smiješnima, smušenima i idiotskima. Kako se ljudi koji su toliki idioti, koji ne mogu razlučiti ispravno od neispravnog ili dobro od zla, snalaze svakog dana svog života? Čovjek se zabrine i pri samom pogledu na njihovo ponašanje – možeš li i dalje imati ikakvu nadu da će oni moći ući u istina-stvarnost?

Neka se žena udala za ljigavog probisvijeta i razmišlja: „Moj me muž toliko voli. Našla sam pravu ljubav, zaljubila sam se”, i osjeća se vrlo blaženo. Ali drugi gledaju njezinog muža i vide da on nije čak ni čovjek – da je đavao – i pitaju se kako ona i dalje može biti tako opijena i toliko uživati. Čak su i oni tjeskobni zbog nje i brinu se za nju. Na kraju, nakon što s njim dobije djecu, biva odbačena i ostaje bez podrške – njezin život postaje nepodnošljivo težak! Sudeći prema glupostima koje ljudi reinkarnirani iz životinja čine, jasno je da za to što mogu živjeti i preživjeti velikim dijelom mogu zahvaliti Božjoj milosti. Bog im daje dah kako bi mogli ostati živi i daje im hranu kako bi mogli preživjeti. Ptice na nebu, male životinje, pa čak i mravi na zemlji, svi imaju hranu za jelo – koliko to još i više vrijedi za ljude? Budući da si se reinkarnirao kao čovjek, Bog ti daje sredstva da preživiš. Ili netko skrbi za tebe ili imaš određenu snagu koja ti omogućuje da si osiguraš sredstva za život. To je Božja milost. Bog ne dopušta da umreš od gladi, već ti daje način da preživiš kako bi mogao doživjeti starost, živjeti do kraja. Da nema Božje milosti, s obzirom na kov s kojim su rođeni, izostanak normalnog razmišljanja i izostanak čak i najmanje sposobnosti rješavanja problema, oni koji su reinkarnirani iz životinja ne bi uspjeli ni zaraditi za vlastiti život. S druge strane, ljudi reinkarnirani iz životinja zapravo su prilično blagoslovljeni. S obzirom na njihove sposobnosti u svim aspektima i njihovu inteligenciju, u ovom složenom i zlom svijetu bilo bi im gotovo nemoguće zaraditi za život. Ali budući da Bog prema svim stvorenim bićima iskazuje milost i ima milosrđa prema njima, onda bez obzira na to jesi li se reinkarnirao iz životinje ili čovjeka, ako si u Božjim očima stvoreno biće i On ti je dao dah, onda On normalno osigurava ono što ti je potrebno da živiš i preživiš, omogućujući da se tvoj život održi i da nastaviš živjeti. Dakle, ako kažeš: „Izašao sam i borio se da zaradim novac, skrbeći za sebe tako da budem dobro uhranjen i zdrav – ne ide li mi sasvim dobro? Ne vrijeđaš li me time što me nazivaš glupim?”, onda si u krivu. Činjenica da možeš zaraditi novac i skrbiti za sebe ne proizlazi nužno iz tvoje vlastite sposobnosti – devedeset i devet posto toga Božja je milost. Bog ti daje određenu vitalnost i tako ti omogućuje da se trudiš kako bi zaradio novac za hranu; On ti daje određenu snagu i zdravo tijelo, i time ti omogućuje da obavljaš posao, zarađuješ novac, uzdržavaš obitelj i preživiš. Na čemu se temelji tvoja sposobnost da činiš te stvari? Sve se to temelji na tome da ti Bog daje najosnovnije urođeno stanje koje ti omogućuje da se baviš normalnim ljudskim radom, u konačnici ti omogućujući da skrbiš za sebe i osiguraš sredstva za život. Ukratko, bez obzira na sve, bio ti glup ili smušen, upravo sada, kao stvoreno biće s vanjskim izgledom čovjeka, trebao bi znati svoj identitet i svoju vrijednost. Štoviše, trebao bi ispravno shvatiti ono što ti je Bog podario, ono čime te Bog opskrbio te Božju milost i milosrđe. Ako se nekoliko tvojih karakteristika podudara s karakteristikama ljudi reinkarniranih iz životinja i smatraš da zasigurno pripadaš toj kategoriji ljudi, što bi trebao učiniti? To je lako riješiti: bez obzira na to kakvo je tvoje podrijetlo, bez obzira na to posjeduješ li prirodno ljudsku inteligenciju i ljudsko razmišljanje, činjenica je da sada imaš ljudski identitet. Budući da imaš ljudski identitet, trebao bi ispuniti ljudsku dužnost – učiniti koliko god možeš, najbolje što možeš, i, u najvećoj mogućoj mjeri, ostvariti i dobro obaviti ono što bi čovjek trebao činiti. Neki ljudi kažu: „Rekao si da ljude reinkarnirane iz životinja karakteriziraju iskrivljeno shvaćanje, otupjelost, smušenost i glupost – to znači da nemaju ljudsku inteligenciju. Velika većina tih ljudi uopće ne razumije istinu – kako mogu dobro i prikladno izvršavati svoju dužnost?” Ako se od tebe ne zahtijevaju stroga mjerila, možeš postići to da dužnost izvršavaš dobro i prikladno, jer, na kraju krajeva, sada imaš ljudski identitet; sve dok si poslušan i ne iznosiš izvrnute argumente, to možeš postići. Ako ni te dvije stvari ne možeš ispuniti, onda kažem da si doista u opasnosti i morat ćeš biti uklonjen iz crkve. Ako kažeš: „Mogu ispuniti te dvije stvari. Neću iznositi izvrnute argumente i prihvaćam ispravne izjave. Što god mi se kaže da učinim, učinit ću; i kako god mi se kaže da to učinim, tako ću to učiniti” – ako doista možeš tako praktično postupati, onda ćeš moći postići to da svoju dužnost izvršavaš dobro i prikladno. Neki ljudi kažu: „Svoju sam dužnost izvršavao dobro i prikladno, a želim je izvršavati i prema istina-načelima.” Ako doista imaš namjeru težiti prema istina-načelima na temelju toga što svoju dužnost možeš izvršavati dobro i prikladno, onda je u redu koju god razinu možeš dosegnuti – nema nikakvih zahtjeva. Dok god nisi tvrdoglav, ne iznosiš izvrnute argumente, stalno ne naglašavaš vlastite razloge, ne postupaš smušeno i ne odbijaš priznati kada učiniš nešto glupo, to je dovoljno. Što se tiče postupanja prema istina-načelima, možeš učiniti onoliko koliko si sposoban; što god misliš da možeš učiniti, samo to učini. Zahtjevi za takvu vrstu osobe nisu visoki jer joj je donekle teško dostići istina-načela. Dakle, s obzirom na njezina urođena stanja, od nje se strogo ne zahtijeva da postupa prema istina-načelima. Zašto se od nje to ne zahtijeva? Zato što nije sposobna za to. Ako inzistiraš na zahtjevu da takva osoba postupa prema istina-načelima, to bi bilo kao tjerati ribu da živi na suhom. Uzmimo neke životinje, na primjer – ako od njih zahtijevaš da za svaki obrok pojedu odgovarajuću količinu, da se ne prejedaju i ne rastežu svoj želudac, mogu li one to učiniti? Ne mogu. One odjednom pojedu koliko god mogu sve dok fizički više ne mogu jesti. Ljudi reinkarnirani iz životinja su isti. Ako od njih zahtijevaš da postupaju prema istina-načelima, oni to ne mogu učiniti. Znači li to da se od takvih ljudi odustalo? Ne, nije se odustalo. Ali to što se od njih nije odustalo ne znači da se od njih zahtijeva da razumiju i shvate istina-načela. To jednostavno znači da se prema njima postupa ispravno i da im se dopušta da čine ono za što su sposobni. To ne znači da im se oduzimaju kvalifikacije za izvršavanje dužnosti ni za težnju istini, a još manje znači da im se oduzimaju kvalifikacije da postignu spasenje. To samo znači da se od njih strogo ne zahtijeva da postupaju prema istina-načelima niti se od njih strogo zahtijeva da u svemu dostignu istina-načela. To jest, trebali bi činiti onoliko koliko su sposobni. Dok god namjerno ne pokušavaju izazvati smetnje, ne iznose izvrnute argumente niti bezobzirno čine nedjela kada je riječ o ključnim pitanjima načela, to je dovoljno. Zahtjevi za takve ljude nisu visoki. Razumijete li? (Da.)

Što se tiče ljudi koji su reinkarnirani iz životinja, razgovarali smo u zajedništvu o nekim očitovanjima njihove biti. Naravno, postoje neka očitovanja o kojima nismo podrobno razgovarali. Kad bismo o njima govorili konkretnije, neki ljudi to možda ne bi mogli podnijeti, pa smo govorili općenitije, ostavljajući neke stvari neizrečenima. Iz čega god si se reinkarnirao, sada ipak imaš ljudski identitet. Budući da imaš ljudski identitet, stalo ti je do vlastita ugleda i dostojanstva, pa ćemo ti sačuvati malo dostojanstva – nećemo previše podrobno govoriti o ovom aspektu. Ono o čemu smo već raspravljali pokazuje kako u osnovi stvari stoje – usporedi se s tim. Recimo da se tvoja očitovanja podudaraju s očitovanjima ljudi reinkarniranih iz životinja i da si u srcu prilično uznemiren – osjećaš da ti je, budući da imaš takav identitet, s jedne strane vrijednost pala, a s druge da ti je integritet narušen i dostojanstvo dovedeno u pitanje. Ne znaš kako se odnositi prema Bogu i odjednom osjećaš da je tvoj status naglo pao, da si manje vrijedan od drugih, više ne osjećaš da u tebi ima ičeg časnog, više ne smatraš da imaš plemenit karakter ili časnu vrijednost, i odjednom u srcu osjećaš da nemaš nikakve nade ni oslonca te da je tvoje buduće odredište neizvjesno. Bi li to bila dobra očitovanja? (Ne.) Ne bi li to onda trebao promijeniti? (Da.) Budući da ta očitovanja i takva vrsta shvaćanja nisu dobra, što bi trebalo učiniti? Moramo pronaći izlaz za takve ljude, kako bi se osjećali malo bolje. Ne radi se o tome da ih se umiri niti da ih se prevari – već o tome da im se omogući da se ispravno odnose prema ovom pitanju i da nastoje praktično postupati prema istina-načelima. Što bi, dakle, trebali učiniti? Kako bi ljudi reinkarnirani iz životinja trebali shvatiti ovo pitanje? Prije svega, iz Božje perspektive, iz čega god da se osoba reinkarnirala, to je odredio Bog – ljudi o tome ne odlučuju. Recimo da si ti jedan od tih ljudi. Kad bi se od tebe tražilo da biraš, bi li izabrao reinkarnirati se kao životinja ili kao čovjek? (Reinkarnirati se kao čovjek.) Zašto bi to izabrao? (Zato što jedino ako se reinkarniramo kao ljudi imamo priliku čuti što Bog govori i razumjeti Njegove riječi.) A da si se reinkarnirao kao životinja? (Ne bismo imali priliku čuti Božje riječi.) To znači da nikada ne bi imao priliku čuti Božji glas. Dakle, budući da znaš da je dobro to što se životinja može reinkarnirati u čovjeka, trebao bi još više zahvaljivati Bogu – ne bi se trebao žaliti na Njega. Trebao bi zahvaliti Bogu što ti je dao priliku da budeš ljudsko biće – što je, štoviše, prilika koja se pruža jednom u tisuću godina. Uostalom, Bog se utjelovio kako bi spasio ljude, i dok većina ljudi nije zadobila tu milost spasenja, ti jesi – imao si sreću čuti Božji glas i čuti kako Bog izražava istinu. To je tvoj blagoslov. To je nešto što, kao stvoreni oblik života, ne bi mogao dobiti ni tijekom nekoliko života ni mnogih razdoblja, čak ni da si za to preklinjao. Bog je u ovom dobu izabrao upravo tebe, dopustivši ti da se reinkarniraš kao čovjek, da živiš u Božjoj kući i, zajedno s čovječanstvom, izvršavaš dužnost stvorenog bića, čime je preobrazio tvoj identitet iz životinjskog u identitet pripadnika čovječanstva i dopustio ti da izvršavaš dužnost ljudskog bića. Kakva je to velika čast i privilegija! To su mnogi stvoreni oblici života mogli samo poželjeti, ali nikada dobiti – a ipak, ti si to dobio i danas u tome uživaš. Ovo je nevjerojatno rijetka prilika; za svaki stvoreni oblik života to je prilika koja se pruža jednom u tisuću godina. Dakle, ne samo da ne bi trebao potonuti u malodušnost niti se žaliti, biti uzrujan ili misliti da je tvoj status niži od drugih, već bi, naprotiv, zapravo trebao osjećati da ti se posrećilo. Trebao bi zahvaliti Bogu – zahvaliti Bogu na prilici koju ti je dao, zahvaliti Mu što te uzdiže, jer to što je On učinio tako je veliko: to što je On učinio doista je milost i milosrđe prema stvorenim bićima. Nakon što prihvatiš ovu milost od Boga, trebao bi biti zahvalan što je On promijenio tvoj identitet i tvoju klasu. Ali ne možeš Mu samo zahvaliti i na tome stati – osim što Mu zahvaljuješ, trebaš razmisliti i o tome kako iskoristiti ovu priliku. Koji god bio tvoj izvorni identitet, sada kada svoju dužnost možeš izvršavati kao ljudsko biće, ovo je dobra prilika da promijeniš svoj identitet i svoju klasu kao stvoreno biće. Kako to, dakle, možeš promijeniti? Prva ključna stvar jest da svoju dužnost dobro izvršavaš. Ako si zbog raznih ograničenja svojih urođenih stanja sposoban samo mukotrpno raditi i obavljati fizički rad, obavljati prljave i naporne poslove, i, s obzirom na tvoj identitet i vrijednost, dužnost koju izvršavaš može zauvijek ostati samo unutar tog opsega, bez mogućnosti olakšanja ili poboljšanja, što bi onda trebao učiniti? Kojeg bi se načela trebao pridržavati? Koja god očitovanja promatrali, bilo da se radi o tvojoj inteligenciji, tvom karakteru ili tvojim urođenim stanjima, ako će tvoja vrijednost među ljudima uvijek biti ovakva – uvijek ćeš biti bezvrijedna, glupa, smušena, otupjela, tupava osoba s iskrivljenim shvaćanjem i tvoja se vrijednost nikada neće povećati – kako bi se onda trebao odnositi prema svojoj dužnosti? To je od najveće važnosti. Pretpostavimo da se tvoja vrijednost nikada neće povećati i da među ljudima nikada nećeš imati nikakvo dostojanstvo. U Božjim očima ti si zauvijek određen – to je jednostavno ono što jesi. Tvoja klasa može imati očita obilježja vidljiva izvana i ti se nikada nećeš promijeniti iz životinje u pravog čovjeka. Nema nade da ćeš postići spasenje jer ne možeš razumjeti istinu, a ne posjeduješ čak ni ljudsku inteligenciju. Ne razumiješ istine vizija i ne znaš kako propovijedati evanđelje u Božjoj kući, podbacuješ i nisi dorastao nijednoj vrsti dužnosti koja podrazumijeva stručne vještine – zauvijek ćeš biti zaglavljen u obavljanju prljavih i napornih poslova i nema načina da preokreneš svoju situaciju. Pretpostavljajući da si takav, što bi učinio? Bi li prestao vjerovati u Boga? Bi li odustao od sebe? Bi li si neki ljudi čak oduzeli život? Bi li rekli: „Ne želim više živjeti. Ionako nemam izlaza – koja je svrha ovakvog života?” Ako se tvoja vrijednost nikada neće promijeniti, bez obzira na to koliko truda uložio, koliko si marljiv, koliko težiš ili koliku cijenu plaćaš te ako ćeš u Božjoj kući uvijek biti samo netko tko se trudi i znoji od rada, bijedna osoba bez dostojanstva na koju svi gledaju svisoka, kada je riječ o načinu na koji se odnosiš prema svojoj dužnosti, Božjem poslanju i raznim zahtjevima Stvoritelja, koji bi način praktičnog postupanja trebao izabrati? To je najvažnije. U načelu i u teoriji, tvoja vrijednost i tvoj identitet su utvrđeni, ali zapravo, upravo sada, među ljudima i u Božjim očima, tvoj pravi identitet je identitet čovjeka. Zašto kažem da je to identitet čovjeka? Zato što dužnost koju možeš izvršavati, tvoja svakodnevna otkrivanja i razne instinktivne sposobnosti tvojih urođenih stanja spadaju u osnovni opseg onoga što je normalno za ljudsko biće – ti posjeduješ te osnovne uvjete da budeš čovjek. Samo u pogledu ove stavke, kako bi se trebao odnositi prema svojoj dužnosti? Životinje ne razumiju istina-načela, ne znaju kako dobro izvršavati svoju dužnost, kako se čvrsto držati svoje dužnosti niti kako je posvećeno izvršavati i ustrajati u služenju do samog kraja – životinje te stvari ne razumiju. Ali sada, kao čovjek, ti razumiješ i znaš, pa bi trebao postići te stvari. Budući da si sposoban postići te stvari, Bog će pred tebe postavljati zahtjeve na temelju ovog načela. Međutim, ako se, zato što si nezadovoljan svojim identitetom i smatraš da Bog nije pravedan, obeshrabriš i žališ se na Njega, osjećaš da ti je život ponižavajući i nedostojanstven, a zatim odustaneš od izvršavanja svoje dužnosti i odbiješ učiniti čak i ono za što si sposoban – onda si krajnje buntovan. U Božjim očima nisi usklađen s mjerilom kao stvoreno biće; ti si anomalija. Što bi, dakle, trebao učiniti? Bez obzira na to je li tvoja vrijednost časna ili bijedna, i bez obzira na to odakle potječeš ili kakvi problemi postoje s tvojim urođenim stanjima, ukratko, što god da si sposoban učiniti, daj sve od sebe da to učiniš i daj sve od sebe da to učiniš dobro. Ako čak i nakon što daš sve od sebe i dalje ne dostižeš istina-načela, Bog ima najmanje mjerilo koje zahtijeva od svih vrsta ljudi: dok god daješ sve od sebe, pokazuješ svoju iskrenost i nudiš svoju odanost, bit ćeš u skladu s mjerilom. Bog ne zahtijeva da svatko postigne sto posto – šezdeset posto je dovoljno. Što Bog želi? Bog želi stav – ako je tvoj stav da želiš izvršavati dužnost stvorenog bića, da dobro radiš stvari koje bi trebao raditi i koje bi trebao postići, ne žaleći ni za čim, onda Bog prihvaća taj stav. Bog će odobriti taj stav i zaštitit će te tako da stigneš do kraja puta. Neki ljudi kažu: „Što će se dogoditi kada stignem do kraja puta?” Neću ti to sada reći – reći ću ti kasnije. Kada stigneš do kraja puta, znat ćeš. Ukratko, sada je najvažnije to kako se odnosiš prema ovom pitanju i prema dužnosti koju ti je Bog dao te kako ispunjavaš dužnost koju ti je Bog dao. Koja god to dužnost bila, ako ti ju je dodijelila Božja kuća, moraš dati sve od sebe da je izvršiš. Kada prepoznaš vlastite probleme, trebao bi dati sve od sebe da ne iznosiš izokrenute argumente, da ne činiš stvari koje vrijeđaju Boga i da ne govoriš stvari koje vrijeđaju Boga; umjesto toga, trebao bi činiti stvari koje koriste ljudima i Božjoj kući te govoriti stvari koje koriste ljudima i Božjoj kući. Neki od vas kažu: „Trenutačno za to još uvijek nisam sposoban.” Onda si uzmi vremena – nemoj biti nestrpljiv. Ako to ne možeš učiniti danas, onda to učini sutra. Ako to ne možeš učiniti ove godine, pokušaj to učiniti sljedeće godine. Uzmi si vremena. Ali ako to još uvijek ne postigneš do trenutka kada se objave ishodi ljudi, onda ćeš jednostavno morati sam snositi posljedice. Nitko neće preuzeti odgovornost za tvoje ponašanje. Razumiješ li? (Da.) Ovo bi pitanje trebalo biti lako riješiti – sve ovisi o čovjekovoj razumnosti i o tome može li razumjeti ove riječi. Ako ih možeš razumjeti, onda će te stvari biti prilično lako riješiti. Čak i ako nekoliko pojedinaca kaže da je to pomalo teško, dok god budu težili u tom smjeru, na kraju će postići neke rezultate. Ako ne budeš hodao ovim putem, možda ćeš i dalje moći preživjeti, ali teško je reći kakav će te ishod na kraju čekati; nitko to ne može jamčiti i nitko ti neće dati nikakva obećanja.

Kako se osjećate nakon što ste čuli današnju temu? Vjerojatno ste prilično uzrujani, zar ne? Ovo je jedna od tema s kojom su se ljudi najmanje spremni suočiti nakon što povjeruju u Boga, zar ne? Nije li tu temu još bolnije i teže prihvatiti od teme o tome da ste služitelji? Je li je teško prihvatiti? Zapravo ste u stanju je prihvatiti, zar ne? (Tako je.) Ako su ljudi sigurni u Božji identitet i ako su pronašli svoje mjesto, onda ove riječi i ovakvi problemi ljudima ne bi trebali biti preteški – samo bi nekoliko pojedinaca s njima moglo imati određenih poteškoća. Ali nakon što ovo čuje, većina ljudi vjerojatno neće nastaviti istraživati kakva je zapravo njihova vrijednost i njihov identitet. Čak i ako doista postoji podudarnost s nekim očitovanjima ljudi koji su reinkarnirani iz životinja, oni će se moći ispravno odnositi prema tome i nakon nekog vremena osjećat će se dobro, zar ne? (Da.) Dakle, za danas ćemo ovdje završiti naš razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

20. siječnja 2024.