Kako težiti istini (8)

Načela za razlučivanje nečijega kova

Proteklih dana razgovarali smo u zajedništvu o temi kako razlučiti kov u raznim aspektima, zar ne? (Da.) Kroz naš razgovor o konkretnim očitovanjima raznih aspekata i razina kova, možete li zaključiti što je dobar kov, što je prosječan kov, što je loš kov, a što je potpuni nedostatak kova? Dosta smo razgovarali o ovom aspektu, tako da biste morali znati sažeti ovaj sadržaj, a zatim ga povezati s konkretnim očitovanjima u svakodnevnom životu. Tako će vaše procjenjivanje samih sebe i drugih biti razmjerno točnije. Ako ne znaš kako sažeti, kada se u svakodnevnom životu susretneš s određenim ljudima, nećeš ih moći razlučiti, a također nećeš moći razlučiti ni vlastita očitovanja i otkrivanja u raznim aspektima. Ne bi li to značilo da si uzalud slušao? Moraš biti vješt u sažimanju. Što znači sažimanje? Sažimanje jest pronalaženje načela za razlučivanje ili razumijevanje različitih vrsta stvari unutar konkretnog sadržaja svih ovih raznih aspekata. Tako se postiže cilj sažimanja. Kada pronađeš načela, moći ćeš koristiti istina-načela za gledanje na ljude i stvari i moći ćeš razlučiti druge, kao i samog sebe. To dokazuje da razumiješ istinu. Kada razumiješ jedan aspekt istine i možeš ga primijeniti, postići ćeš ulazak u istina-stvarnost u tom aspektu. Dakle, ne bismo li trebali sažeti konkretan sadržaj raznih aspekata kova? (Da.) Moramo ga sažeti. Jedino tako možeš jasno razumjeti istina-načela povezana s kovom.

Korištenje istina-načela za procjenjivanje nečijeg kova

I. Očitovanja dobrog kova

Morate poznavati načela kako biste proveli sveobuhvatnu procjenu ljudi dobroga kova, zar ne? (Da.) U tančine smo razgovarali u zajedništvu o mnogim konkretnim očitovanjima, koristeći ta konkretna očitovanja kako bismo procijenili kakvog je netko kova. Dakle, koja su opća očitovanja ljudi dobroga kova? Oni u svom srcu imaju određena konkretna načela za vladanje i postupanje. Čak i kada ne razumiju istinu ili još nisu čuli istinu, imaju neka od najosnovnijih načela gledanja na ljude i stvari, kao i vladanja i postupanja. To jest, imaju određene granice za svoje vladanje. U određenoj mjeri te su granice relativno usklađene s istina-načelima ili su im bliske i, u najmanju ruku, bliske su mjerilima savjesti i razuma ljudskosti. Nakon što kroz jedenje i pijenje Božjih riječi i prihvaćanje zalijevanja i opskrbe Božjim riječima počnu razumijevati neke istine, čak i ako nisu iskusili mnogo toga ili nisu iskusili posebna okruženja, i dalje u svom srcu mogu razumjeti i dokučiti neka istina-načela. Tada u stvarnom životu mogu primijeniti ta načela kako bi postupali s raznim ljudima, događajima i stvarima. Naravno, kada se bave raznim ljudima, događajima i stvarima, ne radi se samo o rješavanju jednostavnih, pojedinačnih pitanja. Umjesto toga, kada se susretnu s raznim složenim i međusobno povezanim ljudima, događajima i stvarima, mogu se odnositi prema njima i postupati s njima primjenjujući Božje riječi i istina-načela. To je očitovanje ljudi dobroga kova kada se radi o pitanjima koja uključuju načela. Budući da su dobroga kova, kroz zalijevanje i opskrbu Božjim riječima, oni mogu unutar Božjih riječi sami pronaći načela gledanja na razne ljude, događaje i stvari te postupanja s njima. Ovakvi ljudi dobroga kova mogu samostalno preuzeti odgovornost za rad, dovršavajući svaki zadatak sami. To je očitovanje dobrog kova. Koje je glavno očitovanje? (Glavno očitovanje je da mogu, kroz zalijevanje i opskrbu Božjim riječima, unutar Božjih riječi sami pronaći načela gledanja na razne ljude, događaje i stvari te postupanja s njima te su sposobni sami rješavati probleme i samostalno preuzeti odgovornost za rad.) Tako je – kroz jedenje i pijenje Božjih riječi, mogu razumjeti istinu i pronaći načela gledanja na razne ljude, događaje i stvari te postupanja s njima i mogu sami preuzeti rad. Samo to znači biti dobroga kova. Prethodno smo rekli da sposobnost samostalnog preuzimanja odgovornosti za rad zahtijeva posjedovanje raznih sposobnosti. Sada, kada koristimo istina-načela da bismo to procijenili, ovo je očitovanje ljudi dobroga kova.

II. Očitovanja prosječnog kova

Koja su očitovanja ljudi prosječnoga kova? Ona su zasigurno mnogo gora od onih kod ljudi dobroga kova. Međutim, bez obzira na to jesu li ljudi dobroga ili prosječnoga kova, prije nego što prime opskrbu Božjim riječima i razumiju istinu, neće imati ispravna načela za svoje vladanje. Načela za vladanje moraju se dokučiti na temelju primanja opskrbe Božjim riječima i razumijevanja istine. Samo kroz stvarna iskustva može se postupno doći do razumijevanja načela za vladanje. Ako je u pitanju osoba prosječnoga kova, kada čita Božje riječi ona može razumjeti samo osnovno značenje i zahtijevana mjerila izražena u Božjim riječima. Ona te stvari razumije u smislu doktrine, ali kada se suoči sa situacijama, i dalje nije sposobna primijeniti istina-načela. Samo kroz usmjeravanje i opskrbu drugih, ili nakon što iskusi mnogo toga, može doći do razumijevanja nekih osnovnih istina-načela. Na što se ovdje odnosi „osnovno”? To znači da su načela koja razumije i shvaća prvenstveno pojedinačna i relativno jednostavna načela te da joj omogućuju da rješava obične probleme, ali kada se suoči sa složenim situacijama ili kontekstima, ne zna kako postupati prema načelima. Mora se osloniti na usmjeravanje i pomoć ljudi koji razumiju istinu kako bi rješavala neke složene probleme ili višestruke zadatke. To su očitovanja ljudi prosječnoga kova. Što je posebno izraženo u očitovanjima ljudi prosječnoga kova? Oni ne mogu samostalno razumjeti istinu niti pronaći načela primjene unutar Božjih riječi. Ne mogu točno razumjeti što su uistinu Božja zahtijevana mjerila. Potreban im je netko tko će s njima razgovarati u zajedništvu, podržavati ih i pomoći u provjeri te im jasno reći i podsjetiti ih. Samo tako znaju: „Ovo je istina-načelo. Moram ga zapamtiti. Moram postupati prema ovome. Moram obavljati rad prema ovom radnom aranžmanu.” To je tako u smislu njihovog shvaćanja. Drugo, u smislu obavljanja rada, kada obavljaju rad za koji nemaju iskustva, oni ne mogu brzo primijeniti istina-načela da sagledaju razne ljude, događaje i stvari ili postupaju s njima. Mogu obavljati samo neki pojedinačni posao na temelju razumijevanja nekoliko osnovnih istina-načela. Kada se suoče sa složenim radom koji uključuje višestruka istina-načela, potrebni su im drugi da provjeravaju kako rade te da ih podržavaju i opskrbljuju. To su očitovanja ljudi prosječnoga kova. U smislu osobnog shvaćanja, potrebni su im drugi da s njima razgovaraju u zajedništvu i pomognu u provjeri. Moraju mnogo slušati – ne samo jedan aspekt istine, već razne aspekte, a na kraju im je potreban netko tko će im reći koja su osnovna načela raznih aspekata istine kako bi neka od njih razumjeli u svom srcu. Međutim, kada se susretnu sa složenim situacijama, opet ne znaju kako shvatiti te i dalje trebaju tražiti. To je tako u smislu shvaćanja. Što se tiče rješavanja raznih pitanja u radu ili stvarnom životu, njihova sposobnost rješavanja problema može doseći samo razinu pridržavanja istina-načela u obavljanju pojedinačnog posla. Kada se suoče sa složenim radom koji uključuje višestruka istina-načela, to im je pomalo teško te trebaju tražiti i imati nekoga tko će provjeravati kako rade. Oni sami ne mogu jamčiti da mogu dobro obaviti rad i ne mogu odrediti je li ono što rade usklađeno s istina-načelima. Ponekad će u njihovom radu biti odstupanja. Međutim, ta odstupanja su samo odstupanja, a ne izopačenosti. Da su izopačenosti, onda bi to ukazivalo na loš kov. Postoji razlika između odstupanja i izopačenosti: odstupanja znače da rad nije u potpunosti usklađen s istina-načelima, nije obavljen primjereno ili da u njemu nema dovoljno razmatranja, ali smjer nije pogrešan. Radi se samo o tome da, budući da nemaju dovoljno radnog iskustva, ili imaju prilično površno razumijevanje istine i njihovo shvaćanje istina-načela nije dovoljno precizno, njihov rad nije u dovoljnoj mjeri u skladu s mjerilom. Može se približiti tome da bude u skladu s mjerilom, ali i dalje zahtijeva poboljšanje kako bi bio u potpunosti u skladu s mjerilom. To su očitovanja ljudi prosječnoga kova. Koja je glavna karakteristika ovakve osobe? (Glavna je karakteristika ta da ne može samostalno pravilno obaviti jedan segment rada; potrebni su joj pomoć i podrška drugih kako bi dovršila neki posao.) Njezina je karakteristika da je, bilo u smislu shvaćanja ili obavljanja svoje dužnosti, relativno inferiorna. Općenito ne može samostalno pravilno obaviti jedan segment rada te zahtijeva podršku, provjeru i poticanje od drugih. Stoga, osnovna razboritost koju bi ljudi prosječnoga kova trebali posjedovati jest da više traže i više čekaju kada rade stvari. Kada ne mogu nešto prozreti, trebali bi odmah i ponizno tražiti – bilo tražeći u Božjim riječima istina-načela koja će im poslužiti kao temelj ili tražeći od nadređenih – a ne postupati naslijepo ili na smušen način. Nakon što neko vrijeme radiš, ako otkriješ da si zbunjen oko mnogih stvari, odmah ih sažmi i zabilježi te traži od nadređenih. Svrha je da tvoji nadređeni provjere i preispitaju sadrži li rad koji si obavio tijekom ovog razdoblja ikakva odstupanja ili praznine. Nemoj biti previše samopravedan, misleći da imaš radnog iskustva, i nemoj imati previsoko mišljenje o sebi. Moraš imati samosvijest. O očitovanjima prosječnoga kova već se raspravljalo, pa koje su karakteristike ljudi prosječnoga kova? (Ne mogu samostalno obavljati rad; potrebni su im drugi da im pomažu podržavaju ih, i provjeravaju.) A koje su njihove karakteristike u smislu razumijevanja Božjih riječi? (U smislu razumijevanja Božjih riječi, mogu shvatiti samo neka osnovna načela, ali ih nisu sposobni praktično primijeniti u radu.) A koje su njihove karakteristike u smislu radne sposobnosti? (U smislu radne sposobnosti, ljudi prosječnoga kova ne mogu brzo primijeniti istina-načela pri sagledavanju raznih pitanja ili u njihovom rješavanju. Nadalje, mogu se zadržati na samo jednom segmentu rada; kada se radi o višestrukim segmentima rada, ne mogu shvatiti načela. Nisu sposobni odrediti čemu dati prednost među raznim segmentima rada prema važnosti ili hitnosti kako bi ih dobro obavili, a kamoli razumno rasporediti rad. Potreban im je netko tko će provjeravati stvari i usmjeravati ih te im neprestano pomagati i podržavati ih.) Tako je. Ljudi prosječnoga kova mogu samostalno obavljati neki pojedinačni posao ili, na temelju određene razine radnog iskustva, obavljati neki jednostavan rad. Međutim, kada se suoče sa složenim pitanjima, osobito s radom koji uključuje višestruka istina-načela, zbune se i ne znaju kako to provesti u djelo. U jednom trenutku misle da bi to trebalo učiniti ovako, a u sljedećem misle da bi to trebalo učiniti onako, ali jednostavno ne znaju koji je način usklađen s istina-načelima. Nisu sposobni procijeniti posljedice koje bi mogle nastati nakon što se zadatak konačno dovrši. U takvim situacijama ostaju bez puta. Ljudi prosječnoga kova mogu biti dorasli jednom segmentu rada, ali kada se suoče s višestrukim segmentima rada ili malo složenijim radom, postaju zbunjeni. Na primjer, neki vođe i djelatnici među vama mogu obavljati jedan segment rada kada im je dodijeljen, ali ako su im dodijeljena dva ili tri segmenta rada, ne mogu se nositi s njima. Iako ih žele dobro obaviti, ne mogu to postići. Kada su zauzeti radom, čim netko iznese ovaj ili onaj problem, zbune se i ne znaju kako ih riješiti. Kao rezultat toga, nijedan segment rada nije dobro obavljen. To su očitovanja ljudi prosječnoga kova. Ljudi prosječnoga kova ne mogu istovremeno preuzeti dva ili tri segmenta rada. Osobito kada se susretnu sa složenim ili posebnim situacijama, odmah se zbune i ne znaju što učiniti. Kao rezultat toga, rad koji su mogli dobro obaviti nije dobro obavljen, a segmenti rada za koje su odgovorni nailaze na probleme i budu odgođeni. Stoga, ljudi prosječnoga kova ne mogu preuzeti dva ili tri segmenta rada i prikladni su samo za jednostavne, pojedinačne poslove. Neki vođe i djelatnici uvijek smatraju obavljanje rada vrlo jednostavnim. Kada drugi ljudi ukažu na probleme, oni su uvijek ravnodušni i ne vide ih kao probleme, čak misle da s tim ljudima nešto nije u redu u njihovoj glavi i da previše kompliciraju stvari. Na kraju se pojave veliki problemi, a oni ih nisu sposobni riješiti i tek ih tada prijavljuju nadređenima. Takvi vođe i djelatnici imaju premalo iskustva i nedostaje im uvida. U svom radu uvijek pretpostavljaju da će sve ići glatko, samo se pridržavaju nekih propisa i tvrdoglavo se drže jednog puta. Koliko god ozbiljni bili problemi koji se pojave, oni ih ne uspijevaju uvidjeti; štoviše, ne uspijevaju uvidjeti da će ti problemi odgoditi cjelokupan rad ako ostanu neriješeni. To su očitovanja ljudi prosječnoga kova.

Općenito, ako su ljudi prosječnoga kova u skladu s mjerilom u svim aspektima svoje ljudskosti, u osnovi mogu biti sposobni za pojedinačni posao. Razlog zašto kažem da ne mogu samostalno dovršiti cjelokupan rad jest taj što im njihov kov omogućuje da budu dobri samo u pojedinačnom poslu. Kada se radi o određenom radu povezanom s njihovim interesima, hobijima i jačim stranama, u smislu njihovoga kova, oni mogu biti sposobni za to. Međutim, kada se suoče sa složenim radom, zbune se. Čak i ako imaju nešto praktičnog iskustva, njihov kov nije primjeren za taj zadatak. Neki ljudi kažu: „Je li to zato što sam mlad?” Ne, nije. Ako si prosječnoga kova, čak i kada dođeš u četrdesete ili pedesete godine, i dalje nećeš moći preuzeti složeni rad. Zašto to kažem? Nakon što prikupiš nešto iskustva kroz stvarno obavljanje rada, možeš postati sposoban za obavljanje određenog pojedinačnog posla. Međutim, možeš samostalno dobro dovršiti rad samo u situacijama u kojima imaš usmjeravanje, nekoga tko će provjeriti stvari ili ako drugi prate tvoj rad – zauvijek ostaješ nesposoban samostalno preuzeti složeni rad. To ukazuje na to da si prosječnoga kova. Neki ljudi, nakon što dugogodišnjim prolaženjem kroz razne situacije prikupe nešto iskustva i nakon što dođu do razumijevanja nekih istina-načela, i dalje ne mogu preuzeti složeni rad, osobito rad za koji moraju samostalno preuzeti odgovornost. Kada se susretnu sa složenim situacijama, zbune se i ne mogu odrediti kojim zadacima dati prednost prema važnosti ili hitnosti. Takvi su ljudi zasigurno prosječnoga kova. Radno iskustvo predstavlja samo jedan aspekt nečije radne sposobnosti; ono nije presudan čimbenik. Presudan čimbenik su nečiji kov i njegove sposobnosti u raznim aspektima. Radno iskustvo pruža samo neku odrednicu. Naravno, radno iskustvo također je dragocjeno jer proizlazi iz osobnog iskustva, ali to praktično radno iskustvo ne može ti omogućiti da točnije shvatiš načela složenog rada. Ako si dobroga kova i istinski razumiješ istina-načela, čak i ako nemaš radnog iskustva ili tvoje osobno iskustvo nije opsežno, i dalje možeš samostalno preuzeti cjelokupan rad i samostalno preuzeti odgovornost za rad. Međutim, ljudi prosječnoga kova ne mogu samostalno dovršiti cjelokupan rad; mogu dovršiti samo pojedinačan posao i potrebno im je često poticanje, provjeravanje, pomoć i usmjeravanje. Stoga, ako si prosječnoga kova, nemoj misliti da to što možeš dobro obaviti određeni pojedinačni posao znači da si sposoban za složeni rad ili samostalno preuzeti odgovornost za rad. To je zabluda i pogrešno shvaćanje. Postoji jaz između sposobnosti da samostalno dovršiš određeni pojedinačni posao i sposobnosti da samostalno dovršiš složeni rad – to jest, sposobnosti da samostalno preuzmeš odgovornost za rad. To je nešto što ćete postupno spoznati iz vlastitog iskustva. Ove riječi možda nije lako razumjeti – samo oni koji su godinama služili kao vođe ili djelatnici i imaju praktično iskustvo mogu ih razumjeti. Obična braća i sestre možda ne razumiju, zar ne? Vođe i djelatnici koji su preuzeli složeni rad imaju praktično iskustvo i razumiju razlike unutar toga – oni imaju načela u načinu na koji obavljaju svoj rad. Ljudi prosječnoga kova, međutim, nisu tome dorasli. Time su u potpunosti sažeta očitovanja ljudi prosječnog kova.

III. Očitovanja lošeg kova

Sljedeće što ćemo sažeti su očitovanja ljudi lošega kova. Očitovanja ljudi lošega kova zasigurno su gora od onih kod ljudi prosječnoga kova. Koja su očitovanja ljudi lošega kova? Ona su takva da, kroz vlastito traženje ili jedenje i pijenje Božjih riječi, iako mogu razumjeti doslovno značenje svake rečenice i odlomka Božjih riječi – kao i to što su Božje nakane i zahtjevi – oni uopće ne razumiju istina-načela niti Božja zahtijevana mjerila. To jest, ne razumiju Božja zahtijevana mjerila o tome kako gledati na ljude i stvari ili kako se vladati i postupati, niti razumiju koja su istina-načela u to uključena. Kada sami jedu i piju Božje riječi, ne mogu razumjeti te stvari, a nakon što dožive iskustva s ljudima, događajima i stvarima u svakodnevnom životu, i dalje ne razumiju. Čak i nakon razgovora u zajedništvu ostaje im nejasno što su istina-načela. Ovakva osoba ima jednu karakteristiku: iako ne razumije što su istina-načela, oslanjajući se na svoje osjećaje može sažeti propise kojih se treba pridržavati. Ono što može zapamtiti jesu propisi – neka vrsta krute dogme ili skup pravila. Na primjer, Bog razgovara u zajedništvu o jednom aspektu istina-načela, dajući primjere pozitivnih očitovanja, negativnih očitovanja, čistog shvaćanja i iskrivljenog shvaćanja ljudi, među raznim drugim očitovanjima u tom pogledu – što ljudi lošeg kova na kraju zadobivaju iz toga? Oni kažu: „Sada shvaćam. Bog ne dopušta da se radi ovo ili ono. Bog ne dopušta da se jede ovo ili ono. Bog ne dopušta da se govore ove riječi, one riječi ili da se koriste ti izrazi.” To je ono što pamte i toga se kruto drže, misleći da su to istina-načela. Vjeruju da se pridržavaju istina-načela ako se pridržavaju tih propisa, izreka i načina postupanja. Koliko god im ti govorio da je to samo pridržavanje propisa, oni to neće prihvatiti. Ustrajavaju na pridržavanju tih propisa, vjerujući da je to provođenje Božjih riječi u djelo i provođenje istine u djelo. Nema načina da se izađe na kraj s takvim ljudima koji nemaju duhovno razumijevanje. Ako su voljni pridržavati se propisa, neka to čine – sve dok njihove nakane nisu pogrešne, to je u redu. Na primjer, jednom sam rekao: „Kada se molite, morate biti pobožni; nemojte se moliti nehajno. U prikladnim okruženjima najbolje je kleknuti za molitvu, pasti ničice pred Bogom za molitvu, a tijekom molitve morate se umiriti pred Bogom i moliti se usredotočenog srca. To znači biti pobožan i imati bogobojazno srce.” Nakon što su to čuli, ljudi lošega kova zapamtili su samo jedan propis: „Da bi se molio s pobožnošću i bogobojaznim srcem, čovjek mora kleknuti.” Prema tome što moraju kleknuti za molitvu odnosili su se kao prema istina-načelu i u skladu s tim su ga se pridržavali, vjerujući da je to provođenje istine u djelo. Stoga su, bez obzira na okruženje, ustrajavali na tome da kleče za molitvu. Čak i kada su se htjeli moliti za vrijeme obroka, kleknuli bi pod stol da se pomole. Dok su radili u polju, bez obzira na to koliko je tlo bilo prljavo ili što je moglo biti u zemlji, kleknuli bi da se pomole. Čak i kada bi se suočili s nesrećama ili velikim događajima dok su bili među nevjernicima, ako bi se htjeli pomoliti Bogu, morali bi pronaći skriveno mjesto da kleknu i pomole se. Vjerovali su da je samo takva molitva usklađena s Božjim nakanama, pa su, bez obzira na okolnosti, morali kleknuti da se pomole. Mislili su da time primjenjuju istinu. Nadalje, smatrali su sebe najpobožnijim ljudima, onima koji najtješnje slijede Božji put, onima koji najviše ljube istinu i onima koji se najviše mogu pokoriti istini i Božjim riječima. Vidiš, to su očitovanja ljudi lošega kova. Ovakva je osoba inferiorna i problematična u smislu shvaćanja. Ona uvijek kruto veže načela za jednu rečenicu ili propis. Koristi metodu razumijevanja riječi i znanja kako bi razumjela istinu i, naravno, također primjenjuje istinu pridržavajući se propisa, riječi, izreka i formalnosti. Bez obzira na to kako ti razgovarao u zajedništvu o istina-načelima, nakon što ih čuje, ona ih smatra samo rečenicama, propisima, načinima postupanja ili sloganima. Za nju se radi samo o slijeđenju pravila. Primjenjivanje istine vidi kao nešto tako jednostavno, kao puko pridržavanje onoga što se smije, a što ne smije činiti, i to je to.

Ljudi lošega kova gledaju na ljude i stvari, vladaju se i postupaju tako što sve procjenjuju i svemu pristupaju služeći se propisima. Bez obzira na to kako se vanjsko okruženje i ljudi, događaji i stvari oko njih mijenjaju, oni se uporno drže jednog propisa bez promjene. Ako kažeš da ne ljube istinu i ne primjenjuju je, u srcu osjećaju da im je nanesena nepravda. Oni kažu: „Toliko sam toga ostavio, pretrpio toliku patnju, pridržavao se tolikih Božjih riječi i primijenio tolike Božje riječi – pa zašto kažeš da ne ljubim istinu i ne primjenjujem je? Zašto uopće kažeš da se držim propisa? Nanesena mi je nepravda!” Na koji problem ukazuje to što oni mogu izgovoriti takve riječi? Koja su glavna očitovanja ljudi lošega kova? U kojem je pogledu njihov kov loš? Njima u potpunosti nedostaje sposobnost shvaćanja istine, pa ma koliko se o bilo kojem aspektu istine razgovaralo u zajedništvu, za njih se to na kraju sve svodi na jedan način postupanja, jedno pravilo, jednu frazu ili jednu formalnost, a ne na načelo. Ako netko izgovori rečenicu ili upotrijebi izraz koji se kosi s tim njihovim pravilom, onda je to za njih kršenje istina-načela. To je problematično. Stoga ljudi lošega kova, s jedne strane, koriste razne propise, formalnosti, puke riječi i načine postupanja kako bi utvrdili da oni sami posjeduju istina-stvarnost. Osim toga, postoji još nešto problematično: oni obično koriste doktrine koje često izgovaraju te propise i načine postupanja kojih se uobičajeno drže kako bi procjenjivali druge, pa čak i procjenjivali Boga. Osim što ih procjenjuju, oni također često sude drugima i Bogu te ograničavaju druge i Boga. Na primjer, Ja sam jednom rekao: „Općenito se ne usuđujem jesti hladne stvari. Nakon što ih pojedem, Moj želudac to ne može podnijeti, pa u osnovi ne jedem tu sirovu i hladnu hranu.” Netko lošega kova čuo je to i rekao: „Sada Te razumijem. U budućnosti ću morati pripaziti da Ti ne dajem sirovu i hladnu hranu. Ni pod kojim uvjetima Ti neću dopustiti da jedeš sirovu i hladnu hranu.” Ali kada je stigao vrhunac ljeta i vrijeme je bilo iznimno vruće, a jagode na poljoprivrednom imanju su sazrele, jednog sam dana pojeo dvije jagode na imanju, i vidjevši to, on je pomislio: „Zar Ti jedeš sirovu i hladnu hranu? Nisu li jagode hladne? Nisi li Ti prethodno rekao da Ti jedenje hladnih stvari teško pada na želudac? Zašto onda danas jedeš jagode? Zar Ti ne lažeš?” On je to pomislio u svom srcu; samo što to nije izgovorio naglas. Recite Mi, je li njegovo viđenje stvari bilo točno? (Nije.) U čemu je bilo netočno? (Uzeo je jednu stvar koju je Bog rekao kao propis za procjenjivanje stvari, bez razmatranja konteksta u kojem je Bog govorio.) Nije znao na što su se odnosile te Moje riječi. U normalnim okolnostima, jedenje sirovih i hladnih stvari stvara nelagodu u Mom želucu, ali postoje iznimke. Na primjer, kada se bavim tjelesnim radom i Moje se tijelo zagrije, u kombinaciji s vrućim vremenom gdje temperatura doseže oko trideset stupnjeva, a ta sirova i hladna hrana nije tako ledena, onda u takvim slučajevima mogu pojesti malo te hrane. Nije da je nipošto ne mogu jesti. Kada sam rekao „ne mogu je jesti”, mislio sam na uobičajene okolnosti; po sparnom ljetnom vremenu, mogu pojesti malo. Osoba lošega kova nije mogla razumjeti te riječi. Kada ih je čula, odnosila se prema njima kao prema propisu ili formuli. Kada su se pojavile posebne okolnosti, ona ih je i dalje pokušavala uklopiti u tu formulu. Kada je vidjela da se ne uklapaju, nije to mogla shvatiti: „Nisi li Ti rekao da ne možeš jesti sirove i hladne stvari? Kako to da ih sada jedeš? Zar Ti ne lažeš?” Koji je bio njezin nedostatak u pogledu njezine nesposobnosti da razumije Moje riječi? (Nije imala sposobnost shvaćanja.) Njezin je nedostatak ležao u njezinoj nesposobnosti da prosudi i shvati ovu stvar na temelju promjena u okruženju i posebnih okolnosti. Ako osoba koja ima dovoljno kova to vidi, znat će da nakon rada i kada je Moje tijelo zagrijano, u kombinaciji s vrućim vremenom i činjenicom da to voće nije prehladno, jedenje male količine za Mene ne predstavlja problem, i to je sasvim normalno. Ona može razumjeti tu stvar i dokučiti je. Ali osoba lošega kova ne može to dokučiti; ona zapne na tome i u svom srcu razvije predodžbe. Koja je posljedica tog stvaranja predodžbi? To lako dovodi do toga da ona sudi i osuđuje. Nije li tako? (Jest.) Naravno, ova sitnica nije veliki problem, ali ta osoba u svom srcu ne može prijeći preko toga: „Nije li to laganje? Dakle, i Ti lažeš!” Vidiš, ona je brza u ograničavanju i donošenju suda čak i o ovoj vrlo maloj stvari. Čak i prije nego što se uopće dotakne velikih pitanja – ona je već razvila predodžbe. Ljudi lošega kova ne mogu prozreti čak ni takve sitnice i nemaju baš nikakvu sposobnost razlučivanja. Koji god problem da promatraju, oni kruto primjenjuju propise. Vjeruju da samo oni koji se mogu držati propisa imaju istinu. Bez obzira na to koliko su tvoje riječi i postupci usklađeni s istina-načelima, sve dok su protivni predodžbama i uobraziljama takvih ljudi i dok se kose s propisima koje oni priznaju, oni će ti u svom srcu suditi i osuđivati te. Čak i ako to ne izgovore naglas, razvit će predodžbe ili predrasude prema tebi. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju ili o kojim se aspektima istine razgovara u zajedništvu, ovi ljudi lošega kova uvijek sve svode na jednu izjavu, način postupanja ili propis, i drže se tih izjava, načina postupanja i propisa s velikim entuzijazmom; oni čak vjeruju za sebe da su ljudi koji primjenjuju istinu te da se doista pokoravaju istini i da se doista boje Boga. Ponekad čak i sami sebe dovedu do suza, misleći da doista ljube Boga i da nitko na svijetu ne ljubi Boga više od njih. U stvarnosti, ono čega se drže samo je jedan propis ili jedan način postupanja. Oni tako postupaju i mogu ustrajati u tome bez promjene, vjerujući da su zadobili istinu i da ih je Bog usavršio. Recite Mi, nije li to problematično? (Jest.)

Viđate li često ljude koji se drže propisa? (Da.) Na primjer, kažeš osobi koja kuha da vrijeme postaje sve toplije, pa bi svaki dan trebala pripremiti neki rashlađujući biljni čaj ili napraviti neka hladna pića te poslužiti neka hladna jela prilikom pripreme hrane – ono što Zapadnjaci nazivaju salatom – kako bi ljudima otvorila tek. Osoba lošega kova to zapamti: kada je vrijeme vrlo vruće, ljudi bi trebali jesti hladna jela i piti hladne napitke. Ona to dobro zapamti i savjesno se toga drži. Međutim, jednog dana, kada temperatura padne, ona zanemari je li hladno ili ne i pomisli: „Sada je ljeto, pa moram pripravljati hladna jela i hladna pića. Pripravljat ću ih svaki dan kako bi ti u potpunosti uživao, kako bi se potpuno rashladio. Baš me briga hoće li temperatura pasti ili ne!” Ne samo da pripravlja hladna jela, već čak i rezance ispire u hladnoj vodi, a zatim nakon obroka poslužuje hladna pića, dodajući čak i nekoliko kockica leda. Neki ljudi, vidjevši to, kažu: „Danas je tako hladno. Kako još uvijek možeš pripravljati hladna jela? I čak stavljaš kockice leda u hladna pića – pokušavaš li nas smrznuti?” Osoba koja kuha osjeća se povrijeđeno i kaže: „Zar sam doista tako zlonamjerna? Ljeto je tako vruće – ne radim li to samo kako bih pomogla svima da se rashlade i pojedu malo više? Zar ne slijedim tako načela i vodim računa o svima? U čemu griješim? A sada kažete da vas pokušavam smrznuti – zar mi doista toliko nedostaje vrline? Je li moja ljudskost doista tako loša? Svi ste vi jednostavno previše neobzirni prema meni!” Pripremajući hranu na taj način, slijedi li ona načela? Koje je ovdje načelo? Ono glasi da se hrana i piće prilagođavaju prema godišnjem dobu i temperaturi. Ljeti, kada je vrijeme vruće, konzumiranje razmjerno hladne hrane ili pića koja ljudima mogu otvoriti tek – to je načelo, zar ne? To jest načelo. Ali sada, s naglim padom temperature, kako bi se to načelo trebalo primijeniti? (Kada temperatura naglo padne, osoba koja kuha više se ne može držati pripremanja hladnih jela ili salata kao što joj je ranije savjetovano, već se mora prilagoditi u skladu s vremenom i umjesto toga pripremiti topla jela. Ona se ne može držati propisa.) Tako je. Kada ljeti povremeno zahladi, ne možeš se držati pripremanja hladnih jela i hladnih pića ljeti – ne možeš se držati tog propisa. Kada temperatura naglo padne, hrana i piće koje ljudi konzumiraju također se moraju odmah promijeniti. Hladna jela i hladna pića više se ne bi trebala pripremati, a kockice leda se zasigurno ne bi trebale dodavati. Umjesto toga, trebaš kuhati topla jela, pripremiti tople rezance, prilagođavajući hranu i piće prema temperaturi i vremenu. To je načelo. Ali osoba lošega kova drži se pripremanja hladnih pića i hladnih jela sve dok je ljetno doba, bez obzira na temperaturu ili vremenske uvjete – u čemu je ovdje problem? (U tome što se drži propisa.) Problem je držanje propisa, nesposobnost prilagodljive primjene načela u skladu s okolnostima. Ovo su očitovanja ljudi lošega kova u pogledu toga kako pristupaju obavljanju stvari – oni zapamte jednu izjavu i prema njoj se odnose kao prema propisu kojeg se trebaju držati i, bez obzira na to kako se okruženje, ljudi, događaji i stvari mijenjaju, oni ne mogu prilagodljivo primijeniti načela kako bi rješavali pitanja. Zapravo, rezultat koji se želi postići uspostavljanjem načela u vezi s hranom i pićem jest osigurati da ljudi jedu tako da se njihovo tijelo osjeća ugodno. Takva načela uopće nisu propisi. Međutim, oni koji se drže propisa, ne uzimajući u obzir temperaturu ni vrijeme, niti mareći za to osjećaš li se ugodno dok jedeš, drže se pripravljanja hladnih jela i hladnih pića sve dok traje ljeto – to se naziva držanjem propisa. Postupanje prema načelima znači da se sve što se radi vrti oko postizanja tog konačnog dobrog rezultata. Međutim, držanje propisa zanemaruje rezultat i usredotočuje se isključivo na formalnosti i načine postupanja. Upravo tako ljudi lošega kova rješavaju pitanja – bez obzira na to kakve se okolnosti pojave, oni koriste taj isti pristup kako bi ih riješili.

Ljudi lošega kova ne mogu prozreti ništa s čime se susretnu. Čak i kada čitaju Božje riječi ili slušaju propovijedi, njihovo je shvaćanje donekle iskrivljeno i neizbježno sadrži odstupanja. Oni se drže propisa, načina postupanja ili obreda, što je potpuno drugačije od istina-načela, i posljedično tome nastaju mnoge izopačene stvari. Može se reći da shvaćanje ljudi lošega kova u vezi s bilo kojim pitanjem uvijek ima donekle izopačenu prirodu. Iako u jednostavnim i lako rješivim stvarima mogu postići poslušnost i pokornost bez pokazivanja izopačenosti, kada se radi o pitanjima utemeljenima na načelima ili razmjerno složenim pitanjima, oni ne mogu dokučiti istina-načela i znaju se samo držati propisa. Razumijete li? (Da.) Ljudima lošega kova u potpunosti nedostaje sposobnost shvaćanja istine i znaju se samo držati propisa. Takvi su ljudi također prilično problematični. Oni su vrlo entuzijastični i odlučni u tome da se drže propisa. Ako s njima razgovaraš u zajedništvu i kažeš: „Ono što radiš jest držanje propisa, a ne pridržavanje istina-načela”, oni to ne mogu prihvatiti. Oni osjećaju: „Ja se nepokolebljivo držim načela i ne mogu praviti kompromise s drugima! Drugi se ne drže načela i zbog toga su osuđeni, ali kada ih se ja držim, i ja bivam osuđen. To nije pošteno!” Vidiš kako su tvrdoglavi, jednostavno ih ne možeš uvjeriti. Jeste li se susretali s takvim ljudima? (Da.) Na primjer, Ja kažem nekim ljudima: „Ako želiš naučiti plesati, možeš izdvojiti dva sata svaki dan za vježbanje kada nema puno posla. Ako ustraješ neko vrijeme, naučit ćeš.” Oni zapamte frazu „ustrajati u vježbanju dva sata svaki dan” i vjeruju da je to provođenje istine u djelo i držanje načela. Nakon toga, bez obzira na to koliko je dužnost koju vrše zahtjevna, oni i dalje ustraju u vježbanju plesa dva sata svaki dan. Tijekom razdoblja kada u crkvenom radu ima jako puno posla od jutra do mraka i oni u osnovi nemaju dva slobodna sata u danu, i dalje ustrajavaju na dvosatnom vježbanju plesa. Kada ih drugi podsjete da bi to moglo odgoditi crkveni rad, oni odbijaju slušati i kažu: „Bog mi je naložio da vježbam ples dva sata svaki dan. Ja to moram činiti. Ako to ne učinim, to znači da sam neposlušan i da nemam pokornosti.” Ako im kažeš da to ne čine, ne žele poslušati. Nisu u stanju prilagodljivo rješavati stvari niti prilagodljivo primjenjivati Moje riječi na temelju potreba rada ili potreba okruženja. Oni ne razumiju zašto bi trebali vježbati dva sata, koji je značaj vježbanja od dva sata, niti koji rezultat time treba postići. Oni to ne razumiju i te im stvari nisu jasne. Za njih primjenjivanje istine jednostavno znači držanje jedne izjave, propisa ili formalnosti – to je, prema njihovom viđenju, primjenjivanje istine. Bez obzira na to postiže li se ikakav rezultat ili kakav taj rezultat ispadne, oni tvrdoglavo ustraju na jednom putu, odbijajući se vratiti bez obzira na sve, čak ni da ih deset volova vuče. Čak i ako naprave odstupanje u svojoj primjeni, oni će to stalno činiti na taj način. Kada im se kaže da su apsurdni, oni i dalje ustrajavaju na tome da to čine. Nisu li takvi ljudi vrlo problematični? Bez obzira na to tko s njima razgovara u zajedništvu, to nema učinka. Nakon što im brižno i jasno objasniš stvari, oni bi danas mogli razumjeti to pitanje, ali sutra će se držati tog propisa u drugom pitanju, neprekidno se držeći propisā, i ti ih stalno moraš ispravljati. Oni skreću ili ulijevo ili udesno, i odstupaju ili u ovakvoj ili u onakvoj vrsti pitanja – oni neprestano odstupaju bez kraja. Gledajući ih postaješ tjeskoban, ali ne možeš ih ispraviti koliko god se trudio. Zašto? Zato što su oni previše lošega kova. Oni nikada ne mogu razlikovati pozitivno od negativnog, ispravno od pogrešnog, točno od netočnog, istinu od propisa. Nemaju mjerilo za razgraničavanje tih pitanja, nemaju sposobnost da ih razgraniče i jednostavno ih ne mogu razgraničiti. Stoga, ljudi lošega kova mogu obavljati samo rad i svakodnevne poslove koji se temelje na propisima ili jednoličan rad koji ne uključuje istina-načela, kao što je svakodnevno slijeđenje rutinskog rasporeda, obavljanje jedne stvari u određeno vrijeme i obavljanje druge u drugo zadano vrijeme – to jest, oni mogu rješavati samo one jednostavne zadatke u kojima je držanje rasporeda, formalnosti i načina obavljanja stvari dovoljno da se posao dobro obavi. Ali oni se ne mogu nositi s radom koji je malo složeniji. Kad se od njih zahtijeva da postupaju u skladu s istina-načelima i postignu određene rezultate, oni to nisu u stanju ostvariti. Ako im dodijeliš radni zadatak koji zahtijeva da prilagodljivo primjenjuju istina-načela, rješavaju razna pitanja prema potrebi i prilagođavaju se u skladu s okruženjem, oni se zbune i ne mogu to ostvariti. Moraju imati nekoga tko će im pomoći i davati im upute; ne možeš očekivati da će samostalno dobro obaviti posao. Kako bi se prema takvim ljudima trebalo odnositi? Iako mogu ustrajati u rutinskom svakodnevnom izvršavanju svoje dužnosti, kada se suoče s neočekivanim situacijama oni ne znaju kako reagirati i mogu čak prestati vršiti svoju dužnost. Kad su takvi ljudi u pitanju, potrebno je često se raspitivati o njihovom radu i nadzirati ih, pitajući: „Tijekom ovog razdoblja, je li bilo ikakvih prekida ili ometanja crkvenog rada? Je li bilo ikakvih složenih problema koje nisi znao kako riješiti?” Nakon što o tome razmisle, oni kažu: „Sve je bilo u redu tijekom ovog razdoblja. Svi obavljaju svoju dužnost i mogu se normalno okupljati te jesti i piti Božje riječi. Nitko nije prekidao niti ometao i nisam čuo da itko širi zablude kako bi zaludio druge.” Oni ne mogu prepoznati nikakve probleme i ne znaju što bi prijavili, a ne mogu čak ni postaviti pitanja. Stoga ne možeš očekivati od njih da samostalno rješavaju pitanja koja se pojave u stvarnom životu ili u vršenju njihove dužnosti. Niti možeš očekivati da će tražiti od nadređenih ili im postavljati pitanja kada ne znaju kako nešto riješiti. Oni ne mogu ostvariti ništa od toga jer je njihov kov nedostatan. Ako takvi ljudi ne prijavljuju probleme nadređenima, drugi bi mogli pomisliti da nemaju problema. Međutim, to nije slučaj. Oni ne mogu prepoznati čak ni obične probleme; čak i kada su problemi nagomilani pred njima, oni ih ne doživljavaju kao probleme. I stoga oni također ne rješavaju probleme. Oni imaju glavu, dva oka i dva uha; mogu vidjeti, čuti i govoriti, a ipak ne mogu prepoznati niti riješiti probleme. Budući da im u potpunosti nedostaju kov i sposobnost prepoznavanja i rješavanja problema, bez obzira na to koliko oštroumno izgledali, to nije ni od kakve koristi. Oni ne mogu uzeti ono što vide ili čuju i obraditi to u svom umu kako bi razmislili i razlučili jesu li to problemi ili kako bi ih trebalo riješiti. Ako ne mogu riješiti probleme koji uključuju istina-načela, neće ih ni prijaviti nadređenima. Oni su potpuno nesposobni učiniti bilo što od toga. Ne pokazuje li to da su lošega kova? Nisu li to očitovanja ljudi lošega kova? (Jesu.) Ako pitaš osobu lošega kova: „Je li bilo ikakvih problema u radu tijekom ovog razdoblja? Postoje li neka područja u kojima ne razumiješ načela?”, ona odgovara: „Nema nikakvih problema; svi su bili zauzeti i stvari idu prilično dobro!” Njoj je sve jednostavno u redu. Kao vođa ili djelatnik, ako joj jednostavno povjeruješ kada kaže da je sve u redu, onda si previše glup i jednako si lošega kova kao i ta osoba. Ljudi dobroga kova ne samo da znaju kako saznati za probleme, već moraju biti sposobni i sami ih prepoznati. Oni se mogu upustiti u razgovore usmjerene na probleme, i, dok razgovaraju, problemi prirodno izlaze na vidjelo. Kada otkriješ problem i upitaš osobu lošega kova kako ga je riješila, ona odgovara: „Koji problem? Kako to da ga nisam primijetio?” Ljudi lošega kova ne mogu prepoznati probleme, stoga u obavljanju rada moraš biti vješt u tome da saznaš za probleme i da ih prepoznaš, uhvatiti se u koštac s problemima i ne puštati ih, a zatim pomoći u njihovom rješavanju. Moraš znati kako razgovarati s ljudima koji su lošega kova, postavljajući im pitanja i raspitujući se kroz razgovor, kako bi prepoznao probleme. Dok razgovaraš, oni će nesvjesno sami iznijeti probleme. Bez takvog razgovora, bilo bi nemoguće prepoznati te probleme. Budući da s njima tako razgovaraš, oni bivaju potaknuti i iznenada prepoznaju te probleme. Ako ne koristiš ovaj pristup kako bi saznao o situaciji, oni jednostavno te stvari koje vide neće doživjeti kao probleme. Dakle, kada se problemi otkriju tijekom tvojih razgovora, moraju se razjasniti dio po dio, poput istiskivanja paste za zube. Oni će se osjećati pomalo posramljeno tek kada se svi problemi riješe. Ne pokazuje li to da su lošega kova? (Da.) Ovo su očitovanja ljudi lošega kova: čak i kada postoje problemi, oni ih ne mogu prepoznati, a budući da ih ne mogu prepoznati, nikada ih ne mogu iznijeti niti riješiti. Recite Mi, ako ne mogu prepoznati probleme, mogu li oni dobro obavljati svoj rad? Mogu li dobro obavljati svoj rad držeći se propisa? (Ne.) Nipošto ne mogu. To je očitovanje lošega kova. Ako kažeš da su lošega kova, oni čak pomisle: „Moj je kov odličan! Nakon što Bog progovori o nečemu, ja odmah shvatim način postupanja ili propis i mogu ga se držati cijeli život. Vidiš? Zar nisam dobroga kova? Svi vi ne uspijevate shvatiti ključne točke, ali ja mogu. Na primjer, rečeno mi je da je ljeti vrijeme vruće i da bismo trebali jesti hladna jela. Stoga stalno pripravljam hladna jela i poslužujem hladna pića – ja se mogu držati te upute. Vidiš, nitko od vas ne može je se držati, a vi uvijek govorite o načelima. Nisu li načela samo propisi? Ako se držiš propisa, nije li to držanje načela?” Oni čak misle da su dobroga kova, vjerujući da mogu shvatiti ključne točke nekog pitanja, te da iz dugačke propovijedi mogu izdvojiti jednu izjavu, način postupanja, propis ili čak jednu frazu ili riječ za koju misle da je trebaju slijediti. Recite Mi, nije li to problematično? Ima prilično puno takvih ljudi. Kada razgovaraš u zajedništvu o raznim pojedinostima istine, oni ne mogu razumjeti i čak kažu: „Kakva gnjavaža! Jednostavno ne prestaješ pričati. Ne radi li se samo o tome da se ne govore te riječi ili da se ne rade takve stvari? Samo se drži te jedne izjave i to je sve – to je samo pitanje jedne izjave. Zašto to činiti tako zamornim? Ti čak razlikuješ stanja, okruženja i ljudskost raznih vrsta ljudi te razlikuješ iskrivljeno i čisto shvaćanje. Ima li tu doista toliko pojedinosti? Zašto biti tako sitničav? Baš cjepidlačiš!” Oni čak osuđuju druge. Ovo su očitovanja ljudi lošega kova.

Koje su karakteristike ljudi lošega kova? Oni ne razumiju istina-načela; o kojem god aspektu istina-načela se radilo, oni se prema njemu odnose kao prema nekoj vrsti propisa ili formule, a zatim ga slijede s neumornim entuzijazmom. Mogu izgovarati mnoge doktrine pa stoga misle da razumiju istina-načela, ali u stvarnosti, uopće ne razumiju istinu. Ako objasniš neka od načela za vođe i djelatnike koji obavljaju rad, tražeći od takvih ljudi da obavljaju rad i rješavaju razne probleme na temelju razumijevanja tih načela, ti ljudi lošega kova nipošto ih neće moći primijeniti. Oni ne razumiju ta istina-načela, niti ih mogu primijeniti na obavljanje rada. Kada obavljaju rad, to je u potpunosti držanje propisa, slijeđenje protokola i mehaničko primjenjivanje dogmi. Postoje neki ljudi koji se žele držati istina-načela, ali budući da su lošega kova i ne mogu postići razumijevanje istine, oni se nisu u stanju držati načela. Koji god posao obavljali, kada se suoče s problemima, oni su u nedoumici i čak postaju preopterećeni – nisu u stanju dobro obaviti nikakav rad. Kada njihovi nadređeni razgovaraju u zajedništvu o načelima, oni osjećaju da su razumjeli, shvatili, dokučili i zapamtili sva načela. Ali kada se susretnu s problemima u stvarnom životu, zbune se, jer doktrine i propisi koje su razumjeli nisu ni od kakve koristi, pa pomisle: „Što bih sada trebao učiniti?” Ne znaju odakle započeti rad, ne znaju koje metode koristiti za obavljanje rada, ne znaju kako provesti radne aranžmane, a još manje znaju koje bi probleme upravo sada trebalo riješiti kako bi se zajamčio normalan napredak crkvenog rada – oni ne znaju ništa od toga. Kao rezultat toga, bez obzira na to koliko dugo rade, nema rezultata, a radni se aranžmani ne mogu provesti. Ne mogu čak ni riješiti pitanje kako crkveni život učiniti dobrim. Ne mogu provesti čak ni najosnovniji rad i ne znaju kako ga provesti. Mogu samo izgovarati doktrine ljudima i tražiti od njih da se drže propisa. Kada je riječ o provođenju radnih aranžmana i obavljanju konkretnog crkvenog rada, oni se zbune i nisu to u stanju obaviti. U sebi misle: „Kako bi se ovi radni aranžmani trebali provesti? Kojih bi se propisa trebalo držati?” Oni te stvari ne mogu jasno sagledati. Ali još uvijek imaju jedno krajnje rješenje: vjeruju da se problemi mogu riješiti sve dok održavaju više okupljanja. Stoga je njihov način obavljanja rada neprestano održavanje okupljanja i neprestano držanje propovijedi. Kada njihovo propovijedanje sve potakne i uzbudi, oni misle da su svi problemi riješeni i da više nema problema te da je, sve dok su svi entuzijastični, rad u potpunosti dobro obavljen. Ali ispostavlja se da, nakon nekoliko dana okupljanja, ne samo što stvarni problemi ostaju neriješeni, a dužnosti koje ljudi vrše i dalje ne donose rezultate, već i crkveni rad uopće ne napreduje. A ipak su i dalje raspoloženi za držanje propovijedi. Ljudi lošega kova ne postižu nikakve rezultate bez obzira na to koliko dugo obavljaju rad i ne mogu provesti radne aranžmane bez obzira na to koliko im je vremena dano – nemaju ni učinkovitost ni djelotvornost. Ovo su očitovanja ljudi lošega kova. Očitovanja ljudi lošega kova su onakva kakvima sam ih upravo opisao, a da i ne govorimo o ljudima koji nemaju kova. Bez obzira na to koliko propovijedi čuju ili o koliko istine drugi s njima razgovaraju u zajedništvu, oni ne mogu dokučiti istina-načela i ne mogu dokučiti čak ni najosnovnije propise kojih bi se trebalo držati. Kada je neka osoba do te mjere lošega kova, istina-načela su joj nedostižna. Čak i ako drugi s njom razgovaraju u zajedništvu o istini, ona ne može pronaći put primjene i mora imati nekoga tko će joj dati konkretne upute prije nego što sazna kako primjenjivati. Takvi ljudi kao da su se reinkarnirali iz zvijeri; njihov je um uvijek maglovit i nejasan te nikada ne mogu razlikovati što su načela, a što propisi. Oni u svom srcu kažu: „Zašto me od slušanja ovih stvari uvijek boli glava i spava mi se?” Na kraju dolaze do zaključka: „Ne samo da su mi istina-načela nedostižna, već se ne mogu čak ni držati propisa, pa ću u budućnosti davati onoliko svjetlosti koliko u meni ima topline, uložiti onoliko truda koliko mi moje sposobnosti dopuštaju i jednostavno raditi ono za što sam sposoban, i to je dovoljno.” Neki od tih ljudi čak tješe sami sebe, govoreći: „Ne znam kako se držati propisa, niti razumijem istina-načela, ali imam srce koje ljubi Boga!” Kad bi doista mogli ljubiti Boga, to ne bi bilo loše, ali budući da su tako lošega kova, oni čak ni ne razumiju istinu – može li njihova ljubav prema Bogu biti iskrena? Ljudima koji nemaju kova u svakom pogledu nedostaje sposobnost shvaćanja i ne posjeduju čak ni sposobnost da se drže propisa. Neki ljudi lošega kova, kada primjenjuju istinu, mogu se barem uhvatiti za djelomično shvaćeno načelo, propis ili formulu i time provesti djelić istine u djelo. Međutim, oni koji nemaju kova ne mogu čak ni dokučiti stvari utemeljene na propisima niti ih se držati – ovakva osoba je još bjednija.

Procjenjivanje nečijega kova na temelju toga ima li duhovno razumijevanje

Ako ovako procjenjujemo nečiji kov koristeći istina-načela, onda su značajna ona očitovanja o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu. Dakle, ako nečiji kov procjenjujemo prema tome ima li ta osoba duhovno razumijevanje ili ne, kako bismo to trebali učiniti? Ljudi dobroga kova zasigurno imaju duhovno razumijevanje, zar ne? (Da.) Ono što se misli pod time da imaju duhovno razumijevanje jest da mogu razumjeti istinu, shvatiti istina-načela i koristiti istinu za rješavanje raznih problema koji se pojavljuju u procesu vjerovanja u Boga, a koji se odnose na istina-načela, kao i rješavati razna unutarnja pitanja Božje kuće koristeći istinu. Što je onda s raznim pitanjima vanjskog svijeta? Budući da ljudi dobroga kova imaju duhovno razumijevanje i posjeduju sposobnost rješavanja raznih pitanja, oni za rješavanje pitanja vanjskog svijeta također mogu koristiti neka načela utemeljena na normalnoj ljudskosti ili neka načela bliska pozitivnim stvarima. Unatoč površinskim razlikama, razne stvari imaju istu osnovu, a načela unutar raznih stvari u osnovi su ono što ljudi dobroga kova mogu shvatiti, pa se općenito može reći da ljudi dobroga kova imaju duhovno razumijevanje. Imati duhovno razumijevanje ne znači biti u stanju komunicirati s duhovnom sferom; već to znači da netko može shvatiti temeljne zakonitosti i načela raznih stvari. To je izravan, jednostavan i jasan način da se to kaže. Biti u stanju razumjeti temeljne zakonitosti stvari vanjskog svijeta i načela koja uključuju istinu predstavlja očitovanje ljudi dobroga kova. Dakle, kako možemo procijeniti očitovanja ljudi prosječnoga kova na temelju toga imaju li duhovno razumijevanje? Ljudi prosječnoga kova imaju duhovno razumijevanje jedne polovine stvari, ali ne i druge polovine, razumiju neke dijelove, dok druge ne razumiju. Dijelovi u kojima imaju duhovno razumijevanje jesu dijelovi koje njihov kov može dosegnuti. Kad slušaju razgovore u zajedništvu o raznim istinama povezanima s vjerom u Boga, oni ih mogu razumjeti, pa čak i bez ičije upute mogu dokučiti načela koja bi unutar njih trebalo shvatiti. Dijelovi u kojima nemaju duhovno razumijevanje jesu dijelovi u kojima je njihov kov nedostatan. Bez usmjeravanja i uputa od drugih, oni nemaju načela primjene, ne mogu normalno obavljati svoju dužnost niti rješavati probleme i potrebni su im zalijevanje, usmjeravanje i upute kako bi znali kako obavljati rad i rješavati probleme – u tome se očituje da nemaju duhovno razumijevanje. Za ljude prosječnoga kova može se reći da u osnovi imaju duhovno razumijevanje, ali njihovo duhovno razumijevanje je manjkavo u usporedbi s ljudima dobroga kova – oni razumiju samo polovinu. U čemu je manjkavo? To se očituje u mjeri do koje shvaćaju istina-načela – oni ne mogu samostalno dovršiti razne segmente rada. Dakle, ako procjenjujemo ljude lošega kova prema tome imaju li duhovno razumijevanje ili ne, kako bismo to trebali učiniti? Je li to lako procijeniti? Imaju li ljudi lošega kova duhovno razumijevanje? (Ne.) Samo gledajući njihova očitovanja, možeš vidjeti da ljudi lošeg kova nemaju duhovno razumijevanje, jer se oni samo pridržavaju propisa. Ljudi koji nemaju kova zapravo nemaju ljudski duh, a to što nemaju ljudski duh znači da su lišeni duhovnog razumijevanja jednako kao i zvijeri. Nepotrebno je procjenjivati imaju li takvi ljudi duhovno razumijevanje ili ne. Kada osoba koja nema duha gleda na bilo koja pitanja ili ima posla s raznim ljudima, ona ih ne može procijeniti i nema nikakvih gledišta o tome što je pozitivno ili negativno. Ima samo neke proračune koji joj služe za zaštitu vlastitih interesa i izbjegavanje gubitaka. Kada izneseš gledište, ako te poznaje i zna da si dobroga kova i da imaš čisto shvaćanje te da si pozitivna osoba, ona se slaže s tvojim gledištem. Ali ako te ne poznaje, gleda na tebe svisoka. Koliko god tvoje gledište bilo ispravno ili koliko god bilo u skladu s istina-načelima, ona ga ne prihvaća. Ne zna da je ispravno, ne zna da je to nešto što bi ljudi trebali prihvatiti i ne zna koliko bi to dobro gledište moglo biti korisno za nju ili koliko bi joj moglo pomoći – nije svjesna ničega od toga. S druge strane, kada neka negativna osoba iznese negativno gledište, ako je ta negativna osoba utjecajna i netko koga jako cijeni i poštuje, ona prihvaća to negativno gledište čak i ako zna da će joj ono nanijeti štetu nakon što to učini. Kakva je to osoba? (Osoba koja nema kova.) To je osoba koja nema kova, što znači da joj nedostaje sposobnost razlučivanja stvari. S kakvom god situacijom se susrela, ne može je prozreti i ne zna nijedno od načela kojih bi se trebala držati; ovakva vrsta osobe može činiti zla djela kada slijedi loše ili zle ljude, a može činiti i neke dobre stvari kada slijedi dobre ljude – nedostaje joj sposobnost razlučivanja stvari. Zato kažem da je to mrtva osoba koja nema duha. Ljudi lošega kova, nakon što su mnogo godina živjeli uz ljude dobroga kova ili pozitivne pojedince, mogu biti pod utjecajem onoga što čuju i vide te mogu naučiti neke dobre stvari, pridržavati se nekih dobrih propisa i pridržavati se nekih pozitivnih izreka i načina postupanja ili pozitivnih zamisli i gledišta. Međutim, mrtvi ljudi koji nemaju duha ne mogu čak ni spoznati pozitivn zamisli i gledišta, dobre načine postupanja i propise, dobre načine razmišljanja ili neke pozitivne životne stilove i pozitivno opće znanje o svakodnevnom životu, niti ih se pridržavati. Kada počnu živjeti samostalno, njihova životna situacija – a to je situacija smetene osobe – biva potpuno razotkrivena. To su očitovanja mrtvih ljudi koji nemaju duha.

Ljudi s duhovnim razumijevanjem u najmanju ruku prosječnog su kova. Ako mogu dosegnuti istinu i mogu je razumjeti, onda su to ljudi dobroga kova. Ljudi koji nemaju duhovnog razumijevanja zasigurno su ili oni lošega kova ili oni koji nemaju nikakvoga kova – te dvije vrste ljudi zasigurno nemaju duhovno razumijevanje. Samo za ljude dobroga kova može se reći da imaju potpuno duhovno razumijevanje, dok ljudi prosječnoga kova imaju prosječno duhovno razumijevanje. To jest, postoje mnoga pitanja u kojima je njihov kov nedostatan i oni ne mogu postići duhovno razumijevanje. Jedino u običnim stvarima mogu postići duhovno razumijevanje i samostalno rješavati stvari. Kada se suoče sa složenim pitanjima ili složenim radom, ne mogu se samostalno baviti time jer su istina-načela uključena u to izvan njihovog dosega i razumijevanja. Stoga je razina njihovog duhovnog razumijevanja prilično prosječna. Karakteristika ljudi lošega kova jest da su im istina-načela nedokučiva i oni se samo pridržavaju propisa, jer ne mogu razumjeti istina-načela pa čak i ne shvaćaju što je koncept istina-načela te vjeruju da su istina-načela samo propisi. Stoga je sasvim jasno da takvi ljudi nemaju duhovno razumijevanje. Glavna karakteristika njihovog nedostatka duhovnog razumijevanja jest da su zamisli i gledišta koje otkrivaju u svom razumijevanju raznih ljudi, događaja i stvari potpuno iskrivljeni. Kako bi ovdje trebalo razumjeti riječ „iskrivljen”? To znači biti potpuno odvojen od putanje razmišljanja normalne ljudskosti i potpuno odvojen od putanje potreba normalne ljudskosti – to znači biti iskrivljen. Kada u onome što ti ljudi govore slušaš logiku njihovog razmišljanja, smatraš je čudnom, i svaki put kada ih čuješ kako iznose gledište ili govore o nečemu, ostaneš zapanjen. Što znači „zapanjen”? To znači da kada ih čuješ da nešto govore, osjećaš da je to nevjerojatno i u sebi pomisliš: „Kako mogu imati takvu zamisao? Zašto se toliko razlikuje od onoga što normalni ljudi misle? Ova je zamisao tako čudna – zašto se čini pomalo besmislenom?” U svom srcu to smatraš osobito čudnim i apsurdnim. Ljudi čije riječi uvijek ostavljaju druge zapanjenima jesu oni koji su skloni iskrivljavanju – i to izrazito. Na primjer, pitaš takvu osobu: „Jesi li nešto jeo?” On odgovara: „Danas je prilično hladno.” Ima li jedno ikakve veze s drugim? (Nema.) Ti kažeš: „Zašto si danas tako lagano odjeven?” On kaže: „Danas sam popio šalicu čaja od đumbira.” Ima li njegov odgovor ikakve nužne veze s tvojim pitanjem? Sadrži li njegov odgovor normalno razmišljanje i logiku? (Ne.) Kako bi netko s normalnim razmišljanjem i logikom trebao odgovoriti? Mogao bi reći: „Lagano sam odjeven jer je unutra vrlo toplo, a osim toga, vani je vrlo sunčano i temperatura je razmjerno visoka.” Ili bi mogao reći: „Lagano sam odjeven jer sam upravo završio s vježbanjem pa mi je postalo vruće.” Ali ako netko pita: „Zašto si tako lagano odjeven?”, a ta osoba odgovori: „Zato što danas nosim cipele podstavljene flisom”, taj odgovor nema nikakve veze s pitanjem. Njezin tijek misli i logika koju slijedi u svom razmišljanju nisu u skladu s razmišljanjem i logikom normalne ljudskosti. To su vrlo čudna zamisao i vrlo čudan tijek misli kojih se nijedna osoba s razmišljanjem normalne ljudskosti ne bi dosjetila. I tako, nakon što poslušaš njezin odgovor, osjećaš da je on čudan. Želiš razgovarati s njom, ali ne možeš se povezati s njom – ona uvijek daje nebitne odgovore, što onemogućuje nastavak razgovora. Na primjer, jedna je osoba učila šivati odjeću i Ja sam je upitao: „Kako napreduješ u učenju šivanja odjeće? Znaš li sašiti podstavljenu odjeću?” Kakav bi bio odgovor koji je u skladu s normalnim razmišljanjem i logikom? (Ili „Znam” ili „Ne znam”.) To bi odražavalo normalno razmišljanje i logiku. Ili bi također mogla reći: „Ponekad mi ide malo bolje, a moj učitelj kaže da je u redu, tek jedva prihvatljivo. Ali kada je riječ o nekim složenijim dijelovima, moj je rad nedovoljno dobar i moram raditi sve iznova.” Jesu li to odgovori nekoga s normalnim razmišljanjem i logikom? (Jesu.) Kako je odgovorila ova osoba koja nema normalno razmišljanje i logiku? Ja sam upitao: „Znaš li sada sašiti ovu vrstu podstavljene odjeće?” Ona je odgovorila: „Učila sam šivati ovu vrstu odjeće kada sam tek došla ovamo.” Ja sam upitao: „Dakle, znaš li je sada sašiti?” Ona je i dalje odgovarala: „Učila sam šivati ovu vrstu odjeće kada sam tek došla ovamo.” Pomislio sam u sebi: „Ne razumijem. Učila si šivati ovu vrstu odjeće kada si tek došla, pa znaš li je sada sašiti? Zašto to ne mogu dokučiti?” Kada sam čuo njezin odgovor, osjetio sam da je to čudno. Pitao sam je zna li sašiti ovu vrstu odjeće, a ona je rekla da ju je učila šivati kada je tek stigla. Nisam shvaćao kako je uspjela skrenuti na tu temu – kakve je to veze imalo s tim zna li je sašiti ili ne? Pomislio sam: „Jednostavno ne mogu pratiti ovu promjenu teme.” Čak i kada sam dva ili tri puta zaredom upitao: „Dakle, znaš li je sada sašiti?”, ona je nastavljala odgovarati: „Kada sam tek došla, učila sam to šivati, i moj me učitelj usmjeravao u šivanju toga – uglavnom radim na tome.” I dalje nisam dobio odgovor koji sam tražio i do dana današnjeg još uvijek ne znam zna li to sašiti ili ne. Analizirajte logiku iza njezinih riječi i zašto je tako govorila. (Njezin je odgovor bio donekle nebitan za pitanje. Ljudi koji ga čuju pokušat će pogoditi što je mislila, ali i dalje neće znati zna li ona to doista sašiti ili ne.) Je li Mi htjela dati do znanja ili ne? Je li Mi htjela dati točan odgovor? Ovdje je davala naslutiti: „Već sam Ti rekla da sam, kada sam tek došla, uglavnom učila to šivati, a sada je prošlo tjedan dana – pa naravno da to znam sašiti. Zar Ti ne bi trebao moći shvatiti što mislim? Kako Ti to ne razumiješ?” Možete li vi izvući to značenje iz njezinog odgovora? (Ne.) Da ti je njezin odgovor omogućio da dobiješ točan odgovor i saznaš zna li ona to ili ne, onda bi njezin odgovor bio logičan. Ali njezin ti odgovor daje samo nejasno značenje i ne dopušta ti da doista saznaš zna li ona to ili ne. Nisu li ljudi koji uvijek tako govore vrlo smeteni? Ako namjerno tako odgovaraju, onda je to pitanje karaktera. Ako to ne čine namjerno, a njihov odgovor nema nikakve nužne veze s odgovorom koji pokušavaš dobiti, onda postoji problem s njihovim razmišljanjem i logikom. Ako postoji problem s njihovim razmišljanjem i logikom, zar to ne znači da su lošega kova? Zar nisu skloni iskrivljavanju? (Jesu.) To je očitovanje sklonosti iskrivljavanju. Ta je osoba pomislila: „Govorim Ti da sam to učila šivati kada sam tek došla, pa je neizbježan rezultat da to znam sašiti.” Ono što je htjela prenijeti bio je odgovor: „Znam to sašiti.” Međutim, ljudi koji normalno razmišljaju ne dobivaju točan odgovor nakon što to čuju. Stoga njezin odgovor: „Učila sam to šivati kada sam tek došla”, nije imao nikakve logičke veze s njezinom željom da prenese da to zna sašiti. Dakle, zar njezin odgovor nije bio smeten način izražavanja? (Jest.) Ako netko govori smeteno, a pritom misli da može dobro komunicirati i da je već odgovorio na pitanje – ne odražava li to loš kov? (Odražava.) To je jedno očitovanje lošega kova. Ta osoba nema razmišljanje i logiku normalne ljudskosti. Kako god da pitaš, ona neće moći shvatiti u čemu je srž problema niti zašto stalno pitaš jedno te isto. Kada upitaš po treći put, ona će opet dati isti odgovor, pa čak postati nestrpljiva, misleći: „Zašto stalno pitaš? Već sam ti rekla, a ti to i dalje ne shvaćaš i nastavljaš pitati!” Čak i nakon što je triput upitana, ona neće moći shvatiti da je njezin odgovor nejasan i da nije ono što druga osoba želi saznati, da bi trebala promijeniti svoje izražavanje i jasno reći zna li ili ne zna, a ne tjerati drugu osobu da pogađa. Ona nije u stanju shvatiti kako se zbog njezinih riječi drugi osjećaju ili kako druga osoba reagira nakon što ih čuje – ona ne može shvatiti ništa od toga. To pokazuje da ona nema kova. Koliko god puta da pitaš, ona će dati isti odgovor, pa čak i osjećati da je ono što govori iskreno i da nije lažno, misleći: „Koliko god puta da si pitao o istoj stvari, ja sam dala isti odgovor – ja primjenjujem to da budem poštena osoba i govorim ono što mi je na umu.” Nije li to odraz lošega kova? (Jest.) Kada pitaš za Peru, ovakva vrsta osobe uvijek govori o Marku i Janku. Kada pitaš za Marka i Janka, ona uvijek govori o Peri. Ljudi bez normalnog razmišljanja imaju smušene zamisli i njihovo je razmišljanje zbrkano. To je glavno očitovanje lošega kova. Ukratko, to su očitovanja ljudi različitoga kova. Bilo da procjenjuješ njihov kov prema njihovoj sposobnosti ili nesposobnosti da razumiju i primijene istina-načela, ili prema tome imaju li duhovno razumijevanje ili ne, to su ta očitovanja. Iako smo govorili u donekle općenitim crtama, možete u osnovi povezati Moje riječi sa stvarnim životom, zar ne? (Možemo.) Dakle, nismo li više-manje saželi temu kova? (Jesmo.) Time zaključujemo našu raspravu o temi kova.

Prvi oblik praktičnog postupanja za težnju istini: otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

F. Božje djelo ne mijenja urođena stanja ljudi; cilj mu je promijeniti njihove iskvarene naravi

Recite Mi, ima li to u kojoj se mjeri ljudi opiru Bogu i bune protiv Njega ikakve veze s tim jesu li dobroga ili lošega kova? Opiru li se ljudi Bogu i bune li se protiv Njega zbog lošega kova? Jeste li ikada razmišljali o ovom pitanju? Je li to pitanje o kojem vrijedi razmisliti? (Jest.) Neki ljudi kažu: „Zato što smo lošega kova, zato što nam Bog nije dao dobar kov, mi se snažno opiremo Bogu i bunimo protiv Njega.” Je li ta tvrdnja ispravna? (Nije.) Na temelju našeg prethodnog razgovora u zajedništvu o razlikama između urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi, kojoj kategoriji pripada kov? (Urođenim stanjima.) Pripada urođenim stanjima. Dakle, znaš li jesu li razni aspekti urođenih stanja povezani s nečijom ljudskošću i iskvarenim naravima? Započnimo s kovom – određuje li kov u kojoj se mjeri osoba buni protiv Boga i opire Mu se? (Ne.) Zašto kažemo da kov to ne određuje? To se odnosi na razlog zašto se ljudi opiru Bogu i bune protiv Njega. Bune li se ljudi protiv Boga i opiru li Mu se zbog lošega kova? (Ne, to je zato što imamo iskvarene naravi.) Tako je – to je u skladu sa stvarnošću. Tvoje opiranje Bogu i buntovništvo protiv Njega, kao i tvoja nesposobnost da se pokoriš istini, nisu posljedica lošega kova, već su posljedica toga što imaš iskvarene naravi. I stoga sama činjenica da Mu se možeš opirati uopće nije razlog da se žališ na loš kov koji ti je Bog dao. Kov, ili bilo koji drugi aspekt tvojih urođenih stanja, po svojoj je prirodi stanje koje ti sam imaš; to su izvorna, urođena stanja koja posjeduješ kao stvoreno biće. Bez obzira na to o kojem se aspektu urođenih stanja radilo, on ne dovodi do opiranja Bogu i nema nikakve veze s iskvarenim naravima. Na primjer, to što si visok ne znači da imaš manje iskvarenih naravi. To što si lijep ili imaš svijetlu put ne znači da nemaš iskvarenih naravi. To što si rođen u rasi koju ljudi cijene i kojoj se dive ne znači da nemaš iskvarenih naravi. Drugim riječima, bez obzira na to kakva je urođena stanja Bog dao osobi i bez obzira na to kakva su nečija urođena stanja, ona nemaju nikakve veze s iskvarenim naravima te osobe. Na primjer, sam izgled osobe ne dovodi do opiranja Bogu. Međutim, budući da ljudi imaju iskvarene naravi, netko tko dobro izgleda može pomisliti: „Lijep sam, pa bih trebao imati status i biti poštovan.” To su otkrivanja iskvarenih naravi. Neki ljudi koriste svoj dobar izgled kako bi iskoristili svoje jače strane, otkrivajući tako mnoge pogrešne izjave i postupke. Sve te izjave i postupci uzrokovani su njihovim iskvarenim naravima, a ne njihovim urođenim stanjima. Bez obzira na to jesi li dobroga ili lošega kova, sam kov ne dovodi do opiranja Bogu. Ako si dobroga kova, ali ne razumiješ niti prihvaćaš istinu, i dalje ćeš se opirati Bogu i buniti se protiv Njega jer imaš iskvarene naravi. Ako si lošega kova, ali možeš prihvatiti istinu i, kada shvatiš što ti Bog govori da činiš ili ne činiš, možeš se toga pridržavati i u stanju si ne postupati na temelju svojih iskvarenih naravi, tada se nećeš buniti protiv Boga, niti ćeš se izvlačiti i zabušavati, niti ćeš biti površan i nemaran, samovoljan, ni svojeglav i nepromišljen. Bez obzira na to jesi li lošega kova ili ne, sve dok imaš iskvarene naravi, čak i ako možeš razumjeti Božje riječi, i dalje ćeš se buniti protiv Boga i opirati Mu se. Budući da imaš iskvarene naravi kao svoj život, prirodno razvijaš razna sotonska razmišljanja i gledišta te sotonske filozofije za ovozemaljsko ophođenje, kao i sotonska gledišta koja su u pozadini toga kako gledaš na ljude i stvari, pa ćeš se razmetati, braniti sebe i stalno se željeti isticati i držati se iznad drugih, čak i kontrolirati druge i vladati njima. Sva ta očitovanja proizlaze iz sotonske prirode ljudi. Ako radiš razne stvari na temelju svoje sotonske prirode i sotonskog života, onda ćeš se opirati Bogu, bez obzira na to jesi li dobroga ili lošega kova. Sam kov ne dovodi do opiranja Bogu. Lošeg si kova, ali možeš li postupati prema Božjim riječima dok god ih razumiješ? Ako nemaš iskvarene naravi ili ne živiš prema svojim iskvarenim naravima, onda to u potpunosti možeš postići. Uzmimo za primjer posjedovanje određene jače strane – ljudi često misle: „Budući da imam ovu jaču stranu, nadmoćan sam u odnosu na druge; trebao bih imati status u Božjoj kući, trebao bih biti vođa ili stup u Božjoj kući.” Te misli nisu uzrokovane posjedovanjem jače strane, već su uzrokovane iskvarenim naravima. Budući da ljudi imaju iskvarene naravi kao svoj život, sve stvari koje otkrivaju, proživljavaju i pokazuju, kao i njihova stajališta, gledišta i načela gledanja na razne ljude, događaje i stvari, uzrokovani su time što imaju iskvarene naravi kao svoj život. To nije uzrokovano nijednim urođenim stanjem koje im je Bog dao. Razumijete li? (Da.) Što mislim dijeleći ove riječi? Svrha je ovog razgovora u zajedništvu omogućiti ti da jasnije razumiješ i prepoznaš svoju stvarnu situaciju te da prepoznaš kakvog si kova – nemoj biti osoba bez razuma i nemoj se besmisleno mučiti oko toga što si prosječnoga ili lošega kova, ili čak nuditi besmislene izgovore kako bi pokazao da nisi lošega kova. Takvi postupci nemaju nikakvu vrijednost. Ovaj razgovor ima za cilj omogućiti ti da točno razumiješ svoj kov i svoje razne sposobnosti, a zatim pronađeš svoj pravi položaj i vladaš se u skladu sa svojim pravim mjestom. To će ti pomoći da budeš ispravno stvoreno biće, da ispravno stojiš na svom položaju kao stvoreno biće i ispunjavaš dužnosti stvorenog bića. Naravno, to će ti također, do određene mjere, pomoći da odbaciš svoje iskvarene naravi. Bez obzira na to na kojoj su razini tvoj kov ili razne sposobnosti, oni ne određuju u kojoj se mjeri opireš Bogu i buniš protiv Njega. Drugim riječima, moglo bi se također reći da tvoje iskvarene naravi ne ovise o kategoriji tvoga kova, a još manje ovise o tome kakva su tvoja urođena stanja. Iskvarene naravi ljudi nastaju unutar njihovog urođenog, izvornog tijela. Nakon što je Sotona iskvario ljude, njihove iskvarene naravi postale su njihov unutarnji život. Dok još nisi odbacio svoje iskvarene naravi, ti se služiš svojim urođenim stanjima kako bi govorio i postupao na temelju tog sotonskog života. To znači da se ti, prije nego što odbaciš svoje iskvarene naravi, koristiš raznim urođenim stanjima koja ti je Bog dao za postizanje vlastitih ciljeva. I stoga možemo zaključiti: ako ne odbaciš svoje iskvarene naravi, ti iskorištavaš ili gaziš razna urođena stanja koja ti je Bog dao; ako si u procesu težnje istini i primjenjivanja istine kako bi odbacio svoje iskvarene naravi, ti pravilno i učinkovito koristiš razna urođena stanja koja ti je Bog dao; kada se preobraziš iz toga da imaš iskvarene naravi kao svoj život u to da imaš istinu kao svoj život, ti pravilno i ispravno koristiš urođena stanja koja ti je Bog dao – drugim riječima, na smisleniji način. Razumijete li sada? Sama urođena stanja nisu temeljni uzrok opiranja čovječanstva Bogu. Umjesto toga, sotonske iskvarene naravi ljudi i život koji je Sotona usadio u ljude temeljni su uzrok opiranja čovječanstva Bogu i buntovništva protiv Njega. Nije li tako? (Jest.) Je li vam ovo pitanje sada u osnovi jasno? (Jest.)

6. Različita očitovanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi

Prije razgovora u zajedništvu o temi kova, razgovarali smo o nekim očitovanjima u tri aspekta: urođenim stanjima, ljudskosti i iskvarenim naravima. O kojim smo očitovanjima razgovarali prošli put? (Prošli put smo razgovarali o očitovanjima marljivosti u obavljanju stvari, marljivog obavljanja stvari, snažnog početka, ali slabog završetka u obavljanju stvari i opreznosti u obavljanju stvari, kao i pretjerivanju i hvalisanju, nemarnosti, sklonosti isticanju sebe, preziranju siromašnih i davanju prednosti bogatima, dodvoravanju onima koji imaju moć, iznimnom pamćenju i tako dalje.) O tim očitovanjima više nećemo razgovarati. Nastavit ćemo razgovarati o raznim očitovanjima urođenih stanja, ljudskosti i otkrivanjima iskvarenih naravi. Kada se ta očitovanja pojave, moraš znati kojoj vrsti očitovanja pripadaju i moraš ih moći razlikovati i razlučiti; tek tada im možeš ispravno pristupiti. Ako se neko očitovanje odnosi na urođena stanja, koja su nepromjenjiva, onda se ne trebaš time zamarati. Ako pripada nekim nedostacima ili manama ljudskosti koje se mogu prevladati, ispraviti ili promijeniti, onda bi ih trebao pokušati ispraviti i promijeniti. Ako ih nema potrebe prevladati i ne utječu na tvoje vršenje dužnosti ili tvoju težnju istini, onda na njih ne trebaš obraćati pozornost. Ako očitovanje nije ni problem urođenih stanja ni problem ljudskosti, već se tiče iskvarenih naravi, onda se to mora promijeniti. Ako to ne preobraziš ili ne promijeniš, tada, kad se u tebi ukorijeni oblik života kojim prevladavaju iskvarene naravi i preuzme vlast u tebi, ono što proživljavaš i otkrivaš nisu samo manji problemi poput nemogućnosti slaganja s drugima ili toga da si drugima neugodan i ne izgrađuješ ih. Umjesto toga, ono što proživljavaš i otkrivaš doseže razinu kršenja istine, kršenja istina-načela, opiranja Bogu, odbacivanja Boga, neprijateljstva prema Bogu i – moglo bi se čak reći – stajanja u suprotnosti s Bogom. Upravo zato što su iskvarene naravi takve prirode, jednom kada se ta očitovanja tiču iskvarenih naravi, moraš spoznati te iskvarene naravi, a zatim tragati za istinom, razumjeti i shvatiti načela primjenjivanja istine te postupati prema istina-načelima kako bi zamijenio te iskvarene naravi, tako da one više ne vladaju tvojim životom, a umjesto njih istina postaje tvoj život i vodilja tvog svakodnevnog života i onoga što proživljavaš.

Zaboravljivost

Nastavit ćemo razgovarati o raznim očitovanjima urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Posljednje očitovanje o kojem smo prošli put razgovarali bilo je dobro pamćenje, zar ne? (Da.) Kojem onda aspektu pripada zaboravljivost? (Urođenim stanjima.) To je urođeno stanje, a i mana nečije ljudskosti – samo tim dvama aspektima. Je li zaboravljivost iskvarena narav? (Nije.) Očito nije. Neki su ljudi zaboravljivi jer prirodno imaju loše pamćenje, dok drugi postaju zaboravljivi zbog starenja mozga i slabljenja pamćenja sa starenjem. Ako je zaboravljivost urođena, ona pripada urođenim stanjima; ako je stečena, onda je to mana ljudskosti. Biti prirodno zaboravljiv se, naravno, također smatra manom, zar ne? (Da.)

Vještina planiranja prije obavljanja stvari i osobita proračunatost

Vještina planiranja prije obavljanja stvari – kojem aspektu to pripada? (Vrlini ljudskosti.) To je vrlina ljudskosti. Prije nego što nešto učine, ljudi koji su vješti u planiranju planiraju unaprijed, a zatim slijede korake, a da pritom nisu impulzivni, nepromišljeni ni nagli. Postupaju staloženo, ne žureći obavljati stvari iz hira, već unaprijed razmišljaju kako bi trebali ići, s kim ići, što učiniti u posebnim okolnostima, koje dokumente ili predmete treba ponijeti, trebaju li ponijeti neke osnovne dnevne potrepštine ovisno o okruženju i tako dalje. U stanju su uzeti sve te stvari u obzir. Prije obavljanja stvari, temeljito se pripremaju, uzimajući u obzir više čimbenika i pedantniji su u svojim razmatranjima. Unaprijed će procijeniti razliku između povoljnih i nepovoljnih uvjeta te će razlikovati najbolji mogući scenarij od najgorih mogućih posljedica. Napravit će razumne aranžmane kako bi postigli najbolje rezultate. Budući da su vješti u planiranju i pravljenju razumnih aranžmana, obično temeljitije rješavaju pitanja. U stvarima i planovima putovanja koje oni pripremaju rjeđe se događaju neočekivane situacije, a rezultati njihovog rada obično su bolji. Ljudi koji surađuju s njima ne osjećaju se tjeskobno, već se osjećaju opuštenije. Dakle, može li se reći da vještina planiranja pripada, relativno govoreći, vrlini ljudskosti? (Da.) Toliko o vještini planiranja. Zatim, je li biti proračunat dobro ili ne? (Nije dobro. To je nedostatak ljudskosti.) Vještina planiranja je vrlina i jača strana ljudskosti – ona je pozitivna – dok je proračunatost mana ljudskosti. Na primjer, ako dvoje ljudi pojede obrok koji ukupno košta deset juana, a pri plaćanju proračunata osoba plati pet juana i pedeset centi, dok druga osoba plati četiri juana i pedeset centi, ona osjeća: „Ovo nije u redu – on je platio pedeset centi manje. Svaka bi osoba trebala platiti pet juana da bi to bilo pošteno i razumno.” Ona računa čak i tako mali iznos. Ako osjeti da je na gubitku, postane joj neugodno i uvijek traži priliku da nadoknadi svoje gubitke spletkarenjem. Ako tako ne može nadoknaditi svoje gubitke, ne može jesti niti spavati. Proračunatost je mana ljudskosti. Ako to postane ozbiljno i ona je proračunata čak i u važnim stvarima, uvijek pokušavajući izvući korist od drugih ili ih iskoristiti, ili često pribjegavajući spletkama radi svoje proračunatosti, onda to više nije samo mana ljudskosti, već se tiče iskvarene naravi. Ako nečija proračunatost ne utječe na druge niti šteti njihovim interesima i prisutna je samo u beznačajnim stvarima svakodnevnog života, što u konačnici dovodi do čestih neuspjeha ili loših rezultata u rješavanju pitanja, to je mana ljudskosti.

Kakav je problem škrtost? (Mana ljudskosti.) Koja očitovanja predstavljaju škrtost? Na primjer, ako se škrta osoba sprema negdje voziti i netko kaže: „To mi je baš usput, možeš li me povesti? To je samo pet minuta vožnje i mogu ti dati nešto novca za gorivo”, ona se boji da ta osoba možda neće platiti nakon vožnje i pronalazi izgovor da je odbije povesti – to je škrtost. Ima i onih koji, kada netko traži da nešto posudi od njih, a oni to ne žele posuditi, kažu: „Upravo sad to koristim. Zaista ti ne mogu to posuditi. Trebao bi pitati nekog drugog.” Oni su iznimno škrti i zlobni; nemaju normalnu komunikaciju s drugima i jako se boje da će ih drugi iskoristiti, dok oni uvijek žele iskoristiti druge. To se zove škrtost. Ima i onih koji, kada želiš posuditi deset juana kako bi kupio obrok i još neke stvari, razmišljaju o tome: „Posudit ću ti samo pet juana za obrok – ni centa više!” Sljedeći dan kada te vide, čak i pitaju: „Kakav je bio taj obrok? Jesi li potrošio svih pet juana?” Njihove riječi suptilno daju naslutiti: „Požuri mi vratiti novac! Još uvijek mi duguješ za taj obrok. Ako mi ne vratiš novac, morat ćeš me počastiti obrokom!” Ljudi ove vrste iznimno su sitničavi u svom vladanju i vješti u proračunavanju. Nisu samo vješti u proračunavanju kada se radi o materijalnim stvarima, već su osobito vješti u proračunatoj komunikaciji s drugima. Što god im netko kaže, uvijek u tome traže skriveno značenje i promišljaju o značenju koje stoji iza toga. Ako im te riječi štete ili zadiru u njihove interese, odmah uzvraćaju. Čak i u razgovorima nastoje izvući korist i odlučno odbijaju pretrpjeti bilo kakav gubitak. To više nije samo sitničavost ili škrtost – to je iskvarena narav. Ako se to tiče samo stalnog nastojanja da se izvuče korist i izbjegnu gubici u svakodnevnim materijalnim i financijskim interakcijama, to je samo nedostatak ljudskosti i nije dostiglo razinu iskvarene naravi. Međutim, ako se to tiče načela vladanja i postupanja, onda to više nije mana ljudskosti, već je dostiglo razinu iskvarene naravi. Dakle, u što spada velikodušnost? (U vrline ljudskosti.) Može se svrstati u vrline ljudskosti. U komunikaciji s drugima, velikodušni ljudi ne brinu previše o dobicima i gubicima. Kada drugi izvuku malu korist ili uzmu nešto sitno od njih, ili kada im ponekad netko ne vrati posuđeni novac, oni zapravo nisu proračunati u vezi s takvim stvarima. Razmjerno su velikodušni i snošljivi prema drugima – to je vrlina ljudskosti.

Sitničavost

Kakav je problem sitničavost? (Mana ljudskosti.) To je mana ljudskosti. Koja su očitovanja sitničavosti? (Sklonost cjepidlačenju oko sitnica.) Na primjer, tijekom obroka, ako kažeš sitničavoj osobi: „Stvarno si jako gladan – jedeš više od većine ljudi”, ona se naljuti: „Nazivaš li me proždrljivcem?” Dao si primjedbu koja ju je nehotice povrijedila ili uzrujala, a ona to prima k srcu i ne može prijeći preko toga. Može biti ljuta na tebe pola mjeseca i odbijati razgovarati s tobom, a ti nećeš imati pojma čime je to uzrokovano. Zapravo, samo si dao usputnu primjedbu bez ikakve namjere da joj se rugaš, ali ona neočekivano preuveličava tvoj komentar, vjerujući da joj se drugi smiju. Ona čak i tu sitnicu prima k srcu i beskrajno je preuveličava, radeći od muhe slona, nimalo ne opraštajući – to je sitničavost. Koliko točno ovakva osoba može biti sitničava? Može biti samovoljna poput djeteta – nitko je se ne usuđuje izazivati. Kada komuniciraš s njom, uvijek moraš biti oprezan, ne usuđujući se normalno razgovarati s njom, jer ako to učiniš, što god kažeš moglo bi je uvrijediti ili povrijediti, a to će rezultirati posljedicama – sljedeći put kada se sretnete, imat će mrzovoljan izraz lica, izbjegavat će gledati te u oči i čak će lupati stvarima. Ako pokušaš razgovarati s njom, pravit će se da te ne vidi. Neće biti prihvatljiv ni razgovor s njom ni pokušaj da je se odobrovolji. Ako sjedneš blizu nje, izbjegavat će te i praviti se da te ne vidi. Bez obzira na njezinu dob, ona uvijek ima djetinjaste ispade bijesa i ponaša se samovoljno – nije li to sitničavost? (Jest.) To je mana ljudskosti. S ovakvom se osobom vrlo teško slagati. Kada braća i sestre otvorenog srca razgovaraju u zajedništvu, ukazujući jedni drugima na nedostatke, nitko se ne usuđuje ukazati takvoj osobi na bilo što. Ali ako nije uključena u razgovor, postaje nezadovoljna i počinje razmišljati: „Svi vi otvorenog srca razgovarate u zajedništvu, pomažući jedni drugima, ali se prema meni ne odnosite kao prema bratu ili sestri.” Ne reći joj baš ništa nije dobro – moraš joj reći barem nešto: „Ti si sjajna osoba, ali ponekad nisi tako dobre ćudi. Međutim, i mi imamo svoje mane i često ne pazimo na ono što govorimo.” Ako to ne sročiš tako i samo kažeš da ima lošu ćud i da je uskogrudna, to neće biti prihvatljivo – ona će se naljutiti. Kada komuniciraš s takvim ljudima, moraš biti osobito oprezan i pažljivo birati riječi. Ako kažeš jednu neprikladnu stvar, morat ćeš snositi posljedice. Stoga je osobito iscrpljujuće komunicirati s njima. Nevjernici imaju izraz za to, oni kažu da ljudi ove vrste imaju „srce od stakla”, što znači da ih je osobito lako povrijediti. Ovakvi se ljudi u tren oka osjete povrijeđenima, počnu plakati, odbijaju jesti, ne mogu spavati i postaju negativni. Oni kažu: „Svi vi kažete da ne valjam. Nitko od vas me ne voli, nitko od vas ne razgovara sa mnom i svi me izbjegavate i ne želite biti blizu mene.” Nije li to djetinjasto? (Jest.) Netko kaže: „Tvoje je srce tako krhko, poput stakla – razbije se na najmanju povredu. Tko bi te se usudio razotkriti? Tko bi se usudio imati posla s tobom? Svi se boje to učiniti.” Reći da ljudi ove vrste imaju zlu ljudskost ne bi bilo objektivno – oni doista ne čine nikakva zla djela. Samo su osobito mrzovoljni – samovoljni su, cjepidlače i imaju ćud djeteta. Ne smiješ se sukobiti s njima niti ih izazivati. Ako si popustljiv prema njima, oni kažu da ih gledaš svisoka i da ih ne shvaćaš ozbiljno; ako postaneš ozbiljan s njima, oni kažu da cjepidlačiš – što god učinio, pogrešno je. Kada komuniciraš s ovakvim ljudima, ako je tvoj pristup prikladan i uspiješ im udovoljiti, čak i ako su donekle lošega kova, oni mogu dobro obavljati svoju dužnost. Ali ako tvoj pristup nije prikladan i nešto ih uzruja, postaju negativni, a ti moraš razbijati glavu tražeći načine da ih umiriš. Sitničavi su ljudi vrlo problematični. Zbog beznačajne stvari mogu plakati cijelu vječnost, do te mjere da im oči jako pocrvene. Ako neka sitnica ne bude po njihovom, mogu se duriti satima. Kada su loše volje, može proći pola mjeseca, a da ne obrate pažnju ni na koga niti razgovaraju s drugima. Ovakvi ljudi imaju lošu ćud i sitničavi su, ali i dalje obavljaju rad koji bi trebali obavljati – samo što ga obavljaju s ljutnjom. Čim im se raspoloženje popravi, ponovno mogu dobro raditi. Općenito, ovaj je nedostatak i problem njihove ljudskosti ozbiljan. Skloni su stvaranju napetog ozračja te uzrokovanju nevolja i opterećivanju sebe i drugih. Ovakvi ljudi nemaju velikodušnost odraslih niti stav odraslih za ovozemaljsko ophođenje. Donekle su poput djece od desetak godina – ne bi se moglo reći da su razumni, jer zapravo nisu razumni, ali ne bi se moglo reći ni da su nezreli, jer uvijek govore kao odrasli. Ako se prema njima odnosiš kao prema odraslima, onda je moguće da će ih što god kažeš razočarati i učiniti da se osjećaju sputanima te će iznenada dobiti napadaj bijesa poput djeteta. Ali ako se prema njima odnosiš kao prema djeci, oni osjećaju da ih gledaš svisoka. Ukratko, vrlo su nenormalni. To je mana ljudskosti. Ako netko ima ovakav problem, trebao bi se promijeniti i nastojati naučiti biti snošljiv i strpljiv, naučiti pristupati problemima i rješavati ih na ispravan način i s ispravnim stavom te komunicirati s drugima na racionalan način normalnih ljudi. Čak i ako većina ljudi ne prihvaća istinu ili ispravan način obavljanja stvari, to te ne bi trebalo sputavati niti utjecati na tebe, niti bi te to trebalo ograničavati ili vezati. I dalje bi trebao ustrajati u obavljanju stvari na ispravan način. Čak i ako osjećaš da je teško, nemoj odustati – to je također dio procesa učenja. Postupno će tvoja ljudskost, uvid i drugi aspekti sazrijeti i ti ćeš rasti. Koji je znak rasta? To je sposobnost skladnog slaganja s većinom ljudi; to je sposobnost da, kada netko kaže nešto neugodno, našali se ili ti kaže nešto uvredljivo, to podneseš, razumiješ i pristupiš tome ispravno. Ako ono što drugi kažu zvuči neugodno, ali odražava tvoju stvarnu situaciju, trebao bi to prihvatiti i priznati. Ako netko nehotice kaže nešto što te uvrijedi, a ti vidiš da je to bilo nenamjerno, trebao bi odabrati pokazati snošljivost. Ako te netko namjerno uzme na zub i kaže neke vrlo uvredljive stvari, onda se trebaš smiriti, pomoliti se Bogu i tražiti odgovor: „Zašto me ovako uzima na zub? Koja je njegova namjera? Je li on zla osoba ili je to otkrivanje iskvarene naravi? Ako je zla osoba, onda trebam bolje razlučivati i biti oprezniji prema njemu. Ako je ono što kaže ispravno i u skladu s istinom, prihvatit ću to; ako je neispravno, onda se također nema potrebe raspravljati s njim. Ako otkriva svoju iskvarenu narav, vidjet ću može li prihvatiti istinu. Ako može prihvatiti istinu, onda ću s njim razgovarati u zajedništvu o istini. Ako ne prihvaća istinu, onda mogu samo pokazati strpljivost.” Zar to ne rješava problem? Na taj način, kada komuniciraš sa svakojakim ljudima, možeš to činiti uz uzajamnu snošljivost i uzajamnu pomoć te se s njima skladno slagati – to je uvijek bolje nego biti sitničava osoba. Sitničavi ljudi, s jedne strane, donose znatnu nelagodu drugima, a s druge strane, ne uspijevaju se uklopiti ni u jednu skupinu, doimajući se vrlo izdvojeno i neprilagođeno. Nekim dobrodušnim ljudima žalit će te i svi će ti zapravo htjeti pomoći, jer ste svi braća i sestre, ali ako se uvijek ovako izdvajaš i ostaješ sam, zar ne misliš da se drugima doimaš čudno? (Da.) Zašto si neprilagođen? To je zato što imaš ovu manu ljudskosti, pa bi trebao raditi na tome da je prevladaš i postupno se promijeniš, zar ne? (Da.)

Loša ćud

Imati lošu ćud, biti nagao – u koji aspekt to spada? (U mane ljudskosti.) Imati lošu ćud također se može nazvati naglošću – računa li se to kao mana ljudskosti? (Ne.) Kako bi se na to trebalo gledati? Osoba koja ima dobru ćud, koja skriva svoju zlobu iza osmijeha, uvijek govori blago i prijateljski, nikada se ni s kim ne svađa i uvijek govori ono što drugi ljudi žele čuti – je li to dobro? (Nije.) Ako joj netko kaže da je osoba sirova, ona kaže: „Biti sirov je dobro; sirovi ljudi ne uzrokuju nevolje.” Ako joj netko kaže da je ćelava, ona kaže: „Biti ćelav je dobro; ćelavi ljudi su pametni.” To jest, bez obzira na to što drugi kažu ili kako se drugi prema njoj odnose, ona nikada ne gubi živce niti se ljuti – je li ovakva osoba dobra? (Nije.) Što se tiče toga koji joj se ljudi doista sviđaju, kakve su njezine ideje i gledišta o dobrim ljudima i dobrim stvarima te zlim ljudima i zlim stvarima, i odobrava li dobre ljude, a prezire zle, ili odobrava zle ljude, a prezire dobre, ona nema jasna gledišta ni stav o tim stvarima i ništa ne komentira. S kakvim god se problemom susretne, uvijek to odbaci sa smiješkom, osobito je ugodna i ne pokazuje nimalo ljutnje. Je li to vrlina ljudskosti? (Nije.) Imati dobru ćud nije vrlina ljudskosti, pa je li onda imati lošu ćud mana ljudskosti? Može li činjenica da osoba ima dobru ili lošu ćud odrediti kakva je njezina ljudskost? (Ne može.) Na primjer, neki ljudi vide da je netko površan u svojoj dužnosti i nije ih briga, vide da netko ometa crkveni rad i ne osjećaju ogorčenost; pa čak i kažu: „U redu je, popravit ćeš se – uzmi si vremena. Bog ima brižne namjere za nas; moramo uzvratiti za Božju ljubav i Njegovu milost i ne možemo biti površni. Pazi na to sljedeći put.” Imaju li ti ljudi dobru ćud? (Imaju.) Neki ljudi, kada vide da netko ne štiti interese Božje kuće, kažu: „Možeš li pokušati zaštititi interese Božje kuće? Bilo bi tako sjajno kad bi vodio računa o Božjim namjerama. Moramo biti dobri ljudi – ako nismo dobri ljudi, Bogu se nećemo svidjeti. U načinu na koji se vladamo, u najmanju ruku, moramo štititi interese Božje kuće – pazi na to ubuduće.” Pokazuje li se u tome ćud? (Ne.) Njihova je ćud prilično dobra, zar ne? Neki se ljudi nikada ne naljute ma što da se dogodi. Kada vide da neki ljudi često prijavljuju lažne brojke kako bi prevarili Višnjeg i Božju kuću dok propovijedaju evanđelje, oni kažu: „Ako većina ljudi ovako prijavljuje lažne brojke, onda je to tijek djela Duha Svetog – moramo mu se pokoriti!” Netko ih opovrgne, govoreći: „Prijavljivanje lažnih brojki je laganje i obmanjivanje Boga; ja to ne mogu učiniti.” Oni odgovaraju: „Zašto ne? Drugi ljudi prijavljuju lažne brojke, prijavljujući samo dobre vijesti, a ne i loše. Zašto si tako glup?” Sretni su kada vide da ljudi prijavljuju lažne brojke. Kada vide da se neki ljudi drže načela i odbijaju prijaviti lažne brojke, naljute se i pobjesne, udare šakom o stol i kažu: „Zašto ne prijavljuješ lažne brojke? Želiš li ići protiv tijeka Duha Svetog? Ako ne prijaviš lažne brojke, smijenit ću te! Uklonit ću te!” Što mislite o tome što ovako gube živce? (To je loše.) To je izljev opake srdžbe. Ne gubiti živce kada bi trebali i gubiti ih proizvoljno kada ne bi trebali, nazivati zle stvari pravednima, nazivati prijavljivanje lažnih brojki tijekom Duha Svetog i toliko ga hvaliti, pa čak i promicati – nije li to podlo? (Jest.) Kada vide da netko odbija prijaviti lažne brojke, udare šakom o stol, naljute se i sijevaju očima, želeći ga smijeniti ili ukloniti – to je „gromoglasni bijes”! Veliki crveni zmaj ima „Operaciju Grom”; to đavolsko pokazivanje sile naziva se „Operacija Grom”, a ovo je „gromoglasni bijes” tih ljudi. Ako odbiješ prijaviti lažne brojke, a oni udare šakom o stol i istresu svoj gromoglasni bijes na tebe, biste li se u takvoj situaciji usudili držati se načela, prijavljujući samo stvarne brojke i odbijajući prijaviti lažne? Biste li se usudili ustati te ih kritizirati i razotkriti, govoreći: „Ti prisiljavaš ljude da prijavljuju lažne brojke – ti si đavao! Ti čak nazivaš slijeđenje antikrista u prijavljivanju lažnih brojki tijekom Duha Svetog. Nije li to huljenje na Duha Svetog i huljenje na Boga? Ti ne razlikuješ dobro od zla i huliš na Duha Svetog, a ipak sebe smatraš pravednim anđelom. Ne dopuštaš nikome da se usprotivi tvom zahtjevu za prijavljivanje lažnih brojki, pa čak i gubiš živce. Nemaš ni najmanji osjećaj za pravdu. Ne samo da ne razotkrivaš i ne osuđuješ zle stvari, već i silno gubiš živce s onima koji se drže istine i odbijaju prijaviti lažne brojke te čak iskaljuješ svoj ‚gromoglasni bijes’ na njima. Nije li to namjerno prekidanje i ometanje rada Božje kuće? Nije li ovo ponašanje iste prirode kao i ono što čini veliki crveni zmaj?” Dakle, gledajući ponovno na to je li loša ćud doista mana ljudskosti ili vrlina ljudskosti, to se ne može uopćavati. To ovisi o tome koje situacije uzrokuju da osoba izgubi živce, a koje ne, kao i o tome zašto ta osoba obično ima lošu ćud. To ovisi o tome čemu ta osoba teži, ima li načela za svoje vladanje i kakav je točno njezin stav prema istini, kao i njezin stav prema Bogu, Božjem djelu, interesima Božje kuće i crkvenom radu. Ako, zarad održavanja istina-načela, zaštite interesa Božje kuće i zaštite rada Božje kuće, ona stalno ima lošu ćud kada se suočava s raznim zlim ljudima, događajima i stvarima, onda je to vrlina njezine ljudskosti. Ali ako se nikada ne naljuti niti razbjesni kada je suočena s raznim zlim stvarima ili stvarima koje se opiru Bogu, kao da one nemaju nikakve veze s njom, onda to nije mana njezine ljudskosti – to je loša ljudskost, potpuni nedostatak osjećaja za pravdu i, naravno, to spada u kategoriju iskvarenih naravi. Dakle, kako bi se trebalo gledati na ćud? To što osoba ima dobru ćud ne znači nužno da je njezina ljudskost dobra, a to što osoba ima lošu ćud ne znači nužno da je njezina ljudskost loša – to ovisi o tome prema čemu je njezina loša ćud usmjerena. Ako je njezina loša ćud usmjerena prema stvarima koje su zle, mračne i nisu u skladu s istinom – ako je usmjerena prema stvarima koje krše načela Božje kuće, štete interesima Božje kuće te prekidaju i ometaju crkveni rad – i ona se često ljuti i gubi živce zbog toga što se osjeća tjeskobno, uznemireno i zabrinuto zbog tih stvari, onda to nije loša ljudskost. To je vođenje računa o Božjim namjerama, to je vrlina ljudskosti. Suprotno tome, ako, kada je suočena s tim negativnim stvarima, ne pokazuje nimalo ljutnje, ne istupi kako bi zaštitila interese Božje kuće ili Božje svjedočanstvo i ne drži se istina-načela te ne istupi kako bi zaustavila ili ograničila te stvari, već umjesto toga dopušta da to prekidanje i ometanje nekontrolirano raste i širi se, onda, iako se može činiti da takvi ljudi imaju vrlo dobru ćud, u stvarnosti je njihov karakter podao. Nije li to tako? (Jest.) Kako bi se trebalo gledati na pitanje loše ćudi? To ovisi o tome prema kojim je stvarima usmjerena loša ćud osobe; treba pogledati kakav je karakter te osobe, čemu teži i kojim putem kroči te kakav stav ima prema istini, Bogu, radu Božje kuće i prema interesima Božje kuće. Je li ovakav način gledanja na to ispravan? (Jest.) Ako osoba nema osjećaja za pravdu, ali je nagla, lako se razbjesni i vrlo je plahovita kada se druži s ljudima u svakodnevici, često kipti od bijesa i često se svađa i sukobljava s drugima oko beznačajnih stvari te čak koristi proste riječi, to nije mana ljudskosti – to je podao karakter. Gledajući na to u smislu iskvarenih naravi, narav ove osobe je zlobna i nitko je se ne usuđuje izazivati. Ona ne gubi živce radi zaštite pravednih ciljeva, zaštite pozitivnih stvari, održavanja istina-načela ili zaštite interesa i rada Božje kuće, već radi zaštite svih vlastitih interesa, svog ugleda, statusa, taštine, materijalne imovine, novca i tako dalje. Loša ćud takve osobe može se svrstati u podao karakter. Na lošu ćud mora se gledati na temelju situacije, uzimajući u obzir prema čemu je nečija loša ćud usmjerena i namjere koje stoje iza nje. Ako, kako bi zaštitila vlastite interese ili zaštitila svoj ugled i status, doista može izgubiti živce i dići galamu zbog jedne jedine primjedbe, onda je njezin karakter podao. Ako je općenito prilično velikodušna kada se radi o stvarima koje uključuju njezine osobne interese – na primjer, kada ljudi povremeno daju primjedbe koje su usmjerene na nju i pomalo povrijede njezin ponos, ili je pomalo iskoriste, ona to obično pusti i ne gubi živce – ako ne cjepidlači oko sitnica i može biti susretljiva dok se druži s drugima, a ipak gubi živce kada vidi da netko prekida i ometa crkveni rad i nanosi štetu interesima Božje kuće, onda to nije loš karakter. Umjesto toga, to je osjećaj za pravdu koji bi ljudskost trebala imati; to je vrlina ljudskosti.

Sklonost durenju

U koju vrstu problema spada sklonost durenju? (U mane ljudskosti.) To je mana ljudskosti. Kakvi su ljudi skloni durenju? (Sitničavi ljudi.) Sitničavi ljudi, osjetljivi ljudi i djeca skloni su durenju. Kada naiđu na neki manji problem, u tren oka se naljute, odbijaju razgovarati s tobom, odbijaju te vidjeti i ne žele ti odgovoriti na telefonski poziv. Ti nenamjerno kažeš nešto što ih povrijedi, a oni se počnu duriti, ignoriraju te dugo vremena, pa čak i kada ih se o tome pita, ništa ne govore. Ti ih pitaš: „Što nije u redu? Ako postoji problem, riješimo ga. Ako ti nešto dugujem, nadoknadit ću to. Ako te povrijedilo nešto što sam rekao, ispričavam se i mogu učiniti što god trebaš od mene.” No oni i dalje šute i dure se. Nisu li takvi ljudi problematični? (Jesu.) To je nenormalna ljudskost. Svi problemi povezani s ljudskošću koji ne dosežu razinu pitanja karaktera spadaju u mane ljudskosti. Mana znači da nekome nedostaje nešto što bi trebalo postojati unutar normalne ljudskosti – nečiji stav ili način na koji se vlada i rješava stvari nenormalan je ili nezreo i ne ispunjava mjerilo razuma normalne ljudskosti. To je mana. Sklonost durenju, s jedne strane, uzrujava druge i oni ne vole komunicirati s takvim ljudima. Osim toga, sklonost durenju djetinjasto je nezrela. Općenito, samo se djeca od desetak godina tako ponašaju – odrasli nemaju takva očitovanja. Kada je takva osoba u dobrim odnosima s tobom, vas dvoje ste kao jedno. Ali kada se vaš odnos pogorša, ona postaje neprijateljski raspoložena, duri se, odbija razgovarati s tobom, vraća ti sve što si joj dao i zauvijek prekida kontakt s tobom. Ipak, tko zna – jednog bi se dana mogla pomiriti s tobom i postati ti bliska kao i prije. To su očitovanja nezrelosti. Sva ta očitovanja nezrelosti nazivaju se manama ljudskosti. Sklonost durenju mana je ljudskosti. Ljudi koji su skloni durenju najvjerojatnije će odgađati stvari dok obavljaju dužnost. Nikada ne znaš kada bi se mogli danima duriti jer je netko rekao nešto što ih je povrijedilo. Ma koliko da je dužnost važna, oni se mogu zaustaviti bez ijedne riječi. Ti možda misliš da oni i dalje normalno obavljaju svoju dužnost, ali oni su zapravo već odavno prestali s radom. Stoga je nužno nikada ne dodjeljivati važan rad ljudima koji su skloni durenju, osobito zadatke u ključnim etapama, jer su ti ljudi iznimno samovoljni, uvijek emocionalni i skloni durenju te im nedostaje razumnosti, što lako dovodi do toga da napuste svoj rad tijekom obavljanja svoje dužnosti. Ako taj rad neizostavno oni moraju obaviti ili nema nikoga drugoga tko bi ih zamijenio, onda kada im se dodjeljuje rad mora postojati netko tko će nadzirati njihov rad. Ako postoji netko drugi tko ih može zamijeniti, onda im ne bi trebalo dodjeljivati razmjerno važan rad. Na primjer, neki ljudi imaju malo kova i mogu obavljati posao crkvenog vođe, ali kada neki brat ili neka sestra kaže nešto što ih povrijedi, oni se počnu duriti: „Dajem otkaz! Možete pustiti koga god želite da bude vođa. Vraćam se kući živjeti svoj život – završio sam s ovim!” Čim se počnu duriti, mogu odustati od svoje dužnosti i otići, i tko zna kada će se vratiti. Jesu li takvi ljudi pouzdani? (Nisu.) Oni iskaljuju bijes na svojoj dužnosti i crkvenom radu, odustajući od svoje dužnosti bilo kada. Nije li to očitovanje nezrelosti? (Jest.) Odnositi se prema svojoj dužnosti i crkvenom radu kao da je to dječja igra, poput igranja mame i tate – to je očitovanje nezrelosti. Kada se djeca igraju mame i tate, to je samo igra – ako se uzrujaju, prestanu se igrati; to ništa ne odgađa. Ali odnositi se prema crkvenom radu ili nekoj dužnosti kao da se dijete igra mame i tate, odustajući kad god poželi – ne odgađa li to stvari? To ne odgađa samo njegove vlastite stvari – ako je crkveni vođa, on odgađa crkveni rad. Ako vrši važnu dužnost, onda ta važna dužnost biva odgođena. Stoga, kada se biraju ljudi koji će se koristiti, mora se uzeti u obzir imaju li problem sklonosti durenju. Ako imaju taj problem, je li on ozbiljan? Koliko je ozbiljan? Hoće li odustati od svog rada? Kada se dure, hoće li se naduriti, otići kući i prestati obavljati svoju dužnost, odbijajući se vratiti bez obzira na to tko ih zove? S takvim ljudima vrlo je teško postupati. Nikada ih nemojte koristiti – oni su puni bodlji. Nagovaranje nema učinka, discipliniranje nema učinka, i, bez obzira na to kako se razgovara u zajedništvu o istini, njima je to teško prihvatiti. Tek kada sami to dokuče i shvate, mogu se oporaviti i vratiti normalnom poimanju. Stoga ako nečija ljudskost, osim što ima iskvarene naravi, također ima mnoge nedostatke ili mane, kada se susretne s nečim neugodnim, to može uzrokovati da postane toliko negativan da se ne može oporaviti. Čak i ako ima neku odlučnost i voljan je težiti istini kako bi postigao spasenje te čak i ako ima namjeru dobro izvršiti svoju dužnost i biti u skladu s mjerilom kao stvoreno biće, kada se pojave poteškoće ili neugodne situacije, on više ne može ići naprijed. Stoga, ako osoba želi težiti istini i dobro izvršiti svoju dužnost, mora tragati za istinom kako bi riješila sve nedostatke ili mane koje mogu postojati u njezinoj ljudskosti. Ako ne posjeduješ srce koje ima ogromnu želju za Bogom ili čezne za istinom i ako nisi voljan prevladati te mane ljudskosti ili nemaš dovoljnu odlučnost za to, onda ćeš se suočiti s brojnim izazovima. Ako ne možeš čak ni promijeniti ili prevladati te osobne nedostatke, bit će ti još teže odbaciti svoju iskvarenu narav.

Sklonost iskorištavanju drugih

Razgovarajmo sada o „sklonosti iskorištavanju drugih”. Kakva je to vrsta problema? (Mana ljudskosti.) Je li to mana ljudskosti? Sklonost iskorištavanju predstavlja problem karaktera. Ako netko iskorištava druge u svakoj situaciji, čak i kad se radi o nečem tako neznatnom kao što je povrće, komad papira ili bočica vode, to predstavlja problem njegova karaktera – njegov je karakter podao. To nije mana ljudskosti. Razumijete li? (Da.) Takvi ljudi imaju podao karakter i nemaju integriteta. Kada kupuju u trgovini, uvijek se pokušavaju cjenkati i tražiti popuste. Kada kupuju povrće na tržnici, beskrajno se raspravljaju oko nekoliko centi. Kada borave u hotelu i vide besplatne stvari poput jednokratnih ručnika, četkice i paste za zube, odnose sve kući ne ostavljajući ni jednu jedinu stvar, bojeći se da nešto ne propuste. Neki ljudi kažu: „Jesu li skloni iskorištavanju drugih zato što su siromašni?” Ne, takva osoba jednostavno ima takav karakter. Njezinoj obitelji ne nedostaje novca, ali ona ipak ustrajava u iskorištavanju drugih. Nakon što povjeruje u Boga, takva osoba čak iskorištava i Božju kuću. Neki ljudi ne jedu u vlastitom domu, već uvijek idu u dom za ugošćavanje kako bi jeli na tuđi račun, pretvarajući se da su tamo kako bi pomogli u obavljanju nečega za dom za ugošćavanje. Potajno koriste stvari braće i sestara. Izbjegavaju koristiti vlastite stvari i uvijek koriste tuđe. Ne nose vlastitu odjeću i uvijek nose tuđu. Kada vide nekoga da pere rublje, zamole ga da im usput opere nekoliko stvari, a na kraju mu daju sedam ili osam komada odjeće za pranje – to je očito iskorištavanje drugih. Njihov je karakter jednostavno takav. Iako njihova obitelj očito ima novca, oni i dalje posuđuju novac od braće i sestara. Kada ih se pita kada će ga vratiti, oni kažu: „Vratit ću ga kada budem imao novca. Ako nemam novca, kako ga mogu vratiti? Nemam novca – samo svoj život!” Što te riječi znače? Oni očito ne žele vratiti posuđeni novac i nikada to nisu ni namjeravali – samo žele iskorištavati druge, koristeći tuđi novac za vlastiti užitak i kako bi slobodno trošili. To im je cilj. Kada vide da je netko kupio nešto novo, silno se zainteresiraju i stalno razmišljaju o tome da to posude. Ako to vlasniku treba i ne želi to posuditi, oni to svejedno na silu posude. Koriste ga dok se ne pohaba ili se ne pokvari i dalje ga ne vraćaju, odnoseći se prema tome kao da je njihovo. Takva osoba svugdje iskorištava druge, posuđujući stvari i nikada ih ne vraćajući. Je li to mana ljudskosti? (Ne.) To je nedostatak integriteta i podao karakter. Jeste li ikada vidjeli takvu osobu? (Jesmo.) Ima ih prilično mnogo. Recite Mi, može li takva osoba primjenjivati istinu? (Ne.) Kakvi su ljudi većina tih pojedinaca? Nisu li oni nitkovi? Bez obzira na to koliko iskorištavaju druge, ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti. Recite Mi, imaju li oni savjest? (Ne.) Kakvi su ljudi koji nemaju savjesti? Nemojmo govoriti jesu li oni dobri ili zli ljudi – u najmanju ruku, nedostaju im najosnovnija mjerila i uvjeti ljudskosti potrebni za primjenjivanje istine. Prethodno smo razgovarali u zajedništvu o tome kako osoba, da bi primijenila istinu, u najmanju ruku mora posjedovati savjest. Savjest osobe uključuje osjećaj srama. Imaju li osjećaj srama oni koji uvijek iskorištavaju druge bez imalo grižnje savjesti? (Ne.) Mogu li ljudi bez osjećaja srama primjenjivati istinu? (Ne.) Oni čine zlo bez ikakvog osjećaja i bez imalo grižnje savjesti. Stoga njih nimalo ne privlači činjenje pravednih djela ni hodanje ispravnim putem jer njihova ljudskost nema potrebu za takvim stvarima. Koje su njihove potrebe? Njihova je potreba zaštititi vlastite interese od bilo kakvog gubitka, istovremeno uzimajući tuđe interese i koristeći ih za sebe. Njihova ljudskost nema osjećaj grižnje savjesti ili samoprijekora zbog takvog ponašanja, niti ikakav osjećaj srama. Stoga je takvoj osobi vrlo teško primjenjivati istinu. Njezino načelo vladanja je: ničega što joj je korisno, bilo u materijalnom ili psihološkom smislu, ne smije se ni najmanje odreći. Što se tiče tuđih dobrih i vrijednih stvari, ona ih uvijek želi posjedovati, prigrabiti ili čak nasilno preuzeti. Čim joj se pruži prilika, prigrabit će tuđe dobre stvari za sebe. Ona si nipošto ne može dopustiti da propusti priliku, a ako je propusti, žalit će zbog toga cijeli život. To je njezino načelo vladanja. Budući da je vođena ovim načelom, ona iskorištavanje drugih smatra opravdanim i osjeća se spokojno kada iskorištava druge i prisvaja tuđe koristi kao svoje, osjećajući veliko zadovoljstvo zbog postignutog. Ako ne uspije iskoristiti druge ili propusti priliku za to, osjeća da nije uspjela i smatra sebe glupom. Kada iskorištava druge, osjeća se dobro, radosno i mirno. Ali kada vidi priliku za iskorištavanje drugih, a to ne učini, osjeća se uzrujano i nemirno: „Šteta je da ne iskoristim ovu priliku. Ako je netko drugi iskoristi, neću li ja biti na gubitku?” Pogledajte to – može li netko vođen ovim načelom pokušati biti dobra osoba? (Ne.) Dok primjenjuju istinu, ljudi trebaju otpustiti mnoge stvari, poput svog cijenjenog osjećaja ponosa, statusa i drugih psiholoških stvari, kao i nekih materijalnih stvari. Sve to uključuje osobne interese, a primjena istine zahtijeva od ljudi da se pobune protiv tih stvari, da ih prevladaju, odbace i otpuste. Ljudi koji su skloni iskorištavanju drugih nipošto ne mogu učiniti ništa od toga. Oni ne mogu otpustiti svoj ponos ili status, a još su manje sposobni odreći se bilo kakvih materijalnih interesa. Dok primjenjuju istinu, oni ne mogu učiniti ništa od toga. Dakle, mogu li oni primijeniti istinu? (Ne.) Stoga im je iznimno teško primijeniti istinu. Oni žele posjedovati sve psihološke i materijalne dobre stvari za sebe i nikada ih ne mogu otpustiti, što se izravno sukobljava i protivi načelima primjenjivanja istine. Zato oni ne mogu provesti istinu u djelo. Samo pogledajte one koji su osobito skloni iskorištavanju drugih – koliko daleko oni idu? Kada posjećuju nečiji dom, pobrinu se da popiju makar malo njihove vode i pojedu makar malo njihove hrane prije nego što odu. Recite Mi, mogu li ljudi s ovakvim karakterom primjenjivati istinu? (Ne.) Njihovo mjerilo za procjenu svega temelji se na načelu mogu li iskoristiti i ostvariti korist. Osobna korist je načelo prema kojem sve procjenjuju. Njihovo vladanje usmjereno je isključivo na iskorištavanje drugih. Sve dok ne trpe gubitke i mogu iskorištavati druge, osjećaju da to vrijedi truda. Oni vjeruju da u svom vladanju čovjek mora biti sposoban iskorištavati druge te da je netko inteligentan i pronicljiv samo ako je često iskorištavao druge – ako netko ne zna kako iskorištavati druge, ta je osoba glupa! Njihovo mjerilo za vladanje jest samo iskorištavati druge i nikada ne biti na gubitku. Oni uzimaju ovaj pristup kao svoje mjerilo za vladanje – mogu li oni primjenjivati istinu? (Ne.) Ima li istina ikakvo mjesto u njihovom srcu? Može li ona vladati u njihovom srcu? (Ne.) Koje onda istine oni mogu primijeniti? (Baš nijednu.) Oni uopće ne mogu primijeniti nikakve istine – njihov je karakter prenizak, zbog čega ih drugi preziru. Neki ljudi vrše dužnost u Božjoj kući; Božja kuća im osigurava neke predmete za svakodnevnu upotrebu, a oni često traže još pod izlikom da im ih je ponestalo, iako im je zapravo još ostalo. Zašto uvijek traže još? Oni misle: „Ako ja ovo ne iskoristim, a netko drugi to učini, neću li ja biti taj koji je na gubitku?” Pogledajte to – kakav je to karakter? Mjerilo koje ovakva osoba koristi za procjenu svega temelji se na načelu može li nešto iskoristiti i ostvariti korist. Njezino je srce u potpunosti ispunjeno interesima. Bez obzira na to kako ti s njom razgovaraš u zajedništvu o pozitivnim stvarima ili istini, ona to odbija prihvatiti, što nema nikakve veze s njezinim kovom ili time može li ona to razumjeti – stvar je u tome da je njezino načelo vladanja problematično. Ona nipošto neće prihvatiti niti primijeniti pozitivne stvari, niti će se pridržavati istina-načela. Njezin je karakter iznimno nizak. Recite Mi, je li potrebno s ovakvom osobom razgovarati u zajedništvu o istini? (Nije.) Zašto ne? (Zato što ona nikada neće primijeniti istinu.) Njoj nedostaje osjećaj savjesti u njezinoj ljudskosti i ona ne posjeduje osnovne uvjete za primjenu istine. Njezino je srce usmjereno isključivo na iskorištavanje drugih i ostvarivanje koristi. Može se reći da je ovakva osoba jednostavno nedostojna čuti istinu i nedostojna slušati propovijedi o postizanju spasenja. Vidite, vi niste u potpunosti razumjeli kakva je vrsta problema sklonost iskorištavanju drugih, zar ne? Čak ste mislili da je to mana ljudskosti. Je li to mana ljudskosti? (Nije.) Sada razumijete, zar ne? Kakva je to vrsta problema? (To je problem karaktera – ovakva je osoba niskog karaktera.)

Sklonost dobrotvornom darivanju

Razgovarajmo sada o sklonosti dobrotvornom darivanju. Ako iza nečije sklonosti dobrotvornom darivanju ne postoje motivi i ako je to samo ponašanje ili uobičajena praksa u njezinom svakodnevnom životu, onda bi se ta sklonost dobrotvornom darivanju trebala smatrati vrlinom ljudskosti. Davanje je, u svakom slučaju, bolje od primanja. U najmanju ruku, osoba koja je sklona dobrotvornom darivanju ima srce koje suosjeća s drugima i element dobrote unutar svoje ljudskosti te nije škrta i ne pridaje veliku važnost materijalnim stvarima. Štoviše, kada posjeduje razmjerno obilna materijalna dobra, ona će podijeliti svoje viškove, ili one stvari koje ne koristi, a prikladne su za druge, čineći život drugih ljudi malo lagodnijim ili lakšim. Sudeći prema motivu iza ovih postupaka, u najmanju ruku, ljudi koji imaju sklonost dobrotvornom darivanju imaju dobru ljudskost i pokazuju suštinska očitovanja suosjećanja i sažaljenja prema drugima – to je vrlina njihove ljudskosti. Takvi ljudi imaju relativno dobar karakter, daleko bolji od karaktera zlih ljudi koji vole iskorištavati druge i samovoljno prisvajati tuđu imovinu – oni imaju nešto veći integritet. Oni dobrotvorno daruju i pomažu drugima ne tražeći ništa zauzvrat, ne tražeći pohvale od drugih i ne koristeći dobročinstva za izgradnju dobre slike o sebi u javnosti. To je jednostavno njihov stav u vladanju, ili njihov način života. Na primjer, kada vide da nekome nedostaje odjeće, oni odmah daju svoj višak odjeće toj osobi da je nosi. Kada vide da je obitelj neke osobe siromašna i često nema dovoljno za jelo, oni im daju malo riže svoje obitelji kako bi i oni imali dovoljno za jelo. Kada kupe novo računalo i vide da je tuđe računalo jedva upotrebljivo, oni daju svoje staro računalo toj osobi na korištenje. Oni dobrotvorno daruju ne tražeći ništa zauzvrat – to je jednostavno njihov karakter. To je vrlina ljudskosti i također se može svrstati u očitovanje dobrog karaktera. Ponašanje koje odražava sklonost dobrotvornom darivanju uopće nije loše, ali neki ljudi, zato što su skloni dobrotvornom darivanju, često misle: „Ja sam dobar, ja sam plemenit, ja sam velikodušan. Život mnogih ljudi poboljšao se nakon što su primili moj dobrotvorni dar i pomoć. Ja sam predmet Božjeg spasenja. Ako Bog ne spasi nekoga poput mene, kakvu bi onda osobu On spasio?” Oni često sebe smatraju „dobrom osobom koja je sklona dobrotvornom darivanju”. Pretpostavimo da im netko kaže: „Tvoja ljudskost nije dobra. Ti činiš mnoge stvari koje se protive istini i ne voliš istinu.” Nakon što to čuju, oni će se naljutiti. U čemu je ovdje problem? Obitelji nekih ljudi razmjerno su imućne i sva su braća i sestre oko njih primili usluge od njih. Stoga ti ljudi često razmišljaju: „Vrlo sam se dobro odnosio prema ovim ljudima u crkvi – svi su oni primili neku pomoć od mene. Nemam li ja ugled i status u srcu ovih ljudi? Nisam li ja osoba najboljega kova i s najboljom ljudskošću u crkvi? Zar ne bih li trebao biti vođa? Ne bi li me sva braća i sestre trebali slušati?” Kakva je to vrsta problema? Zar to nije problem iskvarenih naravi? (Jest.) Samo zato što pokazuju malo dobrog ponašanja, oni više ne znaju gdje im je mjesto, odnose se prema tom ponašanju kao prema zasluzi, uvijek želeći biti crkveni vođa, i njihov se ego napuše, jer misle da su iznimni. Oni ne povezuju sa sobom razne iskvarene naravi koje su razotkrivene Božjim riječima. Vjeruju da njihova sklonost dobrotvornom darivanju znači da su dobre osobe, da nemaju nikakve iskvarene naravi, da je sve što čine ispravno te da bi trebali biti vođe i primjeri u crkvi te da bi se sva braća i sestre trebali ugledati na njih. Što se time razotkriva? (Iskvarene naravi.) To je doseglo razinu iskvarenih naravi. Iako je sklonost dobrotvornom darivanju vrlina ljudskosti, ako netko zbog toga prosuđuje sebe kao dobru osobu koja će sigurno biti spašena, je li takvo razmišljanje i gledište ispravno? Oni smatraju da njihovo dobro ponašanje u vidu sklonosti dobrotvornom darivanju znači da imaju dobar karakter i plemenit integritet, pa čak to smatraju i primjenjivanjem istine i pokoravanjem Bogu. To je teška pogreška. To je oholost i samopravednost te potpuni nedostatak samosvijesti. Za sklonost dobrotvornom darivanju može se reći da je dobro ponašanje. U najboljem slučaju, osoba koja je sklona dobrotvornom darivanju ima razmjerno dobar karakter, mnogo bolji od onih koji iskorištavaju druge. Međutim, ne možeš tvrditi da si dobra osoba, da nemaš iskvarene naravi i da posjeduješ istina-stvarnost te da si podoban biti crkveni vođa, stajati iznad drugih i izdavati naredbe, samo zato što pokazuješ to dobro ponašanje u vidu sklonosti dobrotvornom darivanju. To je ohola narav. Iako si sklon dobrotvornom darivanju i pomaganju drugima – pokazujući neka od tih dobrih ponašanja – što je vrlina ljudskosti, to ne dokazuje da nemaš iskvarene naravi. Ako se prema svojoj sklonosti dobrotvornom darivanju i pomaganju drugima odnosiš kao prema zasluzi i razviješ ambiciju da postaneš crkveni vođa i uzdigneš se iznad drugih, to je problem iskvarenih naravi. Vidiš li sada razliku? Imati dobar karakter ne znači da netko nema iskvarene naravi. Neki ljudi u osnovi prilično dobro komuniciraju i druže se s drugima – ne iskorištavaju druge, pa čak i dobrotvorno daruju i pomažu drugima – oni imaju neke vrline ljudskosti. Međutim, nakon što provedeš neko vrijeme s njima, otkriješ da su vrlo oholi, da se vole hvalisati te da ponekad čak govore laži i prilično su lažljivi. Ako ih kritiziraš, oni to odbijaju prihvatiti i pomalo su zlobni, čak udaraju šakom o stol i govore: „Vjerujem u Boga toliko godina – tko nije primio dar od mene? Pitajte braću i sestre – jesam li ikada ikoga iskoristio? Jesam li ikada ikome naudio ili ga povrijedio?” Čini li te to što nisi naudio drugima dobrom osobom? Nije li to što netko neće nauditi drugima samo goli minimum koji bi osoba trebala činiti? Koji razlog imaš da budeš nadmen? Ne nauditi nikome ili ne povrijediti nikoga je ono što bi osoba trebala činiti – to nije zasluga. To što ne iskorištavaš druge ne znači da si sposoban primijeniti istinu i pokoriti se Bogu. Trebao bi naučiti promišljati o sebi i biti sposoban prihvatiti tuđu kritiku i pomoć – tek tada ćeš biti netko tko ima razuma. Sada te orezuju jer si razotkrio iskvarenu narav i tvoji postupci nisu u skladu s istinom. To nije poricanje činjenice da je tvoje dobro ponašanje u vidu sklonosti dobrotvornom darivanju pozitivna stvar, niti poricanje tvog karaktera. Umjesto toga, orezivanje i razotkrivanje se primjenjuju jer si napravio pogrešku i prekršio istina-načela. Ako to možeš prihvatiti, onda si netko tko voli istinu i može primijeniti istinu. Ako to ne prihvatiš, onda je tvoja sklonost dobrotvornom darivanju, u najboljem slučaju, vrlina ljudskosti. Ali budući da oholost, zlobnost i opačina unutar tvojih iskvarenih naravi prevladavaju, ti ne možeš prihvatiti istinu i stoga si krajnje podao i bezvrijedan. Ovakvi ljudi prave veliku dramu kada se suoče s orezivanjem, govore o svojim kvalifikacijama i razmeću se ono malo dobrog ponašanja koje su pokazali. Ponašaju se poput bijesnih pasa, praveći ispade. Ono malo dobre slike u javnostikoju su imali potpuno nestaje, a njihova je priroda temeljito razotkrivena. Svi to jasno vide i kažu: „Ova osoba ima ozbiljno iskvarenu narav – to je zla osoba, goropadnik! Sreća je da nije izabrana za crkvenog vođu. Da je postala crkveni vođa, ne bi mogla podnijeti ni najmanju kritiku – kad bi je netko pokušao smijeniti, nikada ne bi ostavila tu osobu na miru i borila bi se protiv nje do smrti. To bi bilo katastrofalno!” Ako gledaš samo jedno njihovo dobro ponašanje ili jednu kvalitetu njihove ljudskosti, jednostavno ne možeš vidjeti kakve su njihove iskvarene naravi, kakav je njihov stav prema istini, niti mogu li se pokoriti istini. Kada razotkriju iskvarenu narav, a zatim prođu kroz razotkrivanje i orezivanje, njihov će stav prema istini malo-pomalo isplivati na površinu i biti razotkriven. Stoga karakter osobe ili vrline i mane njezine ljudskosti ne mogu u potpunosti odrediti prihvaća li ona istinu. Promatrajući njezin karakter ili vrline i mane njezine ljudskosti, također je nemoguće vidjeti kakav je njezin stav prema istini. Tek kada razotkrije iskvarenu narav, ili kada se suoči s razotkrivanjem i orezivanjem, njezin će stav prema istini biti razotkriven i tek tada se može znati voli li istinu, može li primijeniti istinu i koliko nade ima da će na kraju biti spašena. Iz sklonosti takvih ljudi dobrotvornom darivanju i pomaganju drugima, možeš vidjeti koje vrline i mane ljudskosti imaju. Zatim, iz niza njihovih problema – poput toga da postaju oholi i samopravedni te žele postati vođe i stajati iznad drugih zbog svoje sklonosti dobrotvornom darivanju i pomaganju drugima – možeš jasno vidjeti njihov stav prema istini; a na temelju njihovog stava prema istini, možeš jasno vidjeti mogu li postići spasenje. Kroz ta ponašanja, možeš razlučiti vrline i mane njihove ljudskosti, razlučiti njihov karakter i istovremeno naučiti uočiti razliku između ljudskosti i iskvarene naravi, ali ne možeš u potpunosti dokučiti mogu li oni konačno biti spašeni ili kakav će biti njihov ishod. Prosuditi može li netko biti spašen nešto je složenije – također moraš gledati može li prihvatiti istinu, promišljati o sebi i pokazati istinsko pokajanje kada razotkrije iskvarenu narav; to se mora prosuđivati na temelju tih aspekata.

Voljeti se družiti i biti povučen

Voljeti se družiti – koji je to aspekt? (Urođeno stanje.) To je urođeno stanje, način ovozemaljskog ophođenja dok je čovjek u skupini ljudi. Neki ljudi uživaju u druženju s drugima, nikada im to ne dosadi i sposobni su i voljni družiti se s ljudima bez obzira na njihovu osobnost. Neki ljudi, međutim, radije izbjegavaju mnoštvo i nisu voljni družiti se s drugima. To je povezano s nečijom urođenom osobnošću. Kada se to odnosi na osobnost, zasigurno se odnosi na urođena stanja. Sklonost druženju povezana je s osobnošću osobe; to se ne tiče vrlina ili mana ljudskosti, i naravno, ne odnosi se ni na kakvu iskvarenu narav. Ovo je razmjerno jednostavno očitovanje. Biti povučen – u koji to aspekt spada? (To je dio nečije urođene osobnosti.) (To je mana ljudskosti.) Ovdje postoji određeno neslaganje – dakle, u čemu je točno problem s povučenošću? (Biti povučen ukazuje na to da netko ima lošu osobnost.) Imati lošu osobnost mana je ljudskosti. Sama osobnost također je aspekt nečijih urođenih stanja, pa je ova osobina povučenosti i urođeno stanje i mana ljudskosti. Ona ne spada u iskvarenu narav i ne odnosi se na nečije vladanje. Biti povučen znači uvijek izbjegavati ljude, ne biti voljan dijeliti svoje misli s drugima, radije raditi stvari sam, ne voljeti se družiti s drugima i ne voljeti živjeti među ljudima. Takvi ljudi vole boraviti samo u osami ili u nekom kutu. Kada ima mnogo ljudi, nisu voljni govoriti. Nisu dobri u komunikaciji s drugima. Kada ipak komuniciraju s drugima, osjećaju tjeskobu i paniku, ili završe u nekim neugodnim i nezgodnim situacijama. To je problem osobnosti unutar urođenih stanja i, naravno, također je mana ljudskosti, zar ne? (Tako je.)

Plašljivost i smjelost

Pogledajmo sada plašljivost – kakav je to problem? (Urođeno stanje.) (Mana ljudskosti.) To je urođeno stanje, a također i mana ljudskosti. Recite Mi, što znači biti plašljiv? Bojati se izaći noću, bojati se miševa, stonoga i škorpiona, kao i bojati se upadanja u nevolje i ne biti voljan suočiti se sa složenim pitanjima – sve su to očitovanja plašljivosti. Neki se ljudi onesvijeste od straha kada vide zmiju. Neki se ljudi toliko uplaše kada čuju za prometnu nesreću da drhte cijelim tijelom. Neki se ljudi, kad čuju da su vjernici u Boga progonjeni i da mogu biti uhićeni, osuđeni i zatvoreni, toliko uplaše da se ne usude vjerovati. Ima i onih koji se ne usude voziti se na vlaku smrti. Takvi se ljudi ne usude ni u čemu sudjelovati niti išta pokušati ako postoji i najmanja stvar koju ne mogu prozreti ili ako je to nešto što prije nisu radili. Ne samo da se ne usude okušati u opasnom poslu ili opasnim aktivnostima, već se boje raditi i stvari koje bi normalni ljudi trebali raditi u svakodnevnom životu. Na primjer, ako se od njih traži da nauče voziti, oni kažu: „Ne usuđujem se voziti. Toliko je automobila na cesti i voze tako brzo – što ako me netko udari?” Netko kaže: „Zašto se uvijek brineš oko prometne nezgode? Zar ne možeš jednostavno biti malo oprezniji u vožnji?” Ali oni se i dalje boje: „Kad se automobil jednom pokrene, izvan je moje kontrole. Ako se nezgoda doista dogodi, nitko to ne može kontrolirati!” Oni uvijek razmišljaju u negativnom smjeru, pa ne mogu ništa postići. Biti plašljiv urođeno je stanje, a također je i mana ljudskosti. Plašljivi ljudi su pretjerano oprezni i sitničavi u svemu što rade. Obično ne čine velike pogreške niti velika zlodjela. Ali s bilo kojeg stajališta, to se ne može smatrati vrlinom – to je mana ljudskosti. A što je sa smjelošću? Koji se izrazi obično povezuju sa smjelošću? (Biti ludo hrabar, postupati nepromišljeno iz smjelosti.) „Postupati nepromišljeno iz smjelosti”, „biti nečuveno smion” i „biti besramno smion” – sve se to odnosi na smjelost. Dakle, je li smjelost dobra ili ne? (Ovisi o čemu se radi.) Ovisi o situaciji i o tome kakva je osoba u pitanju. Gledano sa stajališta ljudskosti, smjelost se ne može svrstati u vrlinu ili manu – kategorizirat ćemo je kao urođeno stanje. Nečija smjelost mora se razmatrati ovisno o situaciji; osim toga, mora se gledati ima li on granice u onome što radi i kakav je njegov karakter. Ako mu je karakter loš, smjelost ga može navesti na kršenje zakona, činjenje zla i počinjenje zločina, na iskorištavanje drugih, stjecanje nezakonite dobiti te na to da svugdje vara i obmanjuje ljude. Ako mu netko ponudi novac da počini zlodjelo, sposoban je to učiniti. Kako bi iskoristio druge, usudi se učiniti bilo kakvo loše djelo, bez obzira na posljedice i bez obzira prema drugima. Je li ovakvo nepromišljeno postupanje iz smjelosti dobro? (Nije.) Neki ljudi svugdje varaju druge radi svog posla. Posao koji vode nezakonit je – to je samo fantomska tvrtka bez stvarnog poslovanja. Ali zbog svoje smjelosti u kombinaciji sa sposobnošću obmanjivanja oni privremeno zgrću bogatstvo, žive u vilama i voze limuzine – uživaju u vrlo dobrom životu, ali novac i materijalna dobra u kojima uživaju stečeni su prijevarom kao rezultat njihove smjelosti. Je li to dobra stvar? Recite Mi, je li ta smjelost dobra? (Nije.) Stoga se, kada se radi o smionim ljudima, mora gledati put kojim idu. Ako se zbog svoje smjelosti usuđuju varati i obmanjivati druge, oni čine veliko zlo. Što više varaš i što više iskorištavaš druge, to će teža biti kazna koju ćeš primiti u budućnosti, zar ne? Ne donosi li to nesreću? (Da.) Ako si plašljiv i želiš varati i obmanjivati druge, malo ćeš se manje upuštati u prijevare, a kazna koju ćeš primiti u budućnosti bit će blaža. Dakle, za takve ljude koji ne idu ispravnim putem, je li bolje da budu donekle plašljivi ili donekle smioni? (Bolje je biti donekle plašljiv.) Za te ljude koji ne idu ispravnim putem, koji su sposobni varati i obmanjivati druge, koji ne poštuju zakon i uvijek nastoje iskoristiti rupe u zakonu kako bi nepošteno ostvarili dobit i koji u bilo kojem trenutku mogu prekršiti zakon, smjelost je nesreća – to je mana i nedostatak njihove ljudskosti. S druge strane, biti plašljiv postaje dobra stvar – to im je čak i zaštita. Plašljivi ljudi zarade nešto novca kako bi mogli osigurati osnovne potrebe za svoju obitelj i sebe te također uživati u nekoj raskoši, i na tome stanu. Kazna koju će primiti u budućnosti bit će blaža. Smioni ljudi usude se bezobzirno činiti zlodjela te varati i obmanjivati druge, uzimajući ono što pripada drugima kako bi sami imali više toga za uživanje. Oni iskorištavaju druge – zar neće morati to nadoknaditi u budućnosti? (Hoće.) Ako budu imali sljedeći život, kazna koju će tada primiti bit će stroga – možda to čak neće moći u potpunosti nadoknaditi u jednom ili dva života. Neki ljudi provedu cijeli život vodeći restorane ili baveći se poslom, zarade jedan ili dva milijuna ili čak desetke milijuna u imovini, a ipak sami ne stignu uživati ni u čemu od toga jer se sve koristi za otplatu dugova. Čak i kada dođu u sedamdesete ili osamdesete godine, još uvijek nisu završili s otplatom. O čemu se ovdje radi? To je uzročno-posljedična kazna – možda je to zato što su u svojim prošlim životima iz pohlepe uzeli previše od drugih, pa su otplaćivali dugove tijekom ovih nekoliko života. Nije li to zato što su u svojim prošlim životima bili previše pohlepni, previše smioni i previše iskorištavali druge, što je kao posljedicu imalo kaznu u njihovom sadašnjem životu? (Da.) Za ljude koji ne idu ispravnim putem, biti pomalo plašljiv je zaštita, dok je smjelost loš znak.

Ako osoba ide ispravnim putem, je li smjelost dobra? (Jest.) Što je u tome dobro? (Ako je smiona, kada se suoči s progonom, može i dalje ustrajati u vjeri u Boga.) Ova smjelost ne odnosi se samo na tjelesnu hrabrost. Ako je to vrsta smjelosti koja je tjelesna hrabrost, onda je to bezobzirnost i nepromišljenost – to je donekle impulsivno i slijepo. Na primjer, ako si smion i budeš uhićen zbog vjere u Boga, hoćeš li se bojati mučenja? Hoćeš li se bojati smrti? Hoćeš li se bojati kazne zatvora od dvadeset ili trideset godina? Ako ćeš se bojati, onda je to što kada počneš vjerovati u Boga kažeš „Ne bojim se” nepromišljenost, a ne istinska smjelost. Koje očitovanje nije nepromišljenost? To je kada na početku svoje vjere u Boga imaš određenu hrabrost, ali imaš i istinsku vjeru. Na što se odnosi ta istinska vjera? To znači da u vjeri u Boga imaš odlučnost: „Ako budem progonjen, uhićen i mučen zbog vjere u Boga, moram biti spreman položiti svoj život. Bez obzira na to kako me ili do koje mjere mučili, neću izdati crkvu niti postati Juda – ne bojim se smrti!” To je jedan aspekt. Drugi je aspekt taj da, ako doista budeš uhićen i progonjen i veliki crveni zmaj ti zaprijeti kako bi te naveo da izdaš crkvu, možeš prozreti Sotonine spletke, ne biti sputan njima i postojano svjedočiti, govoreći: „Sve u vezi s čovjekom, uključujući njegov život i smrt, u Božjim je rukama. Ja se ne bojim!” To nije ni nepromišljenost ni puka hrabrost; to je istinska vjera. Imati tu istinsku vjeru i biti sposoban postojano svjedočiti tvoja je vrlina. Pretpostavimo da nemaš istinsku vjeru i samo kažeš: „Ne bojim se – u najgorem slučaju, umrijet ću”, ali kada se suočiš s uhićenjem, toliko se uplašiš da se pomokriš u hlače. Nakon uhićenja, prva stvar na koju pomisliš jest: „Hoću li biti mučen? Hoće li moje tijelo patiti? Ako mi na tijelo prislone električni žarač za žigosanje, hoću li to moći izdržati? Ako mučenje bude okrutno, hoću li umrijeti? Ako umrem, Bog me neće zapamtiti, zar ne? Zar neću moći postići spasenje? Ako to doista ne budem mogao podnijeti, izdat ću crkvu i postati Juda. Ako budem kažnjen i uništen nakon što postanem Juda, neka tako bude – barem sada neću trpjeti bol.” Ne gubiš li u tom slučaju svoje svjedočanstvo? Recimo da ti Komunistička partija tada zaprijeti, koristeći tvoju obitelj da te ucjenjuje – ne dopuštajući tvojoj djeci da studiraju na sveučilištu, uskraćujući tvojim roditeljima pristup zdravstvenom osiguranju, oduzimajući sva prava tvojoj obitelji – tada ćeš se uplašiti i nećeš imati istinsku vjeru. Kamo će nestati tvoja hrabrost? Jesi li doista smion? Ako nemaš istinsku vjeru, tvoja je smjelost samo nepromišljenost. Samo kada imaš istinsku vjeru, tvoja je hrabrost istinska. Ako prije uhićenja pomisliš: „Bog neće dopustiti da budem uhićen” i zbog te misli stekneš hrabrost, to nije istinska čvrstina niti istinska vjera. Pretpostavimo da si prije uhićenja već o svemu tome dobro promislio i kažeš: „Čovjekov život i smrt u Božjim su rukama. Ako Bog doista želi uzeti moj život, trebao bih se pokoriti. Što se tiče mog budućeg odredišta, to je određeno jednom Božjom riječi. Kako god se Bog odnosio prema meni i kakvo god mi odredište dodijelio, sve je to Božja pravednost i ja ću se pokoriti. Ako Bog uredi da umrem u zatvoru, to je moja čast – voljan sam prinijeti ovaj život Bogu. Ma koliko veliku patnju doživio, imat ću jedno nepromjenjivo vjerovanje, a to je da povjeravam svoj život u Božje ruke, i ma kako me Sotona mučio, mrcvario ili podvrgavao torturi, nikada mu neću popustiti. Ne brinem se oko toga hoću li umrijeti. Čak i ako umrem, to je pod Božjom suverenošću i On je to predodredio. I dalje ću zahvaljivati Bogu i slaviti Ga!” Takvu vrstu vjere moraš imati; samo s takvom vjerom možeš imati istinsku hrabrost. Recimo da si prije uhićenja, prije nego što ti se to doista dogodi, prozreo te stvari, da imaš istinsku vjeru u Boga, istinsku pokornost Bogu te istinsko razumijevanje i prihvaćanje pitanja života i smrti, i da možeš u potpunosti povjeriti sebe u Božje ruke, pa kada doista budeš uhićen i suočiš se s mogućnošću smrti, ta shvaćanja u tvom srcu ostanu nepromijenjena – tada se tvoja vjera neće pokolebati. Bez obzira na okolnosti, ako tvoja vjera nije slomljena ili poražena, uvijek ćeš imati hrabrosti. Pretpostavimo da prije uhićenja, prije nego što ti se to doista dogodi, nisi o tim stvarima dobro promislio i samo se zavaravaš mišlju: „Voljan sam prinijeti svoj život. Moj je život dao Bog – u najgorem slučaju, umrijet ću kao mučenik za Boga!” U tom slučaju, kada te veliki crveni zmaj bude mučio, a zatim te osudio na deset godina zatvora, ostat ćeš zapanjen: „Mislio sam da će smrt biti kraj svega. Da sam postao mučenik, Bog bi me zapamtio. Nisam očekivao da neću uspjeti postojano svjedočiti i da ću na kraju biti osuđen na deset godina. Deset godina – to nije deset dana ili deset mjeseci! Kako bih to trebao izdržati?” Budući da o tim stvarima nisi prije razmišljao, hoće li to biti lako shvatiti u tom trenutku? Bit će donekle teško, zar ne? (Da.) Kada se pojave poteškoće, ljudi razmišljaju samo o tome kako se nositi s njima i kako pobjeći od njih. Ako je tvoj poriv za bijegom od poteškoća snažan, onda će tvoj poriv da im se prilagodiš usred teške situacije biti iznimno slab. Stoga ti postaje vrlo teško pokoriti se takvom okruženju kada se suočavaš s poteškoćama. Kako bi se onda takve situacije trebale riješiti? Moraš odmah tragati za istinom i dobro promisliti o tim stvarima; također moraš otkriti put za to kako bi trebao primjenjivati istinu. Na primjer, ako trebaš biti zatvoren na deset godina, što ćeš pomisliti? „Hoće li se moja žena (ili muž) razvesti od mene? Koliko će moja djeca imati godina nakon deset godina? Neću ispuniti svoju odgovornost prema njima – hoće li me se odreći i odbiti brinuti se o meni u starosti? Kako ću živjeti nakon izlaska? Nakon deset godina, moji će roditelji biti stari, a ja neću ispuniti svoju sinovsku dužnost prema njima – neće li to značiti da nisam odan roditeljima? Hoće li se Božje djelo završiti nakon deset godina? U zatvoru neću ništa zadobiti – neću prisustvovati nikakvim okupljanjima, niti slušati ikakve propovijedi i neću razumjeti istinu. Zar neću zaostati tijekom tih deset godina? Neće li to značiti da sam eliminiran? Hoće li me Bog i dalje htjeti? Ako prođem kroz ovu patnju, hoće li Bog to zapamtiti? Ako On to ne zapamti i ja ne budem mogao zadobiti spasenje, zar neću onda uzalud provesti to vrijeme u zatvoru? Puno toga će se promijeniti u deset godina, a ja neću ništa zadobiti dok ću puno toga izgubiti.” Kada razmišljaš o tim stvarima, pojavljuju se poteškoće. Kako bi se trebao suočiti s tim poteškoćama? Zar ne bi trebao razmišljati o tome kako prebroditi svaki dan? Ako o tim stvarima nisi dobro promislio i nisi došao dotle da razumiješ istinu i jasno sagledavaš stvari, onda će, kada se suočiš s uhićenjem, tvoj život i smrt ovisiti o jednoj jedinoj misli: trenutak plašljivosti i straha, jedna jedina misao ili zamisao, može te navesti da postaneš Juda, izdaš crkvu i potratiš sav svoj prethodni trud. Ako o tom pitanju ne možeš dobro promisliti ili ga prozreti, bit će vrlo teško ne brinuti se o svojim izgledima i sudbini, i bit će vrlo teško povjeriti svoj život i smrt u Božje ruke i dopustiti Mu da orkestrira kako On želi. Ako ne možeš prozreti pitanja života i smrti i još uvijek gajiš način razmišljanja iskušavanja sreće, želeći se nekako provući, onda ćeš biti razotkriven kada te snađe neko okruženje. Svi oni koji su postali Jude kada su uhićeni, potpisujući „Tri izjave”, učinili su to preko noći i Sotona ih je žigosao žigom zvijeri. Čovjekov život i smrt ponekad ovise o jednoj jedinoj misli. Bez istine je vrlo teško prebroditi krize. Dakle, što je istinska smjelost? Ako netko nešto postigne oslanjajući se na nalet sirove snage, je li to istinska smjelost? Nije – to je brzopletost. Istinski hrabra osoba u svom srcu ima određenu razinu razlučivanja u vezi s mnogim pozitivnim i negativnim stvarima. Sposobna je u sebi složiti se s pozitivnim stvarima, prihvatiti ih i nedvojbeno ih priznati, dostižući to da se može pokoriti istini i Božjoj suverenosti. Samo na taj način možeš imati istinsku hrabrost. Ako u svom srcu ne posjeduješ te stvari, tvoja je smjelost samo budalasta – poput tek rođenog teleta koje se ne boji tigra. Stoga, u zemlji koja se opire Bogu, vjerovanje u Boga i Njegovo slijeđenje ne zahtijeva samo hrabrost, već, što je još važnije, zahtijeva vjeru. Usuđuješ se vjerovati u Boga ne zato što si smion, već zato što imaš vjeru. Neki ljudi kažu: „Mislim da vjerujem u Boga jednostavno zato što sam smion i ne bojim se progona.” Ta izjava može biti točna. Vjeruješ zbog lude hrabrosti, ali u svjetlu tvoje gluposti, neznanja i jednostavnosti, Bog ti pokazuje posebnu milost, postavljajući ti određena okruženja, kao i pružajući ti zalijevanje i opskrbu istinom. Na taj način počinješ razumijevati i zadobivati priličan broj istina. S vremenom, tvoja luda hrabrost dobiva elemente istinske vjere i tek tada tvoja hrabrost raste i više se usuđuješ suočiti s budućim okruženjima ili progonom. Ako osoba nema istinsku vjeru i oslanja se na nalet snage, govoreći: „Usuđujem se vjerovati u Boga! Ne bojim se progona niti uhićenja i zatvaranja!” – takva hrabrost neće dugo trajati. Bez opskrbe istinom, bez toga da Bog postavlja okruženja u stvarnom životu kako bi te obučio, kako bi te naveo da primjenjuješ istinu, kako bi te naučio ispravnom suočavanju s raznim stvarima, tvoja je smjelost čista luda hrabrost i to uopće nije istinska vjera. Razumiješ li? (Da.) Ako je to doista luda hrabrost, onda te to čini nepromišljenom, glupom, neukom osobom. Neki ljudi koji vjeruju u Boga imaju vrlo jednostavno razmišljanje, zamišljajući da su stvari vrlo jednostavne, uopće ne predviđajući kakve će opasnosti biti uključene u slijeđenje Boga. Ali kada naiđu na prepreke, tek tada shvaćaju da nije jednostavno slijediti Boga. Ako je nečija smjelost vrlina ljudskosti, onda je ta osoba u najmanju ruku jednostavna i izravna, nije komplicirana i ne razbija glavu svime i svačime. Ali pretpostavimo da je tvoja smjelost potaknuta namjerom da dobiješ blagoslove te misliš: „Ako vjeruješ u Boga, možeš ući u nebo, dobiti velike blagoslove te izbjeći nesreće i smrt, pa ću vjerovati, što god bilo!” Drugim riječima, tvoja je vjera potaknuta naletom ludo hrabre sirove snage; to nije tvoja jednostavna želja da vjeruješ u Boga; umjesto toga, to je potjera za blagoslovima. U tom slučaju, tvoja je smjelost u najboljem slučaju luda hrabrost i ne može se svrstati u vrlinu ljudskosti. Stoga, kada se radi o smionim ljudima, moraš vidjeti kakva je njihova ljudskost-bit. Ako nemaju savjesti i razuma i samo su ludo hrabri, onda imaju malo vrijednosti i ne mogu postići ništa smisleno. Ali ako su sposobni vjerovati u Boga i prihvatiti istinu, onda takvi ljudi imaju vrijednost. Ako je osoba smiona, ali nema sposobnost razumijevanja, ne može razumjeti istinu i vjeruje u Boga isključivo radi dobivanja blagoslova te je voljna odreći se svoje obitelji i karijere i ne boji se progona kako bi zadobila blagoslove – onda to nije vrlina ljudskosti, već pogrešno razmišljanje i gledište. Jesu li pogrešna razmišljanja i gledišta u skladu s Božjim nakanama? (Nisu.) Je li netko plašljiv ili smion tiče se njegovih urođenih stanja i nema puno veze s biti njegove ljudskosti.

Kad ne bismo razgovarali u zajedništvu o raznim očitovanjima urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi, biste li ih mogli sami razlučiti? (Možda bismo mogli razlučiti jednostavna očitovanja, ali ne bismo mogli ona složenija.) Sada, nakon razgovora o razlikama između urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi, možete li ih razlučiti? (Možemo ih razlučiti malo bolje nego prije.) Ako navedem neke neobičnije primjere, hoćete li ih tada moći razlučiti na temelju onoga o čemu sam besjedio? Teško je reći, zar ne? Onda ćemo sljedeći put nastaviti razgovarati o pitanjima povezanim s ovom temom. Kako budemo više razgovarali, vi ćete prepoznati neka pravila za razlučivanje različitih vrsta pitanja. Što se tiče raznih očitovanja ljudskosti, urođenih stanja i iskvarenih naravi, općenito možete razlučiti očitovanja o kojima se razgovaralo. Što se tiče onih o kojima se nije razgovaralo, samo ljudi koji imaju duhovno razumijevanje ili oni koji znaju kako tragati za istinom mogu razlučiti neka od njih. Ljudi lošega kova možda neće biti dorasli tome i neće ih moći razlučiti, pa trebaju više slušati i postavljati više pitanja. Ako ne budemo razgovarali o ovim pitanjima, ona će vam uvijek ostati nejasna, a ono što govorite također će biti nejasno; uvijek će postojati jaz između vašeg razumijevanja i čistog razumijevanja istine, zar ne? (Da.)

Danas smo razgovarali u zajedništvu o pitanjima kova. Možete li sada razlučiti kakav je nečiji kov? (Možemo ga otprilike razlučiti.) Ako ga ne možete razlučiti, onda uzmite vremena i iskusite stvari. U svakodnevnom životu susretat ćete se s tim stvarima. Naučite primjenjivati riječi iz našeg razgovora u stvarnom životu, povezujući ih s očitovanjima ljudi malo-pomalo – razlučujući sebe i razlučujući druge, upoznajući sebe i upoznajući druge. Postupno ćete moći procijeniti te stvari i imat ćete mjerilo za to. Načela za gledanje na ljude i stvari, kao i za vladanje i postupanje, postajat će sve jasnija. Puno smo razgovarali o raznim aspektima razlučivanja urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi. Bez obzira na to o kojim očitovanjima ili kojim otkrivanjima ljudskosti razgovaramo, ništa od toga nisu prazne riječi – sve se te stvari mogu susresti, vidjeti i osjetiti u stvarnom životu. Stoga morate naučiti gledati na razne stvari i razne vrste ljudi povezujući Božje riječi s njima. Samo ako naučite povezivati razna stanja i pitanja iz našeg razgovora sa stvarnim životom, možete postupno napredovati u gledanju na ljude i stvari, kao i u vladanju i postupanju, imati točno razumijevanje raznih pitanja povezanih s istinom i postupno shvatiti razna istina-načela. Razumijete li? (Da.) Iako se pitanja o kojima smo raspravljali prvenstveno koriste za razlučivanje raznih stanja i otkrivanja koja ljudi pokazuju i ne omogućuju ti izravno da razumiješ istinu i uđeš u nju, sva će ta pitanja utjecati na tvoje razumijevanje istine, kao i na tvoj ulazak u istina-stvarnost. Stoga, iako se u ljudskim predodžbama može činiti da se ta pitanja tiču samo ljudskosti, urođenih stanja ili nekih očitih iskvarenih naravi, svako pitanje i svaka izjava povezani su s ulaskom ljudi u istinu. Dakle, to su pitanja s kojima se moraš suočiti na putu ulaska u istinu – ne možeš ih izbjeći. Razna pitanja i očitovanja ljudskosti, bila ona pozitivna ili negativna, sve su to stvari s kojima ćeš se suočiti i susresti u raznim okruženjima u svakodnevnom životu. Ako, kada se suočiš s raznim pitanjima, ne možeš razlučiti nijedno od njih i sve ih uopćuješ, smatrajući istina-načela iz našeg razgovora propisima ili doktrinama, onda nikada nećeš moći ući u istina-stvarnost. Zašto je tome tako? Zato što nikada nećeš razumjeti što je istina.

U redu, to je sve za današnji razgovor. Doviđenja!

25. studenog 2023.