38. poglavlje

S obzirom na čovjekova urođena svojstva, to jest, čovjekovo pravo lice, doista nije bilo lako izdržati do sada, i samo je kroz to Božja velika sila postala istinski očita. Imajući na umu suštinu tijela te činjenicu da je čovjeka do sada iskvario veliki crveni zmaj, kako bi on mogao opstati do današnjeg dana, da ga nije usmjeravao Duh Božji? Čovjek je nedostojan doći pred Boga, ali radi Svog upravljanja i kako bi u dogledno vrijeme dovršio Svoj veliki projekt, Bog je volio čovječanstvo. Iskreno govoreći, Božja ljubav prema čovječanstvu je nešto što nijedan čovjek nikako ne bi mogao uzvratiti za svoga života. Možda ima onih koji žele uzvratiti za Božju milost žrtvovanjem vlastitog života, ali Ja ti kažem: Čovjek je nedostojan umrijeti pred Bogom, i stoga bi njegova smrt bila uzaludna. To je zato što, za Boga, čovjekova smrt nije ni vrijedna spomena, ne vrijedi ni jednog novčića, poput smrti mrava na tlu. Savjetujem čovjeku da ne cijeni sebe previše, i da ne misli da njegovo umiranje za Boga nosi veliku težinu, poput planine Tai. Zapravo, čovjekova je smrt laka poput pera, nije vrijedna spomena. Ali s druge strane, čovjekovo tijelo je po prirodi osuđeno na smrt, pa tijelo na kraju mora doći svom kraju na zemlji. To je istinita činjenica, koju nitko ne može oboriti. Ovo je „zakon prirode” koji izvodim iz cjelokupnosti ljudskog životnog iskustva, i stoga je Bog na ovaj način odredio čovjekov ishod, a da on to i ne shvaća. Razumiješ li? Nije ni čudo što Bog kaže: „Mrzim buntovništvo čovječanstva. Ne znam zašto; čini se kao da mrzim čovjeka od samog početka, a ipak osjećam i duboko suosjećanje prema njemu. Stoga su ljudi uvijek imali dva stava prema Meni – jer Ja volim čovjeka, a također ga i mrzim.”

Tko ne hvali Boga zbog Njegove prisutnosti ili Njegove pojave? U ovom trenutku, čini se da sam potpuno zaboravio nečistoću i nepravednost unutar čovjeka. Svu čovjekovu samopravednost, umišljenost, neposlušnost, prkos i sve njegovo buntovništvo, potiskujem u pozadinu Svog uma i zaboravljam na to. Bog nije sputan ovim aspektima onoga što čovjek jest. Budući da „dijelim istu nevolju” kao i Bog, Ja također oslobađam Sebe od ove nevolje, kako ne bih bio dodatno sputan od strane čovjeka. Zašto bih Sebe izlagao tome? Budući da čovjek nije voljan pridružiti se Božjoj obitelji sa Mnom, kako bih mogao upotrijebiti Svoju moć da ga prisilim? Ja ne posežem za silom kako bih ugnjetavao druge, i nije ni čudo, jer sam rođen u Božjoj obitelji, zbog čega smo čovjek i Ja uvijek različiti. To je dovelo do stanja potpunog poraza u kojem se on danas nalazi. Ali Ja i dalje zaobilazim čovjekove slabosti u širokom luku; kakav izbor imam? Nije li to zato što sam nemoćan? Nije ni čudo što Bog traži da se „povuče” s čovjekovog „radnog mjesta”, i štoviše, zahtijeva „mirovinu”. Kada govorim iz ljudske perspektive, čovjek to ne shvaća ozbiljno, no je li se čovjek ikada prestao buniti čak i kada govorim iz Božje perspektive? Možda će doći dan kada će se Bog doista iznenada „povući” s čovjekovog „radnog mjesta”, a kada to vrijeme dođe, Božja će riječ postati još žešća. Danas, možda upravo zbog Mene Bog govori na ovaj način, a ako taj dan dođe, Bog neće biti poput Mene, koji iskreno i strpljivo „pričam priče djeci u vrtiću”. Možda ono što govorim nije sasvim prikladno, ali Bog je voljan donekle popustiti Svoj stisak nad čovjekom samo zbog utjelovljenog Boga; inače bi posljedice bile nezamislive. Baš kao što je Bog rekao: „Jednom sam donekle popustio Svoj stisak nad ljudima, dopuštajući im da se slobodno prepuste svojim tjelesnim željama – i zbog toga su se usudili ponašati neobuzdano, bez ikakvih ograničenja, iz čega se može vidjeti da Me ne vole istinski, jer svi žive u tijelu.” Zašto Bog ovdje koristi izraze „prepustiti se svojim željama” i „žive u tijelu”? Iskreno govoreći, čovjek će prirodno razumjeti ovakve riječi i bez Mog tumačenja. Možda ima onih koji će reći da ne razumiju, a Ja kažem da je to postavljanje pitanja kada se odgovor već zna – obična gluma. Nekoliko riječi podsjećanja: Zašto Bog kaže: „Sve što tražim od čovjeka jest da surađuje sa Mnom”? Zašto Bog također kaže da je ljudsku prirodu teško promijeniti? Zašto Bog mrzi ljudsku prirodu? I što je točno u ljudskoj prirodi? Što je to izvan ljudske prirode? Je li itko uopće razmišljao o ovim pitanjima? Možda je ovo nova tema za čovjeka, ali ipak preklinjem čovjeka da dobro promisli o njoj, inače će čovjek uvijek vrijeđati Boga zbog izraza „ljudsku prirodu je teško promijeniti”. Kakve koristi ima od toga da ide protiv Njega na taj način? Na kraju, nije li to samo traženje nevolje? Neće li to završiti isto kao jaje bačeno na kamen?

Uistinu, sve kušnje i iskušenja kojima je čovjek podvrgnut lekcije su za koje Bog zahtijeva da ih čovjek nauči. Prema Božjoj nakani, čovjek može postići te stvari, čak i ako mora žrtvovati ono što voli, ali, budući da čovjek uvijek voli sebe, on ne uspijeva istinski surađivati s Bogom. Bog ne traži mnogo od čovjeka. Sve što On traži od čovjeka treba da se postigne s lakoćom i s radošću; samo što čovjek nije voljan osjećati se oštećenim ni na koji način. Baš kao što, budući da je nečije dijete, čovjek može ispuniti svoju dužnost živeći štedljivo i štedeći kako bi se brinuo o svojim roditeljima. Ipak, on se boji da možda neće jesti dovoljno dobro, ili da će njegova vlastita odjeća biti previše obična, pa, iz kojekakvih razloga, potpuno zaboravlja dobrotu koju su njegovi roditelji pokazali odgajajući ga, kao da posao brige o njima može pričekati dok se dijete ne obogati. Po tome vidim da ljudi u svom srcu nemaju odanosti prema svojim roditeljima – svi su oni neodani sinovi. Možda je Moja izjava previše ekstremna, ali zasigurno ne mogu govoriti besmislice koje su u suprotnosti s činjenicama! Ne mogu „oponašati druge” u opiranju Bogu kako bih zadovoljio Sebe. Upravo zbog toga što nitko na zemlji nema odano srce, Bog je rekao: „Na nebu, Sotona je Moj prirodni neprijatelj; na zemlji, čovjek je Moj zakleti neprijatelj. Zbog sjedinjenja neba i zemlje, smatram ih sve krivima, do devetog koljena srodstva.” Sotona je Božji neprijatelj; razlog zašto Bog to kaže jest taj što on ne uzvraća Bogu za Njegovu veliku naklonost i dobrotu, već radije „vesla protiv struje”, i, čineći to, ne ispinjava svoju dužnost odanosti Bogu. Nisu li i ljudi takvi? Ne pokazuju odano poštovanje prema svojim „roditeljima” i nikada ne uzvraćaju dobrotu koju su njihovi „roditelji” pokazali odgajajući ih. To dovoljno dokazuje da su ljudi na zemlji srodnici Sotone na nebu. Čovjek i Sotona su jednog srca i uma u opiranju Bogu, pa nije ni čudo što će ih Bog okriviti sve do devetog koljena srodstva i nikome neće oprostiti. U prošlosti, na nebu, Bog je imao Svog pokornog slugu da upravlja čovječanstvom, ali on nije poslušao, nego se prepustio vlastitim sklonostima i pobunio se. Ne kreću li se i buntovni ljudi tim putem? Koliko god Bog zatezao „uzde”, ljudi se jednostavno neće pokolebati i neće biti obuzdani te se neće vratiti. Po Mom mišljenju, ako ljudi nastave ovim putem, prouzročit će vlastitu propast. Možda sada razumiješ pravo značenje ovih Božjih riječi: „Ljudi su nesposobni prekinuti preostale veze sa svojom starom prirodom.” Bog je u nekoliko navrata podsjetio čovjeka: „Zbog čovjekovog buntovništva, Ja ga napuštam.” Zašto Bog to govori iznova i iznova? Bi li Bog doista mogao biti tako bezosjećajan? Zašto Bog također kaže „Ja nisam pripadnik ljudske rase”? Tijekom toliko besposleno provedenih dana, je li itko uopće pažljivo razmislio o ovim pojedinostima? Potičem ljude da ulože više truda u Božje riječi i da se prema njima ne odnose površno; to ne bi donijelo nikakvu korist ni tebi ni drugima. Najbolje je ne govoriti ono što ne treba reći, i ne razmišljati o onome o čemu ne treba razmišljati. Ne bi li to bilo jednostavnije? Kakvo zlo može proizaći iz takvog postupanja? Prije nego što Bog proglasi kraj Svog djela na zemlji, nitko ne smije zaustaviti svoju „rotaciju”; nitko ne smije „oprati ruke od toga”. Sada nije vrijeme; ne usuđuj se djelovati kao vodič za Boga, ili kao Njegova prethodnica. Mislim da je prerano sada stati i prestati ići naprijed – što ti misliš?

Što se tiče Boga, On dovodi čovjeka usred grdnje, i u ozračje smrti, ali, obrnuto, što Bog traži od čovjeka da čini na zemlji? Sigurno, čovjekova svrha nije da služi kao ormar u Božjoj kući – nešto što se ne može jesti ni nositi, već samo gledati. Da je tako, zašto bi se prolazilo kroz toliko složenih procesa da bi ljudi toliko patili u tijelu? Bog kaže: „Ja odvodim čovjeka na ‚stratište’, jer je njegova uvreda dovoljna da zasluži Moju grdnju.” Pušta li Bog tada ljude da sami hodaju do stratišta? Zašto nitko ne „moli za milost” za njih? Dakle, kako bi čovjek trebao surađivati? Može li čovjek doista djelovati kao što Bog djeluje kada donosi Svoje sudove – da ne bude obojen osjećajima? Učinkovitost ovih riječi uglavnom ovisi o tome kako čovjek postupa. Kada otac donese kući novac koji je zaradio, ako majka ne zna kako surađivati s njim ili kako upravljati kućanstvom, u kakvom bi stanju bio taj dom? Pogledajte sadašnje stanje crkve: što vi koji vodite druge mislite o tome? Mogli biste održati sastanak kako biste raspravili o svojim pojedinačnim promišljanjima. Ako je majka pokvarila stvari kod kuće, kako će izgledati djeca u takvoj obitelji? Kao siročad? Ili prosjaci? Nije ni čudo što je Bog rekao: „Svi ljudi misle da Mom božanstvu nedostaje ‚intelektualnog kova’, ali tko može dokučiti da sam u Svojoj ljudskosti sposoban prozreti sve?” U tako očitoj situaciji, nema potrebe da Bog govori iz Svog božanstva. Kao što je Bog rekao: „Nema potrebe ubijati muhu topom.” Možda sada ima onih koji imaju neko stvarno iskustvo posvezano s Božjom izrekom: „Među ljudima nema nikoga tko Me voli.” U ovom trenutku, to je baš kao što je Bog rekao: „Samo zato što su došli do sadašnjeg stanja, svi ljudi nevoljko poginju glave – ali u svom srcu ostaju neuvjereni.” Ove su riječi poput teleskopa. U skoroj budućnosti, čovjek će ući u drugu situaciju. To se zove nepopravljivost. Razumiješ li? To je odgovor na ova dva Božja pitanja: „Ne susprežu li se ljudi od grijeha samo iz straha da ne odem? Nije li istina da se ne žale samo zato što se boje grdnje?” Zapravo, svi su ljudi u sadašnjoj fazi pomalo opušteni, kao da su svladani umorom. Uopće nisu raspoloženi obazirati se na Božje djelo, već se bave isključivo donošenjem aranžmana i planova radi vlastitog tijela. Nije li tako?