36. poglavlje

Kaže se da je Bog sada počeo grditi čovjeka, ali nitko ne može jasno odgovoriti je li čovjeka snašlo pravo značenje ove grdnje. Bog kaže: „Čovjek nikada nije otkrio ništa u Mojoj grdnji, jer ne čini ništa drugo nego objema rukama hvata jaram oko svog vrata i netremice Me gleda, kao da gleda neprijatelja – i tek u ovom trenutku osjećam koliko je iznemogao. Zbog toga kažem da nitko nikada nije bio postojan usred kušnji.” Bog govori čovjeku o činjenicama grdnje koja ga još nije snašla, i čini to vrlo podrobno, ne izostavljajući ništa. Kao da je čovjek ušao u grdnju i doista ne može ostati postojan. Bog živopisno i vjerno prikazuje čovjekova ružna obilježja. Zbog toga čovjek osjeća pritisak: budući da Bog kaže da nitko nikada nije ostao postojan usred kušnji, kako bih baš ja mogao oboriti svjetski rekord i, protivno uobičajenom, biti prihvaćen? U tom trenutku počinje promišljati. U stvarnosti je baš onako kako Bog kaže: „Jesam li ih doveo do kraja puta?” Doista, Bog je sve ljude doveo do kraja puta, pa oni u svojoj svijesti uvijek vjeruju da je Bog okrutan i nečovječan. Bog je sve ljude izvukao iz gorkog mora svijeta, a zatim, „kako bih spriječio bilo kakve nezgode, ubio sam sve ulovljene ‚ribe’, nakon čega su ribe postale pokorne i poslušne te nisu imale ni najmanju pritužbu.” Nije li to činjenica? Bog je sve ljude izvukao iz gorkog mora smrti i bacio ih u drugi ponor smrti, sve ih je odvukao na „krvnikov panj” i natjerao ih do kraja puta – zašto On to ne čini drugim sinovima i narodu Božjem? S kojom nakanom provodi takvo djelo u zemlji velikog crvenog zmaja? Zašto je Božja ruka tako „okrutna”? Nije ni čudo što „kada trebam čovjeka, on se uvijek skriva. Kao da nikada nije vidio zapanjujuće prizore, kao da je rođen na selu i ne zna ništa o gradskim stvarima.” Zapravo, ljudi se u sebi pitaju: „Što Bog želi postići djelujući na ovaj način? Ne pokušava li nas ubiti? I koja je svrha? Zašto nas koraci Njegova djela pritišću jedan za drugim i zašto prema nama nije nimalo popustljiv?” Ipak, ljudi se to ne usuđuju reći, a budući da ih Božje riječi navode da odbace takve misli, oduzimajući im priliku da o njima dalje razmišljaju, nemaju drugog izbora nego ostaviti po strani sve takve daljnje misli. Samo što Bog razotkriva sve čovjekove predodžbe, pa ih ljudi potiskuju, ne dopuštajući im da izađu na vidjelo. Prethodno je rečeno da su ti ljudi potomci velikog crvenog zmaja. Zapravo, da budemo jasni, oni su utjelovljenje velikog crvenog zmaja. Kada ih Bog natjera do kraja puta i ubije, tada – bez sumnje – duh velikog crvenog zmaja više nema priliku djelovati u njima. Na taj način, trenutak kada ljudi dođu do kraja puta, ujedno je i trenutak kada veliki crveni zmaj završava mrtav. Može se reći da smrću uzvraćava Bogu za Njegovu „veliku dobrotu”. To je cilj Božjeg djela u zemlji velikog crvenog zmaja. Kada su ljudi spremni žrtvovati svoj život, sve postaje nevažno i nitko ih ne može nadvladati. Što bi moglo biti važnije od života? Tako Sotona postaje nesposoban učiniti išta više u ljudima, s čovjekom ne može učiniti ništa. Iako se u definiciji „tijela” kaže da je tijelo iskvareno od Sotone, ako se ljudi doista predaju i nisu vođeni Sotonom, tada ih nitko ne može nadvladati – a u tom će trenutku tijelo obavljati svoju drugu funkciju i početi službeno primati usmjerenje Duha Božjeg. To je neophodan proces, mora se odvijati korak po korak; u protivnom Bog ne bi imao načina djelovati u tvrdoglavom tijelu. Takva je Božja mudrost. Na taj su način svi ljudi nesvjesno ušli u današnje okolnosti. I nije li Bog taj koji je doveo čovjeka do „kraja puta”? Može li to biti novi put koji je otvorio čovjek? Sudeći prema vašim iskustvima, čini se da se Bog prema vama služi krajnje okrutnim metodama, iz čega se može vidjeti Božja pravednost. Kako Mu onda ne biste iskazivali hvalu? Ono što Bog čini vama omogućuje ljudima da vide Božju pravednu narav; ne zaslužuje li to vaše divljenje prema Bogu? Danas, u ovom prijelaznom razdoblju, dok stara era još uvijek postoji, a nova se još nije ostvarila, kako vi svjedočite za Boga? Nije li tako ozbiljno pitanje vrijedno dubokog razmatranja? Razmišljate li još uvijek o drugim, nebitnim stvarima? Zašto Bog kaže: „Iako su ljudi nekoć klicali: ‚Živjelo razumijevanje!’, nitko nije proveo mnogo vremena analizirajući riječ „razumijevanje”, što pokazuje da ljudi nemaju želju voljeti Me”? Da Bog nije rekao takve stvari, zar ne biste mogli sami od sebe pokušati razumjeti Božje srce?

Iako su nedavno neki ljudi možda donekle spoznali ciljeve i značaj Božjeg utjelovljenja, sa sigurnošću kažem da, da Bog nije jasno govorio čovjeku, nitko ne bi mogao pogoditi ciljeve i značaj Božjeg utjelovljenja. To je posve sigurno. Zar vam to još uvijek nije jasno? Sve što Bog čini svim ljudima nije ništa drugo nego stavke upravljanja u okviru Njegova plana – a ipak oni nisu sposobni točno dokučiti Božje nakane. To je čovjekov nedostatak, ali Bog ne zahtijeva da ljudi budu sposobni išta učiniti; On samo traži da slušaju „upozorenja liječnika”. To je Božji zahtjev. On od svih ljudi traži da upoznaju istinski ljudski život, jer „u njihovu srcu riječi ‚ljudski život’ ne postoje, ne mare za njih i samo osjećaju odbojnost prema Mojim riječima, kao da sam postao brbljava starica.” U očima ljudi Božje su riječi poput svakodnevnog uporabnog predmeta i oni ih uopće ne smatraju važnima. Stoga ljudi ne mogu Božje riječi provoditi u djelo – postali su podli jadnici koji su svjesni istine, ali je ne provode u djelo. Već je samo ta čovjekova mana stoga dovoljna da na neko vrijeme izazove gnušanje u Bogu, pa zato On više puta govori da ljudi ne pridaju važnost Njegovim riječima. Međutim, ljudi u svojim predodžbama misle sljedeće: „Svaki dan proučavamo i analiziramo Božje riječi, pa kako se onda može reći da im ne pridajemo važnost? Nije li to nepravedno prema nama?” Ali dopusti Mi da ti to malo raščlanim – ljudi će ostati bez teksta. Kada čitaju Božje riječi, oni kimaju glavom, klanjaju se i ulaguju, poput psića koji se ulaguje riječima svog gospodara. Stoga se u tom trenutku ljudi osjećaju nedostojnima, a suze im teku niz lice, kao da se žele pokajati i početi iznova. Ali kad taj trenutak prođe, njihova ovčja krotkost odmah nestaje i zamjenjuje je vučja narav. Božje riječi stavljaju na stranu, uvijek smatrajući da njihovi poslovi imaju prednost i da Božje stvari dolaze na zadnje mjesto. Zbog tih svojih postupaka nikada nisu u stanju Božje riječi provoditi u djelo. Kada se suoče s činjenicama, oni laktove okreću prema van^[a] – to je kao da grizu ruku koja ih hrani – nije ni čudo što Bog kaže da oni „‚bježe na drugu stranu’ dok se oslanjaju na Mene za uzdržavanje.” Već se samo iz toga može vidjeti da u Božjim riječima nema ni najmanje laži; one su u potpunosti istinite i ne sadrže ni najmanje pretjerivanja, a ipak se čini da su donekle ublažene, jer je čovjekov rast premali i on ih nije u stanju podnijeti. Božje su riječi već kristalno jasno prikazale stvari koje se tiču čovjeka, kako iznutra tako i izvana; urezale su ih s potpunom jasnoćom, dajući živopisan prikaz koji točno odgovara izvornom licu Sotone. Samo što ljudi u sadašnjoj fazi još nisu sve jasno vidjeli, pa se zato kaže da nisu spoznali sami sebe. Zbog toga kažem da se ova lekcija mora nastaviti; ne može stati. Kada ljudi spoznaju sebe, tada će Bog zadobiti slavu. To je lako razumjeti – nema potrebe da ulazim u pojedinosti. Ipak, postoji nešto na što ću vas podsjetiti, iako se najprije moraju pročitati ove Božje riječi: „Danas Me ljudi nikada nisu cijenili i za Mene nema mjesta u njihovu srcu. Bi li Me u nadolazećim danima patnje mogli voljeti iskrenim srcem?” Koje je značenje ovih riječi? Bog kaže da grdnja još nije snašla čovjeka, što pokazuje da riječi „spoznati sebe” još imaju dublje značenje – jesi li to vidio? Bez prolaska kroz teškoće i oplemenjivanje, kako ljudi mogu spoznati sebe? Nisu li to isprazne riječi? Vjeruješ li doista svemu što Bog govori? Jesi li sposoban razlučiti Božje riječi? Zašto Bog opetovano govori stvari poput: „Promatrajući čovjekove postupke, Moj jedini izbor je da odem”, a također kaže: „Tek kada se planine sruše i zemlja se rascijepi, ljudi se sjete Mojih riječi; tek se tada bude iz sna, ali vrijeme je već došlo: progutala ih je velika poplava, a njihovi leševi plutaju na površini vode”? Zašto Bog kaže „ljudi se sjete”, a ne „ljudi slušaju Moje riječi”? Je li istina da se planine ruše i zemlja cijepa? Ljudi ne obraćaju pažnju na takve riječi, puštaju da im promaknu, i tako trpe mnoge teškoće u Božjim riječima. To je zato što su previše nepromišljeni. Zbog tog čovjekovog propusta, Bog kaže: „Ja, ovaj ‚čudak’ bez suznih kanala, isplakao sam mnogo suza za čovjeka. Čovjek, međutim, ne zna ništa o tome.” Budući da ljudi ne obraćaju pažnju na Božje riječi, Bog ih na taj način podsjeća kako bi time dobio njihovu „pomoć”.

Zasad neću prorokovati o razvoju događaja u svijetu, već ću proreći nešto o čovjekovoj sudbini. Nisam li tražio da ljudi spoznaju sami sebe? Kako se to može objasniti? Kako bi ljudi trebali spoznati sami sebe? Kada Bog toliko „muči” ljude da lebde između života i smrti, oni počinju pomalo shvaćati smisao ljudskog života i postaju umorni od njega, vjerujući da cijeli život osobe nije ništa više od sna. Vjeruju da je čovjekov život pun tjeskobe, da će oni umrijeti a da nikada ništa nisu postigli te da je njihov život besmislen i bezvrijedan. Ljudski je život samo san, san u kojem se tuga i sreća izmjenjuju u valovima. Danas ljudi žive za Boga, ali budući da žive u ljudskom svijetu, njihov svakodnevni život ostaje prazan i bezvrijedan, zbog čega svi ljudi spoznaju da je uživanje u Bogu samo prolazna utjeha te da, kada ne uživaju u Bogu, iako vjeruju u Njega, oni i dalje žive u tijelu – pa koja je onda svrha? Za čovjeka život u tijelu nije ništa drugo nego ispraznost. Iskusivši teškoće i neuspjehe ljudskog života, s dolaskom starosti čovjekova kosa sijedi, lice mu se ispuni borama, a ruke mu prekriju žuljevi. Iako je platio veliku cijenu, zadobio je vrlo malo. Stoga Moje riječi idu korak dalje: svi koji žive u tijelu žive u ispraznosti. To je izvan svake sumnje i nema potrebe da to podrobno ispituješ. To je izvorno lice ljudskog života o kojem je Bog uvijek iznova govorio. Bog ne izbjegava izgovarati ove riječi zbog čovjekove slabosti, već jednostavno djeluje prema Svom prvotnom planu. Možda neke riječi ljudima pružaju podršku i razumijevanje, a neke možda čine upravo suprotno, namjerno uzrokujući da ljudi žive u ozračju smrti – i upravo zbog toga oni pate. Stoga možda Bog postavlja „strategiju praznog grada”^[b] kako bi namjerno zaludio ljude, ali oni to uopće ne mogu vidjeti, ostaju u mraku. Ipak, sve je u Božjim rukama, pa čak i da su ljudi to znali, kako bi se mogli od toga obraniti? Stoga nitko ne može umaći prijetnji grdnje – što bi mogli učiniti? Mogu se samo pokoriti Božjim uređenjima – a nije li to zato što ih je Bog zgrabio i neće ih pustiti? Samo pod Božjim prijetnjama svi ljudi mogu slijediti tijek prirode – nije li tako? Da nije Božjih uređenja, kako bi ljudi dragovoljno priznali poraz? Ne bi li to bila šala? Iako je ljudski život isprazan, tko bi, dok mu je život ugodan, bio voljan tiho napustiti ljudski svijet i pokušati udovoljiti Bogu? Ljudi umiru u bespomoćnosti – tko je ikada umro u obilju, kada ima sve što bi mogao poželjeti? Jedina bi iznimka bila „zvijezda” koja je sišla s neba. U usporedbi sa životom na trećem nebu u kojem je uživala, život na zemlji bio bi poput života u podzemlju – samo bi pod takvim okolnostima mogla biti voljna umrijeti. Ipak, tko je danas zvijezda na nebu? I Meni je to „nejasno”. Potražimo uokolo i vidimo možemo li pronaći neku. Ako je pronađemo, tražim od ljudi da Mi pomognu upitati je li voljna postupati prema Mojim prethodno navedenim riječima. Ipak, svakoga od vas upozoravam: nitko od vas ne smije glumiti „heroja” i dobrovoljno se javiti da umre, razumijete li?

Fusnota:

a. „Okretati laktove prema van” kineski je idiom koji znači pomagati autsajderima na štetu vlastite strane ili tabora.

b. „Strategija praznog grada” trideset druga je od Trideset šest strategija drevne Kine. Ta strategija podrazumijeva prividno smion nastup kojim se prikriva nespremnost s ciljem obmanjivanja neprijatelja.