38. poglavlje
U čovjekovom iskustvu nikada nije bilo ni traga od Mene, nikada nije bilo smjernica Mojih riječi. Zbog toga sam čovjeka uvijek držao na velikoj udaljenosti i poslije sam ga napustio. Mrzim buntovništvo čovječanstva. Ne znam zašto; čini se kao da mrzim čovjeka od samog početka, a ipak osjećam i duboko suosjećanje prema njemu. Stoga su ljudi uvijek imali dva stava prema Meni – jer Ja volim čovjeka, a također ga i mrzim. Tko među ljudima istinski vodi računa o Mojoj ljubavi? I tko vodi računa o Mojoj mržnji? U Mojim očima, čovjek je mrtva stvar, lišena života, poput glinenog kipa usred svega stvorenog. Zbog svog buntovništva, čovjek s vremena na vrijeme izaziva Moju srdžbu. Kad živim među ljudima, čovjek se blago nasmiješi na Moj iznenadni dolazak, jer Me uvijek svjesno „traži”. Kao da se igram s čovjekom na zemlji; on Me nikada ne shvaća ozbiljno. Zbog njegovog stava prema Meni, nemam drugog izbora nego „povući se” s čovjekovog „radnog mjesta”. Ipak, želim izjaviti da, iako se „povlačim”, Moja „mirovina” ne smije biti umanjena ni za jedan novčić. Zbog svog „radnog staža” na čovjekovom „radnom mjestu”, nastavljam od njega zahtijevati isplatu koja Mi se još uvijek duguje. Iako Me je napustio, kako može pobjeći iz Mog stiska? Jednom sam donekle popustio Svoj stisak nad ljudima, dopuštajući im da se slobodno prepuste svojim tjelesnim željama – i zbog toga su se usudili ponašati neobuzdano, bez ikakvih ograničenja, iz čega se može vidjeti da Me ne vole istinski, jer svi žive u tijelu. Daje li se istinska ljubav u zamjenu za tijelo? Tražim li od čovjeka samo „ljubav” tijela? Da je uistinu tako, kakvu bi vrijednost čovjek uopće imao? Sva su ljudska bića bezvrijedno smeće! Da nije Mojih „posebnih moći” izdržljivosti, davno bih napustio čovječanstvo – zašto bih Sebe izlagao bijedi ostajući s njima da Me „zlostavljaju”? Ipak izdržavam. Želim vidjeti točno kakav „posao” čovjek vodi. Kada se Moje djelo na zemlji završi, uzaći ću visoko u nebo da sudim „gospodaru” svega stvorenog; to je Moje primarno djelo, jer je Moja mržnja prema čovjeku već dosegla krajnje granice. Tko ne bi mrzio svog neprijatelja? Tko ne bi istrijebio svog neprijatelja? Na nebu, Sotona je Moj prirodni neprijatelj; na zemlji, čovjek je Moj zakleti neprijatelj. Zbog sjedinjenja neba i zemlje, sve ih smatram krivima, do devetog koljena srodstva, i nijedan neće biti pošteđen. Tko im je rekao da Mi se opiru? Tko im je rekao da se pobune protiv Mene? Zašto su ljudi nesposobni prekinuti preostale veze sa svojom starom prirodom? Zašto njihovo tijelo uvijek buja u njima? Sve je to dokaz koji utemeljuje Moj sud o čovjeku. Tko se usuđuje ne prihvatiti činjenice? Tko se usuđuje reći da je Moj sud obojen osjećajima? Ja sam po prirodi drugačiji od čovjeka, i zato ga napuštam, jer Ja jednostavno nisam pripadnik ljudske rase.
Postoji temelj za sve što činim; kada Mi čovjek svojim riječima „otkrije” „prave činjenice”, Ja ga odvodim na „stratište”, jer je njegova uvreda dovoljna da zasluži Moju grdnju. Stoga Ja ne dijelim grdnju naslijepo, već grdim ljude prema stvarnim okolnostima njihovog prijestupa. Da nije tako, uslijed svog buntovništva, čovjek nikada ne bi pognuo glavu i priznao Mi svoju krivnju. Samo zato što su došli do sadašnjeg stanja, svi ljudi nevoljko poginju glave – ali u svom srcu ostaju neuvjereni. Dao sam ljudima „barijevu kašu” da popiju, i tako se njihovi unutarnji organi lijepo i jasno vide pred „kamerom”. Prljavština i primjese nisu izbačene iz trbuha ljudi; svakojake prljave stvari teku njihovim venama, i tako se otrovi unutar njihovih tijela sve više množe. Budući da su ljudi toliko godina živjeli u takvim okolnostima, navikli su se na njih i više im nisu čudne. Uslijed toga, klice unutar njihovih tijela rastu i potpuno se razvijaju, i svi žive pod njihovom dominacijom. Zato ljudi trče posvuda poput divljih konja. Ipak, oni to nikada u potpunosti ne priznaju; samo kimaju glavama kako bi pokazali da su „uvjereni”. Istina je da ljudi ne shvaćaju Moje riječi ozbiljno. Kad bi Moje riječi uzeli kao lijek, onda bi „slijedili upute liječnika” i dopustili da taj lijek izliječi bolest u njima. Međutim, po Mom mišljenju, njihovo ponašaje ne može ispuniti Moju želju, i stoga sve što mogu učiniti jest „stisnuti zube” i nastaviti im govoriti. Bez obzira na to slušaju li ili ne, Ja samo obavljam Svoju dužnost. Ljudi nisu voljni uživati u Mojim blagoslovima, nego bi radije prihvatili muke pakla – stoga sve što mogu učiniti jest udovoljiti njihovom zahtjevu. Međutim, kako Moje ime i Moj Duh ne bi bili osramoćeni u paklu, prvo ću ih disciplinirati, a zatim se „pokoriti” njihovim željama, čineći to tako da budu „ispunjeni ushićenjem”. Nisam voljan dopustiti čovjeku da Me u bilo koje vrijeme ili na bilo kojem mjestu osramoti dok nosi Moj stijeg, i zato ga discipliniram iznova i iznova. Bez sputanosti Mojim strogim riječima, kako bi čovjek mogao opstati preda Mnom sve do danas? Ne susprežu li se ljudi od grijeha iz straha da ne odem? Nije li istina da se ne žale samo zato što se boje grdnje? Ima li onih koji su donijeli čvrste odluke u potpunosti radi Mog plana? Svi ljudi misle da Mom božanstvu nedostaje „intelektualnog kova”, ali tko može dokučiti da sam u Svojoj ljudskosti sposoban prozreti sve? Kao što ljudi kažu: „Zašto ubijati muhu topom?” Čovjek Me „voli”, ne zato što mu je ljubav prema Meni urođena, već zato što se boji grdnje. Tko je među ljudima rođen sa srcem koje Me ljubi? Odnosi li se itko prema Meni onako kako se odnosi prema vlastitom srcu? Stoga to sažimam ljudskom izrekom: Među ljudima nema nikoga tko Me voli.
Samo zato što želim privesti kraju Svoje djelo na zemlji, ubrzao sam tempo Svog djela. Inače ću ljude odbaciti daleko od Sebe, tako daleko da će pasti u bezgranični ocean. Upravo zato što sam im unaprijed rekao istinu o tome, oni su donekle na oprezu. Da nije tako, tko bi uopće podizao jedra pred nadolazećom olujom? Svi su zauzeti poduzimanjem mjera opreza. Kao da sam u njihovom srcu postao razbojnik. Boje se da ću im oteti sve iz njihovog doma, pa upiru u svoja vrata svom snagom koju mogu skupiti, nasmrt preplašeni da ću iznenada provaliti unutra. Vidjevši ih kako se ponašaju poput kukavičkih štakora, odlazim u tišini. U ljudskoj se uobrazilji čini da će svijet proći kroz razornu katastrofu, pa svi bježe u rasulu, izvan sebe od straha. Tek u tom trenutku vidim duhove kako lutaju posvuda po zemlji. Moram se nasmijati, a usred zvuka Mog smijeha čovjek je zapanjen i prestravljen. Tek tada uviđam istinu o tome, pa susprežem Svoj osmijeh i prestajem gledati na ono što se događa na zemlji, te se umjesto toga vraćam djelu prema Svom izvornom planu. Više ne smatram čovjeka modelom koji služi kao uzorak za Moje istraživanje, jer ljudi nisu ništa više od otpadaka. Jednom kada ih odbacim, više nemaju nikakvu svrhu – oni su komadići otpada. Ja ih tada uništavam i bacam u oganj. U mislima ljudi, Moje milosrđe i milostivost sadržani su unutar Mog suda, veličanstva i gnjeva. Ali malo znaju da Ja već dugo zanemarujem njihove slabosti i da sam odavno povukao Svoje milosrđe i milostivost, i zato su sada u situaciji u kojoj jesu. Nitko Me ne može spoznati, niti može razumjeti Moje riječi ili vidjeti Moje lice, ili dokučiti Moje nakane. Nisu li to okolnosti u kojima se čovjek sada nalazi? Kako se onda može reći da imam milosrđa i milostivosti? Ne uzimam u obzir čovjekovu slabost, niti se „brinem o” njegovim nedostacima. Bi li to i dalje moglo biti Moje milosrđe i milostivost? Ili zar bi to i dalje mogla biti Moja ljubav prema čovjeku? Svi ljudi misle da izgovaram „prazne ljubaznosti”, i zato ne vjeruju riječima koje govorim. Ali zna li itko ovo: „Budući da je ovo drugačije doba, Moje milosrđe i milostivost ne postoje u današnje vrijeme; ipak, Ja sam zauvijek Bog koji čini ono što kaže da će učiniti”? Kada sam usred čovječanstva, ljudi Me u svojim mislima smatraju Svevišnjim, pa vjeruju da uvijek volim govoriti iz Svoje mudrosti. Zbog toga Moju riječ uvijek uzimaju s rezervom. Ali može li itko dokučiti pravila iza Mog govora? Ili podrijetlo Mojih riječi? Može li itko dokučiti što je to što zapravo želim postići? Ili tko može proniknuti u priču završetka Mog plana upravljanja? Tko je sposoban postati Moj pouzdanik? Među svim stvorenim, tko osim Mene može znati što točno činim? I tko može znati koji je Moj konačni cilj?
30. travnja 1992.
