39. poglavlje

Svakodnevno hodam iznad svemira i promatram sve što je stvoreno Mojom rukom. Gore na nebesima postoji Moje mjesto počinka, a ispod nebesa postoji zemlja kojom hodam. Imam suverenost nad svime među svime što postoji, vladam nad svime među svim stvorenim, čineći da sve što postoji slijedi tijek prirode i preda se zapovijedi prirode. Budući da prezirem one koji su buntovni i gnušam se onih koji Mi se opiru i ne svrstavaju se u svoju vrstu, učinit ću da se sve bez otpora pokori Mojim uređenjima; Svojim ću upravljanjem uspostaviti red u svemu iznad i unutar svemira. Tko će Mi se još usuditi samovoljno opirati? Tko će se usuditi ne pokoriti se uređenjima Moje ruke? Kakav bi „interes” čovjek mogao imati da Me izda? Dovest ću ljude pred njihove „pretke”, učinit ću da ih njihovi preci odvedu natrag njihovim obiteljima, i neće im biti dopušteno da „izdaju” svoje pretke i vrate se na Moju stranu. Takav je Moj plan. Danas se Moj Duh kreće zemljom, dodjeljujući brojeve svim vrstama ljudi, stavljajući različite oznake na svaku vrstu čovjeka, kako bi ih njihovi preci mogli uspješno vratiti njihovim obiteljima, te da se Ja ne moram i dalje „brinuti” o njima, jer je to previše zamorno; stoga, provodim i „raspodjelu rada” te „suradnju i podjelu rada.” To je dio Mog plana i nijedan ga čovjek ne može prekinuti. Odabrat ću prikladne predstavnike iz svega što postoji da upravljaju svim stvorenim, te ostvariti urednu pokornost svega preda Mnom. Često lutam nebesima i često hodam ispod njih. Gledajući veliki svijet u kojem ljudi dolaze i odlaze, promatrajući čovječanstvo, gusto zbijeno na zemlji, i videći ptice i zvijeri koje žive na zemlji, obuzmu Me snažni osjećaju u srcu. Budući da sam u vrijeme stvaranja načinio sve stvoreno, i sve što postoji obavlja svoju dužnost na svom mjestu pod Mojim uređenjima, Ja se smijem s visina, a kada sve stvoreno pod nebesima čuje zvuk Mog smijeha, odmah se nadahne, jer u ovom je trenutku Moj veliki pothvat dovršen. Usađujem nebesku mudrost u čovjeka, čineći da Me predstavlja među svim stvorenim, jer sam stvorio čovjeka kako bi on bio Moj predstavnik, ne da bi se bunio protiv Mene, nego da bi Me duboko u svom srcu slavio. A tko je sposoban ostvariti ove jednostavne riječi? Zašto čovjek uvijek zadržava svoje srce za sebe? Zar njegovo srce ne pripada Meni? Nije da Ja išta tražim od čovjeka bez razloga, nego on po prirodi pripada Meni. Kako bih mogao olako dati drugima stvari koje pripadaju Meni? Kako bih „odjeću” koju sam napravio mogao dati drugome da je nosi? S ljudskog stajališta, bio bih poput duševnog bolesnika lišenog razuma, koji ne razumije ljudske načine i običaje; bio bih poput budale. Stoga ljudi uvijek gledaju na Mene kao na bezazlenu osobu, ali Me nikada istinski ne ljube. Budući da su svaki čovjekov pokret i gesta smišljeni da Me obmanu, Ja u naletu srdžbe iskorjenjujem cijelo čovječanstvo. Među svime što sam stvorio, samo čovječanstvo uvijek pokušava smisliti načine da Me prevari, i samo zbog toga kažem da je čovjek „vladar” svih stvari.

Danas bacam sve ljude u „veliku peć” da budu oplemenjeni. Stojim na visini i pomno promatram, i vidim da ljudi gore u vatri i da, prisiljeni plamenom, ljudi iznose činjenice. To je jedno od sredstava pomoću kojih djelujem. Da nije tako, ljudi bi se izjašnjavali kao „ponizni”, i nitko ne bi bio voljan prvi progovoriti o vlastitim iskustvima, nego bi svi samo gledali jedni druge. Upravo je to kristalizacija Moje mudrosti, jer sam predodredio današnje stvari prije vjekova. Tako ljudi nesvjesno ulaze u peć, kao da su uvučeni užetom, kao da su otupjeli. Nitko ne može pobjeći od naleta plamena, oni „napadaju” jedni druge, „jure uokolo radujući se”, a i dalje se brinu za vlastitu sudbinu u peći, u dubokom strahu da će izgorjeti do smrti. Kada raspirim vatru, ona istog trena raste, uzdižući se u nebo, a plamenovi često ližu Moje haljine, kao da ih pokušavaju uvući u peć. Ljudi Me gledaju razrogačenih očiju. Odmah slijedim vatru u peć, i u tom trenutku plamenovi rastu, a ljudi jauču. Hodam usred plamena. Plamenovi plamte, ali nemaju namjeru nauditi Mi, i Ja ponovno predajem plamenovima haljine koje nosim na Svom tijelu – no oni se drže podalje od Mene. Tek tada ljudi jasno vide Moje pravo lice u svjetlosti plamena. Budući da su usred vreline peći, bježe na sve strane zbog Mog lica, a peć odmah počinje „ključati.” Svi koji su u plamenu promatraju Sina čovječjeg, koji stoji usred ovog oplemenjivanja vatrom: iako je odjeća na Njegovom tijelu obična, ona je iznimno lijepa; iako su cipele na Njegovim nogama neupadljive, one izazivaju veliku zavist; vatreni sjaj zrači s Njegovog lica, Njegove oči blistaju, i čini se da upravo zbog svjetlosti u Njegovim očima ljudi jasno vide Njegovo pravo lice. Ljudi su ispunjeni strahopoštovanjem i vide kako Mu bijela gaza prekriva tijelo, a Njegova kosa, bijela kao vuna, pada Mu preko ramena. Osobito, zlatni pojas oko Njegovih prsa sja zasljepljujućom svjetlošću, dok su cipele na Njegovim nogama još impresivnije. A budući da cipele koje nosi Sin čovječji ostaju usred vatre, ljudi ih smatraju još čudesnijima. Tek u valovima tupe boli ljudi vide usta Sina čovječjeg. Iako su usred oplemenjivanja vatrom, ne razumiju nijednu riječ iz usta Sina čovječjeg, i stoga, u ovom trenutku, više ne čuju ugodan glas Sina čovječjeg, nego vide oštar mač u Njegovim ustima, i vide da On više ne govori, nego ranjava čovjeka mačem. Opkoljeni plamenom, ljudi trpe bol. Zbog svoje znatiželje, nastavljaju promatrati izvanredan izgled Sina čovječjeg, i tek u ovom trenutku otkrivaju da je sedam zvijezda u Njegovoj ruci nestalo. Budući da je Sin čovječji u peći, a ne na zemlji, sedam zvijezda u Njegovoj ruci je oduzeto, jer je „sedam zvijezda” samo simboličan izraz. U ovome se trenutku one više ne spominju, nego su pripojene raznim dijelovima Sina čovječjeg. U sjećanjima ljudi, postojanje sedam zvijezda donosi neugodnost. Danas više ne otežavam čovjeku, oduzimam sedam zvijezda Sinu čovječjem i spajam sve dijelove tijela Sina čovječjega u jedno. Tek u ovom trenutku čovjek vidi Moj cjelokupni izgled. Ljudi više neće odvajati Mog Duha od Mog tijela, jer sam uzašao sa zemlje u visine. Ljudi su vidjeli Moje pravo lice, više Me ne razdvajaju, i Ja više ne trpim čovjekovo ocrnjivanje. Budući da ulazim u veliku peć zajedno s čovjekom, on se i dalje oslanja na Mene, on u svojoj svijesti osjeća Moje postojanje. Tako se sve što je od čistoga zlata postupno okuplja oko Mene usred usred gorućeg ognja, što je upravo onaj trenutak kada se svatko razvrstava prema svojoj vrsti. Kategoriziram svaku vrstu „metala”, čineći da se svi vrate svojim obiteljima, i tek sada sve stvari počinju bivati pomlađene…

Zato što je čovjek tako okaljan, bacam ga u peć da gori. Ipak, to nije da bih ga iskorijenio plamenom, već da bih ga oplemenio, kako bi on mogao postati predmet Mog uvažavanja – jer ono što želim jest nešto napravljeno od čistog zlata, bez primjesa, a ne prljave, kontaminirane stvari. Ljudi ne razumiju Moje raspoloženje, pa ih prije nego što legnu na „operacijski stol” obuzima tjeskoba, kao da ću ih, nakon seciranja, ubiti na licu mjesta dok leže na operacijskom stolu. Razumijem raspoloženje ljudi, i stoga se činim kao pripadnik čovječanstva. Osjećam veliko milosrđe prema čovjekovoj „nevolji”, i ne znam zašto se čovjek „razbolio.” Da je zdrav, i bez invaliditeta, kakva bi bila potreba da plati cijenu i provede vrijeme na operacijskom stolu? Ali činjenice se ne mogu povući – tko je rekao čovjeku da ne pazi na „čistoću hrane”? Tko mu je rekao da ne brine o očuvanju svog zdravlja? Koja druga sredstva danas imam? Da bih pokazao Svoje milosrđe prema čovjeku, ulazim u „operacijsku salu” zajedno s njim – a tko Me je tjerao da ljubim čovjeka? Stoga, osobno uzimam „kirurški nož” i počinjem „operirati” čovjeka kako bih spriječio bilo kakve posljedice. Zbog Moje odanosti čovjeku, ljudi u boli liju suze kako bi Mi pokazali svoju zahvalnost. Ljudi me smatraju nekime tko stoji uz Svoje „prijatelje”, pružajući ruku kada su u poteškoćama, i tako su ljudi još zahvalniji za Moju dobrotu, i kažu da će Mi poslati „darove” čim ozdrave – ali Ja ne obraćam pažnju na takve izraze namjere, i umjesto toga usredotočujem se na operiranje čovjeka. Zbog čovjekove fizičke slabosti, pod djelovanjem noža, on čvrsto zatvara oči i pada u stanje šoka na operacijskom stolu – no Ja se ne obazirem na to, jednostavno nastavljam raditi posao koji je preda Mnom. Kada je operacija završena, ljudi su pobjegli iz „tigrovih čeljusti” i Ja ih hranim bogatim hranjivim tvarima, i hranjive se tvari u njima postupno povećavaju, a da toga nisu ni svjesni. Onda im se nasmiješim, a oni jasno vide Moje pravo lice tek kada ozdrave, i tako Me više ljube, prihvaćaju Me kao svog oca – a zar to nije sjedinjenje neba i zemlje?

4. svibnja 1992.