Djelo i ulazak (6)

Djelo i ulazak po svojoj su prirodi praktični; oni se odnose na Božje djelo i čovjekov ulazak. Čovjekova potpuna nesposobnost da prozre Božje pravo lice i Božje djelo donijela je velike poteškoće njegovu ulasku. Do danas, mnogi ljudi još uvijek ne znaju koje će djelo Bog ostvariti u posljednjim danima, niti zašto je Bog pretrpio krajnje poniženje kako bi došao u tijelu i s čovjekom dijelio dobro i zlo. Čovjek je o tim stvarima potpuno u mraku, počevši od cilja Božjeg djela pa do svrhe Božjeg plana za posljednje dane. Iz raznih razloga, ljudi su uvijek bili mlaki i neodlučni^[1] u vezi s ulaskom koji Bog od njih zahtijeva, što je donijelo velike poteškoće Božjem djelu u tijelu. Čini se da su svi ljudi postali prepreka, a to je do danas još uvijek neprozirno. Zbog toga mislim da bismo trebali razgovarati o djelu koje Bog obavlja na čovjeku i o Božjoj hitnoj namjeri da sve vas učini Božjim odanim slugama koji bi, poput Joba, radije umrli nego odbacili Boga, trpeći svako poniženje; i koji će, poput Petra, prinijeti cijelo svoje biće Bogu i postati pouzdanici zadobiveni od strane Boga u posljednjim danima. Kad bi barem sva braća i sestre mogli dati sve od sebe i prinijeti cijelo svoje biće Božjoj nebeskoj volji, postati sveti sluge u Božjoj kući i uživati u obećanju beskonačnosti koje daruje Bog, kako bi srce Boga Oca moglo uskoro uživati u mirnom počinku. „Ispuniti volju Boga Oca” trebao bi biti geslo svih koji ljube Boga. Ove bi riječi trebale služiti kao čovjekov vodič za ulazak i kao kompas koji usmjerava njegove postupke. Tu bi odlučnost čovjek trebao imati. Temeljito dovršiti Božje djelo na zemlji i surađivati s Božjim djelom u tijelu – to je čovjekova dužnost. Jednoga dana, kada Božje djelo bude dovršeno, čovjek će se radosno oprostiti s Njim dok se On rano vraća Ocu na nebu. Nije li to odgovornost koju bi čovjek trebao ispuniti?

Kada se, u Dobu milosti, Bog vratio na treće nebo, Božje djelo otkupljenja cijelog čovječanstva zapravo je već bilo prešlo u svoj završni dio. Sve što je ostalo na zemlji bili su križ koji je Isus nosio na Svojim leđima, fino platno u koje je Isus bio umotan te trnov vijenac i grimizni plašt koje je Isus nosio (to su bili predmeti kojima su se Židovi služili kako bi Mu se rugali). To jest, nakon što je djelo Isusovog raspeća izazvalo veliku senzaciju, stvari su se ponovno smirile. Od tada su Isusovi učenici počeli nastavljati Njegovo djelo, pastirski vodeći i zalijevajući u crkvama posvuda. Sadržaj njihovog djela bio je sljedeći: tražili su od svih ljudi da se pokaju, priznaju svoje grijehe i krste se; a svi su apostoli širili stvarnu priču o Isusovom raspeću i njegove stvarne okolnosti, pa nitko nije mogao a da ne padne ničice pred Isusom kako bi priznao svoje grijehe; i nadalje, apostoli su išli posvuda propovijedajući riječi koje je Isus izgovorio. Od tog je trenutka započela izgradnja crkava u Dobu milosti. Ono što je Isus činio tijekom tog doba obuhvaćalo je i govor o čovjekovom životu i nakanama Oca nebeskog, samo što su se, s obzirom na to da je to bilo drugačije doba, mnoge od tih izreka i primjena uvelike razlikovale od današnjih. Međutim, u biti su iste: obje su djelo Duha Božjeg u tijelu, točno i upravo tako. Ovakva djela i izjave nastavili su se tijekom cijelog tog puta sve do danas, pa se takve stvari i danas dijele u vjerskom svijetu, i potpuno su nepromijenjene. Kada je Isusovo djelo bilo dovršeno, crkve su već bile na pravom putu Isusa Krista. Bog je ipak započeo Svoj plan za još jednu etapu Svojeg djela, a to je bilo Njegovo utjelovljenje u posljednjim danima. Kako to čovjek vidi, Božje raspeće već je bilo dovršilo djelo Božjeg utjelovljenja, otkupilo cijelo čovječanstvo i omogućilo Mu da drži ključ podzemlja. Svi misle da je Božje djelo u potpunosti ostvareno. Zapravo, iz Božje perspektive, ostvaren je samo mali dio Njegovog djela. Ono što je učinio bilo je samo otkupljenje čovječanstva; On nije osvojio čovječanstvo, a kamoli promijenio čovjekovu sotonsku ružnoću. Zato Bog kaže: „Iako je Moje utjelovljeno tijelo prošlo kroz bol smrti, to nije bio cijeli cilj Mog utjelovljenja. Isus je Moj ljubljeni Sin i bio je raspet na križ za Mene, ali On nije u potpunosti dovršio Moje djelo. On je obavio samo jedan njegov dio.” Tako je Bog započeo drugi krug planova za nastavak djela utjelovljenja. Božja konačna namjera bila je usavršiti i zadobiti sve ljude spašene iz Sotoninih kandži, zbog čega se Bog još jednom pripremio suočiti s opasnošću dolaska u tijelu. Ono što se podrazumijeva pod „utjelovljenjem” jest dolazak bez slave (jer Božje djelo još nije završeno), te umjesto toga pojavljivanje u identitetu ljubljenog Sina, kao Krist, kojim je Bog vrlo zadovoljan. Zato se kaže da je to „suočavanje s opasnošću.” Utjelovljeno tijelo ima neznatnu moć i mora biti vrlo oprezno,^[2] a Njegova je moć miljama daleko od autoriteta Oca na nebu; On samo ispunjava službu tijela, dovršavajući djelo Boga Oca i Njegovo poslanje, bez uplitanja u drugo djelo, i On dovršava samo jedan dio djela. Zato je Bog nazvan „Kristom” čim je došao na zemlju – to je dublje značenje tog imena. Razlog zašto se kaže da je dolazak popraćen iskušenjima jest taj što se dovršava samo jedan dio djela. Nadalje, Bog Otac naziva Ga samo „Kristom” i „ljubljenim Sinom”, ali Mu nije dao svu slavu, upravo zato što utjelovljeno tijelo dolazi obaviti jedan dio djela, ne da bi predstavljalo Oca na nebu, nego da bi ispunilo službu ljubljenog Sina. Kada ljubljeni Sin dovrši cjelokupno poslanje koje je prihvatio na Svoja ramena, Otac će Mu tada dati punu slavu zajedno s identitetom Oca. Može se reći da je to „nebeski zakonik.” Budući da su Onaj koji je došao u tijelu i Otac na nebu u dvije različite sfere, njih Dvojica gledaju se samo u Duhu, pri čemu Otac pazi na ljubljenog Sina, ali Sin ne može izdaleka vidjeti Oca. Upravo zbog toga što su funkcije za koje je tijelo sposobno previše neznatne i što On može biti ubijen u bilo kojem trenutku, ovaj je dolazak prepun velike opasnosti. To je ravno tome da Bog još jednom prepušta Svog ljubljenog Sina tigrovim raljama, gdje je Njegov život u opasnosti, stavljajući Ga na mjesto gdje je Sotona najviše koncentriran. Čak i u ovim strašnim okolnostima, Bog je ipak predao Svog ljubljenog Sina ljudima na mjestu ispunjenom prljavštinom i razvratom kako bi Ga oni „odgojili do odrasle dobi.” To je zato što je to jedini način da Božje djelo izgleda prikladno i prirodno, i to je jedini način da se ispune sve želje Boga Oca i dovrši posljednji dio Njegovog djela među čovječanstvom. Isus nije učinio ništa više od ostvarenja jedne etape djela Boga Oca. Zbog prepreke koju je nametnulo utjelovljeno tijelo i razlika u djelu koje treba dovršiti, Sâm Isus nije znao da će doći do drugog povratka u tijelo. Stoga se nijedan tumač Biblije niti prorok nije usudio jasno prorokovati da će se Bog ponovno utjeloviti u posljednjim danima, to jest, da će ponovno doći u tijelu kako bi obavio drugi dio Svog djela u tijelu. Stoga nitko nije shvatio da se Bog već odavno sakrio u tijelu. Nije ni čudo, jer je Isus ovo poslanje prihvatio tek nakon što je uskrsnuo i uzašao na nebo, stoga nema jasnog proročanstva o Božjem drugom utjelovljenju, i to je ljudskom umu nedokučivo. U svim brojnim proročkim knjigama u Bibliji nema riječi koje to jasno spominju. Međutim, kada je Isus došao obavljati djelo, već je postojalo jasno proročanstvo koje je govorilo da će djevica začeti i roditi sina, što znači da je začet od Duha Svetog. Čak i tako, Bog je ipak rekao da se to dogodilo uz smrtnu opasnost, pa koliko bi to tek više bio slučaj danas? Nije ni čudo što Bog kaže da je ovo utjelovljenje izloženo opasnostima tisućama puta većim od onih pretrpljenih tijekom Doba milosti. Na mnogim je mjestima Bog prorokovao da će zadobiti skupinu pobjednika u zemlji Sinim – upravo će na Istoku svijeta pobjednici biti zadobiveni. Stoga je mjesto na koje Bog stupa u Svom drugom utjelovljenju bez sumnje zemlja Sinim, točno ono mjesto gdje leži sklupčan veliki crveni zmaj. Tamo će Bog zadobiti potomke velikog crvenog zmaja kako bi on bio temeljito poražen i posramljen. Bog će probuditi te ljude, teško opterećene patnjom, trgnuti ih dok se potpuno ne probude, i navesti ih da izađu iz magle i odbace velikog crvenog zmaja. Oni će se probuditi iz sna, prepoznat će suštinu velikog crvenog zmaja, postat će sposobni dati cijelo svoje srce Bogu, uzdići se iznad ugnjetavanja sila tame, uspraviti se na Istoku svijeta i postati dokaz Božje pobjede. Samo će na taj način Bog zadobiti slavu. Samo iz tog razloga, Bog je djelo koje je završilo u Izraelu donio u zemlju u kojoj leži sklupčan veliki crveni zmaj i, gotovo dvije tisuće godina nakon odlaska, ponovno je došao u tijelu kako bi nastavio djelo Doba milosti. Gledano ljudskim očima, Bog pokreće novo djelo u tijelu. Ali s Božjeg gledišta, On nastavlja djelo Doba milosti, ali tek nakon stanke od nekoliko tisuća godina, i samo uz promjenu mjesta i programa Svog djela. Iako se čini da je slika koju je tijelo poprimilo u današnjem djelu potpuno drugačija od Isusa, Oni potječu iz iste biti i korijena, i dolaze iz istog izvora. Možda se Njihove vanjske ljušture razlikuju na mnogo načina, ali stvarna priča Njihovog djela potpuno je identična. Doba se, uostalom, razlikuju kao noć i dan. Kako onda Božje djelo može slijediti nepromjenjiv obrazac? Ili kako različite etape Njegovog djela mogu jedna drugoj stajati na putu?

Isus je poprimio izgled Židova, prilagodio se načinu odijevanja Židova i odrastao jedući židovsku hranu. To je Njegov normalni ljudski aspekt. Međutim, danas utjelovljeno tijelo poprima oblik građanina Azije i odrasta u zemlji velikog crvenog zmaja. Ove dvije činjenice ni na koji način nisu u sukobu s ciljem Božjeg utjelovljenja. Umjesto toga, one se međusobno nadopunjuju, dovodeći istinski značaj Božjeg utjelovljenja do potpunijeg ostvarenja. Budući da se utjelovljeno tijelo naziva „Sinom čovječjim” ili „Kristom”, o vanjskoj ljušturi današnjeg Krista ne može se govoriti istim rječnikom kao o Isusu Kristu. Uostalom, ovo se tijelo naziva „Sinom čovječjim” i u obličju je tijela. Svaka etapa Božjeg djela sadrži vrlo duboko značenje. Isus je začet od Duha Svetog jer je trebao otkupiti grešnike. Morao je biti bez grijeha. Ali tek na kraju, kada je bio prisiljen postati obličje grešnog tijela i preuzeo na Sebe grijehe grešnika, spasio ih je s prokletog križa, križa kojim je Bog izgrdio čovječanstvo. (Križ je Božje oruđe za proklinjanje i grdnju čovječanstva; kad god se spominju proklinjanje i grdnja, to se konkretno odnosi na grešnike.) Cilj je bio učiniti da se svi grešnici pokaju i, posredstvom raspeća, navesti ih da priznaju svoje grijehe. To jest, radi otkupljenja cijelog čovječanstva, Bog se utjelovio u tijelu koje je začeto od Duha Svetog i preuzeo na Sebe grijehe cijelog čovječanstva. Rečeno svakodnevnim jezikom, On je ponudio sveto tijelo u zamjenu za sve grešnike, što je ekvivalentno tome da je Isus postavljen kao žrtva za grijeh pred Sotonu kako bi „preklinjao” Sotonu da uzme cijelo nevino čovječanstvo koje je pogazio i vrati ga Bogu. Zato je začeće od Duha Svetog bilo nužno za ostvarenje ove etape djela otkupljenja. To je bio nužan uvjet, „mirovni sporazum” u bitki između Boga Oca i Sotone. Zato je ova etapa djela dovršena tek nakon što je Isus predan Sotoni. Međutim, Božje djelo otkupljenja danas je postiglo dosad neviđenu razinu veličanstvenosti, a Sotona nema daljnjeg izgovora za postavljanje zahtjeva, pa Bog više ne treba biti začet od Duha Svetog da bi se utjelovio. Budući da je Bog po prirodi svet i nedužan, Bog u ovom utjelovljenju više nije Isus iz Doba milosti. Međutim, On se i dalje utjelovljuje radi volje Boga Oca i radi potpunog ostvarenja želja Boga Oca. Ovo zasigurno nije nerazuman način objašnjavanja stvari? Mora li to što Bog postaje tijelo slijediti propise?

Mnogi ljudi traže dokaze u Bibliji, nadajući se da će pronaći proročanstvo o Božjem utjelovljenju. Kako čovjek, sa svojim nesuvislim i nepovezanim mislima, može znati da je Bog odavno prestao „djelovati” u Bibliji i „iskočio” izvan njezinih granica kako bi s užitkom preuzeo djelo koje je davno isplanirao, ali o kojem nikada nije obavijestio čovjeka? Ljudima previše nedostaje razuma. Tek što su malo okusili Božju narav, penju se na podij i s potpunom nonšalantnošću sjedaju u prvorazredna „invalidska kolica” kako bi ispitivali Božje djelo, idući čak tako daleko da počinju poučavati Boga bombastičnim i nepovezanim govorom o svemu i svačemu. Mnogi „starac”, s naočalama za čitanje i gladeći bradu, otvara požutjele stranice „starog almanaha” (Biblije) koji je čitao cijeli život. Mrmljajući riječi, dok mu oči izgledaju kao da bljeskaju duhom, okreće se sad Knjizi Otkrivenja, sad Knjizi Danielovoj, a sad Knjizi Izaijinoj, koja je svima tako dobro poznata. Zureći u stranicu za stranicom gusto ispunjenu sitnim riječima, čita u tišini, dok mu mozak neprestano radi. Odjednom mu ruka kojom gladi bradu zastaje i počinje je povlačiti. Povremeno se čuje zvuk čupanja dlaka iz brade. Takvo neobično ponašanje ostavlja čovjeka zatečenim. „Čemu takva sila? Zbog čega je tako ljut?” Pogledamo li još jednom starca, vidimo da mu se obrve sada kostriješe. Dlake posrebrenih obrva spustile su se, poput guščjeg perja, točno dva centimetra od starčevih kapaka, kao slučajno, a opet tako savršeno. Starac drži oči prikovane za stranice koje izgledaju kao da su pljesnive, vraćajući se na iste stranice iznova i iznova. Ne može a da ne skoči na noge i počinje brbljati kao da neobavezno čavrlja^[3] s nekim, iako sjaj koji izbija iz njegovih očiju nije napustio almanah. Odjednom prekriva trenutačnu stranicu i odmah se okreće „drugom svijetu.” Njegovi su pokreti tako užurbani^[4] i zastrašujući, te gotovo iznenađuju ljude. U tom trenutku, miš koji je izašao iz svoje rupe i koji se, tijekom njegove šutnje, upravo počeo osjećati dovoljno opušteno da se slobodno kreće, postaje toliko uznemiren njegovim neočekivanim pokretima da brzo trči natrag u rupu i nestaje u njoj poput oblačka dima, i nikada se više ne pojavi. A sada starčeva lijeva ruka nastavlja svoj privremeno obustavljeni pokret glađenja brade, gore-dolje, gore-dolje. Odmiče se od svog sjedala, ostavljajući knjigu na stolu. Vjetar ulazi kroz pukotinu na vratima i otvoreni prozor, nemilosrdno zatvarajući knjigu, a zatim je ponovno otvarajući. Čini se da u tom prizoru vlada neizreciva napuštenost, i osim zvuka šuštanja stranica knjige na vjetru, čini se kao da je sve utihnulo. Ruku prekriženih na leđima, on korača naprijed-natrag po sobi, sad zastajući, sad krećući, s vremena na vrijeme odmahujući glavom, a u ustima kao da ponavlja riječi: „O! Bože! Bi li Ti doista to učinio?” S vremena na vrijeme također kaže, kimajući glavom: „Bože! Tko može dokučiti Tvoje djelo? Nije li teško tragati za Tvojim stopama? Vjerujem da Ti ne činiš stvari kako bi stvarao nevolje bez razloga.” U tom trenutku, starac čvrsto mršti obrve i čvrsto zatvara oči, pokazujući izraz neugode, a također i iznimno bolan izraz, kao da će si uzeti vremena i pažljivo razmotriti stvar. Jadni starac! Proživjeti cijeli život i onda „nažalost” naići na ovo tako kasno. Što se tu može učiniti? I Ja sam bez rješenja i nemoćan išta učiniti. Tko je kriv što njegov stari almanah žuti od starosti? Tko je kriv što njegova brada i obrve, poput bijelog snijega, neumoljivo prekrivaju različite dijelove njegovog lica? Kao da dlake u njegovoj bradi predstavljaju njegovu starost. Ipak, tko je znao da čovjek može postati glup do te mjere da ide tražiti Božju prisutnost u starom almanahu? Koliko listova papira može imati stari almanah? Može li on doista zabilježiti sva Božja djela u apsolutnoj potpunosti? Tko se to usuđuje jamčiti? Ipak, čovjek zapravo misli tražiti Božju pojavu i udovoljiti Božjim nakanama tako što će analizirati riječi i cjepidlačiti,^[5] nadajući se time ući u život. Ali kako bi ovakve stvari mogle biti tako lake kao što zvuče? Nije li to lažno rasuđivanje najapsurdnije i najbesmislenije vrste? Ne smatraš li to smiješnim?

Fusnota:

1. „Neodlučni” ukazuje na to da ljudi nemaju jasan uvid u Božje djelo.

2. „Ima neznatnu moć i mora biti vrlo oprezno” ukazuje na to da je poteškoća tijela previše, a obavljeno djelo previše ograničeno.

3. „Neobavezno čavrlja” metafora je za ružno lice ljudi kada istražuju Božje djelo.

4. „Užurbani” se odnosi na željne, brze pokrete „starca” dok proučava Bibliju.

5. „Analizirati riječi i cjepidlačiti” koristi se za izrugivanje stručnjacima za zablude, koji cjepidlače oko riječi, ali ne tragaju za istinom niti poznaju djelo Duha Svetog.