Djelo i ulazak (7)

Čovjek je tek danas shvatio da mu ne nedostaje samo opskrba za njegov duhovni život i iskustvo poznavanja Boga, nego – što je još važnije – promjena njegove naravi. Zbog svog potpunog neznanja o povijesti i drevnoj kulturi vlastite rase, čovjek ne zna baš ništa o Božjem djelu. Svi se ljudi nadaju da mogu biti duboko privrženi Bogu, no kako im je tijelo pretjerano iskvareno, a oni su i otupjeli i tupavi, te ne znaju baš ništa o Bogu. Danas, kada dolazi među ljude, Božji jedini cilj jest preobraziti njihove misli i duh te promijeniti sliku koju o Njemu nose u srcu već tisućljećima. On će iskoristiti ovu priliku da usavrši čovjeka. To jest, On će, služeći se čovjekovim znanjem, promijeniti način na koji Ga ljudi razumiju i njihov stav prema Njemu, omogućujući čovjeku da iznova, snažnije nego ikad, počne upoznavati Boga, i tako će postići obnovu i preobrazbu ljudskog srca. Orezivanje i disciplina su sredstva, dok su osvajanje i obnova ciljevi. Bog je oduvijek imao nakanu raspršiti čovjekove praznovjerne misli o nejasnom Bogu, a u posljednje vrijeme to Mu je također postalo hitno pitanje. Kad bi barem svi ljudi mogli dugoročno sagledati ovu situaciju. Promijenite način na koji svaki čovjek doživljava stvari kako bi se ubrzalo ostvarenje ove hitne Božje nakane i kako bi se posljednja etapa Božjeg djela na zemlji uspješno privela kraju. Dajte Bogu posvećenost koju Mu trebate dati i po posljednji put pružite utjehu Božjem srcu. Neka nitko od vas braće i sestara ne izbjegava ovo, niti to radi samo površno. Bog ovaj put dolazi u tijelu odazivajući se na poziv i odgovarajući izravno na stanje čovjeka. To jest, On dolazi opskrbiti čovjeka onim što mu je potrebno. Bez obzira na to kakav je čovjekov kov ili odgoj, On će, u svakom slučaju, omogućiti svima da kroz riječ Božju uvide njegovo postojanje i pojavu te da prihvate Božje usavršavanje, mijenjajući razmišljanja i predodžbe čovjeka tako da se prvobitno lice Boga čvrsto ukorijeni duboko u čovjekovom srcu. To je jedina Božja želja na zemlji. Bez obzira na to koliko je snažna urođena priroda čovjeka, ili koliko je loša čovjekova suština, ili kakvo je doista bilo čovjekovo ponašanje u prošlosti, Bog na to ne obraća pažnju. On se jedino nada da će čovjek u svom srcu potpuno obnoviti sliku Boga i da će upoznati suštinu čovječanstva, te time preobraziti svoj svjetonazor i duboko u sebi početi čeznuti za Bogom te probuditi u sebi vječnu privrženost Njemu: to je jedini zahtjev koji Bog ima od čovjeka.

Znanje o drevnoj kulturi i povijesti koje se protežu kroz nekoliko tisuća godina zatvorilo je čovjekove misli i predodžbe te njegov način razmišljanja tako čvrsto da ih je učinilo neprobojnima i nerazgradivima.^[1] Ljudi žive u osamnaestom krugu pakla, gdje, baš kao da ih je Bog prognao u tamnice, nikada ne vide svjetlo. Feudalno razmišljanje toliko je tlačilo ljude da oni jedva dišu i guše se. Nemaju ni trunke snage za otpor; samo trpe i trpe u tišini.... Nitko se nikada nije usudio boriti ili zauzeti za pravdu i poštenje; ljudi jednostavno žive život gori od životinjskog, pod udarcima i zlostavljanjem feudalne etike, iz dana u dan, i iz godine u godinu. Nikada nisu pomislili potražiti Boga kako bi uživali u sreći u ljudskom svijetu. Čini se da su ljudi pretučeni do te mjere da su poput opalog jesenskog lišća, uveli, bezbojni i tanki. Ljudi su odavno izgubili pamćenje; žive bespomoćno u paklu koji se naziva ljudskim svijetom, čekajući dolazak posljednjeg dana kako bi mogli propasti zajedno s ovim paklom, kao da je posljednji dan za kojim žude dan kada će čovjek uživati u spokojnom miru. Feudalna etika odvela je čovjekov život u „podzemlje”, dodatno slabeći čovjekovu moć otpora. Svakojako ugnjetavanje gura čovjeka, korak po korak, dok ne padne u podzemlje, i gura ga sve dalje i dalje od Boga tako da danas osjeća da mu je Bog potpuni stranac, i žuri Ga izbjeći kada se sretnu. Čovjek ne obraća pažnju na Njega i ostavlja Ga da stoji sam po strani, kao da Ga nikada nije poznavao, kao da Ga nikada prije nije vidio. Ipak, Bog je čekao čovjeka tijekom cijelog dugog putovanja ljudskog života, nikada ne iskaljujući Svoju nezaustavljivu srdžbu na njemu, samo tiho čekajući, bez riječi, da se čovjek pokaje i počne iznova. Bog je davno došao u ljudski svijet kako bi s čovjekom podijelio patnje ljudskog svijeta. Tijekom svih godina dok je živio s čovjekom, nitko nije otkrio Njegovo postojanje. Bog samo u tišini trpi bijedu otrcanosti u ljudskom svijetu dok provodi djelo koje je osobno donio. On trpi radi volje Boga Oca i radi potreba čovječanstva, prolazeći kroz patnje koje čovjek nikada prije nije iskusio. Radi volje Boga Oca, a također i radi potreba čovječanstva, On je čovjeka tiho posluživao u njegovoj prisutnosti, i On se u čovjekovoj prisutnosti ponizio. Znanje o drevnoj kulturi potajno je ukralo čovjeka iz Božje prisutnosti i predalo ga kralju đavola i njegovom potomstvu. Četiri knjige i Pet klasika^[a] odveli su čovjekovo razmišljanje i predodžbe u još jedno doba buntovništva, navodeći ga da još više nego prije štuje one koji su sastavili te Četiri knjige i Pet klasika te da uslijed toga dodatno pojača svoje predodžbe o Bogu. Bez čovjekovog znanja, kralj đavola bezosjećajno je izbacio Boga iz čovjekovog srca, a zatim ga sam zauzeo s pobjedničkim veseljem. Od tada je čovjek zadobio ružnu dušu i lice kralja đavola. Mržnja prema Bogu ispunila je njegovo srce, a zlonamjernost kralja đavola širila se u čovjeku iz dana u dan dok nije potpuno uništen. Čovjek više nema ni trunke slobode i nema načina da se oslobodi okova kralja đavola. Mogao je samo biti zarobljen na licu mjesta, predati se i pokoriti u njegovoj prisutnosti. Davno, kada je čovjekovo srce još bilo u povojima, kralj đavola posadio je u njega klicu tumora ateizma, učeći ga takvim lažima kao što su „proučavaj znanost i tehnologiju; ostvari Četiri modernizacije; i ne postoji takvo što kao Bog na svijetu”. I ne samo to, on viče u svakoj prilici: „Oslonimo se na svoj marljivi rad kako bismo izgradili prekrasnu domovinu”, tražeći od svake osobe da od djetinjstva bude spremna služiti svojoj zemlji. Čovjek je nesvjesno doveden u njegovu prisutnost, dok on za sebe bez oklijevanja prisvaja sve zasluge (što znači zasluge koje pripadaju Bogu jer u Svojim rukama drži cijelo čovječanstvo). On nikada nema osjećaj srama. Štoviše, on besramno hvata Božji narod i odvlači ga u svoju kuću, gdje skače poput miša na stol i tjera čovjeka da ga štuje kao „Boga”. Kakav razbojnik! On izvikuje skandalozne, šokantne stvari, kao što su: „Ne postoji takvo što kao Bog na svijetu. Vjetar nastaje uslijed promjena kojima upravljaju prirodni zakoni; kiša pada kada se vodena para pri susretu s niskim temperaturama kondenzira u kapi koje padaju na zemlju; potres je podrhtavanje površine zemlje zbog geoloških promjena; suša je posljedica suhoće u zraku uzrokovane cijepanjem nuklearnih čestica na površini sunca. To su prirodni fenomeni. Gdje je u svemu tome Božje djelo?” Postoje čak i oni koji izvikuju nečuvene izjave poput sljedećih: „Čovjek je u davnoj prošlosti evoluirao od majmuna, a današnji svijet potječe iz primitivnog društva koje je započelo prije otprilike jednog eona. Hoće li neka država napredovati ili propasti u potpunosti je u rukama njezinih ljudi.” U pozadini, on tjera čovjeka da objesi njegovu sliku na zid ili je stavi na stol kako bi ga štovao i prinosio mu žrtve. U isto vrijeme dok viče: „Nema Boga”, on se postavlja kao bog, nemilosrdno gurajući Boga izvan granica zemlje, dok stoji na Božjem mjestu i preuzima ulogu kralja đavola. Kako je samo lišen razuma! Zbog toga je on mrzak do srži. Čini se da su Bog i on zakleti neprijatelji i da ne mogu koegzistirati. On kuje zavjeru da otjera Boga dok on slobodno šeta, izvan dosega zakona.^[2] Kakav je to kralj đavola! Kako se njegovo postojanje može tolerirati? Neće se smiriti dok ne napravi nered od Božjeg djela i ne ostavi ga u potpunom rasulu,^[3] kao da se želi opirati Bogu do samog kraja, pa kud puklo da puklo, namjerno se suprotstavljajući Bogu i sve više nasrćući na Njega. Njegovo je odvratno lice odavno potpuno razotkriveno i sada je potpuno shrvan i izmučen nevoljama,^[4] a ipak neće popustiti u svojoj mržnji prema Bogu, kao da bi samo proždiranjem Boga u jednom zalogaju mogao ublažiti mržnju nakupljenu u svom srcu. Kako ga možemo tolerirati, tog Božjeg neprijatelja! Samo će njegovo iskorjenjivanje i potpuno istrebljenje ostvariti našu životnu želju. Kako mu se može dopustiti da i dalje divlja? Iskvario je čovjeka do te mjere da čovjek ne poznaje nebesko sunce, te je otupio i postao tupav. Čovjek je izgubio normalan ljudski razum. Zašto ne bismo prinijeli cijelo svoje biće da ga uništimo i spalimo kako bismo uklonili sve brige za budućnost i omogućili da Božje djelo prije dosegne neviđeni sjaj? Ova banda nitkova došla je u svijet čovjeka i pretvorila ga u metež. Doveli su cijelo čovječanstvo na rub ponora, potajno planirajući gurnuti ga preko ruba kako bi se razbilo u komade da bi zatim mogli proždrijeti ljudske leševe. Oni se uzalud nadaju da će uništiti Božji plan i ući u borbu s Njim, polažući sve na jedno bacanje kocke.^[5] To nipošto nije lako! Križ je, uostalom, pripremljen za kralja đavola, koji je kriv za najgnusnije zločine. Bog ne pripada križu. On ga je već odbacio đavlu. Bog je već davno izašao kao pobjednik i više ne osjeća tugu zbog grijeha čovječanstva, nego će donijeti spasenje cijelom čovječanstvu.

Sotona uzduž i poprijeko ometa Božje djelo i opire Mu se. Sva ta „drevna kulturna baština”, dragocjeno „znanje o drevnoj kulturi”, „učenja taoizma i konfucijanizma” te „konfucijanski klasici i feudalni obredi” odveli su čovjeka u pakao. Nigdje nema napredne suvremene znanosti i tehnologije, kao i visoko razvijene industrije, poljoprivrede i trgovine. Umjesto toga, on samo naglašava feudalne obrede koje su donijeli „majmuni” iz drevnih vremena kako bi namjerno zaustavio Božje djelo, opirao mu se i razorio ga. Ne samo da do današnjeg dana nastavlja mučiti čovjeka, nego ga čak želi i cijelog progutati^[6]. Čovječanstvo je odavno zaraženo prenošenjem učenja feudalne etike i predajom znanja o drevnoj kulturi, koji ljude pretvaraju u velike i male đavle. Malo je onih koji bi rado primili Boga, malo onih koji bi radosno dočekali Njegov dolazak. Lice cijelog čovječanstva ispunjeno je ubilačkom namjerom, a smrtonosni dah posvuda prožima zrak. Oni nastoje protjerati Boga iz ove zemlje; s noževima i mačevima u rukama, raspoređuju se u borbenu formaciju kako bi „uništili” Boga. Diljem ove zemlje đavola, gdje se čovjeka stalno uči da nema Boga, rasprostranjeni su idoli, a zrak je prožet mučnim i zagušljivim mirisom zapaljenog papira i tamjana. To je poput smrada mulja koji se uzdiže uz svijanje zmije otrovnice, toliko da se čovjek ne može suzdržati od povraćanja. Osim toga, izdaleka se slabo može čuti zvuk zlih đavola kako pjevaju tekst spisa, zvuk koji kao da dopire izdaleka iz pakla, toliko da se čovjek ne može suzdržati da ne zadrhti. Svugdje u ovoj zemlji postavljeni su idoli svih duginih boja, pretvarajući zemlju u kičast, napadan svijet, dok se kralj đavola neprestano zlobno smije, kao da je njegova zavjera uspjela. U međuvremenu, čovjek ostaje potpuno nesvjestan, i ne sluteći da ga je đavao već iskvario do te mjere da je otupio i oborio glavu. On želi u jednom potezu izbrisati sve što se tiče Boga, te Ga još jednom okaljati i ubiti; namjerava srušiti i ometati Njegovo djelo. Kako on može dopustiti Bogu da ima jednak status? Kako može tolerirati da se Bog „miješa” u njegov rad u ljudskom svijetu? Kako može dopustiti Bogu da razotkrije njegovo odvratno lice? Kako može dopustiti Bogu da pokvari njegov rad? Kako može ovaj đavao, koji je izvan sebe od bijesa, dopustiti Bogu da ima kontrolu nad njegovim carskim dvorom na zemlji? Kako se može dragovoljno pokloniti Njegovoj nadmoćnoj sili? Njegovo je odvratno lice razotkriveno onakvim kakvo jest, tako da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao, i o tome je doista teško govoriti. Nije li to njegova suština? S ružnom dušom, oni i dalje vjeruju da su nevjerojatno lijepi – ta banda suučesnika u zločinu!^[7] Oni silaze u smrtno carstvo kako bi se prepustili užicima i izazvali metež, uzburkavši stvari toliko da svijet postaje prevrtljivo i nestalno mjesto, a čovjekovo srce ispunjava se panikom i nemirom, te su se toliko poigravali s čovjekom da je nalikovao divljoj zvijeri, krajnje izobličen, bez ijednog traga svoje izvorne, čiste ljudskosti. Nadalje, oni čak žele preuzeti suverenu vlast na zemlji. Oni toliko ometaju Božje djelo da ono jedva može napredovati, i zatvaraju čovjeka čvrsto poput zidova od bakra i čelika. Nakon što su počinili toliko teških grijeha i uzrokovali toliko nesreća, očekuju li i dalje nešto drugo osim grdnje? Đavli i demoni već neko vrijeme divljaju na zemlji, i toliko su čvrsto zatvorili i Božje nakane i cijelo Božje srce da ništa ne može izaći. Uistinu, to je smrtni grijeh! Kako Bog ne bi bio tjeskoban? Kako se Bog ne bi rasrdio? Oni su ozbiljno ometali Božje djelo i opirali mu se: kako su buntovni! Čak se i ti đavli, veliki i mali, ponašaju poput šakala koji u stopu prate lava, i slijede zlu struju u smišljanju ometanja. Znajući istinu, oni joj se namjerno opiru, ti sinovi buntovništva! Kao da su, sada kada je njihov kralj pakla uzašao na kraljevsko prijestolje, postali opušteni i samozadovoljni, odnoseći se prema svima ostalima s prezirom. Koliko njih traga za istinom i slijedi pravdu? Svi su oni zvijeri, ništa bolji od svinja i pasa, na čelu bande smrdljivih muha, mašu glavama u samozadovoljnom likovanju i izazivaju svakojake nevolje,^[8] usred gomile balege. Vjeruju da je njihov kralj pakla najveći kralj od svih, ne znajući da oni sami nisu ništa više od smrdljivih muha. Ipak, oni iskorištavaju moć svinja i pasa koje imaju za roditelje kako bi klevetali postojanje Boga. Kao sićušne muhe, oni vjeruju da su njihovi roditelji veliki poput plavetnih kitova.^[9] Zar ne znaju da su, iako su oni sami sićušni, njihovi roditelji prljave svinje i psi stotinama milijuna puta veći od njih? Nesvjesni vlastite niskosti, oslanjaju se na smrad truleži koji šire te svinje i psi kako bi divljali, uzaludno misleći da će stvoriti buduće naraštaje, potpuno nesvjesni srama! Sa zelenim krilima na leđima (to se odnosi na njihovu tvrdnju da vjeruju u Boga), puni su sebe i svugdje se hvale vlastitom ljepotom i privlačnošću, dok potajno bacaju prljavštinu sa svojih tijela na čovjeka. Nadalje, iznimno su zadovoljni sobom, kao da mogu upotrijebiti par krila u duginim bojama kako bi prikrili vlastitu prljavštinu, i na taj način usmjeravaju svoj progon na postojanje istinitog Boga (to se odnosi na ono što se događa iza kulisa u vjerskom svijetu). Kako bi čovjek znao da, koliko god krila muhe bila očaravajuće lijepa, sama muha ipak nije ništa više od sićušnog stvorenja, s trbuhom punim prljavštine i tijelom prekrivenim klicama? Oslanjajući se na snagu svinja i pasa koje imaju za roditelje, oni divljaju diljem zemlje (to se odnosi na način na koji se vjerski dužnosnici koji progone Boga oslanjaju na snažnu potporu državne vlade kako bi izdali istinitog Boga i istinu), neobuzdani u svom divljaštvu. Kao da su se duhovi židovskih farizeja vratili zajedno s Bogom u zemlju velikog crvenog zmaja, natrag u svoje staro gnijezdo. Započeli su još jedan krug progona, nastavljajući svoj posao od prije nekoliko tisuća godina. Ova skupina izopačenika sigurno će na kraju propasti na zemlji! Čini se da su, nakon nekoliko tisućljeća, nečisti duhovi postali još lukaviji i prepredeniji. Oni stalno žele potajno potkopati Božje djelo. Imaju obilje trikova i lukavstava, i žele u svojoj domovini ponovno izvesti tragediju od prije nekoliko tisuća godina, dovodeći Boga gotovo do očaja. On se jedva može suzdržati da se ne vrati na treće nebo kako bi ih uništio. Da bi čovjek ljubio Boga, mora razumjeti Njegove nakane, poznavati Njegovu radost i tugu, i razumjeti ono čega se On gnuša. To će još više potaknuti čovjekov ulazak. Što je brži čovjekov ulazak, to su Božje nakane više zadovoljene, to čovjek jasnije prozire kralja đavola i to se više približava Bogu, kako bi se Njegova želja mogla ostvariti.

Fusnote:

1. „Nerazgradivima” je ovdje zamišljeno kao satira, što znači da su ljudi kruti u svom znanju, kulturi i mentalnom pogledu.

2. „Slobodno šeta, izvan dosega zakona” ukazuje na to da je đavao neobuzdan u svom divljaštvu i da divlja diljem zemlje.

3. „Potpunom rasulu” odnosi se na to kako je đavlovo nasilno ponašanje nepodnošljivo za gledati.

4. „Potpuno shrvan i izmučen nevoljama” odnosi se na ružno lice kralja đavola.

5. „Polažući sve na jedno bacanje kocke” znači staviti sav svoj novac na jednu okladu u nadi da će se na kraju pobijediti. To je metafora za đavlove zlokobne i zlonamjerne spletke. Izraz se koristi podrugljivo.

6. „Progutati” se odnosi na zlobno ponašanje kralja đavola, koji u potpunosti uništava ljude.

7. „Suučesnici u zločinu” su istog kova kao i „banda zlikovaca”.

8. „Izazivajući svakojake nevolje” odnosi se na to kako ljudi koji su od đavla divljaju, ometajući Božje djelo i opirući mu se.

9. „Plavetni kitovi” koristi se podrugljivo. To je metafora za to kako su muhe toliko male da im se svinje i psi čine velikima poput kitova.

a. Četiri knjige i Pet klasika su autoritativne knjige konfucijanizma u Kini.